REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski radni sud Zagreb

Ulica grada Vukovara 84

Pr-1543/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Marini Braje Meznarić, u pravnoj stvari tužitelja IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Martina Radić Šunjić, odvjetnica iz Splita, protiv tuženika KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA iz Zagreba, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, kojeg zastupa punomoćnik Tonči Ravlić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. studenog 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja Maria Šarušića, odvjetnika i punomoćnika tuženika RV, odvjetničke vježbenice, dana 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku KLINIČKA BOLNICA DUBRAVA iz Zagreba, Avenija Gojka Šuška 6, OIB: 32206148371, da tužiteljici IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 191,85 eura , zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, osim u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu, tekućom:

- na iznos od 15,45 EUR od 16.kolovoza 2017.,

- na iznos od 14,39 EUR od 16.rujna 2017.,

- na iznos od 19,31 EUR od 16.listopada 2017.,

- na iznos od 48,85 EUR od 16.studenog 2017.,

- na iznos od 15,35 EUR od 16.prosinca 2017.,

- na iznos od 32,15 EUR od 16.siječanj 2018.

- na iznos od 9,78 EUR od 16.veljača 2018.

- na iznos od 16,96 EUR od 16.ožujak 2018.

- na iznos od 15,42 EUR od 16.travanj 2018.

- na iznos od 3,18 EUR od 16.srpanj 2018.

- na iznos od 0,43 EUR od 16. kolovoz 2018.

- na iznos od 0,58 EUR od 16. rujan 2018., pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 581,81 eura, sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je zaposlen kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine na specijalizaciji na Ustrojstvenoj jedinici: Predstojnik interne klinike, te da mu tuženik zbog pogrešnog načina obračuna u posljednjih pet godina pogrešno isplatio i obračunao naknadu plaće. Tužitelju je radni odnos reguliran Zakonom o radu (dalje: ZOR), Kolektivnim ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: KU), Dodacima Kolektivnom ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (dalje: Dodatak KU), te Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (dalje: TKU).Sukladno odredbama KU-a, Dodacima KU-a i TKU-a tužitelju se za svaki odrađeni sat isplaćuje osnovna plaća, te uvećanja i dodaci na koje je u tom satu ostvario pravo (za svaki sat odrađen u posebnim uvjetima rada, za posebnu odgovornost za živote i zdravlje pacijenata, za svaki sat odrađen noću, za prekovremeni rad itd...).Obzirom na činjenicu da tužitelj obavlja poslove radnog mjesta doktora medicine tužitelj je radio u otežanim uvjetima rada, prekovremeno, noću, nedjeljom i blagdanom, pa mu sukladno čl.94 ZOR-a (NN 93/14, 127/17, 98/19) pripada pravo na povećanu plaću. U spornom razdoblju tuženik je tužitelju isplaćivao dodatke samo na redoviti rad, dok mu na određene sate prekovremenog rada plaćao samo uvećanje od 50% za prekovremeni rad bez ostalih uvećanja za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni, te blagdanom, iako je čl.51. KU-a (NN 143/13), odnosno čl.49. KU-a (NN 29/18), propisano kako se navedeni dodaci međusobno ne isključuju (dodatak u prekovremenom radu za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni, te blagdanom). Odredbom iz čl.57. KU-a (NN 143/13), odnosno čl.55. KU-a (NN 29/18) je propisano da doktor medicine ima pravo na uvećanje plaće za 25%, odnosno 28% od 01.rujna 2019.g. sukladno Dodatku II. KU-a (NN 92/19), koji dodatak nije isplaćen tužitelju za sve odrađene sate (dodatak za otežane uvjete rada). Prema odredbi iz čl.59. KU-a za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13) doktori medicine imaju pravo na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi od 10%. Dodatkom I. KU-a (NN 96/15), koji se primjenjuje od 01.listopada 2015.g., kao i odredbom čl.59. KU-a za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18), prethodno citirani dodatak je povećan na 12%, a Dodatkom II. KU-a (NN 92/19) koji se primjenjuje od 01.rujna 2019.g., taj dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi je povećan na 16%, koji dodatak nije isplaćen tužitelju za sve odrađene sate (dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi). Prethodna činjenica ima za posljedicu pogrešan obračun i isplatu svih naknada koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća i to naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknade plaće zbog privremene nesposobnosti za rad. Također, sukladno odredbama čl.81. ZOR-a i čl.37. KU-a (NN 143/13), odnosno čl.34. KU-a (NN 29/18), radnik ima pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene u prethodna tri mjeseca. Međutim, tuženik naknadu za godišnji odmor nije obračunavao i isplaćivao sukladno prethodno citiranim odredbama ZOR-a i KU-a. Prema tome, tužitelj ima potraživanje prema tuženiku iz osnove manje isplaćene plaće u bruto iznosu za razdoblje od 5 godina prije podnošenja tužbe do dana dostave podataka, jer tuženik nije plaćao dodatak u prekovremenom radu za rad noću, subotom i nedjeljom, u drugoj smjeni i blagdanom, nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada za sve odrađene sate, nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve odrađene sate, te je pogrešno obračunao i isplatio naknadu plaće za godišnji odmor i bolovanje. Tužitelj je podneskom od 23.06.2025. uredio tužbeni zahtjev te potražuje isplatu ukupnog iznosa od 191,85 eura zajedno sa zateznom kamatom koja na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće i naknade, teče od 16.-tog u mjesecu za plaće za prethodni mjesec. Tužitelj potražuje i parnični trošak sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik ističe da se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja osporavaju u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini. Opreza radi tuženik ističe prigovor zastare predmetnog potraživanja za utuženo razdoblje. Nesporno je da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem sklopljenog Ugovora o radu. Tužitelj je kod tuženika u radnom odnosu bio do 16. kolovoza 2018. Prilikom izračuna plaće primjenjuju se odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama te Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (KU 143/13 i KU 29/18). Također, u odnosu na pozivanje tužitelja na odredbe Dodatka II. KU-a (NN 92/19) o povećanju postotka dodataka za koje tužitelj smatra da mu pripadaju, tuženik ističe da se odredbe navedenog Dodatka II. KU-a primjenjuju tek od 1. rujna 2019., a što i sam tužitelj u tužbi navodi, te da je tužitelj kod tuženika u radnom odnosu bio do 16. kolovoza 2018. Stoga, navedeni Dodatak II. KU-a ne primjenjuje se u ovom sporu. Tužitelj u tužbi navodi da je odredbom iz čl. 57. KU-a (NN 143/13), odnosno čl. 55. KU-a (NN 29/18) propisano da doktor medicine ima pravo na uvećanje plaće za 25%, odnosno 28% od 1.rujna 2019. sukladno Dodatku II. KU-a (NN 92/19) koji se primjenjuje od 1. rujna 2019., te da taj dodatak nije isplaćen tužitelju za sve odrađene sate. U odnosu na navedeno, tuženik ističe da je odredbom iz čl. 57. KU-a (NN 143/13), odnosno čl. 55. KU-a (NN 29/18) propisano da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću u skladu s Popisom radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak (dalje: Popis radnih mjesta). S obzirom na činjenicu da je tužitelj za vrijeme utuženog razdoblja bio specijalizant, a ne specijalist, a što proizlazi i iz Ugovora o radu tužitelja, prema navedenom Popisu radnih mjesta tužitelju ne pripada dodatak u visini 25% kako to tužitelj tvrdi. Naime, tužitelj je do završetka specijalizacije specijalizant, a tek po završetku specijalizacije postaje specijalist. Iz Ugovora o radu, te Aneksu ugovora o radu nedvojbeno proizlazi da je tužitelj bio zaposlen kao doktor na specijalizaciji. Stoga, sve do završetka specijalizacije, tužitelj prema navedenom Popisu radnih mjesta spada pod kategoriju zdravstvenih radnika bez specijalizacije u bolnici te nema pravo na dodatak od 25% za posebne uvjete rada, što pripada samo liječnicima specijalistima. Nadalje, prema navodima tužitelja tuženik istome nije pravilno obračunavao i isplaćivao plaću odnosno dodatke koji se računaju kumulativno na osnovnu plaću, odnosno nije obračunavao dodatak za posebne uvjete rada, niti dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, slijedom čega je tuženik tužitelju navodno obračunavao i manji iznos naknade plaće za vrijeme godišnjeg odmora i bolovanja. Tuženik navodi, kako članak 47. st. 1. KU 143/13, odnosno čl. 45. st. 1. KU 29/18 određuje da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću. Osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5 % za svaku navršenu godinu radnog staža. Pri tome se kao dodaci na plaću određuju stimulacija, dodaci za posebne uvijete rada, dodaci i uvećanja plaća. Obzirom na navedena određenja svi dodaci i uvećanja plaće (stimulacija, dodaci za posebne uvijete rada, dodaci i uvećanja plaće) obračunavaju se na osnovnu plaću kako je to definirano člankom 47. stavkom 2. KU 143/13. U pogledu navedene odredbe dana su mišljenja povjerenstva iz Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja koje je povjerenstvo zaključcima 58. i 95. zauzelo stajalište kako za prekovremeni rad iznad ukupnog mjesečnog fonda sati se plaća obračunava sukladno članku 51. stavku 1. podstavku 4. KU, odnosno uvećava se za 50% na osnovnu plaću radnika bez primjene položajnog dodatka. Isto tako zaključkom br. 106. određeno je kako je osnovica za izračun plaće osnovna plaća bez dodatka na plaću. Nadalje, člankom 319. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 dalje u tekstu ZOO) određeno je kako se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase. Uzevši u obzir ranije citirane odredbe KU koje su izričite i jasne te ih nije potrebno posebno tumačiti, te ovdje navedenog članka ZOO, potpuno je jasno da se svi dodaci i uvećanja plaće obračunavaju na osnovnu plaću, a u koju ne ulazi prekovremeni rad. Također postoje u usuglašena tumačenja zajedničkog povjerenstva KU, koja sve dodatke i uvećanja obračunavaju na osnovnu plaću. Osim ranije citiranih zaključaka 58., 95. i 106. treba spomenuti i zaključak 152. u kojem se navodi kako povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ne mogu se kumulirati. Radnik koji ostvaruje pravo na dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi nema pravo na povećanje dodatka s osnova posebnih uvjeta rada. Slijedom svega navedenog, tuženik je mišljenja kako tužitelj nema pravo na dodatke kako ih isti potražuje u svojem tužbenom zahtjevu. Tuženik posebno ističe kako su tumačenja Zajedničkog povjerenstva obvezujuća i imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora, a prema zaključcima navedenog povjerenstva, isti su sve dodatke i uvećanja tumačili na način da se dodaci obračunavaju na osnovnu plaću, bez prethodno obračunatih drugih dodataka. Prema zaključku sa 6. sjednice Zajedničkog povjerenstva za tumačenje Kolektivnog ugovora održane 18. prosinca 2018., preciznije zaključka broj 21, tumačenja ranijih povjerenstava odnose se na odredbe Kolektivnog ugovora koje su tumačene i imaju učinke tog kolektivnog ugovora. Mutatis mutandis, ovaj zaključak upravo ukazuje na činjenicu ne samo da su tumačenja KU relevantna već tumačenja imaju učinke KU, dakle obvezujuća su te se odredbe KU moraju primjenjivati sukladno tumačenju. Tome u prilog ide i recentna sudska praksa točnije Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. travnja 2021. poslovni broj Rev-281/2021 godine u kojem rješenju se jasno navodi kako Povjerenstvo za tumačenje Ugovora daje obvezujuća tumačenja odredbi Ugovora. Nadalje samom odredbom Kolektivnog ugovora propisano je kako su tumačenja Povjerenstva obvezna te se dostavljaju podnositelju upita te svim Ustanovama na koje se odnose, te imaju pravnu snagu i učinke kolektivnog ugovora od dana njegovog stupanja na snagu. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je tuženik tužitelju pogrešno obračunavao i isplaćivao naknadu plaće za godišnji odmor, naknadu plaće za vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad navodno ne poštujući odredbe Zakona o radu koje uređuju navedeno pitanje. U odnosu na navode o pogrešnom računanju naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora tuženik navodi kako su izračuni i navodi tužitelja proizvoljni i neosnovani te iste tužitelj ničime nije dokazao. Naime, tuženik je pravilno vršio ovdje sporni obračun i isplatu naknade plaće tužitelju. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj neosnovano potražuje dodatke na posebne uvjete rada po pogrešno određenoj visini postotka. Tuženik dostavlja vlastiti izračun u kojem su dodaci za posebne uvjete rada izrađeni prema podacima koji su uneseni u registar zaposlenika prema ugovoru o radu tužitelja. Slijedom svega navedenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja te dosuditi tuženiku trošak ovog parničnog postupka.

3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu, te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno primjenom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 88/22 i 114/22), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Kolektivnim ugovorom za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, dalje u tekstu KU/13) koji je bio zaključen na vrijeme od četiri godine (članak 2. KU-a) propisano je u članku 47. da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na plaću, da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Nadalje je propisano da su dodaci na osnovnu plaću: dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Člankom 51. KU/13-a propisano je da se osnovna plaća uvećava za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50%, te za rad u drugoj smjeni 10%, ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

6. Člankom 57. propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i ne zdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak zdravstveni radnik bez specijalizacije u bolnici ima pravo na dodatak od 16%. Ovo pravo pripada i tužitelju budući iz Ugovora o radu koji je sklopljen između stranaka 30.06.2015. proizlazi da je tužitelj doktor medicine, radi obavljanja specijalizacije iz hitne medicine, a nakon dobivenog rješenja Ministarstva zdravlja. Temeljem Aneksa navedenom Ugovoru o radu od 12.11.2015. proizlazi da je tužitelj kod tuženika zaposlen na radnom mjestu – doktor medicine na specijalizaciji iz hitne medicine, a po dobivenom Rješenju Ministarstva zdravlja RH. Člankom 59. propisano je da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće.

7. Temeljnim Kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnom službama (NN 141/12) koji se primjenjuje također na tužitelja, plaća radnika je u članku 51. definirana na jednaki način kao i u Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja iz 2013.

8. Navedeni KU/13 se od 01.12.2017. do 28.02.2018. primjenjuje kao produžena primjena pravnih pravila, ugovorena u čl. 23. istog, dok je novi Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18, dalje u tekstu KU/18) sklopljen u trajanju od 12 mjeseci (čl. 2) sa početkom primjene od 01.03.2018. (čl. 75.) a primjena istog je produljena Dodatkom I (NN 35/19) i Izmjenama Dodatku I (NN 78/19) te Dodatkom II (NN 92/19). U navedenom je na isti način propisano u čl. 45. da plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću; da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža, te da su dodaci na osnovnu plaću: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća. Prema čl. 49. osnovna plaća se uvećava za prekovremeni rad 50%.

9. Člankom 55. KU/18 propisano je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, koji u odnosu na tužitelja ponovno iznosi 16% (zdravstveni radnik bez specijalizacije u bolnici), a zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 12% od osnovne plaće, prema čl. 57. tog KU- a.

10. Po stavu suda tužitelju pripada uvećanje plaće za otežane uvjete rada za svaki sat kada je tužitelj radio u otežanim uvjetima rada, pa tako i za sve odrađene prekovremene sate. Ukoliko postoje otežani uvjeti rada, oni postoje i u redovnom i u prekovremenom radu. Dakle, tužitelju pripada za efektivno odrađene sate rada uvećanje plaće za otežane uvjete rada bilo kao sate redovnog mjesečnog fonda radnih sati, bilo kao prekovremenih sati. Isto se zasniva na odredbi članka 57. KU/13-a, članka 55. KU/18, koji propisuju da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja kod kojeg postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, prema Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih radnika i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na taj dodatak, a za redovne sate rada obračunavao ga je tužitelju i tuženik u utuženom razdoblju.

11. U pogledu zahtjeva tužitelja za uvećanje plaće za dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve efektivno odrađene sate, sud smatra osnovanim potraživanje tužitelja budući je odredbom članka 59. predmetnoga KU/13-a određeno da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi doktori medicine i doktori dentalne medicine ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 10% od osnovne plaće, a od 01.10.2015. u iznosu od 12% prema čl. 4. Dodatka I naprijed navedenom KU-u (NN 96/15) te čl. 57. KU/18. Prema mišljenju suda taj dodatak obračunava se za svaki efektivno odrađeni sat rada (redovnog ili prekovremenog) i to tako da se utvrdi vrijednost osnovne plaće za sat rada i na njega obračuna dodatak.

12. Odredbom čl. 60. Zakona o radu (NN 149/09, 61/11, 73/13) i čl. 81. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17), propisano je da za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radnik ima pravo na naknadu plaće u visini određenoj KU, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, a najmanje u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koje predstavljaju naknadu za rad). Isto tako je čl.36. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13) i čl. 34. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 29/18), propisano da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu. Nadalje, da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca, ako je to za njega povoljnije. Članak 13. Dodatka II KU/18 u čl. 34. propisuje da se za vrijeme korištenja godišnjeg odmora radniku isplaćuje naknada plaće u visini kao da je radio u redovnom radnom vremenu odnosno u visini njegove prosječne mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca (uračunavajući sva primanja u novcu i naravi koja predstavljaju naknadu za rad), ako je to povoljnije za radnika.

13. Pravilnikom o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, koji je donesen temeljem članka 38.st.1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i koji propisuje da pravo na naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti, odnosno spriječenosti za rad radi korištenja zdravstvene zaštite, odnosno drugih okolnosti iz članka 39. tog Zakona, pripada osiguranicima iz članka 7.st.1.t.1.-4., te 6.,8.,9.,20. i 25. tog Zakona, ako posebnim propisom nije drukčije utvrđeno. U konkretnom slučaju isto je uređeno Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12) kojim je to pravo uređeno povoljnije člankom 59.st.1., kojim je propisano da ako je zaposlenik odsutan s rada zbog bolovanja do 42 dana, pripada mu naknada plaće u visini 85% od njegove plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje. Navedeno je sadržano i u odredbi članka 58. st.1. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (NN 24/17 i 128/17).

14. Stoga kako je zbog neisplaćenih i umanjenih iznosa po gore navedenim osnovama došlo i do umanjenja naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, to je obračun trebao biti sačinjen prema prosjeku tužiteljeve mjesečne plaće u prethodna tri mjeseca prije korištenja godišnjeg odmora, a naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad u visini 85% od tužiteljeve plaće ostvarene u prethodna tri mjeseca neposredno prije nego je započeo bolovanje.

15. Iz nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića iz Ručević vještačenja d.o.o. proizlazi da tužiteljici za prekovremene sate rada, nisu isplaćeni dodaci za posebne uvjete rada i za odgovornost za život i zdravlje ljudi. Visina neisplaćene bruto plaće tužiteljice za razdoblje od srpnja 2017. do kolovoza 2018. s osnova dodataka na plaću iznosi ukupno 191,85 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), a odnosi se na:

- 170,61 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto plaće po osnovi posebnih uvjeta rada i odgovornosti za život i zdravlje ljudi (na ostvarene prekovremene sate rada),

- 21,24 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) neisplaćene bruto naknade za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i privremene nesposobnosti za rad (zbog prethodno neisplaćenih iznosa). Na nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, te sud nalaz i mišljenje vještaka prihvaća, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim.

16. Tuženik se poziva na Zaključke sa sjednica zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU-a za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, koji Zaključak 95. se odnosi na primjenu položajnog dodatka, a što nije predmet ovog sudskog postupka, niti je bio predmet vještačenja. Navodi se i Zaključak br. 106. navedenog Povjerenstva kojim je dano očitovanje o osnovici za izračun plaće u smislu da je to osnovna plaća bez dodataka na plaću, što je nesporno i nije bilo predmetom izračuna. Nije sporno i da liječnici imaju pravo na dodatak na osnovnu plaću, koji im se obračunava na osnovnu plaću (Zaključak broj 134.). U odnosu na Zaključak 152., točno je da se postoci po osnovi dodataka zajedno s osnovnom plaćom ne zbrajaju, već se zasebno obračunavaju na osnovnu plaću.

17. Tužiteljev tužbeni zahtjev je valjalo usvojiti, a isti obuhvaća opisano potraživanje tužitelja za razdoblje od srpnja 2017. pa sve do i kolovoza 2018. Prigovor zastare istaknut po tuženiku nije osnovan budući je najstarije potraživanje tužitelja postavljeno za srpanj 2017., sa dospijećem 16.08.2017., a tužba je podnesena 20.07.2022., imajući u vidu da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju u roku od 5 godina, temeljem odredbe čl. 139. i 232.st.2. Zakona o radu (NN 93/14).

18. Tužitelj osnovano potražuje zateznu kamatu na temelju odredbe članka 29. stavak 1. ZOO-a, koja teče od 16.-tog u mjesecu za plaću za prethodni mjesec, imajući u vidu odredbu čl. 92.st.3. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17).

19. Dosuđeni bruto iznos sastoji se od neto iznosa, te doprinosa, poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, a u smislu odredbe članka 15. stavak 3. Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), i članka 17. stavak 3. Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi, ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju. Iz navedenog proizlazi da bruto iznosi koji su u konkretnom slučaju dosuđeni, te koji se isplaćuju po sudskoj presudi sve do trenutka isplate u odnosu na porez na dohodak i prirez porezu na dohodak nisu u potpunosti dospjeli na naplatu, odnosno u tom slučaju porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom same plaće (Gž R-624/14 od 16.04.2015., Gž R-376/15 od 02.06.2015., Gž R-440/15 od 24.02.2015., Gž R-508/14 od 14.04.2015.).

20. Odluka o zateznoj kamati temelji se na čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41./08., 125/11. 78/15, 114/22 - dalje ZOO), te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22).

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154 st. 1. ZPP-a, a trošak je odmjeren tužitelju koji je bio zastupan po odvjetniku temeljem VPS od 191,85 eura, temeljem važeće Odvjetničke Tarife i to za: sastav tužbe u visini od 25 bodova (Tbr. 7.t.1.), za zastupanje na ročištima: 04.02.2025. i 07.11.2025. za svako u visini od 25 bodova (Tbr. 9.t.1., 7.t.1.), za sastav podnesaka od 23.06.2025. u visini od 25 bodova (Tbr. 8.t.1., 7.t.1.), što ukupno iznosi 100 bodova, odnosno 200,00 eura, imajući u vidu da jedan bod iznosi 2,00 eura. U navedeni iznos je valjalo pridodati PDV u visini od 50,00 eura, te troškove financijskog vještačenja u visini od 331,81 eura, pa je ukupni parnični trošak tužitelju priznat i dosuđen u visini 581,81 eura. Odluka o zateznoj kamati na troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a. U odnosu na navode tuženika, a da tužitelj ne bi imao pravo na naknadu troškova za financijsko vještačenje budući da je izračun kojeg je sačinio tuženik za potrebe ovog spora u potpunosti podudaran s izračunom kojeg je sačinio vještak (razlika od 1,27 eura), valja ukazati da sud ove navode smatra neosnovanim. Naime već sama ova razlika neovisno što ista nije velika ne daje pravo sudu da raspravlja o potrebama tužitelja za naknadom cjelokupnog potraživanja koje on traži, a prema povoljnijem nalazu vještaka. Troškovi vještačenja stvarni su troškovi i bili su potrebni u konkretnom slučaju za utvrđivanje odlučnih činjenica, pa ih treba priznati u cijelosti.

22. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izrekama ove presude.

U Zagrebu 11. prosinca 2025.

Sudac:

Marina Braje Meznarić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku 15 dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćniku tuženika