Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1159/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Gorana Škugora, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o. Split, Hercegovačka 8, OIB: 56826138353, zastupanog po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10/I., protiv tuženog Auto Hrvatska d.d., Dubrovačka 1, Split, OIB: 32709834358, zastupanog po punomoćniku Anti Bakoviću, odvjetniku u Splitu, Dubrovačka 1, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-388/2024-13 od 15. rujna 2025., 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženog Auto Hrvatska d.d. Split kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-388/2024-13 od 15. rujna 2025. u točki II. izreke, za iznos od 6.388,62 EUR (šest tisuća tri stotine osamdeset osam eura šezdeset dva centa) sa zateznom kamatom od 1. listopada 2021. do isplate te u točki III. izreke, u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 2.240,00 EUR (dvije tisuće dvije stotine četrdeset eura).

II. Preinačuje se navedena presuda u točki II. izreke, za iznos od 5.086,02 EUR (pet tisuća osamdeset šest eura dva centa) sa zateznom kamatom te u točki III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u iznosu od 1.920,00 EUR (tisuću devet stotina dvadeset eura) i za navedeno sudi:

1. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Maje Radovani broj Ovrv-10570/23 od 24.svibnja 2025. u dijelu kojim je tuženom Auto Hrvatska d.d. Split naloženo da tužitelju Vodovod i kanalizacija d.o.o. Split, u roku od 8 dana, plati iznos od 5.086,02 EUR (pet tisuća osamdeset šest eura dva centa) sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2021. do isplate te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tužitelju Vodovod i kanalizacija d.o.o. Split da tuženom Auto Hrvatska d.d. Split naknadi trošak postupka u iznosu od 1.920,00 EUR (tisuću devet stotina dvadeset eura), u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju Vodovod i kanalizacija d.o.o. Split da tuženom Auto Hrvatska d.d. Split naknadi trošak postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 175,00 EUR (stotinu sedamdeset pet eura) u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tuženog Auto Hrvatska d.d. Split za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.075,00 EUR (tisuću sedamdeset pet eura).

V. Odbija se zahtjev tužitelja Vodovod i kanalizacija d.o.o. Split za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.250,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

''I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Maje Radovani broj Ovrv-10570/23 od 24. svibnja 2025. u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 32.619,20 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2021. do isplate te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice Maje Radovani broj Ovrv-10570/23 od 24. svibnja 2025. u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplatiti tužitelju iznos od 11.474,64 EUR za zateznim kamatama koje teku od 1. listopada 2021. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime parničnog troška iznos od 3.840,00 EUR dok se zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 4.160,00 EUR odbija kao neosnovan.''

2. Protiv točke II. i III. izreke navedene presude žali se tuženik, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 1.250,00 EUR i trošak sudske pristojbe, ne navodeći određeno iznos tog troška.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i zahtijeva naknadu troškova za sastavljanje tog podneska u iznosu od 1.250,00 EUR.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Donošenjem prvostupanjske presude u pobijanom dijelu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, koju ističe tuženik jer je izreka presude razumljiva ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o svim činjenicama u odnosu na koje je sud ocijenio osnovanost tužbenog zahtjeva te zaključio da su odlučne za ishod spornog odnosa među strankama i može se ispitati. Činjenična utvrđenja imaju osnovu u sadržaju dokaza izvedenih u postupku, koje je sud prvoga stupnja pravilno ocijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi čl. 8. ZPP, koju u žalbi ističe tuženik.

6. P redmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 11.474,64 EUR sa zateznom kamatom, na ime pružene usluge vodoopskrbe za potrošno mjesto tuženika na adresi [adresa], na temelju ispostavljenog računa broj 2110806860 od 31. kolovoza 2021.

