Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1116/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja KZ, OIB: [osobni identifikacijski broj], 34 Lake Trail East Morristown, NJ, 07960, SAD, kojeg zastupa punomoćnica Tea Nikolić, odvjetnica u Dubrovniku, protiv tuženice K ([adresa]) Gjivoje, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Marina Maslek Novevska, odvjetnica u Dubrovniku, radi utvrđenja prava suvlasništva i trpljenja upisa, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 11. srpnja 2025. poslovni broj P-136/2021, u sjednici vijeća 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 11. srpnja 2025. poslovni broj P-136/2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj ŽZ vlasnik 11/32 dijela prava vlasništva nekretnine označene i opisane kao čest. zem. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

Dužna je tuženica Ž ([adresa]) Gjivoje, trpjeti uknjižbu prava vlasništva nekretnine označene i opisane kao čest. zem. [katastarska čestica], z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na ime i korist tužitelja BZ uz istodobno brisanje nje kao vlasnice označene i opisane nekretnine."

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženici trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 EUR, u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP) koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.) uz izuzetke propisane st. 2. do 4. iste zakonske odredbe, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu u kojem predlaže odbaciti žalbu kao nepravovremenu primjenom čl. 366. st. 1. ZPP, odnosno ukoliko je pravovremena predlaže istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje da je tužitelj suvlasnik u 11/32 dijela čest. zem. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i da je tuženica dužna trpjeti uknjižbu prava suvlasništva tužitelja i brisanje svog prava u zemljišnoj knjizi, ocjenu neosnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 5. prosinca 2012. sklopljen Ugovor o darovanju na kojem je ovjeren potpis tuženice kao darovateljice i kojim su tužitelju kao daroprimatelju darovane nekretnine navedene u čl. 1., među kojima nije navedena predmetna čest. zem. [katastarska čestica], a da su kao suvlasnici navedene nekretnine upisani tuženica i tuženičin pok. suprug (tužiteljev otac) i FZ

- da tužitelj činjenično tvrdi te u iskazu opisuje da je prava volja tuženice kao darovateljice bila darovati mu (i) suvlasnički dio predmetne nekretnine, na način kao što su mu darovane preostale nekretnine koje su navedene u Ugovoru o darovanju, a da je izostanak navođenja identifikacijske oznake predmetne čestice u Ugovoru o darovanju običan propust koji je nastao omaškom jer se radilo o „masi čestica“, kao i da je nelogično da bi mu tuženica darovala kuću s okućnicom, kapelicom i bazenom, tri apartmana u starogradskoj jezgri, restoran i apartmane na atraktivnoj lokaciji, a da mu ne bi darovala i predmetnu nekretninu koja je u naravi parking i služi preostalim nekretninama, da se od tada nalazi u posjedu svih nekretnina pa i predmetne, a da se ne može sjetiti kada je zadnji puta bio na spornom parkingu jer iako ima ključeve od parkinga ne voli upravljati automobilom po [adresa]

- da iz iskaza tuženice proizlazi da tužitelju nije darovala predmetnu nekretninu, kao što mu nije darovala niti preostale nekretnine koje su navedene u Ugovoru o darovanju, s obzirom da je ugovor sklopljen da bi bilo izbjegnuto plaćanje "poreza na nasljedstvo" što je tužitelju bilo dobro poznato, da tužitelju nekretnine nisu predane u posjed, a kada je od njega zatraženo da ih formalno vrati u vlasništvo tuženice 2018. isti je to odbio pa su tada ona i suprug shvatili da su od sina prevareni, a da tužitelj nikada nije imao ključ od magazina i parkinga niti je bio u posjedu čest. zem. [katastarska čestica], kao niti preostalih nekretnina

- da sud ne cijeni istinitim niti uvjerljivim navod tužitelja da od 2012. on upravlja predmetnom nekretninom (parkingom) "kad je više nego razvidno da sve odluke donosi njegova majka", niti je uvjerljivo da se tužitelj nalazi u posjedu parkinga kada ne zna koje je godine priveden svrsi niti kada je zadnji puta bio na parkingu

- da za predmet spora nije pravno relevantno je li Ugovor o darovanju valjani pravni posao niti tko je u posjedu predmetnih nekretnina, je li tužitelj prevario tuženicu i njezinog pok. supruga (tužiteljeve roditelje), da li tužiteljeva sestra i tuženičina kćerka LZ ima kakva prava na predmetnoj nekretnini, a niti dokazna snaga navodnog "pisma" u kojem tužitelj priznaje da su sve darovane nekretnine i dalje tuženičine jer je ugovor fiktivne naravi, da nije relevantno čini li predmetna nekretnina zajedno s ostalim česticama jedinstvenu cjelinu jer nesporno predstavlja zasebnu zemljišnoknjižnu česticu koja je udaljena 50 do 60 metara od preostalih nekretnina pa iz tog razloga nije proveden uviđaj na licu mjesta, kao niti dokazi saslušanjem predloženih svjedoka na okolnost funkcionalnosti cjeline i namjene nekretnine kao parkinga jer nisu relevantna mišljenja svjedoka kraj činjenice da tuženica nekretninu nije darovala niti imala namjeru darovati tužitelju,

pa pozivom na čl. 114. st. 1., čl. 115. st. 1., te čl. 159. st. 1., 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17.,152/14., 81/15, u daljnjem tekstu: ZV) prvostupanjski sud zaključuje da se "propust" sklapanja ugovora o darovanju u pisanoj formi ne može otkloniti voljom jedne ugovorne strane (obdarenika) s obzirom da je darovanje dvostrani pravni posao i da bi ugovor o darovanju bio valjan mora nužno biti u pisanom obliku, koji oblik u odnosu na čest. zem. [katastarska čestica] nedostaje jer navedena nekretnina nije obuhvaćena Ugovorom o darovanju. S obzirom da tužitelj u tužbenom zahtjevu traži utvrđenje da je stekao pravo suvlasništva, a ne traži utvrđenje da je stekao valjani pravni temelj za stjecanje prava suvlasništva, to sud zaključuje da tužitelj očito pravni osnov za stjecanje suvlasništva temelji na zakonu. Međutim, da su stranke sklopile i usmeni Ugovor o darovanju (kako navodi tužitelj) isti ne bi bio valjani pravni temelj jer nije u pisanom obliku pa bi tužitelj mogao nekretninu steći poštenim posjedovanjem (izvanrednom dosjelošću) po proteku 20 godina što nije ostvareno u konkretnom slučaju, a niti je ostvaren rok od 10 godina za redovnu dosjelost kada bi Ugovor o darovanju bio valjani pravni temelj jer je od 2012. kada je sklopljen pa do podnošenja tužbe (9. veljače 2021.) prošlo nešto više od 8 godina. Na temelju navedenog sud je ocijenio neosnovanim zahtjev tužitelja i isti odbio pod toč. I. izreke presude.

6. U žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 8. ZPP jer je odluku utemeljio isključivo na iskazu tuženice pritom ne uzimajući u obzir druge relevantne činjenice. Sud je trebao utvrditi je li postojala suglasnost volja ugovornih strana za sklapanje Ugovora o darovanju 2012., a ne da li postoji ta suglasnost sada s obzirom da se između stranaka vode brojni sudski sporovi i da su danas narušeni međusobni odnosi pa je logično da tuženica sada tvrdi da njezina namjera nije bila tužitelju darovati predmetnu nekretninu. Sud je ignorirao tužiteljeve tvrdnje da su prije sklapanja Ugovora o darovanju imali mnogo radnih verzija ugovora u kojima su ispravljali/dodavali brojeve čestica, da se tužitelj 2016. u pregovorima s B legitimirao kao vlasnik predmetne nekretnine, da ima daljinski upravljač i fizički ključ od parkinga i da je u posjedu istog, a to što ga ne koristi kao vozač kada dođe iz SAD ne znači da nije u posjedu nekretnine. Isto tako sud nije uzeo u obzir tužiteljeve tvrdnje da su Ugovorom o darovanju iz 2012. obuhvaćene sve nekretnine tužiteljevih roditelja u [adresa] osim predmetne, da kuća koja je obuhvaćena ugovorom ima deset soba, veliko dvorište s bazenom, kapelicu i pomoćno osoblje, a ima samo jedno parkirno mjesto (nepristupačno i nelegalno) pa nije logično da bi roditelji ostavili parking sebi iako on služi kući. Osim što sud nije ocijenio iskaz tužitelja nije saslušao niti šest predloženih svjedoka koji mogu potvrditi da im je tužitelj davao dopuštenje za korištenje parkinga i što znači da je bio u njegovom posjedu, a niti je proveo uviđaj na licu mjesta gdje bi se utvrdila nepristupačnost postojećeg jednog parkirnog mjesta, te ukazuje da je gotovo 10 godina bio u uvjerenju da je upisan kao vlasnik predmetne nekretnine. Zaključno navodi da u ovom postupku ne tvrdi da je vlasništvo nekretnine stekao temeljem zakona nego zahtijeva da se utvrdi da ima valjani pravni temelj stjecanja prava vlasništva koji zbog nenamjernog propusta prilikom sastavljanja ugovora nije u mogućnosti provesti u zemljišnoj knjizi pa traži da "presuda u ovom postupku ispravi tu grešku", dok bi dosjelost kao pravni temelj stjecanja prava vlasništva s obzirom da se u posjedu nekretnine nalazi preko 12 godina mogao biti predmet drugog parničnog postupka koji bi pokrenuo u budućnosti.

7. U odgovoru na žalbu u kojem tuženica predlaže žalbu odbaciti kao nepravovremenu ukazuje da su punomoćnici stranaka uredno primili poziv za ročište za objavu odluke za 11. srpanj 2025., odnosno da je punomoćnica tužitelja primila poziv 7. srpnja 2025., da punomoćnici stranaka nisu pristupili na ročište povodom objave odluke i da za obje stranke teče rok za izjavljivanje žalbe od dana održavanja tog ročišta. Kako je tužitelj žalbu na presudu podnio 1. kolovoza 2025., odnosno 21. dan nakon održavanja ročišta za objavu presude, a da je zadnji dan roka za izjavljivanje žalbe bio 28. srpnja 2025., to smatra da je žalba izjavljena nepravovremeno i da je istu potrebno odbaciti.

8. Iz stanja u spisu proizlazi da je ročište za objavu presude održano 11. srpnja 2025., s time da je ročište za objavu odluke koje je određeno za 9. srpnja 2025. objavljeno na zapisniku s održane glavne rasprave 27. svibnja 2025. Iz stanja u spisu nije vidljivo kada je prvostupanjski sud i na koji način obavijestio punomoćnike stranaka da se ročište za objavu presude neće održati 9. srpnja 2025. i da se isto odgađa za 11. srpnja 2025. Međutim, pobijana presuda dostavljena je punomoćnicima stranaka putem elektroničkog poštanskog pretinca i nije istaknuta na internetskoj stranici e-Oglasna ploča suda kako to propisuje čl. 335. st. 10. ZPP, što je napomenuo prvostupanjski sud na Izviješću od 10. rujna 2025. koje je povodom žalbe dostavljena ovome sudu. S obzirom da je prvostupanjska presuda preuzeta od punomoćnice tužitelja 18. srpnja 2025. i da je žalba izjavljena 1. kolovoza 2025. to je ista izjavljena u roku iz čl. 348. st. 1. ZPP pa nije osnovan prijedlog tuženice za odbacivanje žalbe kao nepravovremene.

9. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, a niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP na koju sadržajno ukazuje tužitelj navodeći da sud nije proveo sve predložene dokaze (saslušao svjedoke i proveo uviđaj na licu mjesta) i da je unatoč tome ocijenio neosnovanim zahtjev, kao niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije utvrdio da li je između stranaka postojala suglasnost volja za sklapanje Ugovora o darovanju, što nije utvrdio da je nelogično da predmetna nekretnina, koja je u naravi parking i koja služi preostalim nekretninama koje su obuhvaćene Ugovorom o darovanju, ne bi bila obuhvaćena darovanjem, kao i tko se nalazi u posjedu.

10. Iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud osnovanost zahtjeva tužitelja za utvrđenje prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini procjenjivao po dva pravna temelja stjecanja prava vlasništva – pravnog posla (darovanja) i zakona (dosjelosti).

10.1. Međutim, tužitelj je tužbeni zahtjev temeljio na činjeničnim tvrdnjama da je temeljem Ugovora o darovanju koji je sklopio s tuženicom 5. prosinca 2012. stekao 11/32 suvlasničkog dijela predmetne nekretnine koja omaškom nije navedena u Ugovoru o darovanju (prema identifikacijskoj oznaci čestice), na identičan način kao što je stekao suvlasničke dijelove svih nekretnina koje su izričito navedene u Ugovoru o darovanju, tim više što predmetna nekretnina (u naravi parking) služi nekretninama koje su navedene u Ugovoru o darovanju, da mu je predmetna nekretnina predana u posjed zajedno s ostalim nekretninama koje su navedene u Ugovoru o darovanju i da se od tada nalazi u njezinom mirnom, savjesnom i istinitom posjedu.

10.2. U žalbi tužitelj izričito navodi cit.: "Tužitelj ne navodi da je vlasništvo predmetne nekretnine stekao temeljem zakona već traži da se unutar postupka utvrdi da je imao valjani pravni temelj stjecanja prava vlasništva koji zbog nenamjernog propusta prilikom sastavljanja ugovora nije u mogućnosti provesti u zemljišnoj knjizi pa traži da presuda u ovom postupku ispravi tu grešku i da se temeljem nje upiše kao vlasnik. Je li tužitelj stekao valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva je prethodno pitanje da bi sud mogao odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva i kao takvo ne mora biti sadržano u samom tužbenom zahtjevu. (…) Tužitelj je u posjedu predmetne nekretnine preko 12 godina pa bi dosjelost kao pravni temelj stjecanja prava vlasništva eventualno mogao biti predmet drugog parničnog postupka koji bi tužitelj pokrenuo u budućnosti, a što ne bi trebalo biti potrebno budući da je predmetni tužbeni zahtjev osnovan."

10.3. Kako iz činjeničnih navoda tužbe izričito proizlazi da tužitelj zahtijeva utvrđenje prava suvlasništva na temelju pravnog posla (darovanja), a da činjenicu posjeda predmetne nekretnine navodi (samo) u kontekstu tvrdnje da su mu sve nekretnine, pa tako i predmetna, predane u posjed i da se nalaze u njegovom posjedu od sklapanja ugovora nadalje, kao i da tvrdnju o posjedu nekretnine tužitelj činjenično ne dovodi u vezu s dosjelošću kao temeljem stjecanja prava vlasništva, a to (i) izričito potvrđuje u žalbenim navodima koje je ovaj sud citirao pod toč. 10.2. ovog obrazloženja, to je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud bio dužan procjenjivati samo u okviru činjeničnih navoda iz tužbe kojima je determiniran tužbeni zahtjev, odnosno nije bio ovlašten ocjenu osnovanosti zahtjeva temeljiti na činjenicama koje tužitelj nije isticao kao osnovu zahtjeva i koje nisu bile predmetom utvrđivanja (dokazivanja) u postupku.

10.4. Naime, u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. st. 1. ZPP). Sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti (čl. 5. st. 4. ZPP). Sud ne može svoju odluku utemeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (st. 7. st. 3. ZPP).

11. Stoga će ovaj sud osnovanost žalbenih navoda ocijeniti u okviru činjeničnih tvrdnji tužitelja da je temeljem darovanja stekao pravo suvlasništva predmetne nekretnine, te u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva.

11.1. Odredba čl. 119. ZV propisuje da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom stjecateljeva vlasništva u zemljišnoj knjizi na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja, ako zakonom nije određeno drukčije, dok odredba čl.120. ZV propisuje da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu.

11.2. Dakle, vlasništvo na nekretninama na temelju pravnog posla stječe se upisom u zemljišnu knjigu, a u toj situaciji je pravni posao samo pravna osnova (titulus) za stjecanje prava vlasništva, dok je način stjecanja prava vlasništva (modus) upis u zemljišne knjige.

11.3. Kako se tužitelj na temelju Ugovora o darovanju nije upisao u zemljišnim knjigama kao suvlasnik u 11/32 dijela predmetne nekretnine, tužitelj je eventualno stekao samo pravnu osnovu za stjecanje prava suvlasništva ali ne i samo pravo suvlasništva, pa stoga deklaratorni tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje prava suvlasništva u konkretnom slučaju nije osnovan. Identično pravno stajalište ustaljeno je u dosadašnjoj sudskoj praksi, pa je tako i VSRH izrazio isto u brojnim odlukama (npr. Rev-607/2016, Rev x-978/2017, Rev-163/2022, Rev-1004/2024).

12. S obzirom na navedeno prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer kraj ovako određenog (postavljenog) tužbenog zahtjeva saslušanje svjedoka i provođenje uviđaja nisu potrebni dokazi o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva, niti pak je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije relevantno je li i predmetna nekretnina obuhvaćena darovanjem, odnosno je li predmetna nekretnina u funkcionalnoj povezanosti s nekretninama koje su navedene u Ugovoru o darovanju, te da li se radilo o darovanju s predajom u posjed ili bez prave predaje, pa iz razloga što prvostupanjski sud te činjenice nije utvrđivao u situaciji kada su iste irelevantne za ocjenu osnovanosti zahtjeva ta bitna povreda nije počinjena. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP iz razloga što nije analiziran i ocijenjen iskaz tužitelja, s obzirom da ocjena iskaza stranaka, odnosno prihvaćanje iskaza tuženice i neprihvaćanje iskaza tužitelja također nisu pravno odlučni za ocjenu osnovanosti zahtjeva.

13. Preostala utvrđenja prvostupanjskog suda kojima pod toč. 9.1. obrazloženja navodi da ugovor kojemu je cilj stjecanje nekretnine mora nužno biti u pisanom obliku i da je pisana forma uvjet pravne valjanosti protivna su do sada ustaljenoj sudskoj praksi koja se zasniva na shvaćanju da je pravno valjan usmeni ugovor o darovanju nekretnine uz pravu predaju (istovremenu) u posjed, o čemu se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske npr. u odluci broj U-III/704/2022 od 17. rujna 2025., dok pisana forma uz sklapanje ugovora o darovanju u formi javnobilježničkog akta ili ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave jest uvjet pravne valjanosti samo ugovora o darovanju bez prave predaje. Međutim, pogrešno pravno stajalište prvostupanjskog suda nije od utjecaja na zakonitost pobijane presude jer u konkretnom slučaju pravni temelj stjecanja prava suvlasništva tužitelja - nije dosjelost.

14. Kako stoga žalbenim navodima nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane presude pod toč. I. izreke, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u tom dijelu.

15. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

16. Tužitelj sadržajno ne pobija odluku o troškovima postupka već istu pobija u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, pa kako ovaj sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP) to je odbio žalbu tužitelja i potvrdio presudu pod toč. II. izreke primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP.

17. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP, dok je zahtjev tuženice za naknadu troška sastava odgovora na žalbu odbijen primjenom čl. 155. st. 1. ZPP jer nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku.

U Varaždinu 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek