REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br. 83 Pn-1263/2025-72
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu Blaženki Butigan Matić u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA MIROVINSKO OSIGURANJE, OIB 84397956623, Zagreb, A. Mihanovića 3, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, zastupan po VN i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja HN, dipl. iur., Su-50/12, punomoćnika tuženika Branimira Perića, odvjetnika, dana 11. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tuženik Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, dužan platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb OIB: 84397956623 svotu od 12.189,28 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 6.462,59 EUR počev od 25.11.2019. do isplate, a na iznos od 5.726,69 EUR počev od 27.02.2020. do isplate, a sve to do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
II./ Tužitelj Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića 3, Zagreb OIB: 84397956623 dužan je platiti tuženiku Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747 troškove parničnog postupka od 3.710,67 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Osiguranik tužitelja ZN stradao je u prometnoj nesreći dana 05.06. 2004.godine Nesreću je skrivio osiguranik tuženika JN koja je kritičnog dana upravljala osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] te je imenovana oglašena krivom pravomoćnom presudom Općinskog suda u Velikoj Gorici, posl. broj K-209/05 od **.**.2006. JN bila je osigurana kod Veritas osiguranja d.d. koje je pripojeno Suncu osiguranju d.d. koje je rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Tt-16/1150-1 od 17.02.2016. brisano iz sudskog registra, te da je njegov slijednik društvo AGRAM LIFE osiguranje d.d. Međutim, rješenjem HANFA-e od 16.10.2015. je Ugovor o osiguranju na kojem tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev prema tuženiku u ovoj pravnoj stvari prenesen na treću osobu- ovdje tuženika Euroherc osiguranje d.d. Rješenjem broj 542377 od 27.04.2009. priznato je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu počevši od 13.01.2009. godine i to zbog navedene ozljede izvan rada. Za isplatu mirovine od 01.06.2009. do 30.04.2012. se postupak za naknadu štete vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu po brojem P-649/16, a za razdoblje od 01.05.2012. do 30.11.2014. U razdoblju od 1.12.2014.-30-9-2017. tužitelj je na ime invalidske mirovine isplatio osiguraniku 48.692,39 kn, a koji iznos za tužitelja predstavlja štetu, pa navedeni iznos tužitelj potražuje od tuženika sa zateznom kamatom od utuženja do isplate. Obzirom je na predmetni spis spojen spis P-1123/20 u kojem tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete na ime invalidske mirovine koju je isplatio istom osiguraniku za razdoblje od 1. listopada 2017 do 31. siječnja 2020. u iznosu od 43.174,74 kn to tužitelj prema konačnom zahtjevu preciziranom na ročištu od 18.03.2024. potražuje od tuženiku kao štetu svotu od 12.189,28 EUR sa zateznom kamatom na iznos od 6.462,59 EUR počev od 25.11.2019. do isplate, a na iznos od 5.726,69 EUR počev od 27.02.2020. do isplate.
2. U odgovor na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor litispendencije obzirom je povodom predmetne tražbine, između parničnih stranaka u tijeku parnični postupak pod poslovnim brojem P- 556/2018, Trgovački sud Osijek te se predlaže predmetnu tužbu odbaciti. Nije sporno da je osiguranik tužitelja ozlijeđen u prometnoj nesreći dana 05.06.2004. godine, ali tuženik osporava da bi bio odgovoran za bilo kakvu štetu koja je iz činjenice njegovog ozljeđivanja proizišla, te ističe da osporava pasivnu legitimaciju, odgovornost, te osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe se prigovor zastare obzirom je tužba podnesena dana 25.11.2019. godine, odnosno po proteku roka od 3 godine (tužbom je obuhvaćeno razdoblje od 01.12.2014. do30.09.2017. godine, a rješenje o umirovljenju je doneseno dana 27.04.2009. godine).U tom smislu, tuženik ukazuje na odluku Visokog trgovačkog suda, poslovni broj P2- 3966/2017 od 18.01.2019. godine u kojoj je navedeno: tuženik je već u odgovoru na tužbu, a tako i u žalbi, istaknuo prigovor zastare potraživanja te naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o regresnom potraživanju, kako to smatra prvostupanjski sud, već o naknadi štete, a kako je odredbom čl. 166. st. 1. ZOMO/98 propisano da potraživanja naknade štete zastarijevaju istekom rokova određenih Zakonom o obveznim odnosima, primjenjuje se čl. 230. st. 1. ZOO-a. U odnosu na navedeno, ovaj sud smatra da je tuženikov prigovor zastare djelomično osnovan i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 225. ZOO-a kojom je propisan opći (petogodišnji) rok zastare. U konkretnom slučaju, s obzirom na to da tužitelj potražuje naknadu štete, primjenjuje se rok zastare propisan čl. 230. st. 1. i 2. ZOO-a, a iznosi tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Početak tijeka rokova zastare propisan je čl. 166. st. 2. ZOMO/98 (odnosno čl. 165. st. 2. ZOMO/13), po kojem rokovi zastare počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo izvršno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja. Međutim, tužitelju nije nastala šteta samim donošenjem rješenja kojim je supruzi preminulog osiguranika tužitelja priznao pravo na obiteljsku mirovinu, niti je time prema tuženiku stekao kakvo potraživanje. Tužitelju šteta nastaje tek isplatom mirovine jer mu se tada imovina umanjuje i tek tada, dakle tek trenutkom isplate nastaje i dospijeva njegovo potraživanje prema osobi odgovornoj za štetu. Uzimajući u obzir činjenicu da je tužba podnesena 3. studenog 2015., a da je tužitelj vršio isplate obiteljske mirovine supruzi preminulog osiguranika u razdoblju od 1. rujna 2011. do 30. rujna 2015. zastarni rok nije istekao za sve iznose plaćene nakon 3. studenog 2012., ali je u zastari potraživanje koje se odnosi na iznose isplaćene u razdoblju od 1. rujna 2011. do 3. studenog 2012. Tužbeni zahtjev neosnovan je, u cijelosti i iz slijedećih razloga: u konkretnom slučaju obvezu tuženika je prosuđivati primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (u daljnjem tekstu: ZOOP). Naime, u konkretnom slučaju tužitelj potražuje naknadu mirovine koju je navodno plaćao u periodu od 01.12.2014. godine do 30.09.2017. godine, a temeljem Rješenja o umirovljenju osiguranika tužitelja od 27.04.2009. godine. U ovoj pravnoj stvari relevantna materijalno-pravna norma za odluku o tužbenom zahtjevu jest odredba članka 27. ZOOP-a. Stavkom 3. čl.27 ZOOP-a određuje se da opseg i visina obveze tuženika, društva za osiguranje, onu štetu koja se određuje na način da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Dakle, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine osiguranika tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine utvrđene za slučaj umirovljenja zbog povrede na radu. Osiguranik tužitelja u konkretnom slučaju je umirovljen zbog ozljede izvan rada. Kako tužitelj svom osiguraniku plaća manju mirovinu nego što bi mirovina iznosila da je isti umirovljen zbog ozljede na radu to u smislu čl. 27. 200P-a ne postoji šteta koju bi tuženik bio dužan platiti tužitelju. Da bi šteta postojala, a imajući na umu citiranu odredbu čl. 27. ZOOP bilo bi potrebno da je mirovina koju tužitelj isplaćuje svom osiguraniku veća od one koja bi mu pripala da je umirovljen zbog povrede na radu. Mirovina koju tužitelj isplaćuje svojem osiguraniku je manja nego što bi iznosila mirovina da je osiguranik tužitelja umirovljen zbog ozljede na radu, pa radi toga u smislu pravilne primjene čl. 27. ZOOP-a ne postoji obveza tuženika na naknadu štete koja se potražuje. Osnovanost svoga stava tuženik argumentira stavom sudske prakse: ŽS u Splitu Gžo-220/11 od 10.11.2011.god:
Naime, i ovaj sud je mišljenja da tužitelju pripada odšteta prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kad je šteta nastala, odnosno u vrijeme kada je osiguraniku ŠN priznato pravo na invalidsku mirovinu. Ovo pravo je pak priznato rješenjem tužitelja broj 29101 od 10. siječnja 2007. godine, dakle u vrijeme kada je bio na snazi Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, pa se stoga na odštetu tužitelju u konkretnom slučaju kao mjerodavno materijalno pravo imaju primijeniti odredbe ovog Zakona, a ne Zakona o mirovinskom osiguranju (,, Narodne novine" broj 102/98), kako to pogrešno smatra žalitelj. Prema odredbi čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja naknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno člana njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO- a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Kako je u predmetnom slučaju osiguraniku tužitelja pravomoćnom i konačnom odlukom tužitelja utvrđena invalidska mirovina zbog ozljede na radu radi koje je nastupila opća radna nesposobnost, to je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da se ovdje ne radi o situaciji iz članka 27. stavak 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (dakle, nema razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu), a kada bi tuženik kao društvo za osiguranje bio u obvezi naknaditi tužitelju razmjerni iznos mirovine." Utoliko je odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja materijalno pravo pravilno primijenjeno." Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik osporava odgovornost svog osiguranika, obzirom da iz predloženih dokaza nije moguće utvrditi da postoji isključiva odgovornost osiguranika tuženika. Podredno se ističe da je osiguranik tužitelja kritične prigode vozilom upravljao brzinom od brzinom od 91,1 km/h na mjestu gdje je maksimalna dopuštena brzina vozilima ograničena na 50 km/h (naseljeno mjesto, bez vertikalne prometne signalizacije), a sraz je bilo moguće izbjeći na način kako je reagirao kočenjem da se kretao brzinom do maksimalno 54,7 km/h, odnosno nezgoda bi bila izbježiva da se kretao unutar dopuštene brzine kretanja. Neprilagođena i nezakonita brzina kojom se kretao osiguranik tužitelja u uzročno-posljedičnoj je vezi s nastankom predmetne prometne nezgode. Tuženik ne spori postojanje kaznene presude, međutim, kazneni postupak nije vođen radi utvrđenja građansko pravne odgovornosti čije postojanje i omjer (isključiva ili djelomična krivnja) ovisi o protupravnosti ponašanja svakog sudionika predmetnog događaja i njegovom utjecaju na nastanak štete i štetnog događaja. Teret dokaza u odnosu na omjer odgovornosti i postojanje krivnje je na tužitelju (primjena pravila o načelu dokazane a ne presumirane krivnje). Tužitelj predmetnom tužbom od tuženika potražuje naknadu isplaćene mirovine, a istovremeno uz tužbu nije dostavio nikakav dokaz o provedenom plaćanju (potvrde o izvršenom platnom prometu). Stoga tuženik osporava da tužitelj plaća utuženu mirovinu, odnosno da je platio utužene iznose. Osporava se da obračun od 24. 10.2017. godine ima značaj javne isprave. Sporna je uzročno-posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i umirovljenja osiguranika tužitelja. Naime, rješenja HZMO-a su upravni akti, a tím odlukama su vezane jedino stranke koje su sudjelovale u postupku donošenja tih odluka. I u pravnoj teoriji upravnog prava se navodi da su subjekti pravomoćnosti upravnog akta (tj. osobe na koje se pravomoćnost proteže) donositelj upravnog akta i stranke u postupku (vidi o tome, ŽN: Upravno pravo, Informator, 1997, str. 356)."Brojni su primjeri iz sudske prakse koji govore u prilog gornjem pravnom stavu tuženika. Rješenje ŽS U Bjelovaru, G2- 1621/2010 od 24.02.2011. god (..) Vezanost suda za odluku nadležnog tijela o tome da li postoji neko pravo ili pravni odnos, zavisi naime od toga djeluje li ta odluka prema svakome (erga omnes) ili samo između određenih stranaka (inter partes). Ovo je važno zbog toga jer je smisao (ratio legis) odredba iz čl. 12. ZPP u tome da se očuva funkcionalna i materijalna neovisnost nadležnih organa, koji su već odlučili o nekom pravu ili pravnom odnosu između istih stranaka i da se isključi mogućnost da sud svojom odlukom o istom pravu ili pravnom odnosu drugačije odluči i time dovede u pitanje pravnu sigurnost koju su određene stranke već stekle na temelju odluke nadležnoga tijela. Ovakva potreba međutim ne postoji onda kada odluka nadležnoga tijela djeluje samo između stranaka, a ne djeluje prema svakome i kada ne postoji identitet stranaka koje su sudjelovale u postupku pred nadležnim tijelom i strankama koje sudjeluju u parničnom postupku. Nepostojanje identiteta stranaka imalo bi za posljedicu da u parničnom postupku treća osoba (ona koja nije sudjelovala u postupku pred nadležnim tijelom) bude uskraćena u pravu da raspravlja o spornom pitanju i da mora trpjeti pravne posljedice odluke koja je donesena u postupku u kome ta treba osoba nije sudjelovala. "Rješenje ŽS U Vukovaru, GZ-1521/11 od 13.03.2014. god. (cjelovita odluka dostavlja se u privitku žalbe): (...) 1.-tuženik je u pravu kada osnovano tvrdi da rješenje HZMO kojim je UN umirovljen, predstavlja upravno rješenje koje ne veže 1.-tuženika Euroherc osiguranje d.d. jer isti nije bio sudionik tog upravnog postupka. Iz navedenog razloga presuda je ukinuta, a predmet se vraća prvostupanjskom sudu koji u nastavku postupka treba provesti medicinsko vještačenje na okolnosti posljedica pretrpljenih povreda pokojnog UN i ocjene u kojoj mjeri su te povrede pridonijele odlasku u raniju mirovinu UN." Tuženik nije sudjelovao niti je ikako mogao sudjelovati u postupku umirovljenja osiguranika tužitelja BN te ga sama činjenica donošenja rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu ne obvezuje, niti automatizmom dovodi do presumpcije da je umirovljenje opravdano i da je uzročno posljedično vezano za ozljede iz štetnog događaja. Mišljenja invalidske komisije tužitelja, mišljenja su koja su donesena u upravnom postupku u kojemu, ponavljamo, tuženik nije sudjelovao, te se tuženik protivi da se ova mišljenja, kao interno provedeni dokazi, koriste u dokaznom postupku u predmetnom postupku. Ovo osobito obzirom ista ne predstavljaju nalaz i mišljenje vještaka sukladno odredbama čl. 250. i dalje ZPP-a. Obzirom je tužitelj onaj koji tvrdi da uzročno posljedična veza postoji, tada je to dužan i dokazati sukladno čl. 219. ZPP- a. Tužitelj, međutim, u tužbi nije predložio adekvatne dokaze na temelju kojih se može utvrditi da je kod njegovog osiguranika nastala profesionalna nesposobnost za rad te da je ista uzrokovana upravo štetnim događajem te je tužbeni zahtjev potrebno odbiti primjenom pravila o teretu dokaza. Gornje stavove tuženika potvrdila je i sudska praksa pa tako primjerice: Visoki trgovački sud u odluci Pž 6884/2018 od 01.07.2019. godine navodi: Prema odredbi čl. 12. st. 1. ZPP-a, kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo, sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. Prema stavku 2. istog članka odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Iz navedenog proizlazi da sud u parničnom postupku nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku kojom je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu, ali to ne znači da je u parnici povodom naknade štete vezan činjeničnim utvrđenjima iz upravnog postupka. Dakle, parnični sud u sporu za naknadu štete koju tužitelj traži od osiguravajućeg društva kod kojeg je štetnik bio osiguran, a koja šteta se sastoji od novčanih davanja isplaćenih po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima nastanka opće nesposobnosti za rad po osnovi koje je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud, u skladu s odredbama čl. 219. i 221.a ZPP-a, zaključio da tužitelj nije dokazao jednu od pretpostavaka odgovornosti za štetu, i to postojanje uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja tužiteljevog osiguranika. S obzirom na prethodno izneseno ovaj sud smatra da nisu ispunjeni uvjeti da bi u skladu s odredbom čl. 467.a ZPP-a dopustio podnošenje izvanredne revizije u ovoj pravnoj stvari. U odluci Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6229/2018 od 14.06.2019. godine, navodi se: Parnični sud u sporu za naknadu štete koju potražuje Hrvatski zavod za mirovinsko od osiguranja kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a koju štetu predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u smislu prethodno navedenih odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, a o kakvoj je parnici riječi i u konkretnom slučaju, nije vezan utvrđenjima vještaka iz upravnog postupka o uzrocima i omjeru tih uzroka nastanku (profesionalne/opće) nesposobnost za rad i posljedično tome priznatom pravu na invalidsku mirovinu osiguraniku tužitelja. Budući da tuženik osporava da je umirovljenje (invalidsko) osiguranika tužitelja nastupilo kao izravna posljedica ozlijede zbog prometne nezgode, to je za rješenje ovog spora predmetna činjenica odlučna te je na tužitelju bio teret da sudu podnese dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava iz kojih bi bilo moguće izvesti zaključak o postojanju sporne činjenice, a što je tužitelj propustio. Prvostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke pozvao na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Sisku poslovni broj P-262/09 od 24. rujna 2010. kojom je za ranije razdoblje od 2. siječnja 2008. do 30. travnja 2009. utvrđeno postojanje uzročno - posljedične veze i dokumentaciju dostavljenu po tužitelju u ovom postupku, te je utvrdio da takva uzročna veza postoji, slijedom čega je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim u cijelosti. Takav zaključak prvostupanjskog suda je pogrešan jer se vezanost parničnog suda pravomoćnošću sudskih odluka proteže samo na izreku, a ne i na činjenice koje je parnični sud utvrdio u svojoj odluci. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da tužitelj nije u dovoljnoj mjeri dokazao uzročno- posljedičnu vezu između ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi i umirovljenja svog osiguranika, to je primjenom odredbe čl. 221.a ZPP-a valjalo uzeti da takva veza ne postoji i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 103.400,61 kn odbiti kao neosnovan. Tuženik ističe kako neosnovano tužitelj isplaćuje mirovinu BN ZN budući kod njega nije nastupila radna nesposobnost a u vezi s predmetnim štetnim događajem. Tuženik je sukladno Zakonu o privatnim detektivima pribavio materijalne dokaze iz kojih proizlazi da ocjenjene posljedice ozljeđivanja kod osiguranika tužitelja iz spisa HZMO-a nisu pravilno ocjenjene i to bilo iz razloga što je nastupilo poboljšanje zdravstvenog stanja ili pak je osiguranik tužitelja prigodom kliničkog pregleda u postupku umirovljenja agravacijom i prikazivanjem znatno lošijeg zdravstvenog stanja od onoga stvarnog doveo u zabludu vještake tužitelja. Tako je ukazati da se u postupku umirovljenja osiguranika tužitelja naglašavaju tegobe i posljedice koje su mu navodno zaostale i radi kojih se ocjenjuje postojanje njegove radne nesposobnosti, a materijalni dokazi koje je tuženik pribavio svjedoče bitno drugačijem zdravstvenom stanju osiguranika tužitelja. Tuženik ponovo ukazuje da je ZN osoba potpune radne sposobnosti, da mu se nezakonito utvrđuje i isplaćuje mirovina jer je ista odobrena na temelju neistinito utvrđene radne nesposobnosti, te da ova odluka upravnog tijela po kojoj isti ima pravo na invalidsku mirovinu ne veže sud u predmetnom parničnom postupku jer tuženik ni na koji način nije mogao sudjelovati u spornom upravnom postupku. Stoga valja zaključiti:(1) Parnični sud u ovome predmetu koji se vodi protiv tuženika Jadransko osiguranje d.d., NIJE vezan utvrđenjima iz odluke HZMO-a. Parnični sud dužan je samostalno raspraviti i ocijeniti postoji li uzročno posljedična veza između ozljeđivanja ZN u predmetnoj prometnoj nezgodi i njegova umirovljenja (što je potvrđeno i u praksi sudova, posebno praksi Europskog suda za ljudska prava). Tužitelj je dužan na navedene okolnosti predložiti adekvatne dokaze.(2) Dva su razloga gore navedenog. Prvi je što je odluka HZMO-a donesena u povodu umirovljenja ZN upravni akt. Upravni akt pak po pravilima i načelima postupka koji ga reguliraju djeluje samo inter partes, dakle djeluje samo na stranke postupka u kojem je on donesen. Takav akt prema tome ne obvezuje tuženika koji u tom postupku nije sudjelovao. Dakle, upravni akt djeluje samo medu strankama postupka u kojem je akt donesen, i za pitanje koje se u tom postupku rješavalo (pravo na mirovinu). Ne može parnični sud tom aktu davati veći pravni značaj odnosno širiti njegove granice pravomoćnosti izvan onih koje taj akt ima po samim pravilima postupka u kojem je donesen, dakle na osobe koje u tom postupku nisu sudjelovale kao i na pitanja (odgovornost tuženika za štetu) koji uopće nije bio predmet odlučivanja u tom aktu! Naime, pa i sama presuda suda Republike Hrvatske u pogledu nekog odnosa djeluje samo inter partes. Primjerice, presuda u parnici koju je tužitelj A pokrenuo protiv tuženika B radi utvrđivanja prava vlasništva, i kojom je pravomoćno utvrđeno da je A vlasnik neke stvari, ne obvezuje neku treću osobu C koja u tom postupku nije sudjelovala. Nije uopće upitno da ta treća osoba C može na temelju svojih dokaza i argumenata s uspjehom ustati tužbom protiv osobe A i utvrditi da je zapravo ona (osoba C) vlasnik. Ako je tome tako, kako to da jedan upravni kat donesen u postupku između A i B može obvezivati osobu C.Ili primjerice presuda donesena u postupku naknade štete između A i B ničime ne obvezuje osobu C u nekakvoj regresnoj parnici koju B kasnije pokrene protiv nje (osim ako je C sudjelovala kao umješač u parnici). Pridaje se dakle ovdje upravnom aktu značaj kakav nema niti jedan pravni akt u Republici Hrvatskoj. (3) Drugi razlog, koji se također spominje u prethodno citiranoj odluci, je međutim mnogo važniji, jer se tiče temeljnih ljudskih prava, i to prava na pošteno suđenje. Naime, svatko ima pravo da o njegovim pravima i obvezama odluči nepristrani sud. To pravo efektivno ne postoji ako osoba nema pravo pred sudom raspravljati o bitnim činjenicama o kojima ovise njena prava i obveze, a pod obrazloženjem da je o njima odlučeno u nekom drugom postupku u kojem ta osoba međutim nije imala nikakvo pravo pristupa. Dali o tuženikovim pravima raspravlja i odlučuje nepristrani sud, ako će taj sud u pogledu okolnosti koje su kljune za ishod postupka smatrati vezanim za odluke upravnog tijela, bez mogućnosti da ih u povodu prigovora tuženika razmotri i ocijeni i o njima donese svoj sud. I to vezanim za odluke upravnog tijela koje je ujedno tužitelj u tom istom postupku!?. Svaka osoba mora imati punu mogućnost da raspravlja o okolnostima o kojima ovise njena prava i obveze i da na temelju takve rasprave, u kojoj joj je dopušteno da iznese i brani svoje argumente, ocjenu donese sud. U slučaju navedene vezanosti takve mogućnosti nema jer je o svim bitnim okolnostima već prethodno odlučio tužitelj, i to bez ikakvog omogućavanja sudjelovanja tuženiku, a uloga suda svedena je na to da samo evidentira i zaodjene u formu presude nešto je što tužitelj sam prethodno utvrdio i odlučio. Naravno da ovakvo postupanje nema veze sa jamstvima pravičnog suđenja. Tuženik napominje da se o ovom pitanju već davno očitovala pravna doktrina i to u sveučilišnom udžbeniku procesnog prava. U prilog ovom stavu izjasnili su se i županijski sudovi kao i Vrhovni sud RH: Žs u Varaždinu, Gžx-166/14-2 od 02. travnja 2014. god. „Osporavajući u žalbi činjenična utvrđenja tužitelj smatra pogrešnim stajalište prvostupanjskog suda da nije vezan za pravomoćno upravno rješenje pri čemu upućuje na sudsku praksu izraženu u odlukama nekoliko županijskih sudova te na rješidbu VS RH broj: Rev-1 27/06 od 09. svibnja 2006.g. i zbog čega smatra da nije bilo osnove za provođenje medicinskog vještačenja radi utvrđenja uzročne veze između prometne nezgode, odnosno ozljeda koje je njegov osiguranik zadobio u toj prometnoj nezgodi i utvrđene smanjene sposobnosti za rad budući da je njegovim pravomoćnim rješenjem njegovom osiguraniku zbog smanjene sposobnosti za rad uzrokovane 50% ozljedom izvan rada i 50% zbog bolesti priznato pravo na raspoređivanje, odnosno zaposlenje s punim radnim vremenom na drugim poslovima. (…) Rješenje kojima se odlučuje o pravima korisnika mirovinskog i invalidskog osiguranja upravni je akt koji djeluje prvenstveno prema strankama. Pravomoćnost upravnog akta kao procesnopravni institut onemogućava ponovno odlučivanje o stvari o kojoj je u redovnom postupku konačno odlučeno i svodi se na nedopustivost odlučivanja o jednoj stvari koja je konačno riješena i na Stranica 31 od 36 neizmjenjivost akta kojim je o toj stvari odlučeno, zabrani stranke da ponovno postavlja zahtjev za ponovno odlučivanje o stvari koja je konačno riješena kao i zabrani donosiocu akta da o takvoj stvari odlučuje. Predmetno rješenje kojim je tužitelj odlučivao o pravima svojeg osiguranika iz mirovinskog i invalidskog osiguranja obvezuje tužitelja kao njegovog donosioca i njegovog osiguranika, a ne može obvezivati tuženika budući u tom upravnom postupku nije sudjelovao u bilo kojem svojstvu te da tim rješenjem nije odlučeno o njegovim pravima i obvezama. Zbog navedenog ovaj sud pravilnim prihvaća stajalište prvostupanjskog suda, a protivno navodima žalbe, da se pravomoćnost predmetnog upravnog akta ne proteže na uzročnu vezu između povreda zadobivenih u prometnoj nezgodi koju je prouzročio osiguranik tuženika i utvrđene smanjene radne sposobnosti osiguranika tužitelja jer predmet upravnog postupka nije bilo utvrđenje postojanja uzročne veze između nastupjele smanjene radne sposobnosti osiguranika tužitelja i povreda koje je zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi niti je tim upravnim aktom utvrđeno bilo kakvo pravo tužitelja prema tuženiku niti je odlučeno o obvezi tuženika prema tužitelju, pa je stoga prvostupanjski sud osnovano utvrđivao da li je smanjenje radne sposobnosti osiguranika tužitelja posljedica zadobivenih u ozljeda u prometnoj nezgodi, odnosno da li je osiguranik tuženika prouzročio smanjenje radne sposobnosti osiguranika tužitelja u kojem slučaju tužitelj sukladno odredbi čl.212. st. 1. tada važećeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju ima pravo zahtijevati naknadu štete od organizacije za osiguranje imovine i osoba u kojoj su štetnici osigurani. Na navedeno stajalište ovog suda upućuje i odredba Čl. 214. navedenog Zakona kojom je propisano da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene republičkom fondu za mirovinsko i invalidsko osiguranje odgovarajuće primjenjuju odredbe Zakona 0 obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama tog zakona, a jedna od pretpostavki za utvrđenje odgovornosti za naknadu štete sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima je uzročna veza između štetne radnje i nastale štete kao posljedice te štetne radnje.“ Žs u Splitu Gž-829/04 od 23. studenoga 2006. g.: „…ne bi bilo od odlučnog značenja činjenica što je pred drugim nadležnim tijelom između tužitelja i oštećene osobe riješeno prethodno pitanje iz ovog postupka kod situacije da u tom postupku nije sudjelovao tuženik. Stoga, parnični sud ne bi trebao biti vezan pravomoćnom odlukom donesenom u drugom postupku, u kojem je riješeno prethodno pitanje, jer se on nije vodio između stranaka iz ovog postupka , pa ih takva odluka ne obvezuje “. Vs RH, Revr 639/04-2 od 21. travnja 2005. god. „Suprotno navodima revizije ovdje se ne radi o prethodnom pitanju, već o utvrđivanju odgovornosti tuženika za štetu, a u parnici za naknadu štete odluku o odgovornosti donosi parnični sud i pritom nije vezan rješenjem RFMIO o ostvarivanju prava na invalidsku mirovinu. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka na koju se poziva tužitelj u reviziji.“ Žs u Vukovaru, Gž-1521/11-3 od 13. ožujka 2014. god. „Međutim, I. -tuženik je u pravu kada osnovano tvrdi da rješenje HZMO kojim je UN umirovljen predstavlja upravno rješenje koje ne veže l. -tuženika Euroherc osiguranje d.d. jer isti nije bio sudionik tog upravnog postupka. Iz navedenog razloga presuda je ukinuta, a predmet se vraća prvostupanjskom sudu koji u nastavku postupka treba provesti medicinsko vještačenje na okolnosti posljedica pretrpljenih povreda pokojnog UN i ocjene u kojoj mjeri su te povrede pridonijele odlasku u raniju mirovinu UN Ukratko, ne može sud obvezivati stranku utvrđenjima iz nekog drugog postupka, ako u tom postupku toj stranci nisu bila omogućena sva jamstva pravičnog suđenja. Tuženiku nikakva jamstva pravičnog suđenja nisu bila omogućena u postupku iz kojeg potječe sporna odluka HZMO-a za koju ga se vezuje, jer nikada nije ni bio stranka tog postupka. Zašto tuženik posebno apostrofira navedene odluke Europskog suda za ljudska prava? Iz razloga što su izmjenama Zakona o parničnom postupku kojim je omogućeno ponavljanje postupka u slučaju konačne presude Europskog suda za ljudska prava (članak 428.a) i izmjenama kojima je podnošenje izvanredne revizije dopušteno u slučaju suprotnosti s stavovima iz odluka Europskog suda za ljudska prava, odlukama tog suda dan značaj izvora prava. Tuženik podsjeća i da je Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda dio pravnog poretka Republike Hrvatske, a presude Europskog suda za ljudska prava obvezujuće su u tumačenju Konvencije, kao i za sam Sud u svim narednim predmetima u kojima se pojavi istovjetno pitanje. Prema tome jasno je kako pravilnom primjenom materijalnog prava nema govora o nekakvoj vezanosti tuženika za navedeni upravni akt. (6)Uostalom kako uopće sud u ovom postupku može biti vezan navedenom odlukom kada njome uopće nije odlučeno o pitanju odgovornosti tuženika. Naime, ovom odlukom odlučivano je o pravu oštećene osobe na mirovinu i to joj je pravo priznato. U toj odluci nije odlučivano niti se izreci te odluke igdje navodi niti odlučuje o tuženikovoj odgovornosti za tu štetu. Prema tome u toj odluci nema nikakva identiteta odlučivanja s onim što je predmet ovog postupka. Njom je oštećenoj osobi priznato pravo na mirovinu, a da li je za to odgovoran tuženik (dakle da li postoje konstitutivni elementi odgovornosti za štetu, uzročna veza itd.) zaista u tom postupku nije odšućivano i o tim pitanjima odluku može donijeti samo sud u postupku naknade štete: Ovo je obrazložio sud u Varaždinu u slijedećoj odluci: Žs u Varaždinu, Gžx-166/14-2 od 02. travnja 2014. god. „(…) jer predmet upravnog postupka nije bilo utvrđenje postojanja uzročne veze između nastupile smanjene radne sposobnosti osiguranika tužitelja i povreda koje je zadobio u predmetnoj prometnoj nezgodi niti je tim upravnim aktom utvrđeno bilo kakvo pravo tužitelja prema tuženiku niti je odlučeno o obvezi tuženika prema tužitelju, pa je stoga prvostupanjski sud osnovano utvrđivao da li je smanjenje radne sposobnosti osiguranika tužitelja posljedica zadobivenih u ozljeda u prometnoj nezgodi (…)“ A na jednak način obrazložio je svoju odluku (čak i pozivom na odluku Ustavnog suda RH) Županijski sud u Splitu, u predmetu gdje se radilo o donekle drugačijim okolnostima jer je tužitelj (fizička osoba) bio stranka mirovinskog postupka, te se postavilo pitanje da li je on vezan pravomoćnim rješenjem, pa je unatoč i takvom njegovom svojstvu utvrđeno kako Stranica 35 od 36 nije vezan jer se ne radi o istovjetnim pitanjima u parnici naknade štete i postupku HZMO-a: Žs u Splitu, Gžp-62/11 od 26. studenog 2013. god. „U postupku koji je tužitelj pokrenuo ustavnom tužbom protiv citirane drugostupanjske presude, odlukom Ustavnog suda br. U-III / 350 / 2006 od 20. svibnja 2008. ukinute su citirane presude, dakle presuda ovog drugostupanjskog suda br. Gž- 3075/05 od 7. listopada2005. i presuda prvostupanjskog suda br. P-727/02 od 10. ožujka 2005. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U navedenoj odluci Ustavnog suda izraženo je stajalište (točke 6.2. i 6.3. odluke): - da su „parnični sudovi pogrešnim tumačenjem odredbe članka 12. stavka 1. Zakona o parničnom postupku utvrdili svoju vezanost na odluku upravnog tijela”, - te da je “prvostupanjski sud u konkretnom slučaju bio slobodan u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi i štete uslijed izgubljene zarade”,
- čime su „na štetu podnositelja sudovi neosnovano ograničili procesnu građu u pogledu utvrđivanja činjenica uzročno posljedične veze između štetnog događaja i nastupa invalidnosti pa tako podnositelju povrijedili njegovo ustavno pravo na pravični postupak u sudskom odlučivanju o pravima i obvezama nastalim u prometnoj nezgodi.“ Prvostupanjski sud je u ponovnom postupku, poštujući izraženo stajalište Ustavnog suda o tome da je u konkretnom slučaju slobodan u rješavanju pitanja uzročne veze između ozljeda pretrpljenih u prometnoj nezgodi (nastupa invalidnosti) i štete uslijed izgubljene zarade, na temelju nalaza i mišljenja sudskog vještaka za područje ortopedije, traumatologije i rehabilitacije od 8. kolovoza 1999. (kojeg i sam Ustavni sud izrijekom ocjenjuje relevantnim - točka 6. 1. odluke tog suda), utvrdio da su upravo posljedice ozljeda pretrpljenih u ovoj prometnoj nezgodi uzrokom tužiteljeve invalidnosti i umirovljenja, a time i gubitka zarade koja se iskazuje u razlici između plaće i mirovine. Valja svemu dodati da je predsjednik stručnog povjerenstva temeljem kojeg je doneseno predmetno Rješenje o umirovljenju gđa. VNP, a član vijeća gđa. Nevia Buković, o čijem radu se očitovala sutkinja ŽS u Zagrebu, gđa. Renata Miličević prilikom obrazlaganja osuđujuće presude protiv istih: „(…) Nedopuštene razmjene novca i usluga koje su optuženi činili radi vlastitog probitka potkopava temelj demokratskog društva i moralno je nedopustivo – kazala je Renata Miličević, predsjednica sudskog vijeća zagrebačkog Županijskog suda, obrazlažući nepravomoćnu osuđujuću presudu dr. PN i devetero njezinih suoptuženika, optuženih da su uzimali novac kako bi ishodili lažne mirovine. Riječ je o ostatku predmeta u kojem je bilo optuženo 69 osoba predvođenih dr. KN. KN i 58 optuženika priznali su krivnju te su se nagodili s USKOK-om, dok je preostalih 10 optuženika sjelo na optuženičku klupu. Svi su oni proglašeni krivima, a dok je sutkinja Miličević čitala presudu, V je pozlilo. Teretila se za udruživanje radi počinjenja djela te primanje mita, a osuđena je na godinu dana i četiri mjeseca zatvora te mora vratiti 69.350 kuna. Na istu kaznu osuđena je i dr. VNP, koja mora vratiti 73.000 kuna. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva jer tužiteljevo pravo na naknadu štete ne može biti veće od stvarne štete pri čemu nisu odlučne odredbe zakona koji je stupio na snagu 5 godina nakon donošenja upravnog rješenja temeljem kojeg tužitelj potražuje naknadu. Osporava se pravo na naknadu štete tužitelja, obzirom nije dokazano da je isti proveo moguće i zakonske mjere za smanjenje štete, ovo obzirom na činjenicu da je osiguranika tuženika, obzirom na njegovo zdravstveno stanje, bilo moguće prekvalificirati za rad na drugim poslovima s punim radnim vremenom! Tužitelj nije dokazao da je osiguraniku ponudio prekvalifikaciju sa ciljem da se isti osposobi za rad sa punom radnom sposobnošću na drugom radnom mjestu te se radi utvrđenja mogućnosti prekvalifikacije osiguranika tužitelja predlaže: provesti vještačenje po vještaku medicine rada. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti, te ga obvezati da tuženiku naknadi parnični trošak.
3. Ovdje je potrebno navesti kako je ovaj sud prvotno donio presudu Pn-2903/19 od 07.06.2024. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja naveden kao u izreci ove presude.
4. Županijski sud u Vukovaru rješenjem Gž-566/24 od 12.05.2025. ukinuo je prethodno navedenu presudu ovog sud i spis vratio na ponovno suđenje.
5. U obrazloženju istog rješenja stoji kako u odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istaknuo prigovor litispendencije jer je povodom predmetne tražbine, između parničnih stranaka u tijeku parnični postupak pod poslovnim brojem P- 556/2018 pred Trgovačkim sudom u Osijeku stoga je tuženik smatrao kako je predmetnu tužbu trebalo odbaciti. U obrazloženju presude prvostupanjski sud nije obrazložio prigovor litispendencije istaknut u odgovoru na tužbu niti je izvršio uvid u spis Trgovačkog suda u Osijeku broj P-556/2018 zbog čega je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.
6. Sa tim u vezi u ponovnom postupku ovaj sud je uvidom kroz e-komunikaciju izvršio uvid u spis Trgovačkog suda Osijeku P-556/18 na što je uputio Županijski sud u Vukovaru, te utvrdio kako je tužba u toj pravnoj stvari povučena te je rješenje o povlačenju tužbe doneseno dana 23.prosinca 2019., pa stoga nema mjesta prigovoru dvostruke litispedencije, a koji prigovor je tuženik i povukao na ročištu od 14.10.2025. (list 498 spisa).
7. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u zapisnik o očevidu (list 4-7 spisa, 201-204 spisa), presliku presude Općinskog suda U Velikoj Gorici K- 2019/05 od 31. siječnja 2006. (list 8-205 spisa), presliku rješenja Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga (list 10-14, 207-211 spisa), presliku rješenja HZMO-a od 27. travnja2009. (list 16-17, 212-213 spisa), nalaz i mišljenje o invalidnosti osiguranika tužitelja ZN (list 18-22, 214-217 spisa), presliku obračuna isplata mirovine na teret tužitelja od 24. listopada 2017. i 18. veljače 2020. (list 23, 219 spisa), izvod iz sudske prakse (list 67-122, 193-194, 268-338, 358-380, 382-393 spisa), presliku službene zabilješke Županijskog suda u Zagrebu Kir-5343/04 od 17. ožujka 2021. (list 143 spisa), izvješće Agram detektiv sa fotografijama (list 234-249 spisa)
8. Nadalje sud je pročitao prometno vještvo dipl. DN (list 168-173), pisanu dopunu vještva (list 182 spisa) usmeno očitovanje vještaka (list 397-398 spisa) financijsko vještvo dipl. oec. Ljupka Omazića (list 406-409 spisa), pisanu dopunu vještva (list 423-426 spisa) te usmeni iskaz vještaka (list 437 spisa), kao i iskaz svjedoka JN, FN i ON (list 160-162 spisa).
9. Među strankama nije sporno da je osiguranik tužitelja ZN stradao u prometnoj nezgodi od 05.06.2024. u kojoj je upravljao motociklom [registarska oznaka] u kojoj je zadobio tjelesne ozljede, dakle nije sporna aktivna legitimacija i nastanak štetnog događaja.
10. Također je nesporno da je temeljem rješenja tužitelja od 27. travnja 2009. (list 16-17 spisa) te nalaza i mišljenja o invalidnosti od 22. siječnja 2009. (list 18-21 spisa) osiguraniku tužitelja kod kojeg je zbog ozljede izvan rada nastala profesionalna nesposobnost za rad priznato pravo na invalidsku mirovinu u iznosu od 3.336,67 mjesečno počev od 9. ožujka 2009.- od prvog idućeg dana od kada rješenje od 10. veljače 2009. postane pravomoćno, te da će se mirovina isplaćivati iz sredstava tužitelja mjesečno unaprijed, a da se navedenim rješenjem mijenja rješenja tuženika od 10. veljače 2009. uz obračun isplaćenih svota mirovine prema tom rješenju. Iz nalaza i mišljenja o invalidnosti proizlazi da je kod osiguranika tužitelja utvrđeno postojanje invalidnosti, te da postoji profesionalna nesposobnost za rad uz kontraindikacije: dugotrajno stajanje, hodanje čučanje da je invalidnost nastala 13. siječnja 2009. ,a da je uzrok invalidnosti 100% ozljeda izvan rada.
11. Iz obračuna tužitelja od 24. listopada 2017. (list 23 spisa) proizlazi da je osiguraniku tužitelja ZN tužitelj za razdoblje od 1. prosinca 2014 do 30. rujna 2017. izvršio isplatu invalidske mirovine ukupno 48.692,39 kn i to za razdoblje od 1. prosinca 2014. do 31. prosinca 2014 u iznosu d 1.417,49 kn. u razdoblju od 1. siječnja 2015 do 31. prosinca 2016. u iznosu od 17.035,02 kn u razdoblju od 1. siječnja 2016 do 31. prosinca 2016 u iznosu od 17.167,62 kn, te u razdoblju od 1, siječnja 2017. do 1. rujna 2017 u iznosu od 13.072,26 kn.
12. Iz obračuna tužitelja od 18. veljače 2018. (list 219 spisa) proizlazi da je osiguraniku tužitelja ZN za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. siječnja 2020. izvršena isplata invalidske mirovine u ukupnom iznosu 43.174, 74 kn i to za razdoblje od 1. listopada 2017. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 4.417,92 kn, u razdoblju od 1. siječnja 2018 do 30 lipnja 2018. u iznosu od 8.918,156 kn, u razdoblju od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu od 9.158,34 kn, u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 30 .lipnja 2019. u iznosu od 9.263,04 kn, te u razdoblju od 1. srpnja 2019 do 31. siječnja 2020. u iznosu od 11.417, 28kn.
13. Sporna je odgovornost osiguranika tuženika JN koja je predmetnog dana upravljala vozilom [registarska oznaka] osiguranim kod prednika tuženika Veritas osiguranje d.d. i time pasivna legitimacija tuženika.
14. Sporna je time osnov i visina tužbenog zahtjeva, kao i primjena relevantnog prava, te prigovor zastare.
15. Prema stavu ovog suda za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguranika štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime invalidske mirovine relevantne su odredbe ZOOP-a koji je na snazi u trenutku kada su izvršene isplate invalidske mirovine, jer šteta za tužitelja, koji isplaćuje tu mirovinu nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom invalidske mirovine, te svaka takva isplata za tužitelja predstavlja novu štetu, dok naprotiv nisu relevantne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18 i 102/19 – u daljnjem tekstu ZOMO-a), koji kao opći zakon uređuje odnose u sustavu mirovinskog osiguranja. Navedeni pravni stav o primjeni ZOOP-a, a ne ZOMO-a izrazio je Vrhovni sud RH u odluci poslovni broj Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020. godine, zatim u odluci poslovni broj Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. godine i u odluci poslovni broj Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019. godine, a identičan pravni stav izrazio je i Visoki trgovački sud RH u odluci poslovni broj Pž-10507/13 od 13. siječnja 2016. godine, s time da napomenuti i odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U- I/988/1998 od 17. ožujka 2010. godine, u kojoj odluci je utvrđeno da je ZOMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela. Drugim riječima ZOOP u odnosu na opće odredbe ZOMO-a predstavlja lex specialis, pa vrijedi pravno načelo lex specialis derogat legi generali.
16. Bitno je naglasiti da je odredbom članka 27. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveze preuzetih ugovorom o osiguranju, s time da se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a te odredbe odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.
17. Obzirom je među stranka sporna odgovornost tuženika za premetni događaj sud je prvotno prove dokaz prometnim vještačenjem po dipl. ing. LN te saslušanjem tućitelja i svjedoka, te izvršio uvid u presudu Općinskog sud au Velikoj Gorici K-210/05 od 31,sijčenja 2006.
18. Iz navedene presude proizlazi kako je okrivljena JN kriva jer je dana 5. lipnja 2004. u 1,35 sati u Zagrebu upravljala osobnim vozilom reg. oznake [registarska oznaka] kolnikom Lipanjske ulice u smjeru istoka te došavši do križanja sa Zapadnim kolnikom Ulicom Hrvatskih sokola gdje je postavljen prometni znak križanja s cestom s prednošću prolaska protivno odredbi čl. 34 st.4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama olako držeči da do štetnih posljedica neće doći, propustila omogućiti slobodan prolaz vozilima koji se kreću prioritetnim kolnikom Ulica Hrvatskog Sokola, uslijed čega je ušla u raskrižje gdje je motocikl reg. oznake [registarska oznaka] kojim je upravljao ZN, a koji se kretao lijevim prometnim trakom zapadnom kolnika Ulice Hrvatskog Sokola u smjeru juga, svojim prednjim dijelom udario u zadnji lijevi dio njezinog osobnog vozila nakon čega je vozač motocikla preletio njeno vozilo i pao na pod i zadobio teške tjelesne ozljede u vidu višestrukog prijeloma kostiju zdjelice te transkondilarnog prijeloma goljenične kosti lijeve potkoljenice s razdorom ligamenata i meniska te razdora ligamenta mišića ispravljača palca desnog stopala čime je počinila kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine izazivanja prometne nezgode po čl. 272 st. 1. i 2. KZ-a, a kažnjen po čl. 272 st. 2 KZ-a.
19. U svom vještvu dipl. ing. LN navodi da je do nezgode došlo na pravilnom trokrakom „T“ raskrižju kroz koje je zapadni kolnik Ulice Hrvatskog sokola položen od sjevera prema jugu, a kolnik Lipanjske ulice raskrižju prilazi iz smjera zapada. Kolnik Ulice Hrvatskog sokola je prometnim znakom definiran kao cesta s prednošću prolaska. Osiguranik tužitelja se na motociklu HONDA reg. oznake [registarska oznaka] neposredno prije nezgode kretao kolnikom ulice s prednošću prolaska od sjevera prema jugu, dok je osobno vozilo osiguranika tuženika PEUGEOT reg. oznake [registarska oznaka] raskrižju prilazilo kolnikom sporedne ceste iz smjera zapada s namjerom skretanja u desno prema jugu. Brzina kretanja osiguranika tužitelja na motociklu prije nezgode je iznosila oko 98 km/h. Sudarna brzina je iznosila oko 69 km/h. Sudarna brzina osobnog vozila osiguranika tuženika je iznosila oko 19 km/h, a prije nezgode je vozilo moglo ubrzavati. Nezgodu je uzrokovala osiguranica tuženika koja se u raskrižju uključivala u promet na kolnik ceste s prednošću prolaska bez da je prije toga propustila osiguranika tužitelja, a pri tome se uključila u promet umjesto u desnu, direktno u lijevu prometnu traku. Osiguranik tužitelja je nezgodu mogao izbjeći forsiranim kočenjem da se prije nezgode kretao bilo kojom brzinom u rasponu od 0 do 81 km/h. Da se prije nezgode kretao brzinom od 50 km/h, do sudara ne bi došlo čak i da osiguranik tužitelja ne poduzme kočenje motociklom.
20. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 8. prosinca 2021. tužitelj je naveo da je brzina kretanja osiguranika tužitelja u trenutku nezgode iznosila 98Km/H budući je stalni sudski vještak Neven Ereš u premetu Pn-7621/04 izvještačio da je ista iznosila 91,1 km/h kao što je utvrdio da bi nesreća bila izbjegnuta da se osiguranik kretao brzinom manjom od 54,7 km/h. Moli vještaka da se očituje koje je bilo ograničenje kretanja u Ulici hrvatskog sokola u trenutku nesreće.
21. U pisanoj dopuni vještva od 25. siječnja 2022. vještak navodi da je na mjestu nezgode bilo važeće ograničenje brzine od 50 km/h temeljem odredbi ZSPC-a za ceste u naselju. U ovopredmetnom spisu nije bio priklopljen spis Pn-7621/2004 niti mu je bilo dostupno vještačenje vještaka Ereša po istom štetnom događaju. Ako je po vještaku Erešu brzina kretanja motocikla prije nezgode iznosila 98 km/h i brzina izbjegavanja do 54,7 km/h, tada iz oba vještačenja slijedi da se osiguranik tužitelja prije nezgode na motociklu kretao bitno većom od dozvoljene i da bi pri prethodnom kretanju maksimalnom dozvoljenom brzinom uspio izbjeći nezgodu. Za eventualnu detaljniju analizu potrebno je obaviti uvid u vještvo vještaka Ereša koje mu nije dostupno, a svakako i pribaviti fotografije i situacijski plan prometne policije.
22. U svom usmenom očitovanju dipl. ing. LN navodi da je prema istome sporna mogućnost izbjegavanja nezgode od strane osiguranika tužitelja i isto je izračunao na temelju parametra udaljenosti na kojoj se nalazio motocikl kada je motociklist mogao uočiti opasnost uz uvažavanje činjenice da nije morao zaustaviti motocikl do mjesta sudara već samo prilagoditi svoju brzinu kretanja brzini kretanja osobnog vozila osiguranika tuženika, motociklista. Na pitanje pun tužitelja odgovara da je u zapisniku prometne policije navedeno da se nezgoda dogodila noću i da je bilo dobro osvijetljeno. U cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza.
23. Ovaj sud u cijelosti je prihvatio vještvo dipl. ing. LN te njegovu pisanu dopunu i usmeno očitovanje obzirom je isto sačinjeno objektivno temeljem postojeće dokumentacije u spisu u skladu s pravilima prometne struke te je u svom usmenom očitovanju vještak argumentirano obrazložio sve prigovore tužitelja.
24. Svjedok JN iskazuje da je bila sudionik nezgode dana 5. lipnja 2004., a sa njom u vozilu kao suvozač se nalazila ĆN, a kao putnici ON i GN, a kretala se Lipanjskom ulicom desnom kolnom trakom, te je imala namjeru skrenuti desno u Ulicu hrvatskog sokola. Kretala se cca 30 km/h, te je dolaskom do križanja navedenih ulica na kojem je promet reguliran prometnim znakom, započela radnju skretanja desno u Ulicu hrvatskog sokola, kada joj je sa lijeve strane po Ulici hrvatskog sokola naletio motociklist, kojim je upravljao ZN, te je udario u njen stražnji dio vozila, uslijed čega je izgubio ravnotežu i pao sa motora na kolnik sa lijeve strane vozila. Prilikom skretanja ona je provjerila na kratko stanje prometa kod izlaska na Ulicu hrvatskog sokola kao glavnu ulicu, no nisam uočila motocikl. Vozilo nije zaustavljala, iako je izlazila na cestu sa prednošću prolaska, budući da na križanju ne postoji znak STOP, a isto tako uvjerila se da nema drugih vozila te je započela radnju skretanja. U vezi ove nezgode protiv nje je vođen kazneni postupak u kojem je proglašena krivom za izazivanje prometne nezgode. Na lice mjesta je došla hitna pomoć, jer je motorist bio ozlijeđen. Prometna nezgoda se dogodila u večernjim satima, po mraku. Na vozilu je imala uključen desni pokazivač smjera. Ne zna kojom brzinom se kretao motocikl.
25. U svom iskazu svjedok FN na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja iskazuje da je bila sudionik nezgode dana 5. lipnja 2004., a bila je putnik u vozilu kojim je upravljala JN, a sa njima su u vozilu još bile ĆN i ON, a kretale su se Lipanjskom ulicom desnom kolnom trakom, te su imale namjeru skrenuti desno u Ulicu hrvatskog sokola. Kretale su se vrlo polagano te dolaskom do križanja navedenih ulica na kojem je promet reguliran prometnim znakom, započele su radnju skretanja desno u Ulicu hrvatskog sokola, kada je sa lijeve strane po Ulici hrvatskog sokola naletio motociklist, kojim je upravljao ZN prezimena se ne sjeća, te je udario u vozilo, uslijed čega je izgubio ravnotežu i pao sa motora na kolnik, no ne sjeća se na koju stranu. Prilikom skretanja vozačica je provjerila na kratko stanje prometa kod izlaska na Ulicu hrvatskog sokola kao glavnu ulicu, no nitko nije uočio nadolazeći motocikl. Koliko se sjeća vozačica je prije skretanja zaustavila vozilo na križanju, te kada se uvjerila da nema drugih vozila započela je radnju skretanja u desno. Na lice mjesta je došla hitna pomoć, jer je motorist bio ozlijeđen, a koje je ozljede zadobio ne sjeća se. Prometna nezgoda se dogodila u večernjim satima, po mraku. Ne sjeća se da li je na vozilu bio uključen pokazivač smjera. Ne zna kojom brzinom se kretao motocikl, jer ga nije ni vidjela.
26. U svom iskazu svjedok ON na okolnost dinamike nastanka štetnog događaja iskazuje da je bila sudionik nezgode dana 5. lipnja 2004., a bila je putnik u vozilu kojim je upravljala JN, a sa njima su u vozilu još bile ĆN i FN, a kretale su se Lipanjskom ulicom desnom kolnom trakom, te su imale namjeru skrenuti desno u Ulicu hrvatskog sokola. Kretale su se vrlo polagano te dolaskom do križanja navedenih ulica na kojem je promet reguliran prometnim znakom, započele su radnju skretanja desno u Ulicu hrvatskog sokola, kada je sa lijeve strane po Ulici hrvatskog sokola naletio motociklist, kojim je upravljao osiguranik tužitelja, te je udario u vozilo, uslijed čega je izgubio ravnotežu i pao sa motora na kolnik, no ne sjeća se na koju stranu. Prilikom skretanja vozačica je provjerila na kratko stanje prometa kod izlaska na Ulicu hrvatskog sokola kao glavnu ulicu, no nitko nije uočio nadolazeći motocikl. Koliko se sjeća vozačica je prije skretanja zaustavila vozilo na križanju, te kada se uvjerila da nema drugih vozila započela je radnju skretanja u desno. Na lice mjesta je došla hitna pomoć, jer je motorist bio ozlijeđen, a koje je ozljede zadobio ne sjeća se. Prometna nezgoda se dogodila u večernjim satima, po mraku. Sjeća se da je na vozilu JN bio uključen desni pokazivač smjera. Ne zna kojom brzinom se kretao motocikl, jer ga nije vidjela.
27. Čankom 34. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 105/04, dalje: ZOSPC) propisano je kako sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba.
28. Sukladno čl. 57 istog Zakona vozač koji ulazi vozilom na cestu koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska dužan je propustiti sva vozila koja se kreću tom cestom. Vozač je dužan propustiti sva vozila koja se kreću cestom na koju ulazi i kad ta cesta nije prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska, ako vozilom ulazi sa ceste bez suvremenoga kolničkog zastora na cestu sa suvremenim kolničkim zastorom.
29. Sukladno čl. 58. istog Zakona vozač koji se približava raskrižju mora voziti s povećanim oprezom koji odgovara prometnim uvjetima na raskrižju. Vozač je dužan na dovoljnoj udaljenosti pred raskrižjem vozilom zauzeti položaj na onoj prometnoj traci kojom mora proći kroz raskrižje.
30. Sukladno čl. 51. istog Zakona vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku.
31. Sukladno čl. 53. istog Zakona na cesti u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km na sat, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio.
32. Analizirajući iskaze svjedoka te vještački nalaz, a uzaimajući u obzire kaznenu presudu K-209/05 od 31. siječnja 2006., a čijom izrekom je vezan ovaj sud, no u pogledu odgovornosti ovaj sud zasebno utvrđuje dinamiku nastanka štetnog događaj i eventualni doprinos svakog sudionika iste u nastanku same nezgode, ovaj sud je je iz suglasnih iskaza svjedoka utvrdio kao se predmetna nezgoda dogodila u noćnim satima kada je osiguranica tuženika upravljajući vozilom reg. oznake [registarska oznaka] krećući se kolniku Lipanjske ulice protivno odredbi čl. 34. st. 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ušla u križanje sa ulicom Hrvatskog Sokola koja je u odnosu kretanja osiguranice glavna ulica te je bez zaustavljanja vozila oduzela prednost osiguraniku tuženika ZN koji se na motociklu kretao lijevom prometnom trakom Ulicom Hrvatskog Sokola uslijed čega je zbog nemogućnost izbjegavanja naleta zbog prekomjerne brzine naletio na vozilo osiguranice tuženika preletio preko njenog vozila i pao na tlo te zadobio ozljede zbog kojih mu je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada, a temeljem kojeg je ostvario pravo na invalidsku mirovinu temeljem rješenja tuženika od 27. travnja 2009., a koji mu je utuženom iznosu isplaćivao tužitelj tijekom utuženog razdoblja, te u pogledu ovog djela opisa nastanka štetnog događaja sud poklanja vjeru iskazu saslušanih svjedoka kao logičnom i u međusobnom suglasju, te sukladnom vještačkom nalazu.
33. Sud ne vjeruje iskazu svjedoka ON, i FN suvozača u vozilu ĐN u dijelu u kojem navode kakio je osiguranici tuženika u trenutku ulaska u križanju zaustavila vozilo kako bi provjerila stanje prometa obzirom je u tom dijelu njihov iskaz suprotan iskazu JN koja navodi da vozilo nije zaustavljala, iako je znala da izlazi na cestu sa prednosti prolaska. Nadalje iz vještačkog nalaz jasno proizlazi kako je osiguranica tuženika neoprezno izvršila uključivanje u promet na kolnik ceste s prednosti prolaska na način da osim što nije propustila motocikl osiguranika tužitelja ista se uključila umjesto u desnu direktno u lijevu prometnu traku čime je zasigurno uzrokovala prema stavu suda nalet motocikla na njezino vozilo, a što upućuje na zaključak da je ista predmetnog dana upravljala svojim vozilom neporezno bez pravilne procjene prometne situacije i kako ne bi ugrozila ostale sudionike u prometu i time postupila protivno odredbi citiranog čl. 34., 57. i 58. ZOSPC-a.
34. S druge pak strane iz vještačkog nalaza jasno proizlazi da se predmetnog dan osiguranik tuženika kretao prekomjernom brzinom od oko 98 km / h zbog čega mu je sudarna brzina iznosa 69 km/h, a osobnog vozila osiguranice tuženika svega 19 km/h, prema tome da se isti kretao dozvoljenom brzinom od 50 km/ h osiguranik tužitelj bi izbjegao nalet na vozilo osiguranice tuženika bez obzira na poduzetu radnju kočenja. Slijedom navedenog iako se kretao cestom sa prednosti prolaska prema stavu ovog sud prekomjerna brzina osgiuranika tužitelj zasigurno je doprinijela nemogućnosti izbjegavanja ove nezgode čime je doprinos osiguranika tužitelj ovoj nezgodi prema procjeni ovog suda 40%, jer je isti postupio citiranim odredbama čl. 34., 51. i 53. ZOSPC-a.
35. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dipl. Ljupka Omazića proizlazi da je temeljem dostavljene Potvrde od strane tužitelja o isplati invalidske mirovine za BN, kome je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja je nastala zbog ozljeda u nesreći, proizlazi da je tužitelj korisniku invalidske mirovine BN isplatio invalidsku mirovinu u razdoblju 01.12.2014. do 30.09.2017. godine, u ukupnom iznosu od 48.692,39 kn / 6.462,59 EUR. Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa; 141-02/09-01-01 OB: 03438776922, URBROJ; 341-25-05/3-09- 100223, broj spisa 542377 od 23.09.2009. godine osiguraniku BN rođenom **.**.1979. iz [adresa], priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada u svoti od 545,96 kn / 72,46 EUR mjesečno, počevši od 16.09.2009. Svota invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a izračunata prema članku 74. ZOMO tako da se osobni bodovi (11,6919) pomnože s mirovinskim faktorom (0,8) i aktualnom vrijednošću mirovine 58,37 kn (Odluka o aktualnoj vrijednosti mirovine NN broj 104/09), što iznosi 545,96 kn / 72,46 EUR mjesečno. (točka 2. b. nalaza) Umjesto invalidske mirovine u iznosu od 545,96 kn / 72,46 EUR određena je prema članku 82. ZOMO, najniža mirovina u svoti od 1.358,16 kn / 180,26 EUR mjesečno, izračunata na način da se najniža mirovina za jednu godinu staža u iznosu od 56,59 kn (Odlika o utvrđivanju najniže mirovine za jednu godinu mirovinskog staža NN broj 104/09) množi s ukupnim brojem godina mirovinskog staža osiguranika (30), polaznim faktorom (1) te i s mirovinskim faktorom (0,8). (točka 1.nalaza) Obzirom da je rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa; 141-02/09-01/03438776922, URBROJ; 341-25-05/3-09-100223, broj spisa 542377 od 23.09.2009. godine, osiguraniku BN rođenom **.**.1979. iz [adresa], priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad u mjesečnom iznosu od 545,96 kn / 72,46 EUR, (točka 2. a.), a invalidska mirovina utvrđena u slučaju povrede na radu i izračunata prema članku 74. ZOMO tako da se osobni bodovi (11,6919) pomnože s mirovinskim faktorom (0,8) i aktualnom vrijednošću mirovine 58,37 kn (Odluka o aktualnoj vrijednosti mirovine NN broj 104/09), što iznosi 545,96 kn / 72,46 EUR mjesečno (točka 2. b.), mišljenja sam da ne postoji razlika jer invalidska mirovina izračunata prema članku 74. ZOMO zbog profesionalne nesposobnosti i svota invalidske mirovine u slučaju povrede na radu primjenom istog članka ZOMO je identična.
36. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 7. travnja 2023. tužitelj je naveo da osobni bodovi ovise o mirovinskom stažu, a utvrđuju se tako da se prosječni vrijednosti bodovi pomnože s ukupnim mirovinskim stažem i polaznim faktorom. Čl. 79 st. 3 ZOMO-a koji je bio na snazi u trenutku priznavanja prava na mirovinu propisano je da pri određivanju osobnih bodova osiguranika za određivanja invalidske mirovine, ako je invalidnost uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću uzimaju u obzir vrijednosni bodovi najmanje za 40 godina mirovinskog staža. S obzirom da je osiguranik ostvario 30 godina mirovinskog staža osobni bodovi za invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada ne mogu nikako biti jednaki te prema izračunu tužitelja iznose 15,4080 a ne 11,6919 kako je naveo vještak. Moli da vještak izračuna pripadajuću mirovinu vodeći računa da bi se prilikom izračuna iste uzela u obzir i citirana odredba ali i odredne čl. 82 st. 3 ZOMO-a prema kojima najniža mirovina korisnika invalidske mirovine čija je invalidnost posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti određuje se prema stavku 2 ovog čl. za 40 godina mirovinskog staža.
37. U pisanoj dopuni vještva od 5. srpnja 2023. vještak je naveo da je Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa; 141- 02/09-01-01 OB: 03438776922, URBROJ; 341-25-05/3-09-100223, broj spisa 542377 od 23.09.2009. godine osiguraniku BN rođenom **.**.1979. iz [adresa], priznato je pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada u svoti od 545,96 kn / 72,46 EUR mjesečno, počevši od 16.09.2009., odnosno najniže mirovine u iznosu od 1.358,16 kn / 180,26 EUR. (točka 2. a. nalaza) Svota invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a izračunata prema članku 79. ZOMO tako da se osobni bodovi (15,4080) pomnože s mirovinskim faktorom (0,8) i aktualnom vrijednošću mirovine 58,37 kn (Odluka o aktualnoj vrijednosti mirovine NN broj 104/09), što iznosi 719,49 kn / 95,49 EUR mjesečno, odnosno najniže mirovine u iznosu od 1.810,88 kn / 240,35 EUR. (točka 2. b. nalaza) Razlika između invalidske mirovine utvrđene po Rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, Klasa; 141-02/09-01/03438776922, URBROJ; 341-25-05/3-09- 100223, broj spisa 542377 od 23.09.2009. godine, u iznosu od 545,96 kn, odnosno najniže mirovine u iznosu od 1.358,16 kn / 180,26 EUR (točka 2.a.) i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu u iznosu od 719,49 kn/ 95,49 EUR, odnosno najniže mirovine u iznosu od 1.810,88 kn / 240,35 EUR (točka 2.b), razlika iznosi 452,72 kn / 60,09 EUR.
38. Prigovarajući istom vještvu u podnesku od 4. listopada 2023. tuženik je naveo kako prigovara u cijelosti i to u dijelu gdje je vještak utvrdio da postoji razlika između invalidske mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovina u slučaju ozljede na radu. Predlaže da se vještak očituje u čemu se ogleda razlika u nalazu i mišljenju od 14.03.2023.god. kada je utvrdio da nema razlike i nalaz od 05.06.2023.god. u kojem je utvrđeno da razlika postoji. (4) Sukladno čl. 260 i čl. 261. ZPP-a predlaže pozvati da vještak usmeno obrazloži svoj nalaz i mišljenje te se očituje na prigovore tuženika. (5) U ostalom dijelu tuženik izlaže i predlaže kao i do sada.
39. U svom usmenom očitovanju na ročištu od 18. ožujka 2024. vještak je naveo da u cijelosti ostaje kod nalaza od 21.03.2023. i dopunskog nalaza od 05.07.2023. U odnosu na podnesak tužitelja od 16.10.2023. ističe da zadatak vještaku nije utvrđivanje ukupne visine tužbenog zahtjeva nego sukladno rješenju razlika između invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena da se radi o povredi na radu. Ovo se ne odnosi na razdoblje od 01.12.2014. do 31.01.2020. Razlika je uvijek ista bez obzira da li ju nazivamo pozitivnom ili negativnom. Iskazao je razliku između rješenja tužitelja kojim je određena invalidska mirovina i izračun u slučaju da se rješenje odnosi na povredu na radu.
40. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je izrađen sukladno dobivenom zadatku, temeljem uvida u dostavljenu dokumentaciju te je logičan i obrazložen, a to tim više što na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
41. Imajući u vidu da iz provedenog vještva proizlazi kako je vještak korektno napravio izračun pretpostavljene mirovine u slučaju ozljede na radu i da je adekvatno uzeti 40 godina mirovinskog staža, ali je sporan zaključak u mišljenju vještaka jer je vještak iskazao pozitivnu razliku umjesto negativne razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da se radi o slučaju povrede na radu, da je vještak je izjavio kako je razlika između invalidske mirovine utvrđene Rješenjem HZMO u iznosu 1.358,16 HRK i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju da se radi o slučaju povrede na radu u iznosu 1.810,88 HRK iznosi 452,72 HRK / 60,09 EUR, da je u svom usmenom očitovanju naveo kako je razlika je uvijek ista bez obzira da li ju nazivamo pozitivnom ili negativnom, a da je iskazao razliku između rješenja tužitelja kojim je određena invalidska mirovina i izračun u slučaju da se rješenje odnosi na povredu na radu, a da se navedeno ne odnosi na razdoblje od 01.12.2014. do 31.01.2020. za koje razdoblje tužitelj nije predložio da se izvrši izračun već je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava naveo kako nema daljnjih dokaznih prijedloga, pa stoga primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 219. i 221.a. ZPP-a ovaj sud smatra kako za navedeni razdoblje tužitelj nije dokazao da bi postojala razlika između invalidske mirovine i mirovine koja bi bila utvrđena da se radi o povredi na radu, to je valjalo u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev tužitelja budući da sukladno odredbi članka 27. stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a tužitelju nije nastala stvarna šteta za koju jedino odgovara tuženik (time da je u ovom postupku utvrđena i suodgovornost osiguranika tužitelja u omjeru od 40% za koji iznos bi se umanjila razlika mirovine da je ista utvrđena u ovom postupku), osiguravajuće društvo, pa je slijedom navedenog, bez obrazlaganja daljnjih prigovora, a temeljem odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 27. stavka 1., stavka 2., stavka 3. i stavka 4. ZOOP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom I.
42. U odnosu na istaknuti prigovor zastare odredbom čl. 161. st. 2. toč. 1. ZMO definira se što se smatra štetom koju zajednica mirovinskog osiguranja ima pravo potraživati od štetnika. Tako se štetom smatraju novčana davanja po osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, neovisno o činjenici naknadnog ispunjenja uvjeta na prijevremenu starosnu ili starosnu mirovinu.
43. Slijedom navedenog, naknada štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika na temelju ZMO proizlazi iz novčane obveze tužitelja koju on ima prema korisniku mirovine, u razmjernoj svoti u smislu odredbe čl. 161. st. 2. ZMO. Riječ je o šteti koja nastaje sukcesivno svakom mjesečnom isplatom mirovine, jer isplatom dolazi do umanjenja imovine tužitelja, pa tada isplatom svakog pojedinog mjesečnog iznosa počinje teći vrijeme potrebno za zastaru potraživanje.
44. S obzirom na to da se radi o potraživanju naknade štete, to potraživanje sukladno čl. 165. ZMO koji upućuje na primjenu Zakona o obveznim odnosima, zastarijeva u roku od tri godine.
45. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (rješenje poslovni broj Rev x 639/2017-2 od 10. listopada 2019., Rev- 110/10 od 16. veljače 2011. i poslovni broj Rev 791/11-2 od 15. travnja 2015.)
46. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odnosu na propis iz čl. 230. i čl. 231. ZOO a ranije čl. 376. i čl. 377. Zakona o obveznim odnosima ( Službeni list SFRJ br. 29/1978, 39/1985, 46/1985, 57/1989, Narodne novine br. 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005 – dalje: ZOO/91) zauzeo pravna shvaćanja koja su pretočena i u sudsku praksu, a koja glase: „Zastara zahtjeva za naknadu štete cijeni se prema propisu čl. 376. i 377. ZOO/91 bez obzira na to da li se naknada zahtjeva za već nastalu štetu ili za štetu koju je po redovnom tijeku stvari izvjesno da će sukcesivno nastajati u budućnosti, kao i bez obzira na to da li se naknada buduće štete zahtijeva u obliku novčane rente ili u jednokratnom iznosu. Naknadu štete koja će sukcesivno nastajati u budućnosti (izgubljeno uzdržavanje, izgubljena zarada, za pomoći i njegu i u drugim slučajevima kada se po zakonu može tražiti naknada buduće materijalne štete) oštećenik može ostvarivati sukcesivnim utuživanjem naknade za proteklo razdoblje, a ne samo u vidu rente. No u tom slučaju rokovi zastare za prvo utuženo potraživanje računaju se po odredbama čl. 376. odnosno 377. ZOO/91, a za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan (čl. 392. st. 3. ZOO/91, sada čl. 245. st. 3. ZOO).
47. Odredbom čl. 245. st. 3. ZOO propisano je kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
48. Sukladno navedenom za svako slijedeće utuženo potraživanje kreće novi rok zastare od dana kada je prethodni postupak pravomoćno okončan,
49. Budući da je u tužbi tužitelj naveo kako se za prethodno razdoblje isplate mirovinskih primanja od 01.05.2012. do 30.11.2014. postupak vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu P-3081/14, a tuženik koji je istaknuo prigovor zastare nije dokazao kada bi taj postupak bio okončan, da bi su u ovom postupku mogao ocijeniti njegov prigovor zastare, to je primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja o čl. 219. i 221. a ZPP- a prigovor zastare tuženika u ovo postupku sud utvrdio nedokazanim i isti kao takav odbio.
50. Budući da je u sporu tuženik uspio u cijelosti to je tužitelj u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tuženiku cjelokupni parnični trošak i to: za sastav odgovora na tužbu 200,00 EUR, za sastav podneska od 17.05.2022., 06.04.2023., 03.10.2023., 24.11.2024. svaki po 200,00 EUR, za pristup na ročište 29.06.2020. 50,00 EUR, za pristup na ročište 02.10.2020., 12.03.2021., 21.09.2021., 09.09.2022., 17.01.2023., 15.01.2024., 18.03.2024. i 14.10.2025. 200,00 EUR za svako ročište, ukupno 2.650,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 612,50 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), te trošak prometnog vještačenja od 398,17 EUR, tim da mu nije dosuđen trošak ročišta za objavu presude jer na isto tuženik nije niti pristupio.
51. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz tužbe.
52. Tuženiku je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 3.710,67 EUR pa je stoga u pogledu parničnog troška tuženika sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II.
53. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tuženika odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 11. prosinca 2025. do isplate.
U Zagrebu, dana 11. prosinca 2025.
Sudac:
Blaženka Butigan Matić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u četiri primjerka Županijskom sudu.
DNA:
- Tužitelju
- Tuženiku po pun.