6.1. U postupku je utvrđeno:

- da je rješenjem o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Maje Radovani iz Solina, broj Ovrv- 10570/2023 od 24. svibnja 2023. naloženo tuženiku da tužitelju, u roku od 8 dana, plati iznos od 44.093,84 EUR sa zateznom kamatom od 10. listopada 2021. do isplate, na temelju vjerodostojne isprave – kartice kupca na dan 20. travnja 2023.,

- da je protiv navedenog rješenja o ovrsi ovdje tuženik (ovršenik), podnio prigovor u kojem je istaknuo prigovor zastare te osporio osnovanost tražbine, u bitnome navodeći da tužitelj nije ničim dokazao zašto bi se ispostavljeni račun od 31. kolovoza 2021. odnosio baš na period od 12. travnja 2018. do 25. kolovoza 2021., kako je naznačeno na računu, da je vodomjer na kojem je očitana zadužena potrošnja postavljen 2015. u okviru zakonske obveze zamjene vodomjera, da činjenica praznine iskaza obračuna od 2015. do 12. travnja 2018. ukazuje na nevjerodostojnost iskaza obračuna upravo za naznačeni period, osporio je navode tužitelja da se vodomjer nalazi na njegovoj nekretnini te naveo da se isti nalazi na javnoj površini i da je tužitelj dužan voditi računa o održavanju i njegovoj dostupnosti pa njegov propust da točno utvrdi količinu potrošene vode ne smije ići na njegovu štetu,

- da je u povodu prigovora, rješenjem broj Ovrv-10570/2023 od 1. veljače 2024., stavljeno izvan snage navedeno rješenje o ovrsi, a postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

- da se vodomjer nalazi na javnoj površini te da je obveza održavanja vodomjernog okna dostupnim za očitanje bila tužiteljeva,

- da je na potrošnom mjestu [adresa], postavljen novi vodomjer (14. prosinca 2015.) oznake 78519, čime je zamijenjen raniji oznake 4878, da je tom prilikom na oba mjerila očitano stanje potrošnje od 0 m3,

- da je nakon postavljanja vodomjer kroz duži period bio zatrpan građevinskim materijalom i nedostupan, tako da tužitelj nije mogao vršiti redovna očitanja,

- da je tužitelj tuženiku za potrošno mjesto [adresa] od postavljanja vodomjera broj [broj vodomjera], godine 2015., ispostavljao račune na iznos od 64,81 kn mjesečno, koji su se odnosili samo na cijenu naknade za održavanje sustava uvećanu za PDV (fiksni dio),

- da je sporni račun od 21. listopada 2021. ispostavljen prilikom zamjene vodomjera 25. kolovoza 2021., na temelju očitanja vodomjera broj [broj vodomjera], kada je očitano stanje potrošnje 21.727 m3 vode i naznačeno da se odnosi na potrošnju u periodu od 12. travnja 2018. do 25. kolovoza 2021., u iznosu od 44.093,84 EUR / 332.225,66 kn ili 15,29 kn/m3.

6.2. Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud zaključio:

- da tužitelj nije uredno izvršavao obvezu održavanja vodomjernog okna urednim i dostupnim za očitanje vodomjera,

- da zbog nedostupnosti vodomjera tužitelj nije vršio mjesečna očitanja u periodu od postavljanja vodomjera 11. prosinca 2015. do obračuna 26. kolovoza 2021.,

- da računi koje je tužitelj ispostavljao od postavljanja vodomjera 2015. do njegove zamjene 2021., nisu obuhvaćala stvarnu potrošnju, niti je stvarna potrošnja bila očitavana i iskazivana na računima, iako je to bila zakonska obveza tužitelja,

- da tužitelj u postupku nije dokazao da se navedena potrošnja odnosi upravo na period od 12. kolovoza 2018. do 26. kolovoza 2021.

6.3. Stoga je, smatrajući da ne očitavanje mjerila u duljem vremenskom razdoblju ne može ići na štetu tuženika, a imajući pritom u vidu da je na dan 24. kolovoza 2021. tuženiku bilo isporučeno 21.727 m3 vode i da tu uslugu, osim fiksnog dijela cijene, tuženik nije podmirio, sud je nadalje zaključio da tužitelj ima pravo potraživati isplatu po osnovi isporučenih vodnih usluga. Pritom je, primjenom čl. 223. st. 1. ZPP, uzeo da se navedena potrošnja odnosi na razdoblje od 11. prosinca 2015. do 26. kolovoza 2021., a iznos od 332.225,04 kn / 44.093,84 EUR na potrošnju na mjesečnoj razini za navedeni period (tj. 2055 dana) ili 21,46 EUR po danu, u skladu s čl. 37. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga, kojim je propisano da je obračunsko razdoblje za sve kategorije korisnika jednomjesečno.

6.4. Kako je ovršni prijedlog podnesen 20. travnja 2023., sud je zaključio da je nastupila zastara potraživanja za razdoblje od 11. prosinca 2015. do ožujka 2020. u iznosu od 32.619,20 EUR, dok je u preostalom iznosu od 11.474,64 EUR zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i platni nalog u tom dijelu održao na snazi, pozivom na čl. 65. st. 1. i 228. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) i čl. 27. Općih i tehničkih uvjeta isporuke vodnih usluga tužitelja, donesenih na temelju čl. 215. Zakona o vodama (''Narodne novine'', broj 153/09, 130/11, 56/13, 14/14 i 46/18).

7. Odluka suda prvoga stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva je pravilna te je prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja.

8. Obveza tuženika temelji se na odredbi čl. 205. st. 2. Zakona o vodama (''Narodne novine'', broj 153/09, 130/11, 56/13 i 14/14) odnosno čl. 42. st. 1. Zakona o vodnim uslugama ("Narodne novine" broj 66/19), kojima je propisano da su sredstva cijene vodnih usluga prihod isporučitelja vodnih usluga, a da je obveznik plaćanja korisnik vodnih usluga, kao i na odredbi čl. 9. te čl. 65. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO), kojom je propisano je da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a dužnik je dužan u cijelosti ispuniti je.

9. Tuženik u žalbi ponavlja tvrdnju iznesenu tijekom postupka, da je u konkretnom slučaju riječ o propustu tužitelja, koji nije dokazao na koje razdoblje se predmetna tražbina odnosi te da je, zbog nedostatka dokaza i paušalnog zahtjeva, tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Točno je da je do izostanka redovitih mjesečnih mjerenja došlo propustom tužitelja, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Međutim, prvostupanjski je sud pritom također pravilno utvrdio i cijenio okolnost da je u spornom razdoblju tuženiku isporučena usluga tužitelja te da tu uslugu, osim fiksnog dijela, tuženik nije podmirio, koju činjenicu žalitelj određeno i ne osporava. Tvrdnja tuženika da je kroz cijelo navedeno razdoblje bio ''uredni platiša'' odnosi se samo na plaćanje fiksnog dijela cijene vodne usluge, budući da potrošnja vode u spornom razdoblju uopće nije bila obračunavana te je, kako je i navedeno u ispostavljenim računima, iznosila 0 m3, unatoč tome što je kroz cijelo to razdoblje ta usluga tuženiku očito bila pružana, s obzirom na nesporno plaćanje naknade za održavanje sustava vodoopskrbe u spornom razdoblju. Stoga je pravilan i zaključak prvostupanjskoga suda da je tuženik dužan tužitelju platiti naknadu za isporučenu vodnu uslugu, prema količini utvrđenoj prilikom zamjene vodomjera. Pritom je pravilno, primjenom čl. 223. ZPP, ukupnu potrošnju obračunao na način da se ista odnosi na potrošnju na mjesečnoj razini za cijelo navedeno razdoblje od 11. prosinca 2015. do 25. kolovoza 2021. (2055 dana) odnosno u iznosu od 21,46 EUR po danu.

9.1. Međutim, tuženik u žalbi osnovano navodi da je ovjerno razdoblje predmetnog vodomjera isteklo u prosincu 2020., slijedom čega da se tužiteljeva tražbina od 1. siječnja 2021. temelji na nezakonitom mjerilu, u smislu čl. 20. st. 2., čl. 22. st. 1. i 3. i čl. 26. Zakona o mjeriteljstvu (''Narodne novine'', broj 74/14, 111/18 i 114/22 – dalje: ZM) te čl. 2. Pravilnika o ovjernim razdobljima za pojedina zakonita mjerila i načinu njihove primjene i o umjernim razdobljima za etalone koji se upotrebljavaju za ovjeravanje zakonitih mjerila (''Narodne novine'' broj 107/15 – dalje: Pravilnik o ovjernim razdobljima).

9.2. Odredbom čl. 20. st. 1. t. 1. ZM propisano je da su zakonita mjerila u smislu odredaba toga Zakona, između ostaloga, mjerila koja se upotrebljavaju za mjerenja u prometu robe i usluga. Prema st. 2. toga članka, zakonita mjerila moraju biti ovjerena.

9.3. Prema čl. 22. st. 1. ZM, zakonita mjerila koja se rabe u smislu odredaba toga Zakona moraju udovoljavati tehničkim i mjeriteljskim zahtjevima, moraju biti ispitana, ovjerena i označena propisanim oznakama, a prema st. 3. toga članka, pravne i fizičke osobe u obavljanju djelatnosti moraju postavljati i rabiti zakonita mjerila u odgovarajućim uvjetima za rad mjerila i na način kojim se osigurava potrebna točnost mjerenja te su odgovorne za tehničku ispravnost mjerila i točnost mjernih rezultata.

9.4. Odredbom čl. 26. t. 1. ZM propisano je da valjanost ovjere zakonitog mjerila prestaje ako je isteklo ovjerno razdoblje.

9.5. Odredbom čl. 2. Pravilnika o ovjernim razdobljima, ovjerno razdoblje za redovno ovjeravanje zakonitih mjerila za vodomjere iznosi 5 godina, s time da ovjerno razdoblje za redovno ovjeravanje mjerila kojima je ovjerno razdoblje dulje od 1 godine počinje teći od prvoga dana kalendarske godine koja slijedi iza godine u kojoj je ovjeravanje obavljeno (čl. 6. st. 2.) te da se obveza za obračunska komunalna mjerila temeljem kojih se utvrđuje cijena toplinske energije, električne energije, vode ili plina odnosi na pravnu ili fizičku osobu koja prodaje toplinsku energiju, električnu energiju, vodu ili plin (čl. 6. st. 4).

9.6. U skladu s navedenim odredbama, u ovom slučaju je ovjerno razdoblje za vodomjer oznake 78519 isteklo protekom 5 godina od 1. siječnja 2016. pa osnovano tuženik u žalbi ističe da se tražbina tužitelja nakon 1. siječnja 2021. temelji na nezakonitom mjernom uređaju i da tužitelju stoga ne pripada naknada za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 25. kolovoza 2021. (237 dana) u iznosu 5.086,02 EUR, računajući 21,46 EUR po danu, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

9.7. Stoga je naknadu, koju je za razdoblje od travnja 2020. do 25. kolovoza 2021. prvostupanjski sud pravilno utvrdio u iznosu od 11.474,64 EUR, trebalo umanjiti za iznos od 5.086,02 EUR budući da tužitelj u ovom postupku nije dokazivao ispravnost vodomjera nakon isteka ovjerenog razdoblja odgovarajućim dokazima, na što tuženik osnovano ukazuje u žalbi.

9.8. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika trebalo je odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u dijelu kojim je navedeni platni nalog održan na snazi u iznosu od 6.388,62 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća 30. rujna 2021. do isplate (čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23) te je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju čl. 373. t. 3. ZPP, istu djelomično preinačiti i odlučiti kao u točki II/1. izreke ove presude.

10. Kako je djelomično preinačena odluka prvostupanjskoga suda, promijenio se i uspjeh stranaka u postupku. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik tijekom prvostupanjskog postupka imao trošak parničnog postupka od 8.000,00 EUR, što sada prema uspjehu tuženika u postupku od 86 % i uspjehu tužitelja od 14 % iznosi 72 % ili 5.760,00 EUR. Kako je tuženiku u prvostupanjskom postupku dosuđen trošak u ukupnom iznosu od 3.840,00 EUR, na temelju čl. 380. t. 3. ZPP, trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i točki III. izreke, u dijelu kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za isplatom iznosa od 1.920,00 EUR i naložiti tužitelju da tuženiku isti naknadi (točka II/2. izreke ove presude), dok je u preostalom dijelu, kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.240,00 EUR, njegova žalba neosnovana (točka I. izreke ove presude).

11. Tuženik je u žalbenom postupku uspio u omjeru od 56 % pa mu je, razmjerno tom omjeru, s obzirom na vrijednost predmeta spora u ovom stadiju postupka od 11.474,64 EUR, na temelju odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP, u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP, dosuđen trošak u iznosu od 175,00 EUR (tbr. 10/1, tbr. 46. i tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj 138/23) te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

11.1. U preostalom iznosu od 1.075,00 EUR, zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka je neosnovan pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

12. Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za vođenje parnice, u smislu čl. 155. st. 1. ZPP (točka V. izreke ove presude).

13. U nepobijanom dijelu (točka I. izreke i točka III. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 3.840,00 EUR) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos