Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-426/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupane po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici u [adresa] protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69 zastupane po punomoćniku Goranu Gložiniću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-591/2023-17 od 5. ožujka 2025., na sjednici vijeća 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice djelomično se odbija, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-591/2023-17 od 5. ožujka 2025.:

- potvrđuje pod točkom II. izreke,

- potvrđuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu broj 528-50-3682880 sklopljenog dana 20. rujna 2006. između tužiteljice i tuženice, solemniziranog dana 22. rujna 2006. kod javne bilježnice Lidije Perić pod brojem OU-2046/06 u dijelu čl. 2. koja glasi: “…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora."; u dijelu čl. 7. a) koja glasi: “…CHF....u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..." i u dijelu čl. 7. b) koja glasi: “...CHF......u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...",

- preinačuje pod točkom I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka odredbe ugovora o kreditu broj 528-50-3682880 sklopljenog dana 20. rujna 2006. između tužiteljice i tuženice, solemniziranog dana 22. rujna 2006. kod javne bilježnice Lidije Perić pod brojem OU-2046/06 u dijelu čl. 1. koja glasi: ''Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja...'', u čl. 9. koja glasi: ''Na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.'' i u dijelu čl.12. koja glasi: “...u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora....'' na način da se u tim dijelovima tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan,

- potvrđuje pod točkom III. izreke (odluci o trošku).

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke presude utvrđene su ništetnim i bez pravnog učinka odredbe Ugovora o kreditu broj 528-50-3682880 sklopljenog 20. rujna 2006. između tužiteljice i tuženice, solemniziranom 22. rujna 2006. kod javne bilježnice Lidije Perić pod brojem OU-2046/06 (dalje: ugovor o kreditu), a koja u čl. 1. predmetnoga ugovora glasi: “Kunska protuvrijednost CHF...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja'"; u čl. 2. predmetnoga ugovora glasi: “…promjenjiva, u skladu s odlukom o kamatnim stopama Kreditora."; u čl. 7. a) predmetnoga ugovora glasi: “…CHF....u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", u čl. 7. b) predmetnoga ugovora glasi: “...CHF......u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća...", u čl. 9. glasi: “Na sve što nije regulirano ovim ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog ugovora.,, te u čl.12. glasi: “...u slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora. ..”. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici na ime preplaćenog iznosa zbog tečajne razlike iznos od 1.533,55 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose navedene u toj točki od dospijeća do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.058,18 EUR-a s pripadajućom zateznom kamatom od 5. ožujka 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženica u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tuženice kao neosnovane te predložila odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnim dijelova ugovornih odredbi čl. 1., 2., 7.a), 7.b), 9. i 12. ugovora o kreditu, te zahtjev za isplatu razlike preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od slijedećih činjeničnih utvrđenja:

- da su tužiteljica i tuženica dana 20. rujna 2006. sklopile ugovor o kreditu, kojim je tuženica kao kreditor stavila tužiteljici kao korisnici kredita na raspolaganje novčani iznos od 11.611,05 CHF (čl. 1. ugovora o kreditu) s ugovorenom redovnom kamatom koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu iznosila 5,20% promjenjivom u skladu s Odlukama tuženice, da je ugovoren rok otplate 60 mjeseci, da je u čl. 7. ugovora o kreditu ugovoren način otplate kredita na način da se isti isplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća,

- da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen,

- da je tužiteljica potrošač u ugovornom odnosu,

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom kreditora i valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu pojedinačno pregovarale sa potrošačima o parametrima koji utječu na promjenu kamatnih stopa niti su potrošačima dale objašnjenje značenja promjenjive kamatne stope niti su informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), jer i iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nitko nije objasnio značenje promjenjive kamatne stope niti je informirao u kojim okolnostima te po kojim kriterijima i parametrima dolazi do promjene kamatne stope, niti su ju informirali o rizicima uzimanja kredita s valutnom klauzulom u CHF,

- da je prema nalazu financijskog vještaka Darija Dumančića u razdoblju otplate kredita tužiteljica tuženici uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platila iznos od 1.533,55 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica stvarno platila tuženici i iznosa koje bi tužiteljica platila prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10, pa je tužba od 12. lipnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina,

primjenjujući odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03), te odredbe čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009 i 78/2012, dalje: ZZP/07)

utvrdio je ništetnim dijelove ugovornih odredbi čl. 1., 2., 7., 9. i 12. ugovora o kreditu, pobliže opisanih u izreci, jer iste kao odredbe unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužiteljici kao potrošaču nisu bile jasne i razumljive u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO) obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 1.533,55 EUR-a na ime tečajne razlike sa zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose temeljem čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

7. Tuženica u žalbi prvenstveno ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju obrazlaže tvrdnjom da je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode da su sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer prvostupanjski sud nije utvrđivao činjenice koje su odlučne za donošenje odluke jesu li sporne odredbe u konkretnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, odnosno jesu li sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, niti je utvrđivao jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, već se samo pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača, pa je, ujedno, pobijana presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a posljedično tome je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo. Smatra da ju je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora onemogućio u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredbi, a prvostupanjski sud je nepoštenje tuženice presumirao kao neoborivu presumpciju.

8. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom banke te valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužiteljici obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njezine novčane obveze te da je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz uvidom u priloženi zahtjev za kredit, dok je prvostupanjski sud na te okolnosti saslušao tužiteljicu.

9. Imajući u vidu iskaz tužiteljice, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala, da ju je ozbiljno informirala o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o parametrima o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita te da je tužiteljicu upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogla razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni navodi tuženice da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, koje potkrepljuje priloženim zahtjevom za kredit, nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

10. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju načina promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužiteljica u tužbi pozvala na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto su presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjive i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula (osim u odnosu na utvrđenje ništetnosti čl. 1. ugovora o kreditu) i način promjenjivosti kamatne stope ništetne temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

11. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešnom primjenom materijalnog prava, a na koji žalbeni razlog temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti, utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 11.611,05 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja.

11.1. Naime, iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom, pa zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela Ugovora o kreditu utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak. Prema ocjeni ovog suda, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) i ona kao takva ne podliježe testu poštenosti (čl. 84. ZZP/03), jer se radi o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81. ZZP/03 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača.

12. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo utvrdivši ništetnim odredbe čl. 9. i čl. 12. ugovora o kreditu jer tužiteljica uopće ne navodi razloge na temelju kojih bi ove odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne i uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

13. Tuženica u žalbi navodi da se protivila djelomičnom povlačenju tužbe (tužiteljica je tužbom zahtijevala isplatu iznosa od 1.850,00 EUR-a, a konačno postavljenim zahtjevom potraživala je iznos od 1.533,55 EUR-a), pa je prvostupanjski sud trebao odbiti dio tužbenog zahtjeva, pa kako je to propustio učiniti, njegov propust je rezultirao nezakonitom presudom. Točni su navodi tuženice da je prvostupanjski sud propustio odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva u iznosu od 316,45 EUR-a (razlika između prvotnog i konačnog zahtjeva), pa u smislu odredbe čl. 338. st. 3. ZPP-a nije odlučeno o svim zahtjevima o kojima je pobijanom presudom trebalo odlučiti. Međutim, kako tuženica u smislu članka 339. stavak 1. ZPP-a nije predložila donošenje dopunske presude, odgovarajućom primjenom članka 339. stavak 2. ZPP-a se smatra da je u tom dijelu tužba povučena, pa više ne postoje procesne pretpostavke za odlučivanje o tom dijelu tužbenog zahtjeva u žalbenom postupku.

14. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom II. izreke i pod točkom I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim i bez pravnog učinka odredbe čl. 2., 7.a) i 7.b) ugovora o kreditu u dijelovima citiranim u izreci ove odluke, dok je valjalo djelomično prihvatiti žalbu tuženice kao osnovanu te primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke presude u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita kunska protuvrijednost iznosa 11.611,05 CHF po srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, te odredbe čl. 9. i 12. Ugovora o kreditu i u tim dijelovima odbiti zahtjev tužiteljice kao neosnovan.

15. Odluku o trošku prvostupanjski sud je donio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP- a, utvrdivši tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.058,18 EUR-a, a koji trošak se odnosi na trošak zastupanja za radnje pobrojane u točki 38. obrazloženja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine“ broj: 138/2023, 107/2025 – dalje: Tarifa), te trošak vještačenja i trošak sudske pristojbe na tužbu, te je naložio tuženici naknaditi ga tužiteljici u cijelosti.

16. Tuženica osporava odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva.

17. Kako je ovaj sud djelomično preinačio pobijanu odluku, valjalo je primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka. Imajući u vidu da zbog preinačenja prvostupanjske odluke tužiteljica nije uspjela u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je o troškovima postupka valjalo odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a. Budući je visina troškova postupka pravilno određena već u prvostupanjskoj presudi, to je primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrđena odluka o trošku (točka III. izreke).

18. Tuženici nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer je sa svojom žalbom uspjela u neznatnom dijelu koji ne opravdava dosudu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 5. ZPP-a). Tužiteljici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu jer isti u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a nije bio nužan za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu, 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun