Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1395/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te mr. sc. Bojane Skenderović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SS (ranije NS) OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Vlado Vladika, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika NS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Arsen Stipinović, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Arsena Stipinovića, Dušana Miočića, Ane Milošević i Ive Glavota iz Rijeke, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama, od 12. rujna 2025., poslovni broj: P-264/2025-16, u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama od 12. rujna 2025., poslovni broj: P-264/2025- 16.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točci I. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 15.814,29 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 16. svibnja 2013. do 16. veljače 2020.) do isplate te je odbijen njen zahtjev za naknadu parničnih troškova. Točkom II. izreke tužiteljici je naloženo da u roku od 15 dana nadoknadi tuženiku trošak postupka u iznosu od 8.125,00 EUR. Sud je ujedno donio i rješenje kojim je utvrdio da je tužba povučena za iznos od 3.231,46 EUR sa traženim zateznim kamatama.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužiteljica pobija presudu bez navođenja zakonom određenih žalbenih razloga uz prijedlog ovome sudu da ukine pobijanu presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatom naknade za tuženikovo korištenje njenog suvlasničkog dijela stana koji se nalazi u [adresa] u [adresa] u periodu od svibnja 2013. do veljače 2020. u ukupnom iznosu od 15.814,29 EUR (nakon djelomičnog povlačenja tužbe) sa zateznim kamatama na pojedine mjesečno utužene i specificirane iznose.

6. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od nespornih činjenica da su stranke ovog postupka bile suvlasnici stana broj 5, koji se sastoji od četiri sobe, kuhinje, kupaonice i hodnika, ukupne površine 68,12 m2, a koji se nalazi u [adresa] u [adresa], na broju 22, u zgradi sagrađenoj na nekretnini oznake k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Nespornim nadalje sud nalazi i da je predmetni stan u veljači 2020. prodan trećoj osobi. Sud prvog stupnja ocjenjuje da nije sporna niti činjenica da je tužiteljica u ožujku 2012., napustila stan preselivši se u drugi, nakon čega je u zajedničkom stanu ostao živjeti samo tuženik. Nadalje, sud tijekom postupka utvrđuje da su tužiteljici 2. ožujka 2012. od strane tuženika oduzeti ključevi predmetnog stana, međutim utvrđuje i da nakon tog događaja, koji sud pripisuje tada već značajno narušenim odnosima između stranaka, tužiteljica niti u jednom trenutku nije iskazala volju za posjedovanjem stana, odnosno nije se imala namjeru vratiti u predmetni stan iz kojeg je većinu svojih stvari odnijela već i ranije u stan na adresi [adresa], gdje je imala prebivalište 2018. kada je podnijela tužbu u ovoj pravnoj stvari, pa sud zaključuje da je očito tužiteljica tada već donijela odluku o preseljenju na drugu adresu zbog razvoda braka s tuženikom. Temeljem iznijetog sud nalazi kako u smislu odredaba čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.,153/09., 143/12. i 152/14. – dalje: ZV) tužiteljica neosnovano od tuženika zahtijeva isplatu naknade koristi od uživanja cijelog stana koji je u suvlasništvu parničnih stranaka, budući nije postojala njena izražena volja za suposjedovanjem stana.

7. Tužiteljica u svojoj žalbi među ostalim ukazuje da prvostupanjski sud nije u pobijanoj presudi obrazložio činjenicu da je tuženikov posjed nepošten te je pravni odnos stranaka promatrao isključivo kroz ponašanje tužiteljice, iako je u smislu čl.165. ZV trebao promatrati poštenje ili nepoštenje tuženika. U tom smislu ukazuje da sama činjenica da je tužena izbačena iz stana za koji nije posjedovala ključ ulaznih vrata nesumnjivo dovodi do zaključka kako je od ožujka 2012. tuženikov posjed nepošten. Konačno, tužiteljica ističe i da je nekoliko puta ušla u stan s ciljem mirnog rješenja spora s tuženikom, kojim postupanjem je nedvojbeno iskazala namjeru za posjedovanjem predmetne nekretnine.

8. Razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa u okviru odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka US RH, 84/08., 96/08. - odluka US RH, 123/08.

– ispravak, 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., i 89/14., - odluka US RH - dalje: ZPP), ovaj je sud utvrdio da pobijanom presudom nije ostvarena niti jedna bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

9. Razmatrajući nadalje relevantno zakonodavstvo koje uređuje predmet spora u okviru istaknutih žalbenih navoda ovaj sud je pošao od okolnosti na koju ukazuje i prvostupanjski sud da je na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 14. studenoga 2013. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

"Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe čl. 164. st. 1. i čl. 165. st 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu čl. 1120. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje.",

dok je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 1. ožujka 2021. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi:

„U odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju se odredbe čl. 164. i 165. ZV.“

„U parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su(vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZVDSP, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno je utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.“

10. Stoga je u konkretnom slučaju osnovanost zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud pravilno razmatrao u svjetlu materijalnog prava iz čl. 164. i 165. ZV, obzirom nekretnina nije promijenila identitet. U vezi ocjene prava tužiteljice na naknadu za korištenje njenog suvlasničkog dijela, bilo je potrebno dakle prije svega odgovoriti na pitanje je li tuženik nepošten posjednik nekretnine, odnosno je li tužiteljica bila onemogućena u korištenju (suposjedu) nekretnine. Među strankama, sud prvog stupnja, nespornim je utvrdio činjenicu da je tuženik suvlasnik predmetne nekretnine, uslijed koje okolnosti ima pravo na suposjed nekretnine, kao i tužiteljica. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2705/2012-2 od 3. studenog 2016. izrazio pravno shvaćanje koje glasi: „Kad nema sporazuma između suvlasnika o načinu suposjedovanja zajedničke nekretnine, svaki suvlasnik smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.“ Dakle, tuženik kao suvlasnik nekretnine ima pravni osnov za posjedovanje predmetne nekretnine i to što je u utuženom razdoblju posjedovao nekretninu samostalno ne znači da je bio nepošten posjednik samo zato što nekretninu nije posjedovala i tužiteljica, u situaciji kada tuženik iz prava na suposjed nekretnine tužiteljicu nije isključio.

11. Temeljem iskaza tužiteljice u dijelu u kojem ona navodi da nakon događaja od 2. ožujka 2012. od tuženika nikada nije zatražila ključeve njihovog stana jer ga se bojala i da bi radije bila na ulici nego s njim u stanu te daljnje ocjene suda da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da je imala razloga napustiti suposjed stana zbog prijetnji od strane tuženika, sud prvog stupnja iznosi stav da tužiteljica nije izrazila volju da joj se nakon 2. ožujka 2012. ponovno omogući suposjed stana.

12. Ovakvu ocjenu suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud kraj jasnog utvrđenja da je tužiteljica 2012. djelomično boravila u predmetnom stanu, a djelomično bila u stanu u [adresa], u koji je prenijela većinu svojih stvari obzirom su odnosi među strankama bili bitno poremećeni i u tijeku je već bio postupak razvoda braka. Kada je tužiteljica konačno napustila stan u kojem je živjela sa tuženikom ona nije zatražila ključeve i jasno je dala do znanja da napušta i tuženika i posjed stana, a koja situacija je osnovano prvostupanjski sud navela na zaključak o izostanku volje na strani tužiteljice za suposjedovanjem stana. Daljnje traženje ključeva stana tužiteljica nije niti tvrdila da je vršila, a njene žalbene tvrdnje da je dolascima u stan s ciljem rješavanja spora s tuženikom iskazala namjeru da posjeduje stan ovaj sud ocjenjuje neosnovanim. Naime, dolazak u stan na poziv tuženika 2012. kojom prilikom nije zatražila predaju ključeva ne može se tumačiti kao izraz volje za suposjedovanjem predmetnog stana, kao niti njena druga dva dolaska o kojima je iskazivala u svom iskazu i to prvi puta kada je sa predstavnikom stanara sama boravila u stanu 2014., kao niti drugi puta tijekom 2020. kada je uz odobrenje tuženika nakon prodaje stana došla preuzeti svoje stvari iz stana, ne mogu se tumačiti kao iskaz volje za posjedovanjem stana od strane tužiteljice.

13. U tom smislu ispravno je sud prvog stupnja zaključio da tužiteljica nije dokazala u konkretnom slučaju da ju je tuženik onemogućio u suposjedu nekretnine, što znači da nije dokazala da je tuženik u utuženom razdoblju bio nepošten posjednik u smislu čl. 165. st. 1. ZV-a, što su i po ocjeni ovoga suda temeljni razlozi radi kojih tužiteljica nema pravo na naknadu za korištenje.

14. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužiteljice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

15. Tužiteljica neosnovano pobija i odluku o troškovima budući je prvostupanjski sud obzirom na uspjeh tužiteljice u sporu, pravilno odlučio i svoju odluku valjano obrazložio u točkama 21.-21.2. obrazloženja, koje stajalište prihvaća i ovaj sud. Utvrđeno je ujedno da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećoj u trenutku podnošenja zahtjeva ("Narodne novine" br. 138/23.) utvrdio visinu troškova tužiteljice.

16. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

17. Nepobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

U Varaždinu 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun