Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-43/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1292/2024-29 od 10. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1292/2024-29 od 10. listopada 2024. pod točkama II, III, IV. i V. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1292/2024-29 od 10. listopada 2024. pod točkom I. izreke i za navedeno sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice koji glasi:

Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj: 029- 50-3521319 od 13. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valuta švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost

CHF

23.361,30

(dvadesettritisuće tristošesdesetjedanšvicarskifranakitridesetcenti) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita."

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka od 457,38 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

"I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj: 029- 50-3521319 od 13. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana valuta švicarski franak (CHF), a koja glasi: "Kunska protuvrijednost

CHF

23.361,30

(dvadesettritisuće tristošesdesetjedanšvicarskifranakitridesetcenti) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita."

II Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. Način otplate Ugovora o kreditu broj: 029- 50-3521319 od 13. lipnja 2006. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je iskazan i način otplate u valuti švicarski franak ( CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF..."

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos 2.573,86 eura (slovima: dvije tisuće petsto sedamdeset tri eura i osamdeset šest ceni) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa i to:

1,55 EUR od 29.02.2008. do isplate

0,21 EUR od 31.03.2008. do isplate

14,77 EUR od 29.10.2008. do isplate

5,44 EUR od 29.12.2008. do isplate

11,43 EUR od 29.01.2009. do isplate

13,58 EUR od 02.03.2009. do isplate

5,10 EUR od 30.03.2009. do isplate

6,46 EUR od 29.04.2009. do isplate

1,21 EUR od 29.05.2009. do isplate

24,36 EUR od 29.06.2009. do isplate

6,15 EUR od 29.07.2009. do isplate

6,46 EUR od 31.08.2009. do isplate

6,91 EUR od 29.09.2009. do isplate

4,61 EUR od 29.10.2009. do isplate

8,81 EUR od 30.11.2009. do isplate

10,39 EUR od 29.12.2009. do isplate

13,61 EUR od 29.01.2010. do isplate

14,09 EUR od 01.03.2010. do isplate

23,21 EUR od 29.03.2010. do isplate

17,82 EUR od 29.04.2010. do isplate

21,84 EUR od 31.05.2010. do isplate

29,59 EUR od 29.06.2010. do isplate

28,31 EUR od 29.07.2010. do isplate

43,29 EUR od 30.08.2010. do isplate

39,12 EUR od 29.09.2010. do isplate

32,66 EUR od 29.10.2010. do isplate

42,97 EUR od 29.11.2010. do isplate

54,08 EUR od 29.12.2010. do isplate

49,79 EUR od 28.01.2011. do isplate

55,55 EUR od 28.02.2011. do isplate

48,88 EUR od 28.03.2011. do isplate

49,86 EUR od 28.04.2011. do isplate

67,39 EUR od 30.05.2011. do isplate

72,82 EUR od 28.06.2011. do isplate

82,78 EUR od 28.07.2011. do isplate

87,56 EUR od 29.08.2011. do isplate

69,31 EUR od 28.09.2011. do isplate

69,46 EUR od 28.10.2011. do isplate

69,60 EUR od 28.11.2011. do isplate

71,56 EUR od 28.12.2011. do isplate

77,62 EUR od 30.01.2012. do isplate

78,20 EUR od 28.02.2012. do isplate

75,34 EUR od 28.03.2012. do isplate

77,11 EUR od 30.04.2012. do isplate

78,53 EUR od 28.05.2012. do isplate

76,56 EUR od 28.06.2012. do isplate

76,65 EUR od 30.07.2012. do isplate

75,31 EUR od 28.08.2012. do isplate

71,51 EUR od 28.09.2012. do isplate

76,05 EUR od 29.10.2012. do isplate

77,39 EUR od 28.11.2012. do isplate

75,82 EUR od 28.12.2012. do isplate

69,84 EUR od 28.01.2013. do isplate

75,00 EUR od 28.02.2013. do isplate

75,22 EUR od 28.03.2013. do isplate

73,51 EUR od 29.04.2013. do isplate

68,48 EUR od 28.05.2013. do isplate

13,13 EUR od 28.06.2013. do isplate

s time da zakonske zatezne kamate teku za svaki pojedini iznos od dospijeća do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po kamatnoj stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, nadoknaditi parnični postupak tužiteljici LL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu 2.307,50 eura (slovima: dvije tisuće tristo sedam eura i pedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude, 10. listopada 2024. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a u roku 15 dana.

V Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, za nadoknadom troškova postupka u iznosu 1.714,63 eura (slovima: tisuću sedamsto četrnaest eura i šezdeset tri centa)."

2. Protiv navedene presude žali se tuženik pobijajući navedenu presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni navodi tuženika u bitnome se svode na osporavanje razloga iz kojih se prvostupanjski sud poziva na pravne stavove izražene u presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite u pogledu utvrđenja nepoštenosti odredaba o valutnoj klauzuli, smatrajući kako na temelju istih prvostupanjski sud nije mogao utemeljiti svoju presudu. Osporava i pravilnu primjenu materijalnog prava, kako u pogledu odluke o osnovanosti samog zahtjeva, posebice u dijelu u kojem je odlučeno pod točkom I. izreke. Predlaže usvojiti žalbu kao osnovanu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz obvezu plaćanja parničnog troška. Potražuje i trošak žalbenog postupka u iznosu od 457,38 eur.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.

6. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu o kojem je odlučio pod točkom II. izreke, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda (na koje se tužiteljica poziva u činjeničnim navodima svoje tužbe) donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, slijedom čega tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta, time da visina tog iznosa među strankama nije sporna.

9. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno se pozvao i na pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem glavnice kredita uz valutu švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje prvostupanjski sud vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na to utvrđenje pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. No, osnovano tuženik ističe kako je prvostupanjski sud neosnovano usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom I. izreke i utvrdio ništetnom odredbu čl. 1. Ugovora jer je navedenom odredbom ugovoren iznos samog kredita.

10.1. Kako nije sporno da je tužiteljica primila iznos u kunskoj protuvrijednosti po navedenom kreditu u okviru činjeničnog i pravnog osnova koji ističe u tužbi, odlučujući o navedenom dijelu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud pogrešno je primijenio materijalno pravo utvrđujući ništetnom i odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu (kojom je utvrđen iznos isplaćenog kredita), jer ništetnost iste nije bila predmetom u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, a niti je ništetnost temeljem nekog drugog osnova tužiteljica dokazivala u ovome postupku.

10.2. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev tužiteljice pod točkom I izreke prvostupanjske presude valjalo je odbiti kao neosnovan pa je temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačena pobijana presuda u navedenom dijelu kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

11. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

12. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

14. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 13. lipnja 2006. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

15. Na žalbene navode kako je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita uz valutu EUR ili CHF, valja odgovoriti kako iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi kako nitko od zaposlenika tuženika nije neposredno kontaktirao tužiteljicu prije zaključenja ugovora o kreditu, već ju je pripremljeni ugovor o kreditu kojim je kupljeno osobno vozilo pripremljen čekao u trgovini automobila koja je surađivala s tuženikom, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika odbijeni kao neosnovani te njima nije doveden u sumnju iskaz tužiteljice tim više što je sam tuženik odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka čije saslušanje je predlagao na navedenu okolnost.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštena, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 13. lipnja 2006., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF ništetna, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi suprotno, odbijeni kao neosnovani.

17. Kako je sud prvog stupnja u postupku financijskim vještačenjem utvrdio da je tužiteljica temeljem ugovorene valutne klauzule u valuti CHF preplatila tuženiku iznos od 2.573,86 eur, pravilno je primijenio materijalno pravo i kada je tuženiku naložio da joj isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

17.1. Tuženik matematičkom izračunu vještaka nije prigovorio, a na žalbene navode kako je sud morao u obzir uzeti i negativne razlike u mjesecima kada je tečaj u odnosu na valutu CHF bio niži, valja odgovoriti kako tužiteljica za mjesece kada je tečaj CHF bio niži od početnog na dan zaključenja ugovora o kreditu i nije postavila bilo kakav zahtjev za isplatom. Nadalje, u ovome postupku tuženik nakon financijskog vještačenja izrijekom navodi kako „nema potrebe za isticanjem prigovora radi prebijanja“ (list 98) spisa, slijedom čega u ovome postupku nije bilo osnova odlučivati o tzv. negativnim razlikama (iako ih je financijski vještak utvrdio) jer tuženik nije stavio prigovor radi prebijanja iako su mu bile poznate te razlike nakon provedenog vještačenja.

18. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud pa iz navedenog proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

19. Neosnovano tuženik smatra kako bi se zbog činjenice da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen na sporni odnos imala primijeniti odredba čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) jer iz navedene odredbe suprotno stavu tuženika ne proizlazi da bi zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite otplatili i banaka kao vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, jer navedeno ne proizlazi iz naveden odredbe.

20. Neosnovano tuženik smatra kako je za potraživanje tužiteljice nastupila zastara. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 pravomoćno je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost valutne klauzule kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO, to zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. travnja 2021. nije nastupila zastara.

20.1. Neosnovano tuženik osporava pravilnost odluke o trošku postupka jer je isti dosuđen u skladu s odredbama čl. 154. st 1. i čl.155. ZPP.

20.2. Prvostupanjski sud pravilno je primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) uz vrijednost boda od 2,00 eura jer je odredbom Tbr. 52/3 Tarife propisana primjena tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku od strane suda, slijedom čega su žalbeni navodi s tog osnova odbijeni kao neosnovani.

20.3. Neosnovano tuženik pobija pravilnu primjenu odredbe čl. 155. ZPP jer su troškovi za sastav podneska od 17. lipnja 2024., kao i pristupa na ročišta 8. veljače 2022., 11. listopada 2022. i 10. rujna 2024. dosuđeni u skladu s navedenom odredbom, što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju.

21. Preinakom prvostupanjske presude u dijelu kojim je presudom ovog suda djelomično odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenjem ništetosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu nije došlo promjene uspjeha u sporu temeljem kojeg bilo osnova preinačavati odluku o trošku u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen taj trošak pod točkom IV. izreke, a odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška pod točkom V. izreke, jer se radi o razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP).

22. Ostali žalbeni razlozi nisu cijenjeni, jer nisu od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkama II, III, IV. i V. izreke.

24. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 5. ZPP zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos