Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-576/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Moniki Mihelić, odvjetnici u Vrbovcu, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-1088/2023-17 od 20. ožujka 2025., na sjednici vijeća 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalna služba u Krapini poslovni broj P-1088/2023-17 od 20. ožujka 2025. pod točkama I., II., III. i VI. izreke.

II. Nepobijane točke IV. i V. izreke ostaju neizmijenjene.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 178-50-3477547 sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužitelja i tuženice, potvrđenog 1. lipnja 2006. po javnoj bilježnici Dubravki Koretić iz Vrbovca pod brojem: OU-193/2006 (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu odredbe koji glasi: ''…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…''. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici plati tužitelju po osnovi preplaćenog tečaja iznos od 1.900,50 EUR-a zajedno s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose navedene u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.265,45 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 20. ožujka 2025. do isplate. Pod točkom IV. izreke odbijen je tužitelj u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu iznos od 435,42 EUR- a s pripadajućom zateznom kamatom od 10. travnja 2007. do isplate, dok je pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova povrh dosuđenih 1.265,45 EUR-a kao neosnovan. Pod točkom VI. izreke odbijen je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica pod točkama I., II., III. i VI. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog te ništetne ugovorne odredbe.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao davatelj kredita 19. svibnja 2006. zaključili ugovor o kreditu na iznos od 17.044,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, u svrhu kupnje novog osobnog vozila, te ugovorili otplatu kredita u 84 mjesečna anuiteta, plativo u kunama i obračunato po važećem srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća, uz dospijeće mjesečnih rata zadnjeg dana u mjesecu,

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit,

- da je predmetni ugovor o kreditu potrošački jer je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007 i 79/2007, dalje: ZZP/03) jer je kao fizička osoba s tuženicom sklopio predmetni ugovor o kreditu radi kupnje automobila, a iz dokumentacije priložene u spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje automobila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni automobil koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženica nije navela niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja, dok tuženica, na kojoj je teret dokazivanja, nije uspjela dokazati da tužitelj nema svojstvo potrošača,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014 i 70/2019 – dalje: ZPP), čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' 41/2014, 110/2015 i 14/2019, dalje: ZZP/14) i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013, dalje: ZZP/07) jer iz iskaza tužitelja proizlazi da mu kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da ga tuženica nije upozorila na rizik koji postoji kod ugovaranja obveze u valuti CHF u odnosu na ugovaranje kunskog kredita ili u valuti EUR, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da je ugovor sastavljen prema standardnom tipskom obrascu tuženice te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, što navedene odredbe čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

- da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića proizlazi da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važeće na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos u razdoblju od 1. siječnja 2009. do kraja otplate kredita, iznosi 1.900,50 EUR-a/14.319,21 kn,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO), te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba od 13. lipnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

utvrđuje da je ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita, zbog čega je tuženica u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takve ništetne odredbe, slijedom čega je, prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.900,50 EUR-a, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a tužitelju dosudio zateznu kamatu od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli koje je sama unijela u predmetni ugovor o kreditu, dok je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 435,42 EUR-a obzirom se tuženica protivila djelomičnom povlačenju tužbe.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o valuti tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Smatra da ju je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredbi, a prvostupanjski sud je nepoštenje tuženice presumirao kao neoborivu presumpciju.

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženi zahtjev za kredit, dok je prvostupanjski sud na te okolnosti saslušao tužitelja (tužiteljev dokazni prijedlog).

9. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni navodi tuženice da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, koje potkrepljuje priloženim zahtjevom za kredit, nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

10. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženice.

11. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba ovog konkretnog ugovora o kreditu, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

12. Vezano za prigovor zastare, ovaj sud smatra korisnim uputiti prvostupanjski sud na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. obzirom da je pravni pristup prvostupanjskog suda prema kojem je podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu potrošača došlo do prekida zastare pogrešan, jer nema prekida zastare. Međutim, usprkos takvom pogrešnom pravnom pristupu, prigovor zastare je i pravilnom primjenom materijalnog prava pravilno ocijenjen neosnovanim jer od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina.

13. Budući da nisu osnovani žalbeni razlozi zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu, a nije ostvaren niti jedan od žalbenih razloga na koje ovaj sud primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u pobijanim točkama I., II., III. i VI. izreke, primjenjujući pri tom u odnosu na odluku o trošku postupka (točka III. i VI. izreke) odredbu čl. 365. st. 2. ZPP-a prema kojoj drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, jer je tuženica u žalbi navela da istu pobija samo vezano za osporavanje osnovanosti glavnog zahtjeva.

14. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

15. Nepobijane točke IV. i V. izreke nisu bile predmetom ispitivanja u žalbenom postupku pa ostaju neizmijenjene.

U Varaždinu 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun