REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu

Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.

34550 Pakrac

Posl.br.: P-663/2019-67

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice- specijaliste CB, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po Krunoslavu Markovinoviću, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 11. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice ŠB i zamjenika punomoćnika tuženika DB, odvjetničkog vježbenika iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o., iz Zagreba, uz javno objavljivanje 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, isplatiti tužiteljici ŠB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 2.664,14 EUR (slovima: dvije tisuće šesto šestdeset četiri eura i četrnaest centi), uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu na iznose od:

- 0,60 EUR teče od 2. veljače 2009. godine do isplate,

- 1,42 EUR teče od 2. ožujka 2009. godine do isplate,

- 1,69 EUR teče od 2. veljače 2010. godine do isplate,

- 0,99 EUR teče od 2. ožujka 2010. godine do isplate,

- 5,94 EUR teče od 2. travnja 2010. godine do isplate,

- 4,87 EUR teče od 2. svibnja 2010. godine do isplate,

- 6,05 EUR teče od 2. lipnja 2010. godine do isplate,

- 19,23 EUR teče od 2. srpnja 2010. godine do isplate,

- 16,31 EUR teče od 2. kolovoza 2010. godine do isplate,

- 27,04 EUR teče od 2. rujna 2010. godine do isplate,

- 21,72 EUR teče od 2. listopada 2010. godine do isplate,

- 16,73 EUR teče od 2. studenog 2010. godine do isplate,

- 30,13 EUR teče od 2. prosinca 2010. godine do isplate,

- 36,96 EUR teče od 2. siječnja 2011. godine do isplate,

- 31,85 EUR teče od 2. veljače 2011. godine do isplate,

- 33,42 EUR teče od 2. ožujka 2011. godine do isplate,

- 29,14 EUR teče od 2. travnja 2011. godine do isplate,

- 29,62 EUR teče od 2. svibnja 2011. godine do isplate,

- 42,00 EUR teče od 2. lipnja 2011. godine do isplate,

- 44,18 EUR teče od 2. srpnja 2011. godine do isplate,

- 59,22 EUR teče od 2. kolovoza 2011. godine do isplate,

- 57,09 EUR teče od 2. rujna 2011. godine do isplate,

- 45,29 EUR teče od 2. listopada 2011. godine do isplate,

- 43,56 EUR teče od 2. studenog 2011. godine do isplate,

- 42,76 EUR teče od 2. prosinca 2011. godine do isplate,

- 45,71 EUR teče od 2. siječnja 2012. godine do isplate,

- 49,01 EUR teče od 2. veljače 2012. godine do isplate,

- 49,09 EUR teče od 2. ožujka 2012. godine do isplate,

- 47,03 EUR teče od 2. travnja 2012. godine do isplate,

- 47,71 EUR teče od 2. svibnja 2012. godine do isplate,

- 48,98 EUR teče od 2. lipnja 2012. godine do isplate,

- 47,77 EUR teče od 2. srpnja 2012. godine do isplate,

- 47,86 EUR teče od 2. kolovoza 2012. godine do isplate,

- 46,70 EUR teče od 2. rujna 2012. godine do isplate,

- 44,40 EUR teče od 2. listopada 2012. godine do isplate,

- 47,04 EUR teče od 2. studenog 2012. godine do isplate,

- 47,80 EUR teče od 2. prosinca 2012. godine do isplate,

- 47,86 EUR teče od 2. siječnja 2013. godine do isplate,

- 43,99 EUR teče od 2. veljače 2013. godine do isplate,

- 46,49 EUR teče od 2. ožujka 2013. godine do isplate,

- 47,16 EUR teče od 2. travnja 2013. godine do isplate,

- 45,68 EUR teče od 2. svibnja 2013. godine do isplate,

- 41,53 EUR teče od 2. lipnja 2013. godine do isplate,

- 39,89 EUR teče od 2. srpnja 2013. godine do isplate,

- 41,93 EUR teče od 2. kolovoza 2013. godine do isplate,

- 43,34 EUR teče od 2. rujna 2013. godine do isplate,

- 46,93 EUR teče od 2. listopada 2013. godine do isplate,

- 44,96 EUR teče od 2. studenog 2013. godine do isplate,

- 45,84 EUR teče od 2. prosinca 2013. godine do isplate,

- 46,57 EUR teče od 2. siječnja 2014. godine do isplate,

- 40,87 EUR teče od 2. veljače 2014. godine do isplate,

- 42,11 EUR teče od 2. ožujka 2014. godine do isplate,

- 41,47 EUR teče od 2. travnja 2014. godine do isplate,

- 40,24 EUR teče od 2. svibnja 2014. godine do isplate,

- 39,68 EUR teče od 2. lipnja 2014. godine do isplate,

- 39,93 EUR teče od 2. srpnja 2014. godine do isplate,

- 41,48 EUR teče od 2. kolovoza 2014. godine do isplate,

- 43,06 EUR teče od 2. rujna 2014. godine do isplate,

- 42,92 EUR teče od 2. listopada 2014. godine do isplate,

- 43,72 EUR teče od 2. studenog 2014. godine do isplate,

- 44,82 EUR teče od 2. prosinca 2014. godine do isplate,

- 44,40 EUR teče od 2. siječnja 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. veljače 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. ožujka 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. travnja 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. svibnja 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. lipnja 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. srpnja 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. kolovoza 2015. godine do isplate,

- 45,04 EUR teče od 2. rujna 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

II Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, isplatiti tužiteljici ŠB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 958,29 EUR (slovima: devetsto pedeset osam eura i dvadeset devet centi) s osnove razlike glavnice na dan 30. rujna 2015. godine, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od: - 958,29 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana", kao neosnovan.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.339,15 EUR zajedno s zakonskom zateznom počam od dana 11. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, prema tužiteljici ŠB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 663,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dospijeća do isplate te u iznosu od 922,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dospijeća do isplate.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na iznos od 3.622,44 EUR sa zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica ŠB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate. U tužbi navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita zaključio sa tuženikom kao kreditorom

Ugovor o kreditu, br. ugovora: 2402006-1031262160/51400607-5102171919 od 29. prosinca 2004., a kojim ugovorom je tuženik omogućio tužitelju korištenje stambenog kredita u iznosu od 56.688,74 CHF u protuvrijednosti kuna obračunata prema srednjem tečaju banke tuženika na dan puštanja kredita u tečaj. Otplata kredita je u 360 mjesečnih anuiteta, a kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Člankom 8. predmetnog ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja u trenutku ugovaranja iznosi 05,490% godišnje. Stavkom 2. istog članka ugovorena je promjenjivost kamatne stope na način da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke tuženika. Relativno brzo nakon zaključenja ugovora, a kao i većini drugih potrošača koji su sa drugim bankama imali kreditne aranžmane koji datiraju iz istog vremenskog razdoblja, i u kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak (CHF), uz promjenjivu kamatnu stopu na način kako je to ugovoreno i predmetnim ugovorom, mjesečne rate kredita tužitelju su značajno porasle, a sve zbog općepoznate činjenica naglog porasta tečaja valute CHF, a sve s dodatnim utjecajem promjenjive kamatne stope. S obzirom na navedeno, a kako bi tužitelj mogao redovno financirati mjesečne obveze po predmetnom kreditu, tužitelj je dana 12. veljače 2016. zaključio Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102171919, a kojim Aneksom je regulirana konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Iako je predmetni kredit konvertiran, a sukladno posljednjoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., tužitelj neprijeporno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe i postavljanje zahtjeva za povrat neosnovano stečenih novčanih sredstava od strane tuženika, a na ime nepoštenih te samim time i ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, posebno imajući u vidu činjenicu da provedenom konverzijom uopće nisu obuhvaćeni svi iznosi koje je tužitelj preplatio s osnove nepoštene, a samim time i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a sukladno stavu kojega su izrazili sudovi u niže citiranim presudama, kao i u nizu pojedinačnih sporova ostalih potrošača protiv banaka tuženih u kolektivnom sporu. Prilikom ugovaranja predmetnog kredita, tuženik tužitelju nije omogućio sudjelovanje u određivanju uvjeta predmetnog kredita ni na koji način. Dapače, ugovor je očiti primjer tipskog ugovora, bez bilo kakve mogućnosti tužitelja da utječe na sadržaj predmetnog ugovora odnosno njegovih ugovornih odredbi. Prilikom ugovaranja kredita tužitelju nije ni ponuđen bilo kakav drugi kreditni aranžman, osim kredita pod uvjetima pod kojima je zaključen predmetni. Štoviše, tužitelj je na neki način bio odgovaran od uzimanja kredita u valuti EUR odnosno bilo kojoj drugoj (HRK) uz obrazloženje kako će mu mjesečna rata kredita u valuti CHF biti znatno manja nego mjesečna rata kredita izražena u valuti EUR-o, kako nikakvog straha nema jer je švicarski franak stabilna valuta, a Švicarska stabilna, europska zemlja i da nikakve bojazni, ni rizika za tužitelja nema, a da će mu kredit biti znatno povoljniji od bilo kojeg drugog proizvoda tuženika odnosno bilo kojeg drugog kredita. Potencijalni rizici uzimanja kredita u valuti švicarski franak (CHF) tužitelju nisu bili podrobnije objašnjeni. Dapače, osim gore navedenog uvjeravanja kako je kredit u valuti švicarski franak "jeftiniji", a švicarska valuta i švicarska država stabilne i bez ikakvog rizika za tužitelja, ništa drugo tužitelju nije bilo dano do znanja, niti mu je bilo što objašnjeno ili predočeno. Da je tužitelj dobio bilo kakvu informaciju, ili barem naznaku, da će se tečaj švicarskog franka skoro pa izjednačiti sa tečajem EUR-o te d će mjesečna rata kredita porasti toliko da čak i ugrožava ostale životne potrebe tužitelja, zasigurno nikada ne bi pristala na takav kreditni aranžman. Prilikom zaključenja ugovora, tužitelju ni na koji način nije bilo predočeno, niti dano do znanja na koji način se kamatna stopa mijenja, već je samo rečeno da je ista promjenjiva i da se mijenja odlukom banke. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora, a ni kasnije tijekom njegova izvršavanja, sve do trenutka konverzije kada su mu predočeni parametri po kojima se kamatna stopa mijenja, ali sada u EUR-o kreditu, nije znao, niti je mogao znati, na koji se način kamatna stopa mijenja ili će biti mijenjana u budućnosti. Nikakva metodologija izmjene kamatne stope tužitelju nije predočena, niti mu je išta o načinu promjene kamatne stope bilo rečeno. Tužitelju u trenutku zaključenja ugovora o kreditu nisu dani nikakvi opći, ni posebni uvjeti poslovanja banke, nikada mu nisu dostavljene bilo kakve Odluke tužene banke o promjenama kamatne stope, već je samo znao dobiti obavijest o tome da se kamatna stopa mijenja, a iz koje obavijesti se ništa ne može iščitati, osim da je kamatna stopa promijenjena, a na takvu promjenu tužitelj ni na koji način nije mogao utjecati, niti je mogao znati parametre za izračun promijenjene kamatne stope. Iz svega je jasno da je tužena banka predmetni ugovor o kreditu sa tužiteljem zaključila, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, pa ni tijekom njegovog izvršavanja, kao trgovac potrošač, nije tužitelja u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje ponašanje tužene je u konačnici sankcionirano donošenjem pravomoćne presude u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača, a koje se navodi niže u historijatu ove tužbe. Kao što je navedeno u historijatu ove tužbe, tužena banka u ugovoru o kreditu ugradila je odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i to na osnovi jednostrane odluke banke o kamatnih stopama, ali o kojoj se odredbi ni na koji način nije pojedinačno pregovaralo. Zbog navedenog nedostatka pojedinačnog pregovaranja, uglavak o promjenjivoj kamatnoj stopi protivan je kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine br. 79/07, 125/07 i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, a kako to proizlazi iz odredbe članka 102. citiranog Zakona o zaštiti potrošača, kao i pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu. O ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, koja se mijenja jednostranom odlukom banke, a o kojoj se odredbi ni na koji način nije pregovaralo, već su se pravomoćno izjasnili sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a o čemu postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., a koja presuda je u cijelosti potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom presudom su u cijelosti odbijene žalbe svih sedam tuženih banka te potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. Potrebno je naglasiti da je posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesena nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske još ranije odbio reviziju sedam tuženih banka protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na nepošten način ugovaranja promjenjive kamatne stope, dok se posljednja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. odnosi i na ugovornu odredbu kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Naime, donošenjem posljednje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nedvojbeno je utvrđeno da je svih sedam tuženih banaka postupalo nepošteno kada su u ugovore o kreditima glavnicu kredita vezale uz valutu švicarski franak, a koje odredbe su prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene i slijedom toga ništetne jer su banke propustile informirati potrošače o svim rizicima koji proizlaze iz ugovaranja takve ugovorne odredbe, a isto je tako pravomoćno odlučeno da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi također nerazumljive, bez jasnih parametara na koji se način kamatne stope mijenjaju bez mogućnosti pojedinačnog pregovaranja o konkretnoj odredbi ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega je takva odredba nepoštena, a u konačnici, kako je gore opisano, ništetna. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj kao korisnik kredita ima pravo ovom tužbom postaviti zahtjev prema tuženiku kao kreditoru za isplatom – vraćanjem (restitucijom) svega onoga što je tuženik više primio na osnovi pravomoćno utvrđenih ništetnih odredaba ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarski franak, te u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatnim stopama. Imajući u vidu sve navedeno pod točkama 1. i 3. ove tužbe, a posebno stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u posljednjem rješenju broj Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. kojim se tužitelju priznaje pravni interes na podnošenje ove tužbe, a uvažavajući stav sudske prakse prema kojem su banke obuhvaćene pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na osnovu ugovaranja nepoštenih, a samim time i ništetnih odredaba o glavnici kredita vezanoj uz valutu švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, dužne svojim klijentima vratiti sve ono što je na ime ugovorene ništetne valutne klauzule i promjenjive kamatne stope više plaćeno, a uzimajući u obzir one parametre koji proizlaze iz zaključenog ugovora na dan njegovog zaključenja odnosno uzimajući tečaj CHF na dan zaključenja ugovora i početno ugovorenu kamatnu stopu, tužitelj nedvojbeno ima pravni interes na podnošenje ove tužbe. Kada se navedeno uzme u obzir, a prema računici tužitelja na način da se u obzir uzme analitička kartica koja je priložena uz tužbu, svaki plaćeni anuitet u kunama, a koji je umanjen za prvi anuitet u kunama, sve zaključno sa danom 30. rujna 2015. kao danom kojim je provedena konverzija, proizlazi da je tužitelj ukupno preplatio novčani iznos od 9.489,04 kuna na ime nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF. Budući da je u konkretnom slučaju tijekom izvršavanja kredita proveden postupak konverzije temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim postupkom konverzije tužitelj kao potrošač nije u potpunosti obeštećen odnosno nije doveden u isti pravni položaj sa potrošačima koji nisu proveli postupak konverzije (uzimajući kao da je umjesto konverzije na dan kada je izvršena donesena presuda radi ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi) odnosno onih potrošača koji imaju pravo na isplatu svega što je više plaćeno (preplate) po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, tužitelj smatra kako je nužno u ovom sudskom postupku utvrditi razliku efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu na način da se od kunskog iznosa konvertirane glavnice odbije kunski iznos preostale glavnice po početnom tečaju odnosno da se od iznosa otpisa glavnice iz konverzije oduzme umanjenje preostale glavnice na temelju početnog tečaja. Naime, sama konverzija izvršena je na način da se nije uvažavala činjenica ništetnosti valutne klauzule CHF i promjenjive kamatne stope (a što je između ostalog predmet ove tužbe) već se izračun vršio usporedbom plaćenih anuiteta i anuiteta iz simuliranog EUR-o kredita. Primjenom gore opisane formule i uvažavanjem činjenice početnog, stvarnog tečaja i početne ugovorene kamatne stope, tužitelj je došao do izračuna do 7.220,67 kn na ime razlike u glavnicama prije i nakon izvršene konverzije, a sve sa stanjem na dan 30. rujna 2015. kao danom kada je provedena konverzija. Navedeni iznos tužena banka dužna je podmiriti kako bi tužitelj i s osnove razlike efekta konverzije bio stavljen u isti pravni položaj sa ostalim, ne konvertiranim dužnicima odnosno potrošačima u sličnim ili istim kreditnim aranžmanima. S obzirom na sve navedeno, tužitelj smatra kako su sukladno gore citiranim presudama odredbe o valutnoj klauzuli i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi glavnog ugovora kreditu nepoštene, a samim time i ništetne, a o čemu se predlaže tijekom ovog parničnog postupka odlučiti kao o prethodnom pitanju i isto navesti u obrazloženju presude, te u konačnici, a nakon održane glavne rasprave i izvođenja predloženih dokaza, donijeti slijedeću presudu: "1. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici ŠB, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos od 16.709,31 kuna zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na iznose tekuće kao u tužbi po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa od 31. srpnja 2015., a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku od 15 dana; -novčani iznos od 7.220,27 kn na ime razlike glavnica odnosno razlika efekta konverzije na preostalu glavnicu u odnosu na efekt ništetne valutne klauzule na preostalu glavnicu, uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od 01. listopada 2015. do isplate, sve u roku 15 dana. 2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak ovog parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, tekućom od dana podnošenja ove tužbe do isplate, sve u roku 15 dana." (list 1-3)

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom na str. 4. Ugovora o kreditu broj 5102171919 od 29. prosinca 2004. godine (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. Sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni pa je za suđenje u ovoj svari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 12. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR skladno odredbama ZIDZPK/15. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datume uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 (" sve izmjene ugovorenih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana….") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na slijedeći način: 1. utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; 2. definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; 3. kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; 4. iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznat i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga tuženik u prilogu ovoga odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof.dr.sc. UB i doc.dr.sc. LB s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujka 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Predlaže prekid postupka do odluke Vrhovnog suda. U ovom postupku potrebno je utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita, odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više načina: i. – Iz ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz Ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojem je korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii – Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom – koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 EUR, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 EUR, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na Internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii – Iz brošure Stambeni krediti, Erste banke koja je bila prilog uz "Novi list", a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju ikoja su im vezana za neku od navedenih valuta. iv – Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF=4,2 kune do 1 CHF=5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj biti informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama. Ističe kako je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franka ne može se smatrati nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Sve promjene kamatne stope vršene su sukladno važećim pozitivnim propisima. Osporava se da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju pa time i nepoštena, što se osporava u cijelosti, te isto nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju je pružena zaštita sukladno Noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju te daljnja sudska zaštita nije potrebna, a uzimajući u obzir činjenicu kako je tuženik bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke. Tuženik ističe kako deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, odnosno da bi ju tuženik prouzročio svojim postupanjem. (list 47-54)

3. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 29. kolovoza 2019., zaprimljen 30. kolovoza 2019., između ostalog navodi kako se protivi prigovoru mjesne nenadležnosti suda, te ostale prigovore tuženika osporava u cijelosti. Unatoč provedenoj konverziji tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, a ništetnost nastupa po sili zakona i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Zaključenjem predmetnog Aneksa ugovoru odnosno konverzije, niti nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, a sukladno pravu EU i stavu suda Europske unije u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. Što se tiče prigovora zastare ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske donio presudu br. Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. kojom je jasno izraženo stajalište prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe odnosno tek od 13. lipnja 2014. Tuženik nije tužitelju dao sve potrebne informacije čime je uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je stoga dužan tužitelju naknaditi sve što je tužitelj platio iznad početno ugovorene kamatne stope, a ne obratno. Nepoštene, odnosno ništetne odredbe koje su stavljene u ugovor o kreditu odraz su jednostrane odluke i volje tuženika, dok je kamatna stopa u iznosu od 3,23 % stvar intervencije zakonodavca, a što ne može ići na štetu tužitelja. Tužitelj se protivi zahtjevu tuženika za prekid postupka do donošenja odluke VSRH jer se radi o izvanrednom pravnom lijeku tuženika. (list 141-147)

4. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 26. rujna 2019. ističe kako ustraje u iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog suda te predlaže donošenje posebnog pisanog rješenja o tom prigovoru uz dostavu pisanog otpravka istog strankama. Tuženik ustraje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda i prigovora te iznesenih dokaznih prijedloga te se ovim podneskom dodatno očituje kako slijedi. U odnosu na navode tužitelja da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. S tim u vezi tuženik ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Takovog je stajališta i Županijski sud u Osijeku u odluci od 06. svibnja 2019., posl.br. Gž-758/2019. Uostalom, tuženik ističe da je i Sud Europske unije u odluci od 21. veljače 2013. u predmetu C-472/11 Banif Plus Bank Zrt protiv GB i ZB (presuda u prilogu),a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka od odredaba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego najprije treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba čl. 8.2. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju, a što osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju kamatna stopa već 01. svibnja 2011. bila snižena ispod početno ugovorene. Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud izbilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od 4.989,15 kn (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 4.989,15 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kao u podnesku i to do dana 31. prosinca 2007. po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29.st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate ta referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Predlaže se konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi 2.110,95 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kao u podnesku i to do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01. kolovoza 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate ta referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Predlaže se konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovog postupka. (list 148-151)

5. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, posl.br. P-663/2019-9 od 09. listopada 2019. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru kao neosnovan. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku posl.br. Gž-3473/2019-2 od 16. siječnja 2020. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, posl.br. P-663/2019-9 od 09. listopada 2019. (list 164-165, 182-184)

6. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 10. listopada 2019. navodi kako ostaje kod svih navoda iz tužbe te podneska od 29. kolovoza 2019. Tužiteljica ističe kako joj je nejasno na što se odnosi potraživanje tuženika koje isti prigovorom stavlja u prijeboj i koja je pravna osnova potraživanja tuženika prema tužitelju. Tuženik osporava i visinu potraživanja tuženika budući da je isto određeno potpuno paušalno. Tužitelj ističe kako tuženik nema i ne može imati bilo kakvo potraživanje prema tužitelju, već upravo suprotno. Ukoliko se navedeni iznosi odnose na situacije u kojima je kamatna stopa odnosno valuta CHF bila manja od početno ugovorene, a što nije jasno i ne proizlazi iz postavljenog prigovora, tužitelj ističe kako se ne radi o tražbini koja bi bila kompenzabilna sa tražbinom tužitelja, a posebno ističe kako tuženik ni ne može imati bilo kakvo potraživanje prema tužitelju kao korisniku kredita jer sve eventualne promjene tečaja odnosno promjene kamatne stope ispod početno ugovorene, a koje bi bile rezultat zakonske intervencije zakonodavca ne mogu ići na štetu korisnika kredita kao potrošača. Tuženik je taj koji je cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bio nepošten u odnosu na potrošača te donošenje Zakona kojim bi se eventualno interveniralo u ugovorni odnos na način da se fiksira kamatna stopa koja je čak i niža od ugovorene ne može ići na štetu korisnika kredita kao potrošača jer da je tuženik od početka ugovornog odnosa postupao pošteno i u dobrom duhu, u skladu sasvim poslovnim običajima, do intervencije zakonodavca nikad ne bi ni došlo te stoga manja kamatna stopa od početno ugovorene ne može ići na štetu tužitelja. Opreza radi, ističe se i prigovor zastare potraživanja tuženika koje se ističe prigovorom radi prijeboja. S tim u vezi, predlaže se odbiti prigovor radi prijeboja kao neosnovan u cijelosti. S obzirom na sve, predlaže se usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu tuženika na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju.

(list 166-167)

7. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 21. srpnja 2020. navodi kako u svijetlu donošenja najnovije presude broj C – 452/2018 Suda Europske Unije (dalje: SUD EU), a čija pravna utvrđenja imaju primjenu na sve zemlje članice Europske Unije i čija je primjena obvezujuća za sve zemlje članice, tužitelj ima potrebu nadležnom sudu skrenuti na određena pravna pitanja iz citirane presude, a koja se imaju primijeniti na sve slučajeve konvertiranih kredita u Republici Hrvatskoj. Iako se predmetna presuda primarno odnosi na španjolski slučaj, vrlo sličan našem slučaju tzv. konvertiranih kredita, ista se itekako može primijeniti i na konkretne slučajeve koji se trenutno vode pred hrvatskim pravosuđem. Predmetna presuda donesena je povodom zahtjeva za prethodnu odluku temeljem članka 267. UFEU – a, a odnosi se na tumačenje članka 3. do 6. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Citirana presuda Suda EU broj C – 452/2018, zajedno sa presudom istog suda broj C – 118/2017 (tzv. predmet C) tužitelju daje za pravo kada isti tvrdi kako provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen, a na koje obeštećenje on neprijeporno ima pravo. Kao što je tužitelj već isticao tijekom ovog parničnog postupka, a pozivajući se na pravna utvrđenja iz presude Suda EU broj C – 118/2017, tužitelj kao potrošač ima pravo na potpunu zaštitu i potpuno obeštećenje, a do kojeg nije došlo provedenom konverzijom. Provedenom konverzijom nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača budući da zaključenim Aneksom glavnog ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana iz ugovornog odnosa te tužitelju nije nadoknađena šteta u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. To posebice u odnosu na razliku u valutnom tečaju, budući da u trenutku kada je rađena konverzija valutna klauzula CHF u predmetnim ugovorima još uvijek nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna! Neovisno o tome kakva bila intervencija zakonodavca – izravno u ugovorni odnosi ili pak nametanjem obveze jednoj ugovornoj strani (a što je slučaj u Republici Hrvatskoj) tužitelj kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje uslijed ništetnosti pojedinih odredaba glavnog ugovora i to mu se pravo ni na koji način ne može umanjiti ili oduzeti Gore citirana presuda Suda EU broj C – 452/2018 samo je nastavak odnosno produžetak pravne zaštite koju SUD EU pruža potrošačima kroz pravna utvrđenja iz presuda Suda EU broj C – 118/2017 (predmet C). Posljednjom presudom Suda EU u cijelosti padaju u vodi tvrdnje tuženika kako je tužitelj kao potrošač u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom te kako nakon provedene konverzije on više nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora, niti posljedično potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove. Upravo suprotno proizlazi iz dviju gore citiranih presuda Suda EU. Tako iz presude Suda EU broj C – 452/2018 nedvojbeno proizlazi kako potrošač može sklopiti sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu odredbu drugom odredbom, ali se zaštite koju mu pruža Direktiva broj 93/2013 o nepoštenim odredbama ugovora i koristi koje bi mogao imati od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač ne može odreći, osim ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i ako je slobodno pristao da se zaštite odrekne. Uvažavajući takav stav Suda EU sasvim je jasno da se u slučaju konverzije kredita, a što je ovdje slučaj, tužitelj kao potrošač nije mogao odreći prava na obeštećenje u slučaju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli CHF kada u trenutku zaključenja Aneksa glavnom ugovoru valuta CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i tada se nije ni znalo, niti se moglo znati, da će ona kao takva biti utvrđena znatno kasnije, a dodatno, zaključenjem Aneksa ugovoru tužitelj kao potrošač nije se slobodno odrekao bilo kakve zaštite po tom pitanju. Naime, a kako to proizlazi iz citirane presude, da bi se bilo kakve zaštite i mogao odreći, potrošač je morao dobiti punu i jasnu informaciju o tome što može dobiti u slučaju da se proglasi ništetnom bilo koja odredba ugovora, to mu mora na jasan i nedvosmislen način biti objašnjeno, te on mora pristati na to da se odrekne takve zaštite. Aneksi ugovora kojima je izvršena konverzija takvu odredbu nemaju. Iz njih nigdje, baš niti jednom riječju ne stoji puna informacija o eventualnim pravima tužitelja kao potrošača u slučaju ništetnosti bilo koje odredbe ugovora, a posebice u Aneksu ugovora o kreditu nema niti jedne odredbe kojom bi se potrošač, a nakon dobivenih svih informacija, odrekao takve zaštite. Još jednom se ponavlja da je to potpuno logično i sasvim je jasno da potrošač takve informacije nije ni mogao dobiti, a nije se ni mogao odreći bilo kakve zaštite, kada u trenutku zaključenja Aneksa još uvijek valuta CHF nije bila utvrđena kao ništetna. Imajući to u vidu, potrošači da bi se mogli valjano odreći zaštite koja im pripada s osnove nepoštenih i ništetnih odredaba ugovora, morali su, u trenutku zaključenja Aneksa, znati da je neka odredba ništetna (valutna klauzula CHF tada to još nije i trebali su imati punu informaciju što im na ime obeštećenja s osnove ništetne odredbe ima pripasti, da bi se toga onda mogli i odreći. Budući da valutna klauzula CHF u vrijeme zaključivanja Aneksa nije bila utvrđena kao ništetna, očito je da ni jedan od ovih uvjeta nije bio, a ni mogao biti ispunjen. Navedeni stav Suda EU samo potvrđuje stav tužitelja iznesen tijekom ovog postupka budući da tužitelj od početka tvrdi kako zaključenjem Aneksa glavnom ugovoru nije riješeno pitanje potpunog obeštećenja već su samo izvršene uplate po osnovnom kreditu pretvarane u uplate po simuliranom EUR – o kreditu, a dobivena preplata, ili čak i manjak, nema nikakve veze sa predmetom raspravljanja u ovom postupku. Tužitelj od samog početka tvrdi kako je zaključenjem Aneksa reguliran pravni odnos pro futuro, te da tužitelj u sam sadržaj Aneksa, i njegovu valjanost ni ne dira svojom tužbom. Primjena konverzije ne širi se na izvanugovorne odnose, a pitanje obeštećenja zbog ništetnosti odredaba glavnog ugovora nije bilo predmetom Aneksa, a tim pitanjem nije se bavio ni ZIDZPK. Navedena presuda Suda EU, kao što je gore naznačeno, produžetak je, nadopuna presude istog suda broj C – 118//2017 (predmet C) kojom je utvrđeno da potrošači nakon konverzije imaju pravo tražiti povrat svega što je banka stekla korištenjem nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, a posljednjom se presudom to potvrđuje i u slučaju kada su stranke postigle „Sporazum“ kojim mijenjaju ugovorne odredbe, a što je upravo slučaj u svim tzv. konvertiranim kreditima. Slijedom svega, kao potpuno neosnovani ukazuju se prigovori tuženika iz kojih bi proizlazilo kako su stranke sklapanjem Aneksa ugovoru u cijelosti riješile svoj pravni odnos, kako su stranke u cijelosti obeštećene i kako tužitelj više nemanikakvih prava s osnove nepoštenih i ništetnih odredaba glavnog ugovora, budući da je sa tuženikom zaključio tzv. Aneks o konverziji. Zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu (provedenom konverzijom) tužitelj kao potrošač nije postigao pravo na potpuno obeštećenje, on se toga prava ni na koji način nije odrekao i ono mu i nadalje pripada. To su utvrđenja Suda EU od kojih niti jedan „domaći“ sud ne može pobjeći, na njih ne može, i ne smije zatvoriti očiti, jer te su presude dio i našeg pravnog sustava, one djeluju erga omnes i obvezujuće su i za Naslovni sud. Nitko, pa ni zakonodavac, a posebice ne sud, ne može potrošača onemogućiti u ostvarenju svoga prava na potpuno obeštećenje. Stoga tužitelj predlaže da Naslovni sud i ova razmatranja i navode tužitelja uzme u obzir prilikom donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari te da u konačnici, usvoji tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, uz obvezu tuženika na nakandu troškova parničnog postupka tužitelju. (list 188-191)

8. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 20. kolovoza 2020. između ostalog navodi kako ustraje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda i prigovora te iznesenih dokaznih prijedloga te se ovim podneskom dodatno očituje kako slijedi. U odnosu na navode tužitelja po pitanju konverzije, tuženik ističe sljedeće. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 12.02.2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: “Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne- sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidi str. 5. – 6. obrazloženja odluke). Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - C) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi. Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja iz prethodno navedenih razloga, tuženik se očituje kako slijedi. Tužitelj u podnesku od 21.07.2020. iznosi svoje viđenje i tumačenje presuda Suda EU u predmetima C-118/17 (Dunai) i recentno objavljenoj presudi u predmetu C-452/18. Međutim, tumačenja tužitelja nisu u skladu s onim što se stvarno navodi u tim presudama, pa će stoga tuženik u nastavku daje osvrt na te odluke. Pored svega iznesenog po ovom pitanju u odgovoru na tužbu i podnesku tuženika od 26.09.2019., tuženik ustraje u dokaznim prijedlozima za saslušanje svjedoka gđe ČB i gdina. VB, kao osoba koje su s tužiteljem ugovarale predmetni kredit. Što se tiče predloženog saslušanja gđe. EB (koja je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste), tuženik dostavlja pisani iskaz gđe EB te predlaže da se isti uzme u obzir umjesto njezinog saslušanja. U odnosu na navode tužitelja iz podneska od 11.10.2019. da tuženik ne bi imao pravo na povrat manje plaćenih anuiteta/kamata i to za razdoblja kada je tečaj CHF i/ili kamatna stopa bili niži od početno ugovorenih, tuženik ističe sljedeće. Istaknuti prigovor radi prijeboja je uvjetni procesnopravni prigovor kojim tuženik ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji, nego tuženik ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocjeni osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine te u tom slučaju tuženik zahtijeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina. Zakonski termin ”prigovor radi prebijanja” i ”potraživanje istaknuto radi prebijanja” govori o tome da se prigovor ističe u svrhu prebijanja, do kojega tek treba doći odlukom suda. Učinak prebijanja uzajamnih tražbina konstitutivnom odlukom suda nastupa od trenutka kad su se tražbine realno susrele (ex tunc), tj. kad su se ispunile pretpostavke za prestanak tražbina prijebojem. Odredbom čl. 323. ZOO-a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj i početno ugovorena kamatna stopa), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao i nižu kamatnu stopu kao i anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Osim toga, a u pogledu navoda tužitelja da tuženiku ne bi pripadala razlika u kamati nakon zakonskog fiksiranja kamatne stope po stopi od 3,23%, tuženik ističe da bi, ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženik imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). Deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe. Naime, stavkom 5. navedene zakonske odredbe propisano je da . . . ”pri tome, promjenjiva kamatna stopa kod ugovora o stambenom kreditu sklopljenih uz valutnu klauzulu, kod kojih je tečaj ugovorene strane valute u odnosu na ugovoreni tečaj na dan prvog korištenja kredita aprecirao za više od 20 %, za sve vrijeme dok takva aprecijacija postoji, ne smije biti viša od prosječne ponderirane kamatne stope hrvatskih kreditnih institucija uz koju su stambeni krediti u odnosnoj valuti odobravani, umanjene za 30 %, zaokruženo na dva decimalna mjesta.” Dakle, cit. odredba se odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,49%) odnosno tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Što se tiče prigovora zastare istaknutom od strane tužitelja u pogledu prigovora radi prijeboja, tuženik ističe sljedeće. Odredbom čl. 198. st. 1. ZOO propisano je da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kad su se stekle pretpostavke prijeboja. Budući da tužitelj potražuje isplatu navodno preplaćenih iznosa za razdoblje od 02.09.2011. pa do 02.09.2015. a tuženik je stavio u prijeboj svoja potraživanja i to s osnove manje plaćenih anuiteta za razdoblje od 02.02.2005. pa do 02.01.2010. odnosno manje plaćenih kamata za razdoblje od 02.06.2011. pa do 02.09.2015., to je očito da u trenutku stjecanja pretpostavki prijeboja (datumi kada su vršena plaćanja) tražbina tuženika prema tužitelju nije bila zastarjela. Stoga, tuženik otklanja tužiteljev prigovor zastare te ističe kako njegov prigovor radi prebijanja nije u zastari iz razloga što je odredbom čl. 198. ZOO jasno propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja. Navedeno stajalište je potvrđeno i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Pa tako VSRH u presudi posl. br. Rev 1712/2015 od 07. studenog 2018. Da je za procjenjivanje prigovora zastare tražbine, koja je istaknuta prigovorom radi prijeboja tuženika, relevantan trenutak kada su se stekli uvjeti za prijeboj, potvrđuje i VRSH i u svojim ranijim odlukama i to rješenju posl. br. Rev-x 652/2009 od 11. studenog 2009. te rješenju od posl. br. Rev-x 765/11 od 21. prosinca 2011. u kojima na jednak način navodi da u slučajevima kad obje tražbine glase na novac i obje tražbine su dospjele, nije relevantan čas izjave o prijeboju, već je relevantno kad su se stekli uvjeti za prijeboj. Vezano za istaknute prigovore radi prijeboja, a budući da tužitelj osporava visinu, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: (za razliku u tečaju u CHF) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 02.02.2005.g. pa do 02.01.2010.g. tj. kako je to postavljeno prigovorom radi prijeboja tuženika iz podneska od 26.09.2019.g. (za razliku u kamati) - izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje 02.06.2011.g. pa do 02.09.2015.g. tj. kako je to postavljeno prigovorom radi prijeboja tuženika iz podneska od 26.09.2019.g. Slijedom navedenog, a budući je tuženik dokazao postojanje svoga potraživanja, to isti ustraje u istaknutom uvjetnom procesnopravnom zahtjevu i traži da sud, ukoliko iz bilo kojeg razloga nađe osnovanim potraživanje tužitelja, konstitutivnom odlukom izvrši prijeboj tuženikova potraživanja s potraživanjima tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 208-220)

9. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 31. kolovoza 2020. navodi kako ostaje kod svih svojih dosadašnjih navoda, a pogotovo kod podneska od 21. srpnja 2020. godine i priložene presude Suda EU br. C- 452/2018. Republika Hrvatska kao članica EU, u obvezi je primjenjivati sve presude Suda EU, te presude toga suda imaju jaču pravnu snagu od presuda nacionalnih sudova država članica. Dakle, sve presude na koje se poziva tuženik, pa tako i presude VSRH koje su u suprotnosti sa stajalištima izraženim u presudama Suda EU, su irelevantne za ovaj postupak, odnosno nacionalni sudovi su u obvezi primjenjivati prvenstveno sudsku praksu Suda EU. Presuda koju je priložio tužitelj jasno i nedvojbeno izražava pravni stav da korisnik kredita u valuti CHF, koji je naknadno temeljem Aneksa ugovora, konvertirao kredit u neku drugu valutu (u ovom slučaju u Euro) ima i nadalje pravo sudskim putem potraživati sve ono što je preplatio na ime promjenjive kamatne stope i na ime povećanog tečaja valute CHF, osim u slučaju ako se je korisnik kredita izričito odrekao toga prava u pisanoj formi kada je sklapao aneks ugovora o kreditu. Nijedan korisnik kredita u RH, se prilikom konverzije nije odrekao toga prava. Dakle, primjenjujući obvezujuću sudsku praksu Suda EU, nadležni nacionalni sudovi bi u pojedinačnim sudskim postupcima trebali prvenstveno kroz financijsko vještačenje utvrditi da li su tužitelji kao korisnici kredita u cijelosti obeštećeni prilikom konverzije, a ukoliko nisu, obvezati tuženika da plati tužiteljima novčane iznose na ime preplaćenih kamata i iznosa povećanog tečaja valute CHF. Općinski i županijski sudovi u RH, već donose takve presude. Ovdje treba istaći nešto što tuženik namjerno prešućuje. VSRH donio je presudu da je odredba iz bilo kojeg ugovora o kreditu (CHF, EURO, HRK) u kojem je banka ugovorila pravo na promjenjivu kamatnu stopu, sama po sebi ništetna, te da svaki korisnik kredita ima pravo podnijeti tužbu radi proglašenja takve odredbe ništetnom. Pravo korisnika kredita ne zastarjeva odnosno iznos kojeg bi banka trebala vratiti na ime preplaćene promjenjive kamatne stope zastarjeva tek u određenom zakonskom roku od donošenja pravomoćne sudske presude. Takav stav VSRH direktno primjenjuje pravno stajalište Suda EU na koje se poziva tužitelj. (list 303-304)

10. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Pakracu, posl.br. P-663/2019-27 od 02. veljače 2022. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari. (list 316-318)

11. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 05. lipnja 2022., između ostalog, navodi kako ustraje u odgovoru na tužbu, svim dosadašnjim navodima, prigovorima i dokaznim prijedlozima te se dodatno očituje kako slijedi. U odnosu na pitanje konverzije, tuženik ističe sljedeće. Sud EU je dana 05. svibnja 2022. g. donio odluku C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga: - odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke); - cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te - ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Radi se o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke). Tako je Sud EU u prethodno navedenim odlukama iznio svoj pravni stav koji se reflektira i u odluci C-567/20, a to je da konverzija kredita u EUR, koja je provedena na zakonskoj osnovi i sukladno odredbama ZIDZPK/15 kao i njezini učinci, ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Drugim riječima, Sud EU kroz svoje odluke, a sada u konačnici i kroz odluku C-567/20, jasno izražava svoje pravno stajalište da su iz primjene Direktive 93/13/EZ isključene sve one odredbe potrošačkih ugovora koje su posljedica tj. odraz zakonskih odredbi pojedine države članice EU. Tako Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji Slijedom prethodno rečenoga, pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: i. Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; ii. Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca; iii. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, iv. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 319-327)

12. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 14. lipnja 2022., između ostalog, navodi kako nigdje u navedenoj oduci broj C – 567/20 ne stoji da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi ugovora odnosno povrata koristi! Kao što je tužitelj naveo, u postupku koji se vodio pred Sudom EU pod brojem C – 567/2020 donesena je odluka, a iz koje suštinski proizlazi kako isti Sud nije nadležan za tumačenje odredaba Direktive 93/13 u odnosu na osnovni ugovor, već samo u dijelu u kojem se zahtjev za prethodnu odluku odnosi na odredbe iz dodatka ugovora, i na razdoblje nakon njegova sklapanja. Tužitelj tijekom ovog postupka uopće nije sporio valjanost Aneksa osnovnom ugovoru, za tužitelja sama konverzija uopće nije sporna, ali čitav postupak tužitelj ističe kako konverzijom koja je provedena na način kako je provedena on nije u cijelosti obeštećen, a suštinski ni nije mogao biti obeštećen budući da u vrijeme kada je konverzija provođena valuta CHF ni nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna, te ništetnost CHF – a ni nije mogla biti obuhvaćena konverzijom. To je notorna činjenica. U svojoj odluci broj C – 567/2020 SUD EU tako navodi da se, u načelu može pretpostaviti (ali to ne mora biti tako, opaska tužitelja) da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima (točka 57. presude). Dakle, može se pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu, a da li je ona zaista uspostavljena treba odlučiti prvostupanjski Sud koji vodi ovaj postupak. Naravno da zakonodavac nije uspostavio ravnotežu u pravima i obvezama stranaka u predmetnom ugovornom odnosu, a što ni nije mogao učiniti budući da u prosincu 2015. godine odnosno siječnju 2016. godine kada su provođene konverzije valutna klauzula CHF nije bila pravomoćno utvrđena kao ništetna i uopće nije bila obuhvaćena provedenom konverzijom. Kako je mogla biti uspostavljena ravnoteža, ako u vrijeme kada je konverzija provođena valuta CHF nije bila utvrđena kao ništetna, a bez povrata svega više plaćenog s osnove ništetne odredbe o CHF nema ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz navedenog se može zaključiti kako je Sud EU svojom odlukom zapravo prepustio domaćem pravosuđu da samo donese meritorne odluke o konvertiranim kreditima. Da navedena pretpostavka da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu ne stoji može se utvrditi provođenje financijskog vještačenja, a kojim će se vrlo lako i jednostavno utvrditi kako tužitelj nije obeštećen budući da na dan provedene konverzije preostala glavnica zbog ništetnosti valutne klauzule CHF nije bila ona glavnica koja je konvertirana, već je preostala glavnica bila ona koja se dobije množenjem preostale CHF glavnice na dan konverzije početnim tečajem CHF na dan isplate kredita, a tako utvrđena glavnica manja je od nove, na temelju zakona konvertirane glavnice. U svemu ostalom, a na što se tužitelj nije posebno očitovao, tužitelj upućuje na sve navedeno kako u tužbi, tako i u podnescima koje je tijekom ovog postupka u više navrata podnosio na ovaj spis, a u kojim podnescima se detaljno očitovao na sve okolnosti ključne za donošenje pravilne, zakonite, ali i pravedne odluke u ovoj konkretnoj pravnoj stvari. (list 337-339)

13. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu, posl.br. P-663/2019-32 od 30. kolovoza 2024. određen je nastavak postupka u ovoj parničnoj stvari. (list 341-343)

14. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 08. srpnja 2025. nakon nalaza i mišljenja precizirala je tužbeni zahtjev te predlaže da sud nakon provedene rasprave donese slijedeću presudu: "I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju ŠB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 2.664,15 eura (slovima: dvije tisuće šesto šestdeset četiri eura i petnaest centi) s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF) i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od: - 0,60 eura teče od 2. veljače 2009. godine do isplate, - 1,42 eura teče od 2. ožujka 2009. godine do isplate, - 1,69 eura teče od 2. veljače 2010. godine do isplate, - 0,99 eura teče od 2. ožujka 2010. godine do isplate, - 5,94 eura teče od 2. travnja 2010. godine do isplate, - 4,87 eura teče od 2. svibnja 2010. godine do isplate, - 6,05 eura teče od 2. lipnja 2010. godine do isplate, - 19,23 eura teče od 2. srpnja 2010. godine do isplate, - 16,31 eura teče od 2. kolovoza 2010. godine do isplate, - 27,04 eura teče od 2. rujna 2010. godine do isplate, - 21,72 eura teče od 2. listopada 2010. godine do isplate, - 16,73 eura teče od 2. studenog 2010. godine do isplate, - 30,13 eura teče od 2. prosinca 2010. godine do isplate, - 36,96 eura teče od 2. siječnja 2011. godine do isplate, - 31,85 eura teče od 2. veljače 2011. godine do isplate, - 33,42 eura teče od 2. ožujka 2011. godine do isplate, - 29,14 eura teče od 2. travnja 2011. godine do isplate, - 29,62 eura teče od 2. svibnja 2011. godine do isplate, - 42,00 eura teče od 2. lipnja 2011. godine do isplate, - 44,18 eura teče od 2. srpnja 2011. godine do isplate, - 59,22 eura teče od 2. kolovoza 2011. godine do isplate, - 57,09 eura teče od 2. rujna 2011. godine do isplate,

- 45,29 eura teče od 2. listopada 2011. godine do isplate, - 43,56 eura teče od 2. studenog 2011. godine do isplate, - 42,76 eura teče od 2. prosinca 2011. godine do isplate, - 45,71 eura teče od 2. siječnja 2012. godine do isplate, - 49,01 eura teče od 2. veljače 2012. godine do isplate, - 49,09 eura teče od 2. ožujka 2012. godine do isplate, - 47,03 eura teče od 2. travnja 2012. godine do isplate, - 47,71 eura teče od 2. svibnja 2012. godine do isplate, - 48,98 eura teče od 2. lipnja 2012. godine do isplate, - 47,77 eura teče od 2. srpnja 2012. godine do isplate, - 47,86 eura teče od 2. kolovoza 2012. godine do isplate, - 46,70 eura teče od 2. rujna 2012. godine do isplate, - 44,40 eura teče od 2. listopada 2012. godine do isplate, - 47,04 eura teče od 2. studenog 2012. godine do isplate, - 47,80 eura teče od 2. prosinca 2012. godine do isplate, - 47,86 eura teče od 2. siječnja 2013. godine do isplate, - 43,99 eura teče od 2. veljače 2013. godine do isplate, - 46,49 eura teče od 2. ožujka 2013. godine do isplate, - 47,16 eura teče od 2. travnja 2013. godine do isplate, - 45,68 eura teče od 2. svibnja 2013. godine do isplate, - 41,53 eura teče od 2. lipnja 2013. godine do isplate, - 39,89 eura teče od 2. srpnja 2013. godine do isplate, - 41,93 eura teče od 2. kolovoza 2013. godine do isplate, - 43,34 eura teče od 2. rujna 2013. godine do isplate, - 46,93 eura teče od 2. listopada 2013. godine do isplate, - 44,96 eura teče od 2. studenog 2013. godine do isplate, - 45,84 eura teče od 2. prosinca 2013. godine do isplate, - 46,57 eura teče od 2. siječnja 2014. godine do isplate, - 40,87 eura teče od 2. veljače 2014. godine do isplate, - 42,11 eura teče od 2. ožujka 2014. godine do isplate, - 41,47 eura teče od 2. travnja 2014. godine do isplate, - 40,24 eura teče od 2. svibnja 2014. godine do isplate, - 39,68 eura teče od 2. lipnja 2014. godine do isplate, - 39,93 eura teče od 2. srpnja 2014. godine do isplate, - 41,48 eura teče od 2. kolovoza 2014. godine do isplate, - 43,06 eura teče od 2. rujna 2014. godine do isplate, - 42,92 eura teče od 2. listopada 2014. godine do isplate, - 43,72 eura teče od 2. studenog 2014. godine do isplate, - 44,82 eura teče od 2. prosinca 2014. godine do isplate, - 44,40 eura teče od 2. siječnja 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. veljače 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. ožujka 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. travnja 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. svibnja 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. lipnja 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. srpnja 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. kolovoza 2015. godine do isplate, - 45,04 eura teče od 2. rujna 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana. II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, isplatiti tužitelju ŠB, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], novčani iznos od 958,29 eura (slovima: devetsto pedeset osam eura i dvadeset devet centi) s osnove razlike glavnice na dan 30.09. 2015. godine, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu koja na iznose od: - 958,29 eura teče od 1. listopada 2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, odnosno sukladno odredbi članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, sve u roku 15 dana, III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, a sve u roku 15 dana." (list 414-417)

15. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu broj 5102171919 od 29. prosinca 2004. (list 4-5), Aneksa broj 1 ugovora o kreditu broj 5102171919 od 12. veljače 2016. (list 6- 8), otplatnog plana od 13. svibnja 2019. (list 9-12), pregleda prometa po partiji kredita za razdoblje od 31. prosinca 2004. do 30. rujna 2015. od 13. svibnja 2019. (list 13-21), obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu, o povećanju kamatne stope i promijeni kamatne stope (list 22-25), otplatnog plana od 01. travnja 2009. (list 25-27), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planom od 12. listopada 2010. (list 28-30), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planom od 03. svibnja 2011. (list 31-33), obavijesti o promjeni kamatne stope s otplatnim planom od 06. listopada 2011. (list 34- 36), obavijesti o usklađivanju kamatne stope (list 37), izračuna konverzije kredita br. 5102171919 na dan 30. rujna 2015. (list 38-41, 443-449), obrasca za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 16. siječnja 2016. (list 57, 252-255), informacije pojam "Valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom kluzulom uz grafički prikaz kretanja tečaja (list 58-61), brošure stambeni krediti (list 61-62), članka "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (list 75-79), revizije od 17. kolovoza 2018. (list 80-102), reklamnog materijala stambeni krediti 103-117), e-mail korespondencije FB upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika (list 118120), dopisa HNB od 07. lipnja 2013. (list 121-122), priopćenja za javnost HNB od 21. siječnja 2015. (list 123-130), metodologije utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 131-134), priopćenja za javnost HNB od 16. ožujka 2015. (list 135), priopćenja za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. (list 136), objave postotka prosječne ponderirane kamatne stope (list 139), obavijesti o kreditu s otplatnim planom od 15. siječnja 2014. (list 157-162), obavijesti o izračunu konverzije kredita (list 231-234, 439-442), izračuna konverzije kredita s obrascem i nacrtom aneksa (list 235-249, 450-457), letka s informacijama okretanju tečaja (list 250-251, 458-459), pisanog iskaza EB iz [adresa] (list 266-267), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Sanje Pernjak univ.bacc.oec., od 14. svibnja 2025. (list 357-388), očitovanja vještaka od 17. lipnja 2025. (list 407-409), očitovanja vještaka od 24. srpnja 2025. (list 420-424).

Sud je saslušao svjedoke PB (list 308-309), SB (list 309-310) i ČB (list 314-315), te tužiteljicu (list 310).

Sud je saslušao stalnog sudskog vještaka (list 470).

Sud je pročitao sudsku praksu (list: 63-74, 137-138, 152-156, 170-174, 178-180, 192-203, 221-230, 256-265, 268-300).

16. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

17. Tužiteljica je tužbom potraživala novčani iznos od 2.217,71 EUR (16.709,31 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na ime preplaćenih iznosa s temelja tečajnih razlika i promjenjive ugovorene kamatne stope, te na ime razlike glavnice (kao u tužbi). Tužiteljica je u podnesku od 08. srpnja 2025. nakon nalaza i mišljenja vještaka postavila tužbeni zahtjev na iznos od 3.622,44 EUR (2.664,15 EUR s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te 958,29 EUR s osnove razlike glavnice) sa zakonskim zateznim kamatama, što znači da je tužiteljica povećala tužbeni zahtjev. Sud je dopustio preinaku tužbe povečanjem tužbenog zahtjeva shodno odredbi čl.190. st. 2. i 4. ZPP te je odlučeno kao u izreci rješenja.

Tuženik je u podnesku od 26. rujna 2019. istakao prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u tečaju i kamati zajedno sa zakonskim zateznim kamatama te je u podnesku od 23. rujna 2025. precizirao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 663,22 EUR zajedno sa zateznim kamatama te s osnove kamate u iznosu od 922,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

18. U ovom postupku sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, je li predmetno potraživanje obuhvaćeno zastarom. Jesu li prilikom konverzije uzeti u obzir preplaćeni iznosi s osnova nepoštenih ugovornih odredbi kao i je li konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - dalje: ZID ZPK).

19. Iz Ugovora o kreditu br. 5102171919 od 29. prosinca 2004. proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit za kupnju nekretnine u iznosu od CHF 50.688,74 u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl.2. i 3.). Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima (360 anuiteta). Mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. (čl. 6. i 7.). Pod pojmom Valutna klauzula navedeno je kako povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenja o plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl.7.). Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 5,490 % (pet cijelih četrdeset devet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

20. Iz Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5102171919 od 12. veljače 2016. (dalje:Aneksa) proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili kako je dana 30. rujna 2015., stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da banka pristupa potpisivanju aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora o kreditu. Banka je dostavila korisniku kredita izračun konverzije kredita, te je sastavljen novi otplatni plan. Otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te nastupa primjena kamatne stope koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 1. preambula, čl. 3. izračun konverzije). Nedospjela glavnica kredita iznosi 40.439,98 CHF (čl. 4. obveza iz osnovnog ugovora u CHF). Utvrđeno je da obveze korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 27.531,32 EUR. Postoji manje uplaćeni iznos (manjak) i to u iznosu od 1.312,45 EUR (čl. 5.2. i 5.3. Konverzija). Aneks je sklopljen sukladno obrascu za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 16. siječnja 2016., obavijesti o izračunu konverzije kredita i izračunu konverzije kredita br. 5102171919 na dan 30. rujna 2015. (list 231- 241).

21. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 08. ožujka 2021. saslušana je tužiteljica ŠB koja je iskazala: "Bavim se robnom likvidaturom trgovačke robe u trgovačkom društvu i moj posao nema nikakve veze s poslovima banke i kreditiranjem građana. Bio je kraj 2004., a suprug i ja tražili smo stambeni kredit jer smo bili podstanari kod njegovih roditelja. Tražili smo kredit u EUR-ima, a u banci su nas praktički nagovorili na kredit u CHF jer je takav kredit bio najpovoljniji s obzirom na nižu kamatnu stopu. Ranije nikada nisam sklopila nikakav ugovor o kreditu. Ne sjećam se jesu li u banci objašnjavali što znači vezanost kredita uz CHF, a meni je to značilo da ratu kredita plaćam po tečaju strane valute. U tom trenutku bilo mi je bitno da znam koliko će iznositi rata kredita i da ostvarim kredit. Ne sjećam se da li je nam je netko u banci objasnio o čemu može ovisti promjena kamatne stope. Rečeno nam je da dobivamo najpovoljniji kredit koji nam mogu ponuditi i nismo mogli dodatno pregovarati o tom. Gotovo sve vezano uz kredit obavljao je moj suprug jer sam ja u to vrijeme bila trudna, a tuženu smo izabrali jer sam plaću primala kod nje. Od dobivenog novca kupili smo stan u kojem i danas živimo, a rate kredita ja sam plaćala. Početno je rata kredita iznosila oko 1.300,00 kn, a najviše je došla do nekih približno 1.900,00 kn. Od banke smo dobivali obavijesti o promjenama kamatne stope. Prihvatili smo konverziju ugovora jer je CHF stalno rastao, a ja sam tada bila onkološki bolesnik, i nismo imali drugog izbora, to nam je bila slamka spasa." Na pitanje zamjenice punomoćnika tužene navodim da smo u banku došli tražiti kredit u EUR-ima, ali nas je referentica, mislim da se preziva ČB, nagovorila na kredit u CHF govoreći da je on bolji za nas. (list 310)

22. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 08. ožujka 2021. saslušan je svjedok VB koji je iskazao: "Ja sam kod tužene bio zaposlen na radnom mjestu direktora kreditiranja malih poduzeća i individualnih kredita za poljoprivrednike, mislim da se radno mjesto tako zvalo, a 2005. otišao sam u mirovinu. Ne sjećam se i ne znam ništa o tužiteljici i ugovoru o kreditu koji je ona sklopila s tuženom, a isto tako ne sjećam se više ni uvjeta i okonosti pod kojima su se takvi krediti kod tužene nudili tijekom 2004. Dnevno se sklapalo nekoliko ugovora pa se tužiteljičinog ugovora ne sjećam. Uvjeti ugovora definirali su se s klijentima, a svaki ugovor klijentu se posebno prezentirao. Svaki klijent prije nego što je potpisao ugovor imao je mogućnost pročitati ugovor. Banka ni na koji način nije nagovarala klijente na kredite vezane u CHF, baš suprotno tome, to je bilo vrijeme kada je banka zaprimala puno više zahtjeva za kredite nego što ih je mogla odobriti. Svaki ugovor bio je prezentiran klijentu prije potpisivanja, a ja ne mogu ni znati ni reći koliko je kojem klijentu ugovor bio jasan i na koji način su klijentu prezentirane pojedine ugovorne odredbe." (list 308)

23. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 08. ožujka 2021. saslušan je svjedok SB koji je iskazao: "U trenutku kada smo se supruga i ja odlučili na kredit ona je bila zaposlena, a ja nisam i živjeli smo kod mojih roditelja. Budući da smo čekali drugo dijete odlučili smo riješiti stambeno pitanje tako da smo kod tužene zatražili ugovor u kunama ili u EUR-ima. Nismo tražili uvjete kreditiranja drugih banaka jer je supruga plaću primala kod tužene. Htjeli smo uzeti kredit na 30 godina i kreditni referent javio nam je da najviše možemo dobiti kredit u iznosu od 33.000,00 EUR-a. Međutim, u jednom trenutku referent nam je ponudio kredit u CHF. Ne znam više o kojem izmosu kredita se radilo, ali se sjećam da je bila niža kamatna stopa, čini mi se 5,49 %, i da nam je tečaj CHF predstavljen kao tečaj koji ne oscilira. Referent u banci pri tom nam je pokazao graf iz kojeg je proizlazilo da su odstupanja tečaja EUR-a veća nego odstupanja tečaja CHF. S obzirom na to da smo bili u žurbi, a bio je kraj godine, pristali smo na ponuđeni kredit u CHF. Iako smo imali policu životnog osiguranja u Cosmolitan Life, banka je inzistirala na tome da sklopimo novi ugovor o životnom osiguranju s Kvarner Wiener Stadische osiguranju i ta polica vinkulirana je u korist banke. Od dobivenog novca kupili smo stan površine 50 m[2] u kojem i danas živimo, a cjelokupni kredit plaćala je supruga. Supruga je zaposlena u današnjem Pevexu, a s obzirom na sva događanja koja su se zbila u toj firmi, teško je oboljela, time da je njezinoj bolesti vjerojatno doprinio i stres vezan uz kredit. Referent u banci kredit u CHF prezentirao nam je kao priliku i kao nešto što je najpovoljnije za nas. Vjerovali smo riječima referenta i nismo imali razloga sumnjati u CHF, ali nitko nam nije objasnio što znači da je kredit vezan uz stranu valutu. S druge strane mi smo gledali da nam kredit bude što povoljniji. Nitko nam nije objasnio ni što znači i o čemu ovisi eventalna promjena kamatne stope. Ja sam tek kasnije malo proučavao kredite i danas mi sve izgleda kao da nam je banka svoj proizvod dala kao mamac i da joj je bilo bitno plasirati kredit, a mi na to nismo bili spremni. Ne sjećam se da je banka slala obavijesti o promjenama kamatne stope, ali ne mogu to sa sigurnošću tvrditi, možda je bila jedna obavijest. Početna rata kredita iznosila je oko 1.200,00 kn, a čini mi se da je najveća rata kredita koju smo platili bila oko 1.900,00 kn. Ne mogu govoriti o točnim iznosima jer smo istovremeno trajnim nalogom plaćali i ratu kredita i policu životnog osiguranja, a ako na računu moje supruge eventualno nije bilo dovoljno novaca, onda sam ja dodavao razliku. Pokušavali smo razgovorom u banci u trenutku kada su rate počele rasti reagirati na neki način, ali uvijek se radilo o jednosmjernom pokušaju jer je referentica banke uvijek pokušavala otpiliti nas govoreći da nam je dala najpovoljiniji i nama najpotrebniji kredit, da je u žurbi i sl.. S obzirom na to da smo već imali ugovor o kupoprodaji nekretnine i s obzirom na to da je bilo radnji za obaviti zadnjih dana u godini, nismo do kraja pročitali ugovor o kreditu, a nije nam ga pročitao ni javni bilježnik. Kada nam je banka ponudila konverziju ugovora, to nam se učinilo kao jedina nada i jedini izlaz da ne padnemo u provaliju jer je CHF tada strahovito rastao, a mi smo bilo s troje djece i osrednjim primanjima." Na pitanje zamjenice punomoćnika tužene navodim da se prije sklapanja ugovora o kreditu nisam informirao o uvjetima kreditiranja jer sam tražio mogućnost da riješimo stambeno pitanje, a od referenta u banci očekivao sam primjereni govor o proizvodu. Kada je rečeno da se radi o najpovoljnijem proizvodu na tržištu, nismo imali razloga sumnjati. Iako je supruga nositelj kredita, gotovo sam sve dogovarao ja. Ni supruga ni ja prije ovoga ugovora o kreditu nikada nismo sklapali druge ugovore te vrste. Kredit smo nedavno do kraja otplatili tako da smo podigli novac s police životnog osiguranja Cosmopolitan life. (list 309 i 310)

24. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 08. ožujka 2021. saslušana je svjedokinja ČB koja je iskazala: "Od 1. siječnja 2013. u mirovini sam, a prije toga sam bila zaposlenica tužene i radila sam na poslovima realizacije kredita. Konkretno se ne sjećam tužiteljice ŠB i njezinog supruga SB, ali zaključujem da nije bilo nikakvih problema pri sklapanju ugovora o kreditu s njima jer bi ih se vjerojatno sjećala da je bilo ikakvih problema. Osobe koje su tražile kredit, a tako je je bilo i s tužiteljicom, dobivale su kredit u skladu s uvjetima banke ako su bile kreditne sposobne. Ne sjećam se da je tužiteljica imala bilo kakvih problema u otplati kredita. Svaki klijent banke prije potpisivanja ugovora dobio je prijedlog ugovora u ruke, a ugovor o kreditu čitao se i kod javnog bilježnika. Svakome je predočina visina mjesečnog anuiteta u CHF i EUR-ima i ljudi su se odlučivali za CHF, između ostaloga i zato što je bila velika razlika u visini anuiteta. Kada bi klijent došao u banku sa zahtjevom za kredit, na prvom našem sastanku dobio bi letak banke, izračun anuiteta i plan otplate, a ako bi se odlučio za kredit, tada je bilo potrebno pribaviti određenu dokumentaciju i sredstva osiguranja. Ovisno o visini kredita, kredit su odobravali direktor ili kreditni odbor. U svakom slučaju postupak sklapanja ugovora o kreditu trajao je neko vrijeme. Kao zaposlenica banke nikako nisam klijentima sugerirala koju valutu izabrati niti sam u tom smislu imala bilo kakvu uputu banke. Svakom klijentu pojašnjavalo se da valutna klauzula znači da će se pri bilo kakvoj promjeni tečaja mijenjati i visina anuiteta. U to vrijeme banka nije nudila stambene kredite u kunama. U odnosu na promjenjivost kamatne stope klijentima se objašnjavalo da mijenjanje kamatne stope ovisi o odlukama banke, a više se ne sjećam o čemu su ovisile te promjene kamatnih stopa. Strankama su se slale odgovarajuće obavijesti o promjenama kamatnih stopa tijekom otplate kredita, ali to nije bilo u mom opisu posla, već je to radila druga služba tužene. Na mom radnom mjestu savjetnika nisam imala ovlast odobriti klijentu povoljnije uvjete kreditiranja, tj. izravno s klijentom pregovarati o kreditu i mijenjati uvjete koje je nudila banka. Ako bi došlo do neurednog plaćanja kredita ili do neplaćanja, tada bi o tome brinula druga služba banke." Na pitanje punomoćnika tužene navodim da je banka klijentima nudila i kredite u drugim valutama, a ne samo u CHF, i o takvoj ponudi klijentima su se predavali leci i brošure. Kao savjetnike banka nas je educirala i davala nam je upute o tome kako se ophoditi s klijentima i kao im objasniti sve bitne elemente ugovora. (list 314 i 315)

25. Nakon izvedenih dokaza sud ocjenjuje kako se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu od 29. prosinca 2004. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P- 1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. pa se temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl.118. ZZP tužiteljica u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na ta pravna utvrđenja i ovaj sud je za njih vezan.

26. Sud prihvaća iskaz tužiteljice budući je životan i logičan, osim u dijelu da ju je službenica banka nagovorila na kredit. Naime, iz samog ugovora proizlazi da je riječ o stambenom kreditu za kupnju nekretnine i to za osobne svrhe, u ugovoru tužiteljica dolazi kao fizička osoba, ne u drugom svojstvu te isto potvrđuje i tužiteljica i svjedok SB svojim iskazom pa sud zaključuje kako tužiteljica ima svojstvo potrošača.

27. U ovoj pravnoj stvari na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenice na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, no tuženik isto nije dokazao.

28. Tako je navedeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Brošura Stambeni krediti Erste banke sa reklamnim materijalom tuženika, Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR te pisani iskaz EB s uputom o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i ostali dokazi koje je tuženik dostavio tijekom postupka ne dokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora. Kako je na tuženiku teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenice na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu izveden je dokaz u smislu saslušanja svjedoka predloženog od strane tuženika na okolnosti da su prilikom obrade kredita tužiteljici priopćili moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom u CHF. Iskaze svjedoka sud prihvaća kao logične i istinite, no saslušanjem svjedoka, tuženik nije dokazao da se prilikom sklapanja predmetnog ugovora tako postupalo, da su tužiteljici bile objašnjene posljedice spornih ugovornih odredbi u vidu pružanja potpunih informacija kako bi mogla donijeti razboritu odluku te procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njezine financijske obveze, jer svjedok VB navodi kako on osobno nije sudjelovao prilikom pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok svjedok ČB, ne sjeća se konkretnog ugovornog odnosa, zaključuje da nije bilo nikakvih problema pri sklapanju ugovora o kreditu s tužiteljicom jer bi ih se vjerojatno sjećala da je bilo ikakvih problema.

29. Sukladno odredbi čl. 81. st.1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

30. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270.st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

31. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne. Predmetnim ugovorom nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud je mišljenja da odredba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za istaknuti je kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući tužiteljica nije informiran kao potrošač o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te tužiteljica nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, te je došlo do situacije da tužiteljica nije mogla predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica upoznata sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.

32. Stoga sud je mišljenja da odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatnu stopu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st.1. ZZP, odnosno ništetne u smislu odredbe čl.322. ZOO.

33. Za zaključiti je kako se s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na pravni odnos stranaka ima primijeniti tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora odnosno početno ugovorena kamatna stopa, pa sukladno odredbama čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO tužiteljica s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i rata kredita obračunatim po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sastavljanja otplatnog plana i obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

34 U odnosu na navode tuženika kako tužiteljica nema pravo na obeštećenje budući je sklapanjem Aneksa nastala nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u zakonu uz pozivanje na presudu suda EU (C-567/20) ovaj sud ističe kao u nastavku.

35. Nakon uvida u Aneks ovaj sud utvrđuje da sklapanjem Aneksa odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Naime svrha odredbe čl. 19. b ZID ZPK/15 da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15 propisan je način na koji se vrši konverzija kredita, no tom odredbom, a niti drugim odredbama Aneksa koji su stranke sklopile u skladu s tim zakonom nije uređeno pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, već se konverzija kredita u valuti CHF odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu i istim se riješilo samo pitanje kamatne stope do dana sklapanja Aneksa. Tužiteljica se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ne odriče zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Tužiteljica kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za nju proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, tako i one odredbe o vezanju otplate kredita uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to ukoliko iznosom pretplate koja je priznata prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. (pravna stajališta izražena i kroz presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-63/2024 od 16. svibnja 2024. i presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž- 1004/2023-2 od 14. listopada 2024.)

36. Valja istaknuti kako se i u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu (Aneksa) tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Isto se tako ističe u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev-57/2024-2 od 23. siječnja 2024. te odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023. kojom se potvrđuje pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

37. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

38. U tom pravcu provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje uz zadatak stalnom sudskom vještaku određen rješenjem ovog suda posl.br. P- 663/2019-37 od 31. siječnja 2025. (list 352-354)

39. U nalazu i mišljenju od 14. svibnja 2025. stalni sudski vještak za računovodstvo i financije Sanja Pernjak, univ.bacc.oec. iz Koprivnice navodi kako je u Tablici 1. izrađen otplatni plan temeljem sklopljenog Ugovora o kreditu broj: 51400607-5102171919 za razdoblje od 1. anuiteta 01. veljače 2005. do 30. rujna 2015. do dana provedbe konverzije. Banka je tijekom otplatnog perioda mijenjala kamatne stope i iznose mjesečnih anuiteta. u Tablici broj 2. izrađen je pregled promjena kamatnih stopa. U Tablici broj 3. izrađen je otplatni plan koji je tijekom otplatnog razdoblja od 01. anuiteta do 30.09.2015. odnosno do sklapanja Aneksa ugovora o kreditu koji je denominiran u valutu EUR, od 01.anuiteta do 30. rujna 2015. upotrebljavala Banka. U Tablici broj 4. izrađen je pregled svih uplata koje je korisnik kredita uplatio tijekom otplatnog razdoblja pa sve 30.09.2015. Iznos uplata usklađen je s uplatama u kunama koje je tuženik koristio pri obračunu konverzije, osim iznosa koji je uplaćen dana 29.12.2004. godine u visini od 2.489,53 kn, a odnosi se na naknadu Banke za obradu kredita, a ne otplatu anuiteta (list spisa 21 i 40) te isti nije naveden u specifikaciji uplata niti korišten u obračunu. Tužitelj je ukupno uplatio u korist kredita u razdoblju od 01. anuiteta do 30.09.2015. odnosno do datuma konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR iznos od 191.396,15 kuna. U Tablici broj 5. i Tablici broj 6. izrađen je obračun razlike anuiteta zbog promjene kamatnih stopa tijekom otplatnog razdoblja pa sve do dana 30.09.2015. odnosno do dana sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu broj 5102171919. Razlika između anuiteta po Ugovoru o kreditu i anuiteta po promjenama kamatne stope za cijelo otplatno razdoblje uz uračunavanje negativnih razlika ukupno iznosi manje plaćeno CHF 1.130,26, odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja od 1 CHF=4,9433 kuna, iznosi ukupno - 5.587,02 kuna manje plaćenih kamata u razdoblju od 01.anuiteta do zaključno dana provedbe konverzije kredita 30.09.2015 (tablica 5. i tablica 6. ovog nalaza). U razdoblju od 01.anuiteta pa do zaključno 30.09.2015. kamatna stopa bila je veća od ugovorene samo u razdoblju od 01.02.2008.-01.05.2011. (vidljivo iz pregleda promjena kamatnih stopa Tablica 2. ovog nalaza). U Tablici broj 7. izrađen je pregled više uplaćenih kamata u razdoblju od 37.tog.anuiteta do zaključno 76.anuiteta s rokom dospijeća 01.05.2011. te je tužitelj u tom razdoblju platio veći iznos kamate od početno ugovorene u visini od CHF 275,22 odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja za 1 CHF =4,9433 kuna iznos od 1.360,58 kuna, iznos je prikazan u tablici 7. ovog nalaza. U Tablici broj 8. izrađen je pregled manje uplaćenih kamata u razdoblju od 77. -tog anuiteta (01.06.2011.) do zaključno 128.anuiteta s rokom dospijeća 01.09.2015. od 77. otplatne rate sa dospijećem od 01.06.2011. do dana provedbe konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR, kamatna stopa je bila niža od početno ugovorene, te je ukupan iznos naplaćene kamate u odnosu na početno ugovorenu bio niži i iznosi CHF - 1.405,48 , odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja od 1 CHF=4,9433 kuna, iznosi ukupno - 6.947,60 kuna, za navedeni iznos izvršen je prijeboj u gornje navedenom obračunu prikazan u Tablici 5. i Tablici 6. (- 6.947,60+1.360,58 = -5.587,02 kn). U Tablici broj 9. izrađen je obračun razlike zbog promjene tečaja tijekom obračunskog razdoblja pa sve do dana 30.09.2015. odnosno do dana obračuna konverzije i sklapanja Aneksa po Ugovoru o kreditu. Razlika obveza radi promjene tečaja prema po Ugovoru o kreditu obračunata prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka, gdje su obveze preračunate prema početnom tečaju na dan korištenja kredita obračunata s uračunavanjem negativnih razlika ukupno iznosi 15.075,97 kuna sa slijedećim dospijećima pojedinih iznosa preplata, a koje je radi ekonomičnosti postupka u nastavku navela i u iznose preračunate u EUR-u primjenom službenog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR odnosno ukupno 2.000,90 EUR-a u pojedinačnim iznosima i rokovima dospijeća kako slijedi u nastavku: U Tablici broj 10. izrađen je pregled manje plaćenih obveza obaveza radi promjene tečaja prema po Ugovoru obračunata prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka, gdje su obveze preračunate prema početnom tečaju na dan korištenja kredita, a koje su uračunate u obračun koji je prikazan u tablici 8. Ukupan iznos manje plaćenih obveza iznosi 4.997,04 kuna. U Tablici broj 11. Izrađen je pregled više plaćenih obveza. Ukupan iznos više plaćenih obveza bez uračunavanja negativnih razlika iznosi 20.073,01 kuna, ako od navedenog iznosa oduzmemo manje plaćene iznose u visini od -4.997,04 kunu, dobivamo iznos preplate od 15.075,97 kuna (20.073,01-4.997,04=15.075,97) prikazan u Tablici 9. ovog nalaza. U Tablici 12. izrađen je obračun ukupne preplate prije utvrđene preplate po konverziji po Ugovoru o kreditu metodologijom u kojoj su sve obveze iskazane po početnom otplatnom planu u kunama prema tečaju na dan korištenja kredita za 1CHF =4,9433 kuna te uračunavanjem negativnih razlika s osnove promjene kamatnih stopa i promjene tečaja. Ako se obveze po Ugovoru o kreditu izraze po početnom otplatnom planu uz fiksnu kamatnu stopu od 5,49%, te iskažu u kunama po tečaju na dan korištenja 03.01.2005. za 1 CHF=4,9433 kuna ukupna preplata po kreditu uz uračunavanje negativnih razlika iznosi 9.488,95 kuna s osnova promjene anuiteta zbog promjena kamatnih stopa i promjena tečaja tijekom otplatnog razdoblja (- 5.587,02+15.075,97 = 9.488,95 kn). U nastavku daje rekapitulaciju ukupne preplate u iznosu od 9.488,95 kune sa slijedećim dospijećima pojedinih iznosa preplata, a koje je radi ekonomičnosti postupka u nastavku navela i u iznose preračunate u EUR-u primjenom službenog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za 1 EUR odnosno ukupno 1.259,43 EUR-a u pojedinačnim iznosima i rokovima dospijeća kako slijedi u nastavku: U Tablici broj 13. prikazana je rekapitulacija ukupne preplate prije obračuna konverzije do 30.09.2015. Dana 12.02.2016. (list spisa 6-8) sklopljen je Aneks Ugovoru o kreditu temeljen na Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30.09.2015. u kojem u čl. 4. Banka utvrđuje neotplaćenu glavnicu kredita na iznos od 40.439,98 CHF-a (282.302,28 kn prema srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015., a preostali rok otplate kredita u mjesecima je 272), u Tablici 12. ovog nalaza iskazan je iznos neotplaćene glavnice u visini od 41.045,42 CHF-a odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja 41.045,42 * 4,9433 kn =202.899,82 kune, dok je Banka utvrdila iznos od 282.302,28 kuna odnosno iznos glavnice iskazan u kunama za =79.402,46 kuna više (odgovor na pitanje Suda pod br. 7). U Članku 5. Aneksa Ugovora o kreditu Banka utvrđuje manje plaćeni iznos (manjak) na dan 30.09.2015. ovog ugovora u iznosu od 1.356,97 EUR-a (list spisa 38), dok u Ugovoru pod točkom 5.3. navodi iznos manje plaćenog u visini od 1.312,45 EUR. Na upit Suda: je li konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) u smislu primjene tečaja i kamatne stope? Odgovara:tuženik je u konverziju uključio sve uplate koje je tužitelj uplatio što je i prikazala u Tablici br. 4 (odgovor na pitanje Suda pod br. 5), iste je obračunao prema tečaju eur na dan plaćanja, obveze je iskazao prema otplatnom planu koji je upotrebljavao tijekom otplatnog razdoblja, znači prema promjenjivim kamatnim stopama i tečaju na dan dospijeća obveze, uplate su preračunate u EUR prema datumu plaćanja, što znači da mjesečne obveze/anuiteti nisu iskazani prema početnom otplatnom planu i tečaju na dan korištenja kredita u odnosu na uplate u kunama, jer bi na taj način obračunata konverzija trebala prikazati ukupnu preplatu koja je izračunata u ovom nalazu (Tablica 12 i 13.) – odgovor na pitanje Suda br. 6. (list 357-387)

40. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 23. svibnja 2025. očitovala se na nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 14. svibnja 2025. godine, kako slijedi: na stranici 19. i 20. vještačkog nalaza navodi se Tablica 11. za koju u opisu piše da se radi o pregledu više plaćenih obveza bez uračunavanja manje plaćenih obveza, te ukupan iznos u toj tablici iskazan je samo u kunama u iznosu od 20.073,01 kuna. Predlaže da vještak nadopuni svoj nalaz i da pojašnjenje, da li iznosi koji su iskazani u Tablici 11. na stranici 19. i 20. vještačkog nalaza predstavljaju iznose koje je tužitelj više platio po osnovi promjenjive kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatu kod zaključenja ugovora o kreditu i po osnovi povećanja tečaja valute CHF u odnosu na početni tečaj valute CHF koji je vrijedio kod isplate iznosa ugovorenog kredita. Ako su u tablici 11. iskazani upravo ti iznosi (zbroj preplate po dvije osnove), tada se poziva vještak da te mjesečne iznose preplate iskaže u valuti EURO. (list 401-402)

41. Stalni sudski vještak u podnesku od 17. lipnja 2025. navodi kako u je Tablici 11. izrađen pregled više plaćenih obveza bez uračunavanja manje plaćenih obveza radi promjene tečaja prema Ugovoru broj 51400607- 5102171919 obračunata prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka bez uračunavanja negativnih razlika jer je tako tražio Sud po točkom 4. postavljenog zadatka. Ukupan iznos više plaćenih obveza radi promjene tečaja prema Ugovoru prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka bez uračunavanja negativnih razlika iznosi 20.073,01 kuna, a ako od navedenog iznosa oduzmemo manje plaćene iznose u visini od -4.997,04 kn (tablica 10. nalaza i mišljenja), dobivamo iznos preplate radi promjene tečaja od 15.075,97 kuna prikazan u Tablici 9. predanog nalaza i mišljenja (20.073,01-4.997,04=15.075,97 kuna). Iznos od 20.073,01 kuna ne predstavlja preplatu s obje osnove već samo s osnove više plaćenih obveza radi promjene tečaja prema Ugovoru obračunate prema otplatnom planu koji je upotrebljavala Banka bez uračunavanja negativnih razlika. Ako se obveze po Ugovoru o kreditu izraze po početnom otplatnom planu uz fiksnu kamatnu stopu od 5,49%, te iskažu u kunama po tečaju na dan korištenja 03.01.2005. za 1 CHF=4,9433 kuna ukupna preplata po kreditu uz uračunavanje negativnih razlika iznosi 9.488,95 kuna s osnova promjene anuiteta zbog promjena kamatnih stopa i promjena tečaja tijekom otplatnog razdoblja (- 5.587,02+15.075,97 =9.488,95 kn), a iznose preplata sa dospijećima pojedinih iznosa preplata iskazani su na stranici 25. i 30. predanog nalaza i mišljenja. U Tablici 13. izrađena je rekapitulacija ukupne preplate s osnova promjene anuiteta zbog promjena kamatnih stopa i promjena tečaja tijekom otplatnog razdoblja po Ugovoru o kreditu do 30. rujna 2015. uz uračunavanje negativnih razlika do konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR. (list 407- 410)

42. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 08. srpnja 2025. navodi kako prihvaća nalaz i mišljenje vještaka od 14. svibnja 2025. te očitovanje od 17. lipnja 2025. On dokazuje osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja. U odnosu na točke nalaza u kojima se iskazuju negativne tečajne razlike i negativne razlike kamata u anuitetima, tužitelj nema primjedbi na matematički izračun. Međutim, ističe da formalne iznose koji se navode u te dvije točke, tuženik nije nikada stvarno isplatio tužitelju, niti je za te iznose stvarno oštećen. Prema važećoj sudskoj praksi ŽS u RH, tužena banka nema pravo potraživati negativne tečajne razlike i negativne razlike u kamatnim stopama, jer ti iznosi nikada nisu isplaćeni tužitelju, a tuženik se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Također, se ističe prigovor zastare za eventualna potraživanja tuženika po gore opisanim točkama. Stoga tužitelj predlaže da sud odbije zahtjev tuženika za prijeboj iznosa po osnovi negativnih tečajnih razlika i negativne kamatne stope sa potraživanjem tužitelja u ovom postupku. Sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka (stranica 19. i 20., te 30. osnovnog nalaza), te s obzirom na uvođenje valute euro kao službene valute u RH, tužitelj konačno precizira svoj tužbeni zahtjev. (list 414-417)

43. Stalni sudski vještak u podnesku od 24.srpnja 2025. navodi kako je u Tablici 11 izrađen pregled više plaćenih obveza. Ukupan iznos više plaćenih obveza bez uračunavanja negativnih razlika iznosi 2.664,14 EUR (list 422 i 423). U Tablici 12. ovog nalaza iskazan je iznos neotplaćene glavnice u visini od 41.045,42 CHF-a odnosno preračunato po tečaju na dan korištenja 41.045,42 * 4,9433 kn =202.899,82 kune, dok je Banka utvrdila iznos od 282.302,28 kuna odnosno iznos glavnice iskazan u kunama za =79.402,46 kuna više (282.302,28-202.899,82 =79.402,46 kuna) = odgovor na pitanje Suda pod br. 7. Banka je utvrdila iznos od 79.402,46 kuna više nego po početnom otplatnom planu koji je prikazan u Tablici 12. predanog nalaza i mišljenja, odnosno po tečaju na dan konverzije pri čemu je 1 EUR =7,5345 kuna iznos od 10.538,52 EUR-a više (79.402,46/7,5345=10.538,52 EUR-a). (list 420-424)

44. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 23. rujna 2025. između ostalog navodi kako u odnosu na predmetni nalaz i mišljenje vještaka, prigovara matematičkom izračun vještaka, te ujedno i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja i to iz razloga koje će u nastavku iznijeti. Vještak u očitovanju od 24. srpnja 2025. godine navodi da razlika glavnice iznosi 79.402,46 kuna više i to na način da od iznosa 282.302,28 kuna oduzima iznos od 202.899,82 kuna. Tuženik ističe da je u potpunosti pogrešna metoda izračuna koju koristi vještak. Naime, iznos od 282.302,28 kuna predstavlja glavnicu prije konverzije. Vještak je, koristeći glavnicu prije konverzije, u potpunosti zanemario provedenu konverziju, obzirom je nakon provedene konverzije glavnica kredita uz valutnu klauzulu u valuti EUR iznosila 210.121,18 kuna. Slijedom navedenog, tuženik predlaže da sud pozove vještaka na ispravak nalaza i mišljenja, obzirom je način izračuna koji je vještak trebao primijeniti sljedeći: 210.121,18 - 202.899,82 = 7.221,36 kn / 958,44 EUR. Tuženik ističe kako je vještak u nalazu i mišljenju, utvrdio da su konverzijom kredita iz valutne klauzule iz CHF u valutnu klauzulu u EUR u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja učinjene na predmetnu partiju kredita. Tuženik ističe kako je vještak u nalazu i mišljenju, naveo cit: „tuženik je u konverziju uključio sve uplate koje je tužitelj uplatio, na tako utvrđeno činjenično stanje iz predmetnog nalaza treba primijeniti sljedeća pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, kao što u nastavku izlaže. U odnosu na tužbeni tužitelj kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 663,22 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 4,92 EUR od 02.02.2005. pa do isplate, - 2,87 EUR od 02.03.2005. pa do isplate, - 7,14 EUR od 02.04.2005. pa do isplate, - 6,71 EUR od 02.05.2005. pa do isplate, - 7,17 EUR od 02.06.2005. pa do isplate, - 10,17 EUR od 02.07.2005. pa do isplate, - 10,90 EUR od 02.08.2005. pa do isplate, - 6,52 EUR od 02.09.2005. pa do isplate, - 7,32 EUR od 02.10.2005. pa do isplate, - 7,59 EUR od 02.11.2005. pa do isplate, - 7,76 EUR od 02.12.2005. pa do isplate, - 7,61 EUR od 02.01.2006. pa do isplate, - 8,96 EUR od 02.02.2006. pa do isplate, - 11,25 EUR od 02.03.2006. pa do isplate, - 12,40 EUR od 02.04.2006. pa do isplate, - 11,97 EUR od 02.05.2006. pa do isplate, - 11,55 EUR od 02.06.2006. pa do isplate, - 12,39 EUR od 02.07.2006. pa do isplate,

- 12,65 EUR od 02.08.2006. pa do isplate, - 11,17 EUR od 02.09.2006. pa do isplate, - 11,65 EUR od 02.10.2006. pa do isplate, - 11,90 EUR od 02.11.2006. pa do isplate, - 12,25 EUR od 02.12.2006. pa do isplate, - 14,20 EUR od 02.01.2007. pa do isplate, - 15,50 EUR od 02.02.2007. pa do isplate,

- 14,90 EUR od 02.03.2007. pa do isplate, - 15,25 EUR od 02.04.2007. pa do isplate, - 18,56 EUR od 02.05.2007. pa do isplate, - 19,37 EUR od 02.06.2007. pa do isplate, - 20,44 EUR od 02.07.2007. pa do isplate, - 20,44 EUR od 02.08.2007. pa do isplate, - 18,97 EUR od 02.09.2007. pa do isplate,

- 21,15 EUR od 02.10.2007. pa do isplate, - 21,21 EUR od 02.11.2007. pa do isplate, - 19,67 EUR od 02.12.2007. pa do isplate, - 19,84 EUR od 02.01.2008. pa do isplate, - 16,66 EUR od 02.02.2008. pa do isplate, - 14,47 EUR od 02.03.2008. pa do isplate, - 12,30 EUR od 02.04.2008. pa do isplate,

- 17,38 EUR od 02.05.2008. pa do isplate, - 18,79 EUR od 02.06.2008. pa do isplate, - 17,25 EUR od 02.07.2008. pa do isplate, 10 - 20,32 EUR od 02.08.2008. pa do isplate, - 19,63 EUR od 02.09.2008. pa do isplate, - 16,60 EUR od 02.10.2008. pa do isplate, - 2,24 EUR od 02.11.2008. pa do isplate, - 13,16 EUR od 02.12.2008. pa do isplate, - 0,22 EUR od 02.01.2009. pa do isplate, - 1,04 EUR od 02.04.2009. pa do isplate, - 1,26 EUR od 02.05.2009. pa do isplate, - 4,05 EUR od 02.06.2009. pa do isplate, - 7,32 EUR od 02.07.2009. pa do isplate, - 5,98 EUR od 02.08.2009. pa do isplate, - 3,60 EUR od 02.09.2009. pa do isplate, - 5,91 EUR od 02.10.2009. pa do isplate, - 6,14 EUR od 02.11.2009. pa do isplate, - 3,39 EUR od 02.12.2009. pa do isplate, - 1,19 EUR od 02.01.2010. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. b) U odnosu na dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49 % (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi 922,07 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: - 2,05 EUR od 02.06.2011. pa do isplate, - 2,05 EUR od 02.07.2011. pa do isplate, - 2,05 EUR od 02.08.2011. pa do isplate, 11 - 2,05 EUR od 02.09.2011. pa do isplate, - 2,05 EUR od 02.10.2011. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.11.2011. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.12.2011. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.01.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.02.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.03.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.04.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.05.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.06.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.07.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.08.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.09.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.10.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.11.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.12.2012. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.01.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.02.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.03.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.04.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.05.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.06.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.07.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.08.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.09.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.10.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.11.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.12.2013. pa do isplate, - 8,06 EUR od 02.01.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.02.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.03.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.04.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.05.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.06.2014. pa do isplate,

- 34,71 EUR od 02.07.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.08.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.09.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.10.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.11.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.12.2014. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.01.2015. pa do isplate,

- 34,71 EUR od 02.02.2015. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.03.2015. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.04.2015. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.05.2015. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.06.2015. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.07.2015. pa do isplate, - 34,71 EUR od 02.08.2015. pa do isplate,

- 34,71 EUR od 02.09.2015. pa do isplate, i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Vezano za informiranost tužitelja i postupanje tuženika u fazi pregovora, tuženik opetovano ukazuje na odluke Suda EU u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i C243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 425-438)

45. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 05. studenog 2025. navodi kako je punomoćnik tužiteljice službeno spriječen pristupiti na ročište, te će na njega osobno doći tužiteljica ŠB. Tužiteljica ostaje kod svojeg tužbenog zahtjeva kako ga je postavila u podnesku od 8. srpnja 2025. godine. Na zadnji nalaz vještaka prigovarao je tuženik, te je zbog toga određeno saslušanje vještaka. Ako bi vještak u usmenom obrazlaganju ostao u cijelosti kod svih svojih nalaza i mišljenja i nadopuna, tada tužiteljica ostaje kod svog konačno postavljenog zahtjeva iz podneska od 8. srpnja 2025. godine. Predlaže se tada zaključiti glavnu raspravu, usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti, te se potražuju troškovi prema troškovniku koji se prilaže uz ovaj podnesak. Ako bi vještak na raspravi u usmenom obrazlaganju u bilo kojem dijelu odstupio od svih svojih dosadašnjih nalaza i mišljenja i nadopuna, tada tužiteljica moli da joj se dodjeli dodatni rok od 8 dana, kako bi svoj tužbeni zahtjev uskladila sa usmenim očitovanjem vještaka na raspravi od 11. studenog 2025. godine. (list 466-467)

46. Na ročištu za glavnu raspravu održanu 11. studenog 2025. saslušan je stalni sudski vještak koji je iskazao: "U potpunosti ostajem kod svojeg nalaza i mišljenja, a iznos koji sam napisala kao razlika između glavnice utvrđene na dan 30. rujna 2015. prema mojem nalazu i mišljenju koja utvrđena u kunama iznosi kako je i tuženik u svojem podnesku od 23. rujna 2025. upisao u visini od 202.899,82 u odnosu na glavnicu koju je utvrdila banka navodim da postoje neusklađenosti u izračunu konverzije kredita koji se nalazi na listu spisa 38 i koji prikazuje neotplaćenu visinu glavnice u iznosu od 27.531,32 EUR što predstavlja kunsku protuvrijednost prema srednjem tečaju HNB na dan 30. rujna za EUR što iznosi 210.121,18. Navedeni iznos je različit u odnosu na sklopljeni Aneks Ugovora br. 1. o kreditu koji je sklopljen sa tužiteljicom 12. veljače 2016., a koji u čl. 7.2. spominje neotplaćenu glavnicu koja je nedospjela u visini od 28.493,18 EUR koji iznos je veći od iznosa iskazanog na obračunu konverzije list spisa 38. Ako taj iznos od 28.493,18 pomnožimo s istim tečajem za EUR, a koji je na taj dan iznosio za 1 EUR= 7,63208 kn dobivamo iznos nedospjele glavnice u visini od 217.462,23 kn. Stoga ako taj iznos oduzmemo od iznosa koji je dobila pri izradi nalaza a to je iznos od 202.899,82 kn dobivamo veći iznos neotplaćene glavnice u visini od 14.562,41 kn što preračunato po službenom tečaju konverzije iznosi 1.932,76 EUR."

47. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke, savjesno i objektivno.

48. Što se tiče pojedinačnih uplata anuiteta od strane tužiteljice sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik proizlazi da je tuženik sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju toga kredita, što je utvrđeno iz nalaza vještaka koji navodi kako su uključena sva plaćanja tužiteljice od početka trajanja kredita.

49. Temeljem provedenog vještačenja utvrđeno je kako je izračun tuženika izrađen na način da nije primijenjena kamatna stopa iz osnovnog ugovora i tečaj na dan korištenja kredita, već kamatna stopa prema odlukama tuženika i tečaj za CHF na dan isplate odnosno uplate anuiteta kredita, uplate je obračunao prema tečaju eur na dan plaćanja, obveze je iskazao prema otplatnom planu koji je upotrebljavao tijekom otplatnog razdoblja, znači prema promjenjivim kamatnim stopama i tečaju na dan dospijeća obveze, uplate su preračunate u EUR prema datumu plaćanja, što znači da mjesečne obveze/anuiteti nisu iskazani prema početnom otplatnom planu i tečaju na dan korištenja kredita u odnosu na uplate u kunama. Dakle, provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka te tužiteljica kao potrošač ima pravo na restitucijski zahtjev. Iz Aneksa proizlazi da je utvrđen manjak odnosno manje plaćeni iznos, dakle, nije utvrđena preplata. Iz nalaza proizlazi da je tužiteljica platila veći iznos kamate od početno ugovorene u iznosu od 180,58 EUR (1.360,58 kn) dok je iznos naplaćene kamate u odnosu na početno ugovorenu bio niži za iznos od 922,10 EUR (6.947,60 kuna).

50. Slijedom iznesenih razloga zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan i to u iznosu od 2.664,14 EUR (s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kao je to tužiteljica postavila tužbenim zahtjevom sukladno očitovanju vještaka od 24. srpnja 2025.) sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dana nakon dana plaćanja do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO i čl. 29. ZOO odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke.

51. U odnosu na razliku glavnice sud smatra da je u tome dijelu tužbeni zahtjev neosnovan budući je tužiteljica sklapanjem navedenog Aneksa prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti EUR i odredbe tog Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa slijedom toga tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već joj, kako je to i prethodno navedeno, pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa, sve na način na koji je to i prethodno obrazloženo. (pravno stajalište izraženo i kroz odluke Županijskog suda u Bjelovaru posl.broj Gž-517/2024-2 od 17. listopada 2024., Gž-379/2024 od 03. listopada 2024. i Gž-109/2023-2 od 23. kolovoza 2023.)

52. Zaključno, sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na razliku glavnice u iznosu od 958,29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom odnosno odlučeno je kao u toč II. Izreke.

53. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od dana 14. lipnja 2018. do 07. lipnja 2019, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina. Isto tako od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamati (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe dana 07. lipnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina.

54. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja kojim su obuhvaćeni iznosi tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF, no što je bio u vrijeme sklapanja ugovora ne postoji pravni osnov. Odredbom čl. 323. st. 2. ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na isplatu od tužiteljice. Stoga, sud je utvrdio kako ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 663,32 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dospijeća do isplate te u iznosu od 922,07 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose počev od dospijeća do isplate odnosno odlučeno je kao u toč. IV izreke.

Osnovan je i prigovor zastare istaknut od strane tužiteljice vezano uz potraživanja tuženika s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta (razlike u tečaju i kamati) u podnesku od 10. listopada 2019. jer zastara za tuženika kao kreditora nije prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu budući su kreditori tamo pasivno legitimirani i ne uživaju benefite podnošenja tužbe i prekida zastarijevanja, dok to pravo pripada samo potrošačima u čiju korist i za čiji interes je tužba podnesena. Dospjeli anuiteti precizirani u podnesku tuženika od 23. rujna 2025. (veljača 2005. do siječanj 2010., lipanj 2011. do rujna 2015.) zastarijevaju nakon tri godine, dok je tuženik prigovor radi prebijanja istakao u podnesku od 26. rujna 2019.

55. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st.2.,čl.155. i čl.164. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 – dalje: Tarife).

Tužiteljica potražuje iznos od 3.622,44 EUR dok je uspjela sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 2.664,14 EUR.

56. Tužiteljica je sa tužbenim zahtjevom uspjela u odnosu na osnov u cijelosti, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 73,00 % (2.644,14 EUR : 3.622,44 EUR), dok je tuženik uspio u odnosu na visinu sa 27,00 %, a u odnosu na osnov sa 0%. Ukupan uspjeh tužiteljice je 86,50 % (100+73,00 =173,00%:2), a tuženika 13,50 % (27,00+0=27,00:2), pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi trošak temeljem čl. 154. st. 2. ZPP od 73,00 % troškova tužiteljice.

Tužiteljici su priznati troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 29. kolovoza 2019. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 10. listopada 2019. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 21. srpnja 2020. u iznosu od 62,50 EUR, sastava podneska od 31. kolovoza 2020. u iznosu od 62,50 EUR, zastupanja na ročištu od 16. studenog 2020. u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 08. ožujka 2021. u iznosu od 250,00 EUR, zastupanja na ročištu od 30. rujna 2021. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 14. lipnja 2022. u iznosu od 62,50 EUR, zastupanja na ročištu od 09. siječnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 23. svibnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR, sastava podneska od 08. srpnja 2025. u iznosu od 250,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 81,89 EUR, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 2.519,39 EUR, shodno uspjehu u postupku od 73,00% u iznosu od 1.839,15 EUR, te trošak na ime vještačenja u iznosu 500,00 EUR bez obzira na uspjeh u postupku, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 2.339,15 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate odnosno odlučeno je kao u točki III izreke.

Tužiteljici nisu priznati traženi troškovi na ime sastava podneska od 06. studenog 2019. (odgovor na žalbu tuženika) u iznosu od 250,00 EUR jer nije bio potreban u postupku (čl. 381. st. 1. ZPP) kao niti trošak za zastupanje na ročištu od 29. rujna 2025. u iznosu od 250,00 EUR jer isto nije održano.

U Pakracu, 11. prosinca 2025.

S U D A C:

MATIJA STOKIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu i uručenje presude.

DNA:

1. Odvjetnički ured Krunoslav Markovinović

Bjelovar, Mihanovićeva 1

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & partneri d.o.o.

Zagreb, Lopašićeva 6