1

                            Poslovni broj Gž R-635/2020-4

 

 

 

 

U I M E R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. F.iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik T. M., odvjetnik iz Z., protiv tuženika M.S. d.o.o. za pružanje frizerskih usluga, organiziranje seminara i tečajeva i trgovinu iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. Š., odvjetnik iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4479/2018-32 od 23. travnja 2020., na sjednici vijeća 19. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-4479/2018-32 od 23. travnja 2020. u točki I. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 12.356,00 kn/ 1.639,92 eur[1] sa zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 11.600,00 kn/ 1.539, 58 eur od 5. svibnja 2018. do isplate,

-na iznos od 756,00 kn/100,34 eur od 23. travnja 2020. do isplate, te u kojem je tuženiku naloženo nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.891,25 kn/ 383,73 eur sa zateznim kamatama, te se potvrđuje citirana prvostupanjska presuda u točki II. izreke.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba tuženika i preinačuje se citirana presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke za iznos glavne tražbine od 1.544,00 kn/ 204,92 eur (preko iznosa od 12.356,00 kn do iznosa od 13.900,50 kn) sa zateznim kamatama i za iznos parničnog troška tužiteljice od 2.515,00 kn/ 333,80 eur (preko iznosa od 2.891,25 kn do iznosa od 5.406,25 kn) sa zateznim kamatama, te sudi:

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.544,00 kn/204,92 eur sa zateznim kamatama te za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.515,00 kn/333,80 eur sa zateznim kamatama.

 

III. Nalaže se tužiteljici nadoknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 247,50 kn/32,85 eur u roku od 8 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu tog troška i zahtjev tužiteljice za naknadu troška u povodu žalbe odbijaju kao neosnovani.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.900,50 kn sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 13.050,00 kn od 5. svibnja 2018. do isplate i na iznos od 850,50 kn od 23. travnja 2020. do isplate, kao i nadoknaditi joj parnični trošak u iznosu od 5.406,25 kn sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate. Točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu kojim zahtijeva da joj tuženik isplati iznos od 5.111,50 kn sa zateznim kamatama od 5. svibnja 2018. do isplate, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 850,50 kuna za razdoblje od 5. svibnja 2018. do 23. travnja 2020.

2. Protiv te presude žalbe su podnijele obje stranke.

              2.1. Tužiteljica pobija presudu u odbijajućem dijelu (toč. II. izreke kojom je sadržajno odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu preostalog parničnog troška) zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

              2.2. Tuženik žalbom pobija dosuđujući dio prvostupanjske presude ( toč. I izreke) i sadržajno odbijajući dio odluke o parničnom trošku tuženika zbog svih žalbenih razloga s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              2.3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              3. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

              4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu neimovinske i imovinske štete u štetnom događaju od 23. kolovoza 2016.

5. U postupku je prvostupanjski sud utvrdio sljedeće:

- da je tužiteljica bila zaposlena kod C. j.d.o.o. kao frizer od 15.04.2016. do 16.09.2016., a da je to društvo pripojeno društvu M. S. d.o.o.,

- da iz prijave o ozljedi na radu, koju je dala sama tužiteljica, proizlazi da se dana 23.08.2016. u 20,30 prilikom čišćenja salona, poskliznula na nepometenu kosu i pala na desno koljeno, te je bol počela 24.08.2016. u popodnevnim satima ali je odradila sve dane, te je 26.08.2016. otišla na hitnu jer je bol bila neizdrživa i nije mogla stati na nogu,

- da iz prijave o ozljedi na radu, koju je poslodavac ovjerio, proizlazi da je tužiteljica ozlijeđena na radu dana 23.08.2016. između 20-20,59 sati u frizerskom salonu tijekom obavljanja redovnih radnih zadataka, čišćenja frizerskog salona, kada je tužiteljica pomoću metle čistila kosu sa površine poda, te se poskliznula i pala na desno koljeno, pri čemu je zadobila ozljedu koljena, a toga dana tužiteljica da je imala radno vrijeme od 14 do 21 sat,

-da tužiteljica u svom iskazu potvrđuje okolnosti navedene u prijavi o ozljedi na radu,

- da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja nosila tenisice i da poslodavac nije propisao vrstu obuće koju tužiteljica mora nositi,

- da prema izvješćima o privremenoj nesposobnosti za rad tužiteljice proizlazi da je tužiteljica bila na bolovanju od 27.08.2016., ali da je u jednom naveden kao razlog bolest, a u drugom ozljeda na radu, a da je angažirani vještak medicinske struke dr. B.Š. u svom nalazu i mišljenju uvidom u zdravstveni karton tužiteljice utvrdio da je tužiteljici dana 30.09.2016. priznata ozljeda na radu po dg. 583,4 nastala 23.08.2016.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka dr. B. Š.proizlazi da je tužiteljica u predmetnom štetnom događaju zadobila uganuće desnog koljena te djelomično razdor prednje ukrižene sveze i unutarnjeg postraničnog ligamenta desnog koljena, zbog čega je trpjela fizičke bolove jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 7 dana i manjeg intenziteta 8 tjedana kumulativno, da je trpjela primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, u nastavku liječenja trpjela je sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja) jačeg intenziteta 1 dan, srednjeg intenziteta 5 dana, manjeg intenziteta 3 tjedna kumulativno, te da je kod tužiteljice zaostalo trajno smanjenje životne aktivnosti u omjeru od 5%, što se ogleda u povremenim bolovima u koljenu i manjoj prednjoj nestabilnosti koljena, te je tužiteljici bila potrebna i tuđa pomoć i njega u ukupnom trajanju od 63 sati (3 sata dnevno tijekom tjedan dana (iza operacije), 2 sata dnevno tijekom 2 tjedna i 1 sat dnevno tijekom 2 tjedna za obavljanje težih kućnih poslova, nabavku i pripremanje hrane i sl.).

5.1. S obzirom na izloženo, cijeneći da je tužiteljica ozlijeđena u radno vrijeme i na radnom mjestu prilikom čišćenja frizerskog salona, pri čemu se poskliznula i pala te zadobila ozljedu koljena, prvostupanjski sud zaključuje da tuženik odgovara za naknadu štete po pravilima o objektivnoj odgovornosti primjenom čl. 111. Zakona o radu ("Narodne novine br. 93/14-dalje ZR) i čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" br. 71/14, 118/14, 154/14-dalje ZZR), s time da se te svoje odgovornosti može osloboditi, potpuno ili djelomično pod pretpostavkama iz čl. 25. st. 2. ZZR-a. Ocjenjujući prigovor tuženika da je do štete došlo isključivom krivnjom tužiteljice, prvostupanjski sud smatra da je tužiteljica konkretne prigode imala odgovarajuću obuću za rad u frizerskom salonu, međutim, imajući na umu da je tužiteljica u vrijeme štetnog događaja mela kosu s poda, što da znači da je vidjela kosu na podu, te da je obavljala njen uobičajeni radni zadatak, pri čemu da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi pod u frizerskom salonu bio oštećen ili mokar, prvostupanjski sud smatra da tužiteljica nije upotrijebila dužnu pažnju koja se očekuje te da je u konkretnim okolnostima postupala nepažljivo, čime da je pridonijela nastanku štete s 10%, u smislu čl. 1067. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15-dalje ZOO).

5.2. Cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, prvostupanjski sud utvrđuje da je zadobivanjem ozljeda u predmetnom štetnom događaju tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te je primjenom odredbe čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a ocijenio da tužiteljici pripada pravo na naknadu neimovinske štete u iznosu od 14.000,00 kn i to po kriteriju pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 5.000,00 kn, pretrpljenog straha u iznosu od 4.000,00 kn te smanjenja životne aktivnosti u iznosu od 5.000,00 kn, koju naknadu s obzirom na utvrđeni doprinos tužiteljice nastanku štete od 10 % i konačno dosuđuje tužiteljici iznos od 12.600,00 kn sa zateznim kamatama od podnošenja odštetnog zahtjeva do isplate primjenom čl. 1103. ZOO-a, dok u preostalom dijelu za iznos od 4.400,00 kn naknade neimovinske štete odbija tužbeni zahtjev tužiteljice. Pored toga, prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljici primjenom čl. 1095. st. 2. ZOO-a pripada naknada imovinske štete na ime troškova tuđe pomoći i njege u iznosu od 945,00 kn s obzirom da je prema nalazu i mišljenju vještaka tužiteljici bilo potrebno 63 sata tuđe njege i pomoći, uzimajući cijenu sata te pomoći u iznosu od 15,00 kn, te s obzirom na doprinos tužiteljice konačno dosuđuje iznos od 850,50 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate, dok je odbijen preostali dio zahtjeva u iznosu od 661,50 kn. Konačno, na ime troškova liječenja tužiteljici odmjerava iznos od 500,00 kn prema priloženom računu za pregled ortopeda, koji umanjuje za iznos od 50,00 kn na ime doprinosa tužiteljice nastanku štete.

 

5.3. Prvostupanjski sud odluku o parničnom trošku donosi pozivom na odredbu čl. 154. st. 2. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15-dalje Tarifa).

5.4. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da u donošenju pobijane presude nije počinjena koja od tih procesnih povreda pa ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se stranke sadržajno u žalbama pozivaju budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ju je moguće ispitati.

6. U odnosu na sporno pitanje je li štetni događaj nastao za vrijeme radnog vremena, tuženik u žalbi neosnovano osporava pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužiteljica 23.08.2016. (utorak) između 20,00 i 20,59 sati obavljala svoj redovni radni zadatak čišćenja frizerskog salona, kada je pala i zadobila predmetnu ozljedu koljena, koje utvrđenje je prvostupanjski sud utemeljio na sadržaju prijave o ozljedi na radu i iskazu tužiteljice. U tom pravcu nije prihvatljiva tvrdnja tuženika u žalbi da bi tužiteljica iskazivala nedosljedno u odnosu na sadržaj prijave o ozljedi na radu s obzirom da je u postupku iskazala da se ozlijedila u 19,00 sati, dok je u prijavi naznačeno da je do ozljede došlo između 20,00-20,59 sati, imajući u vidu protek vremena od ozljeđivanja tužiteljice do davanja iskaza u postupku (3. srpnja 2019.), kraj činjenice da je tužiteljica u bitnom potvrdila podatke u prijavi da je do ozljeđivanja došlo pred kraj radnog vremena. Tuženik nadalje neosnovano tvrdi da prvostupanjski sud nije naveo valjani razlog zašto nije prihvatio navod iz medicinske dokumentacije tužiteljice-povijesti bolesti u kojem je navedeno da je ozljeda nastala 26. kolovoza 2016. u 8,15 sati (kada tužiteljica nije bila na radnom mjestu), budući da je prvostupanjski sud iznio razloge zbog kojih navedeno nije prihvatio, a koje prihvaća i ovaj sud, pri čemu je prije svega prvostupanjski sud cijenio da je poslodavac u prijavi o ozljedi na radu naznačio datum i sat ozljeđivanja tužiteljice, za vrijeme radnog vremena, te konačno ocijenio da je sadržaj tog nalaza o navedenoj okolnosti u suprotnosti i s ostalim provedenim dokazima. Tuženik naime neosnovano ističe da je time prvostupanjski sud dao prednost iskazu tužiteljice u odnosu na podatak koji se nalazi u medicinskoj dokumentaciji, te je za napomenuti da je medicinska dokumentacija u prvom redu mjerodavna za ocjenu zdravstvenog stanja tužiteljice u vezi predmetnog ozljeđivanja i prvostupanjski sud je na taj način pravilno kvalificirao njenu vjerodostojnost. Osim toga, tuženik smatra da nisu otklonjene nelogičnosti i nedosljednosti u prikazu tužiteljice u odnosu na vrijeme i mjesto ozljeđivanja imajući u vidu da je tužiteljica prema njenom kazivanju došla na posao idući dan nakon ozljeđivanja, dok prema nalazu medicinskog vještaka proizlazi da bolovi kod takve ozljede počinju odmah, a da najintenzivniji mogu biti u roku 12-24 sata, međutim, tuženik zanemaruje da je vještak dr. Š. prilikom usmenog obrazlaganja nalaza i mišljenja u postupku pojasnio da kod ozljede djelomičnog razdora prednje ukrižene sveze i unutarnjeg posredičnog ligamenta, osoba može uz trpljenje bolova obavljati fizičke poslove koji zahtijevaju stajanje, s time da ne može obavljati poslove koji zahtijevaju dulje hodanje i nošenje tereta, a nije sporno da tužiteljica rad obavlja stojeći.

7. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tuženik odgovara za naknadu predmetne štete tužiteljici po načelu objektivne odgovornosti u smislu čl. 25. st. 1. ZZR-a kojom je propisano da se ozljeda na radu i profesionalna bolest koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca smatra da potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, dok sukladno stavku 2. tog članka poslodavac može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći, unatoč provedenoj zaštiti na radu.

7.1. Nastavno tome, i u žalbenom stadiju je sporno pitanje doprinosa tužiteljice nastanku štete.  U tom pravcu tuženik prigovara danoj ocjeni prvostupanjskog suda o doprinosu tužiteljice nastanku štete, smatrajući da nije u skladu s iznesenim okolnostima, navodeći da bi se vrijednosna kvalifikacija suda o tome mogla prihvatiti u slučaju da je tužiteljica obavljala neku radnju koja ne predstavlja neko redovno postupanje, ili da je postojala neka iznenadna okolnost na koju tužiteljica ne bi bila spremna, međutim da ništa od toga nije postojalo. Stoga smatra da se radilo o očitoj nepažnji tužiteljice uslijed koje je došlo do ozljeđivanja radi čega ne bi smjela postojati odgovornost tuženika za naknadu štete, a podredno suodgovornost tužiteljice da bi se mogla procijeniti na minimalno 80%. S druge strane, tužiteljica u žalbi smatra neutemeljenom ocjenu prvostupanjskog suda o doprinosu tužiteljice nastanku šteti, ističući da je tuženik propustio dokazati postojanje propusta na strani tužiteljice, već da je o tome iznio paušalne prigovore, pa da je zaključak suda o tome kako je tužiteljica mela kosu s poda, što znači da ju je vidjela na podu, neodređen i nedovoljno potkrijepljen da bi joj se oduzelo 10% njezine odštete.

7.1. Odgovarajući na prednje iznesene žalbene navode, treba navesti da je, protivno tvrdnji tužiteljice, tuženik svoj prigovor istaknuo u odgovoru na tužbu te je naveo konkretne razloge za koje smatra da ukazuju na krivnju tužiteljice za nastanak štetnog događaja, prije svega ukazujući da je tužiteljica obavljala svoj redoviti zadak koji ulazi u opis poslova njenog radnog mjesta i da pri tom nije primijenila dužnu pažnju na način da vodi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, što nalažu i propisi o zaštiti na radu, te je prvostupanjski sud cijenio okolnosti koje su od odlučnog značaja za odluku o tom prigovoru, da se tužiteljica poskliznula na suhu kosu dok je obavljala svoj redovni radni zadatak čišćenja radnog prostora (frizerskog salona), pri čemu je imala odgovarajuću obuću. Slijedom toga, u konkretnim okolnostima i po ocjeni ovog suda, proizlazi da tužiteljica nije primijenila dužnu pažnju kojom bi postupao svaki prosječni radnik pri obavljanju tog posla, pri čemu nisu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika u odnosu na postojanje okolnosti koje bi ukazivale na isključivu odgovornost tužiteljice za nastanak štete, jer je i prema shvaćanju ovog suda u opisanim okolnostima tužiteljica djelomično pridonijela nastanku štete, pri čemu je u pravilnoj primjeni čl. 25. st. 2. ZZR-a ovaj sud ocijenio da je doprinos tužiteljice 20 %.

8. Daljnjim žalbenim navodima stranke osporavaju pravilnost primjene materijalnog prava prilikom odmjeravanja pravične novčane naknade. Tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud nepravilno odmjerio tužiteljici umanjeni iznos pravične novčane naknade po kriteriju fizičkih bolova i smanjenja opće životne aktivnosti u odnosu na iznose koje je zatražila, s obzirom na nalaz i mišljenje medicinskog vještaka, dob tužiteljice te s obzirom na narav njenog posla koji iziskuje gotovo cjelodnevno stajanje.  Tuženik prigovara da je iznos naknade štete s osnove povrede prava osobnosti po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti previsoko odmjeren te da nije u skladu s Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade koja je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske.

8.1. Protivno prednje iznesenim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 1100. ZOO-a vodio računa o utvrđenim kvalifikatornim okolnostima iz stavka 2. citiranog članka tj. trajanju i jačini pretrpljenih fizičkih bolova i smanjenju opće životne aktivnosti, kao i o konkretnima okolnostima slučaja. Stoga, imajući u vidu ozljedu koju je zadobila tužiteljica, kao i s obzirom na utvrđeno trajanje i intenzitet pretrpljenih fizičkih bolova te trajno smanjenje životnih aktivnosti tužiteljice od 5% zbog čega će tužiteljica ubuduće ulagati pojačane napore, cijeneći životnu dob tužiteljice od 22 godine u vrijeme štetnog događaja, to i prema ocjeni ovoga suda tužiteljici primjenom odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO-a pripada pravična novčana naknada za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti po kriteriju fizičkih boli u iznosu od 5.000,00 kn i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti  u iznosu od 5.000,00 kn, kako to pravilno cijeni prvostupanjski sud.

9. U odnosu na visinu imovinske štete, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 223. st. 1. ZPP-a prema slobodnoj ocijeni odmjerio tužiteljici naknadu imovinske štete s osnove troškova tuđe pomoći i njege u ukupnom iznosu od 945,00 kn.

10. Pravilno je prvostupanjski sud sadržajnom primjenom čl. 1095. st. 1. ZOO-a na ime troškova liječenja utvrdio i opravdani trošak u iznosu od 500,00 kn, što određenim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

11. Imajući na umu utvrđeni doprinos tužiteljice nastanku štete od 20%, to je ukupan iznos odmjerene naknade neimovinske i imovinske štete od 15.445,00 kn trebalo razmjerno umanjiti sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO-a slijedom čega tužiteljici pripada iznos od 12.356,00 kn. Kako je tužiteljici dosuđen iznos od 13.900,50 kn, to je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade imovinske i neimovinske štete trebalo odbiti za razliku u iznosu od 1.544,00 kn, i to na ime naknade neimovinske štete i imovinske štete s osnova liječenja za iznos od  1.450,00 kn te za iznos imovinske štete na ime troškova tuđe pomoći i njege za iznos od 94,50 kn.

12. S obzirom na ishod žalbenog postupka, primjenom čl. 166. st. 2. i čl. 154. st. 2. ZPP-a odlučeno je o troškovima postupka tužiteljice. Tužiteljica je u odnosu na osnovu zahtjeva uspjela 80%, a u odnosu na visinu 65% pa je konačni uspjeh tužiteljice 72,5%, a tuženika 27,5%, slijedom čega tužiteljici treba odmjeriti trošak postupka u omjeru od 45%. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ukupan iznos parničnog troška pripadajućeg tužiteljici s osnova troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 7.812,50 kn, koje utvrđenje određenim žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje, pa joj pripada razmjerno iznos od 3.515,63 kn uvećano za troškove uplaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 1.500,00 kn, daje ukupno iznos od 5.015,63 kn.

13. Pri tom, osnovano tuženik u žalbi ukazuje da mu zbog djelomičnog povlačenja tužbe pripada naknada troškova postupka u primjeni čl. 158. st. 1. ZPP-a. Naime, odredba čl. 158. st. 1. ZPP-a kojom je propisano da tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva, dužan je tuženiku naknaditi trošak postupka, na odgovarajući se način primjenjuje i na situaciju kada dođe do djelomičnog povlačenja smanjenjem tužbenog zahtjeva, a o čemu se radi konkretnom slučaju, budući da je tužiteljica svoj prvotni tužbeni zahtjev postavljen u tužbi u iznosu od 27.500,00 kn snizila na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 19.012,00 kn, pa kako je tuženik pristao na povlačenje, ali je zatražio parnični trošak koji je nastao u vezi s povučenim dijelom (list 97 spisa), to mu sukladno toj odredbi pripada pravo na naknadu tog troška.

13.1. Tuženiku pripada parnični trošak u razmjeru između povučenog dijela zahtjeva od 8.488,00 kn u odnosu na dotad ukupni tužbeni zahtjev od 27.500,00 kn, što je 30,9 %, a prema vrijednosti prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva. Prema tome, tuženiku pripada razmjerno za sastav odgovora na tužbu iznos od 309,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima od 16. svibnja 2019., 3. srpnja 2019., 3. listopada 2019. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) iznos od po 309,00 kn, za sastavljanje podnesaka od 19. lipnja 2019. i 26. veljače 2020. iznos od po 77,25 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), za sastavljanje podneska od 12. veljače 2020. iznos od 309,00 kn, dakle ukupno 1.699,50 kn i uvećano za PDV trošak tuženika iznosi 2.124,38 kn.

13.2. Kada se od parničnog troška odmjerenog tužiteljici u iznosu od 5.015,63 kn odbije trošak koji pripada tuženiku od 2.124,38 kn, dobije se konačan iznos parničnog troška koji  pripada tužiteljici od 2.891,25 kn, dok je za više dosuđeni iznos do 5.406,25 kn, taj zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan.

14. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

15. Tuženik je u žalbenom stadiju uspio 10% pa mu sukladno tome pripada trošak žalbenog postupka za sastavljanje žalbe (Tbr. 10 toč. 1.) i  sudsku pristojbu u razmjernom iznosu od 247,50 kn, dok je za više zatraženo zahtjev tuženika za naknadu tog troška odbijen kao neosnovan. Tužiteljici nije priznat trošak žalbenog postupka jer nije uspjela u povodu podnesene žalbe.

 

U Rijeci 19. listopada 2023.

                                                                                                               

Predsjednica vijeća

                                                                                                                Dubravka Butković Brljačić v.r.