Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1392/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HV, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Đurđica Kos, odvjetnica u Svetom Ivanu Zelini, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2025. broj P-14/2025-11, u sjednici vijeća 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2025. broj P-14/2025-11.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012524360 koji je potvrđen između stranaka 23. svibnja 2007. kod javnog bilježnika Ignaca Vugera pod brojem OV-11264/2007 u dijelu kojim je ugovorena obveza tužitelja isplatiti tuženici jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od odobrenog kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova ništetnih odredaba plaćeni iznos od 439,27 EUR sa zateznom kamatom od 24. svibnja 2007. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 433,18 EUR sa zateznom kamatom od 26. rujna 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012524360 sklopljenog između tužitelja i tuženice 22. svibnja 2007. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je ugovorena obveza tužitelja isplatiti tuženici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,50% od odobrenog kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10%, te zahtjev za isplatu iznosa od 439,27 EUR koji je nesporno isplaćen tuženici na temelju te ugovorne odredbe sa zateznom kamatom od dana plaćanja, te spornih činjenica koje se odnose na pitanje - je li navedena odredba Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) i da li je nastupila zastara za restitucijski zahtjev s osnova povrata plaćenog temeljem te odredbe, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužitelja, koji je sud ocijenio vjerodostojnim, proizlazi da je sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje vozila za osobne potrebe, da mu je ugovor uz valutnu klauzulu u CHF preporučen "kao najpovoljniji za njega", da su sve formalnosti obavljene u auto kući i da ni na koji način nije sudjelovao u kreiranju sadržaja Ugovora o kreditu nego mu je predan na potpis u auto kući i da mu pritom nije predočeno da mora platiti naknade, već su mu one naplaćene prilikom isplate kredita, a da u razgovoru s djelatnicima auto kuće nije stekao dojam da je na bilo koji način mogao utjecati na ugovorne odredbe

- da nije osnovan prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020-2 zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je ništetnost utvrđena tek u ovom postupku to zastarni rok nije protekao,

te primjenjujući čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (st. 3.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo i da ta odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je sud usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. I. izreke. Posljedično navedenom i primjenom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) sud je ocijenio osnovanim restitucijski zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je plaćen temeljem ništetne odredbe u iznosu od 439,27 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO.

6. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da su izneseni razlozi međusobno proturječni i u suprotnosti sa ispravama i provedenim dokazima. To iz razloga što prvostupanjski sud ne navodi na temelju čega zaključuje da je predmetna odredba ništetna niti obrazlaže zašto zaključuje da je prouzročila znatnu neravnotežu. Sud je svoj zaključak o nepoštenosti i ništetnosti obrazložio samo razlozima da se o toj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a to je pogrešno jer svi elementi za utvrđenje ništetnosti moraju biti kumulativno ispunjeni – i to da se o ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba nejasna, teško razumljiva ili teško uočljiva i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. U nastavku osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o ocjeni prigovora zastare i odluku o troškovima postupka iz razloga osporavanja odluke o glavnoj stvari.

7. Ispitujući presudu po službenoj dužnosti te u okviru žalbenih navoda tuženice ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica u žalbi. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječju sa sadržajem provedenih dokaza, nego su utemeljeni na utvrđenim činjenicama koje je sud utvrdio na temelju provedenih dokaza i koje je analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP.

8. Na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Polazeći od činjenice da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo nije predlagala provođenje personalnih dokaza, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici (čl. 81. st. 4. ZZP/03), kao i da je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica i da na sadržaj ugovornih odredaba nije mogao utjecati, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbe o plaćanju naknade za obradu zahtjeva za kredit i naknade za osiguranje kredita, tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom samog tužitelja koji jasno navodi da predmetna odredba nije bila predmetom pregovaranja, niti je na istu upozoren od djelatnika tuženice niti djelatnika auto kuće gdje je potpisao ugovor, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

10. Sud Europske unije je u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

11. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

12. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje kredita (na koje usluge i troškove se naknade odnose) što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao niti imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknada.

12.1. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja troškova obrade kreditnog zahtjeva i naknade za osiguranje, kao i da tuženica u postupku ne opisuje (niti dokazuje) na koje usluge ili troškove tuženice se plaćene naknade odnose, a i da bez istih nije bilo moguće sklopiti Ugovor o kreditu, to valja zaključiti da tuženica o interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa . Kod ocjene postupanja tuženice i je li ono u protivnosti s načelom savjesnosti i poštenja (zahtjevu dobre vjere) potrebno je ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio odredbu o podmirivanju tih troškova i nakon pojedinačnih pregovora, pa kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelj nije imao mogućnost pregovarati o navedenoj ugovornoj odredbi i da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu jer je platio troškove za koje nije postojala razumna svrha to je pravilnom primjenom materijalnog prava istu utvrdio ništetnom (čl. 87. st. 1. ZZP/03).

13. Tuženica ukazuje u žalbi da se radi o jasnoj, razumljivoj i lako uočljivoj odredbi, međutim, kao što je već ukazano, zahtjev transparentnosti osim što podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, podrazumijeva i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze, a čemu na temelju svih navedenih razloga u ovom obrazloženju nije udovoljeno u konkretnom slučaju.

14. Posljedično navedenom pravilno je sud ocijenio osnovanim i restitucijski zahtjev (čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. st. 1. ZOO) u nespornom iznosu od 439,27 EUR koji je plaćen po osnovi ništetne odredbe sa zateznom kamatom na koju tužitelj ima pravo primjenom čl. 1115. ZOO s obzirom da se tuženica koja je stekla novčane iznose temeljem ništetnih odredaba i koje je unijela u sadržaj Ugovora o kreditu mora smatrati nepoštenom stjecateljicom pa je u obvezi platiti zatezne kamate od dana kada ih je stekla.

15. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare prihvativši pravno shvaćanje koje je zauzeto na prvoj sjednici Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-2 - da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.1. Kako navedeno pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud, kao i da nisu osnovane tvrdnje tuženice da je kod tužitelja morala „nastati svijest“ o nepoštenosti predmetne ugovorne odredbe kada su u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača donesene pravomoćne sudske odluke 2014. i 2018. s obzirom da u tim postupcima predmetna vrsta ugovornih odredaba i postupanje banaka u vezi naplate tzv. ulazne naknade nije bilo predmetom ispitivanja, to je prigovor zastare ocijenjen neosnovanim pravilnom primjenom materijalnog prava.

16. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, navodeći pod toč. 16. obrazloženja radnje koje je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje parnice i visinu nagrade koja je odmjerena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25., u daljnjem tekstu: Tarifa).

17. Tuženica u žalbi navodi da niti jedan od naknadnih podnesaka tužitelja koji su podneseni nakon tužbe kao niti prisustvovanje na ročištima nisu bili potrebni za vođenje parnice.

18. Protivno žalbenim navodima tuženice prvostupanjski sud je pravilnom primjenom čl. 155. st. 1. ZPP utvrdio radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice, a iste uključuju i troškove sastava podnesaka od 21. ožujka 2025. i 29. travnja 2025., kao i troškove zastupanja na raspravama 22. svibnja 2025. i 25. rujna 2025., te ih je odmjerio sukladno st. 2. citirane zakonske odredbe pravilnom primjenom Tbr. 8. toč. 3., Tbr. 9 toč. 1. i Tbr. 46. Tarife, pa proizlazi da je o troškovima postupka odlučeno pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno da odluka nije donesena na štetu tuženice kao jedine žaliteljice.

19. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP pod toč. III. izreke.

20. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek