Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-163/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Škugora, predsjednika vijeća, Verice Kos sutkinje izvjestiteljice i Nikole Ramušćaka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Mislavu Matijeviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po OD Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi Zagrebačke banke d.d. protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P- 776/2022-14 od 13. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Zagrebačke banke d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-776/2022-14 od 13. studenog 2023.:

1. pod točkom I/ izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnima odredbe ugovora o namjenskom kreditu broj 3209894765/07 zaključenog između stranaka 20. lipnja 2007., solemniziranog 27. lipnja 2007. pod brojem OV-18666/07 kod javnog bilježnika Lidije Perić i to:

- čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi „uz valutnu klauzulu“,

- čl. 2. st. 2. u dijelu koji glasi "je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora",

- čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF".

2. pod točkom II/ izreke u dijelu koji glasi:

Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sljedeće iznose zajedno sa zateznim kamatama koje su u razdoblju od 1. 1. 2007. pa do 31. 12. 2007. iznosile 15 % godišnje, u razdoblju od 1. 1. 2008. pa do 30. 6. 2011. iznosile 14 % godišnje, u razdoblju od 1. 7. 2011. pa do 31. 7. 2015. iznosile 12 %, u razdoblju od 1. 8. 2015. pa do 31. 12. 2015. iznosile 8,14 %, u razdoblju od 1. 1. 2016. pa do 30. 6. 2016. iznosile 8,05 %, od 1. 7. 2016. zatezne kamate po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 1. 1. 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate i to:

iznos 1,25 EUR sa kamatom tekućom od 7.9.2007.

iznos 36,11 EUR sa kamatom tekućom od 7.11.2007.

iznos 36,42 EUR sa kamatom tekućom od 7.12.2007.

iznos 36,44 EUR sa kamatom tekućom od 7.1.2008.

iznos 37,02 EUR sa kamatom tekućom od 7.2.2008.

iznos 70,41 EUR sa kamatom tekućom od 7.3.2008.

iznos 71,33 EUR sa kamatom tekućom od 7.4.2008.

iznos 69,22 EUR sa kamatom tekućom od 7.5.2008.

iznos 68,49 EUR sa kamatom tekućom od 7.6.2008.

iznos 69,39 EUR sa kamatom tekućom od 7.7.2008.

iznos 67,85 EUR sa kamatom tekućom od 7.8.2008.

iznos 68,04 EUR sa kamatom tekućom od 7.9.2008.

iznos 69,01 EUR sa kamatom tekućom od 7.10.2008.

iznos 86,59 EUR sa kamatom tekućom od 7.11.2008.

iznos 70,50 EUR sa kamatom tekućom od 7.12.2008.

iznos 89,26 EUR sa kamatom tekućom od 7.1.2009.

iznos 92,93 EUR sa kamatom tekućom od 7.2.2009.

iznos 94,77 EUR sa kamatom tekućom od 7.3.2009.

iznos 90,39 EUR sa kamatom tekućom od 7.4.2009.

iznos 89,75 EUR sa kamatom tekućom od 7.5.2009.

iznos 82,88 EUR sa kamatom tekućom od 7.6.2009.

iznos 76,84 EUR sa kamatom tekućom od 7.7.2009.

iznos 98,88 EUR sa kamatom tekućom od 7.8.2009.

iznos 102,03 EUR sa kamatom tekućom od 7.9.2009.

iznos 99,35 EUR sa kamatom tekućom od 7.10.2009.

iznos 98,55 EUR sa kamatom tekućom od 7.11.2009.

iznos 102,73 EUR sa kamatom tekućom od 7.12.2009.

iznos 108,39 EUR sa kamatom tekućom od 7.1.2010.

iznos 114,35 EUR sa kamatom tekućom od 7.2.2010.

iznos 112,79 EUR sa kamatom tekućom od 7.3.2010.

iznos 122,83 EUR sa kamatom tekućom od 7.4.2010.

iznos 118,91 EUR sa kamatom tekućom od 7.5.2010.

iznos 115,70 EUR sa kamatom tekućom od 7.6.2010.

iznos 143,53 EUR sa kamatom tekućom od 7.7.2010.

iznos 135,87 EUR sa kamatom tekućom od 7.8.2010.

iznos 160,96 EUR sa kamatom tekućom od 7.9.2010.

iznos 148,42 EUR sa kamatom tekućom od 7.10.2010.

iznos 139,00 EUR sa kamatom tekućom od 1.11.2010.

iznos 144,91 EUR sa kamatom tekućom od 7.12.2010.

iznos 161,83 EUR sa kamatom tekućom od 7.1.2011.

iznos 149,56 EUR sa kamatom tekućom od 7.2.2011.

iznos 151,36 EUR sa kamatom tekućom od 7.3.2011.

iznos 142,55 EUR sa kamatom tekućom od 7.4.2011.

iznos 145,27 EUR sa kamatom tekućom od 7.5.2011.

iznos 175,22 EUR sa kamatom tekućom od 7.6.2011.

iznos 26.141,29 EUR sa kamatom koja teče na iznos od 179,43 eur od 7.7.2011., na iznos od 15.730,40 eur od 22. 7. 2011. i na iznos od 10.231,46 eur od 29. 7. 2011.

3.pod točkom III/ izreke za iznos od 3.100,00 eur sa zateznom kamatom tekućom od

13. studenog 2023. do isplate.

II. Preinačava se navedena presuda pod točkom I/ izreke u dijelu koji se odnosi na ništetnost čl. 2. st. 1. , čl. 7. st. 2. i čl. 7. st. 3. ugovora, pod točkom II/ izreke glede tijeka zakonske zatezne kamate te pod točkom III/ izreke za iznos od 3.471,83 eur i za isto odlučuje:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja UE:

1. u dijelu točke I/ izreke koji glasi:

Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209894765/07 sklopljenog između tužitelja UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 sklopljenog dana 20. 6. 2007., a solemniziranog dana 27. 6. 2007. pod brojem OV-18666/07 kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, Kapucinska 25 te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to:

čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: "od 101.192,12 CHF (slovima: sto jedna tisuća sto devedeset dva i 12/199 CHF)",

čl. 7. st. 2. u cijelosti koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate" ,

čl. 7. st. 3. u cijelosti koji glasi: "O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."

2. u dijelu točke II/ izreke kojim je tuženiku naloženo da tužitelju na sve dosuđene iznose u razdoblju od rujna 2007. do lipnja 2011. plati zakonsku zateznu kamatu tekuću od prvog do šestog u mjesecu, a na dosuđeni iznos od 179,43 eur od 1. srpnja 2011 do srpnja 2011., na iznos od 15.730,40 eur od 1. srpnja 2011. do 21. srpnja 2011. i na iznos od 10.231,46 eur od 1. srpnja 2011. do 28. srpnja 2011. (ukupno 26.141,29 eur).

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja UE za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 3.471,83 eur sa zateznim kamatama tekućim od 13. studenog 2023. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju UE da tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 226,75 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Zagrebačke banke d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 907,04 eur.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je presuđeno:

''I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3209894765/07 sklopljenog između tužitelja UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 sklopljenog dana 20. 6. 2007., a solemniziranog dana 27. 6. 2007. pod brojem OV-18666/07 kod Javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka, Kapucinska 25 te iste ne proizvode nikakve pravne učinke i to: čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi: "uz valutnu klauzulu,"

čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: "od 101.192,12 CHF (slovima: stojednatisućastodevedesetdva i 12/199 CHF)",

čl. 2. st. 2. u dijelu koji glasi: "je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora"

Čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi: "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF."

čl. 7. st. 2. u cijelosti koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate."

čl. 7. st. 3. u cijelosti koji glasi: "O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora."

II/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 isplatiti tužitelju UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] sljedeće iznose zajedno sa zateznim kamatama koje su u razdoblju od 1. 1. 2007. pa do 31. 12. 2007. iznosile 15% godišnje, u razdoblju od 1. 1. 2008. pa do 30. 6. 2011. iznosile 14% godišnje, u razdoblju od 1. 7. 2011. pa do 31. 7. 2015. iznosile 12%, u razdoblju od 1. 8. 2015. pa do 31. 12. 2015. iznosile 8,14%, u razdoblju od 1. 1. 2016. pa do 30. 6. 2016. iznosile 8,05%, od 1. 7. 2016. zatezne kamate po stopi koja se računa uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. 1. 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od dospijeća pojedinog iznosa pa do isplate i to:

iznos 1,25 EUR / 9,45 HRK dospio 1.9.2007.

iznos 36,11 EUR / 272,06 HRK dospio 1.11.2007.

iznos 36,42 EUR / 274,42 HRK dospio 1.12.2007.

iznos 36,44 EUR / 274,56 HRK dospio 1.1.2008.

iznos 37,02 EUR / 278,96 HRK dospio 1.2.2008.

iznos 70,41 EUR / 530,47 HRK dospio 1.3.2008.

iznos 71,33 EUR / 537,43 HRK dospio 1.4.2008.

iznos 69,22 EUR / 521,52 HRK dospio 1.5.2008.

iznos 68,49 EUR / 516,03 HRK dospio 1.6.2008.

iznos 69,39 EUR / 522,81 HRK dospio 1.7.2008.

iznos 67,85 EUR / 511,25 HRK dospio 1.8.2008.

iznos 68,04 EUR / 512,64 HRK dospio 1.9.2008.

iznos 69,01 EUR / 519,96 HRK dospio 1.10.2008.

iznos 86,59 EUR / 652,40 HRK dospio 1.11.2008.

iznos 70,50 EUR / 531,22 HRK dospio 1.12.2008.

iznos 89,26 EUR / 672,57 HRK dospio 1.1.2009.

iznos 92,93 EUR / 700,15 HRK dospio 1.2.2009.

iznos 94,77 EUR / 714,06 HRK dospio 1.3.2009.

iznos 90,39 EUR / 681,04 HRK dospio 1.4.2009.

iznos 89,75 EUR / 676,26 HRK dospio 1.5.2009.

iznos 82,88 EUR / 624,47 HRK dospio 1.6.2009.

iznos 76,84 EUR / 578,94 HRK dospio 1.7.2009.

iznos 98,88 EUR / 745,01 HRK dospio 1.8.2009.

iznos 102,03 EUR / 768,72 HRK dospio 1.9.2009.

iznos 99,35 EUR / 748,59 HRK dospio 1.10.2009.

iznos 98,55 EUR / 742,51 HRK dospio 1.11.2009.

iznos 102,73 EUR / 774,02 HRK dospio 1.12.2009.

iznos 108,39 EUR / 816,68 HRK dospio 1.1.2010.

iznos 114,35 EUR / 861,58 HRK dospio 1.2.2010.

iznos 112,79 EUR / 849,81 HRK dospio 1.3.2010.

iznos 122,83 EUR / 925,43 HRK dospio 1.4.2010.

iznos 118,91 EUR / 895,94 HRK dospio 1.5.2010.

iznos 115,70 EUR / 871,75 HRK dospio 1.6.2010.

iznos 143,53 EUR / 1.081,42 HRK dospio 1.7.2010.

iznos 135,87 EUR / 1.023,70 HRK dospio 1.8.2010.

iznos 160,96 EUR / 1.212,73 HRK dospio 1.9.2010.

iznos 148,42 EUR / 1.118,29 HRK dospio 1.10.2010.

iznos 139,00 EUR / 1.047,28 HRK dospio 1.11.2010.

iznos 144,91 EUR / 1.091,85 HRK dospio 1.12.2010.

iznos 161,83 EUR / 1.219,30 HRK dospio 1.1.2011.

iznos 149,56 EUR / 1.126,89 HRK dospio 1.2.2011.

iznos 151,36 EUR / 1.140,44 HRK dospio 1.3.2011.

iznos 142,55 EUR / 1.074,08 HRK dospio 1.4.2011.

iznos 145,27 EUR / 1.094,57 HRK dospio 1.5.2011.

iznos 175,22 EUR / 1.320,19 HRK dospio 1.6.2011.

iznos 26.141,29 EUR / 196.961,52 HRK dospio 1.7.2011.

III/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 naknaditi tužitelju UE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročene parnične troškove u iznosu od 6.571,83 eura / 49.515,45 kuna zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućim od 13. studenoga 2023. pa do isplate.

IV/ S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija.''

2. Protiv dijela navedene presude pod točkama I/, II/ i III/ izreke žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači i odbije tužbene zahtjeve, uz obvezu naknade troškova postupka tuženiku, uključivo i troškove žalbe, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje, pred drugog suca. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 1.133,79 eur. Navodi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, jer je utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 2. ugovora o namjenskom kreditu od 20. lipnja 2007. – iznos isplaćenog kredita od 101.192,12 CHF u kontradikciji sa kondemnatornim dijelom presude kojim je tuženoj banci naloženo plaćanje, da presuda nema obrazloženja zbog čega bi u cijelosti bila ništetna odredba čl. 7. st. 3., jer to nije bilo raspravljano u kolektivnom sporu, da u obrazloženju nema razloga o ništetnosti valutne klauzule, da je kondemnatorni zahtjev neodređen, jer nije vidljiv ukupan iznos koji tužitelj potražuje, da postoji proturječnost izreke i obrazloženja, a i da je nerazumljivo obrazloženje tuženikova prigovora zastare. Nadalje navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. ZPP, jer da tužbom nisu obuhvaćene sve ugovorne strane, da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP i iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, jer da je tužitelj preinačio tužbu nakon zaključenja prethodnog postupka, a iako se tuženik preinaci protivio, sud o preinaci nije odlučio rješenjem, pa da je sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer je tužitelju dosudio isplatu, a da nije dopustio preinaku. Također navodi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a s tim u vezi i pogrešno primijenjeno materijalno pravo te ističe da bi, ako se radi o stjecanju bez osnove, što tuženik osporava, vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe, odnosno postavljanja konačnog zahtjeva. Osim toga ističe da nema osnove za plaćanje zakonske zatezne kamate od prvog u mjesecu, kada uplata nije niti izvršena. Osporava i odluku o troškovima parničnog postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa s osnove ništetnosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu broj 3209894765/07 kojeg su 20. lipnja 2007. zaključili tužitelj i tuženik. Nadalje je predmetom spora zahtjev za utvrđenje ništetnom dijela odredbe čl. 2. st. 1. navedenog ugovora koji glasi „od 101.192,12 chf“, kao i u cijelosti odredbe čl. 7. st. 2. i 3. Ugovora, koji sadrži obvezu tuženika da tužitelja obavijesti o izmijenjenom iznosu anuiteta/rate i pristanak tužitelja da tuženik iznos anuiteta/rate povisi ili snizi.

5. Neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), kao i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP, niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i čl. 201. ZPP. Naime, tužitelj je u tužbi zahtijevao isplatu od ukupno 231.472,72 kn, a po provedenom vještačenju iznos od 230.624,84 kn (tuženik u žalbi navodi da se radi o iznosu od 230.624,97 kn) pa je, prema tome, kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva smanjen, dok deklaratorni dio tužbenog zahtjeva nije mijenjan. Smanjenje tužbenog zahtjeva nema značaj preinake pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 190. ZPP. Prvostupanjski sud je odlučivao u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, tj. presudom tužbeni zahtjev nije prekoračen te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP. Založni dužnici i tuženik nisu jedinstveni suparničari pa nisu morali biti obuhvaćeni tužbom. Slijedom toga, prvostupanjski sud nije morao tužitelja pozvati na ispravljanje tužbe te nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. ZPP i čl. 201. ZPP.

6. Sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja polazeći od utvrđenja da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom , vezanu uz određenu valutnu klauzulu, da se izmjena kamatne stope, bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru, smatra sastavnim dijelom ugovora, da je čl. 2. utvrđeno da je visina kamatne stope 4,50 % godišnje, s time da je kamatna stopa promjenljiva u smislu čl. 2. st. 2. ugovora, da takva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, što da je suprotno načelima obveznog prava, jer da je korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj, zbog čega da je ugovor u tome dijelu ništetan, pa da je tuženik dužan tužitelju isplatiti iznos od 230.624,84 kn, koji predstavlja razliku između iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o nenamjenskom kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim Odlukama banke te razliku između obračuna rata koje je banka obračunavala sukladno važećim tečajevima na dan valute i rata obračunatih prema početno ugovorenom tečaju za CHF na dan korištenja kredita. U odluci se prvostupanjski sud poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kao i odredbe čl. 84 i 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 – dalje: ZZP), čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09 i 112/12), čl. 1111. i 241. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), kao i čl. 502.a st. 1. i čl. 502.c ZPP.

7. Osnovano navodi tuženik da presuda nema razloga o ništetnosti valutne klauzule, jer sud prvog stupnja, osim što se pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora i direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., ne obrazlaže odluku glede ništetnosti valutne klauzule. No, presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita. Presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

8. Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudama Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 7129/3-4 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Nadalje osnovano ističe žalitelj da presuda nema razloga o ništetnosti odredbi čl. 2. st. 1. i čl. 7. st. 2. i 3. ugovora, o tijeku zakonskih zateznih kamata, o negativnim tečajnim razlikama, odnosno o svim činjenicama odlučnim za odluku, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Sve odlučne činjenice na koje ukazuje tuženik nije bilo moguće utvrditi ni na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu. Naime, tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Bernardi Hunjadi, jer da uplate nisu vršene na dan dospijeća, kako je vještakinja navela u nalazu i mišljenju, već kasnije pa da zatezna kamata ne može teći od prvog u mjesecu, kako je to odlučeno prvostupanjskom presudom, kada uplata prvog u mjesecu nije ni izvršena. Stoga je, u smislu odredbe čl. 373.b ZPP drugostupanjski sud radi pravilnog utvrđivanja činjenica odlučnih za odluku odredio izvesti dokaz dopunski vještačenjem po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Bernardi Hunjadi, koja je već ranije dala nalaz i mišljenje u ovom predmetu, s time da je odlučeno da se dokaz izvede pred sucem pojedincem prvostupanjskog suda, o čemu se imaju obavijestiti stranke po punomoćnicima.

10. Na temelju nalaza i mišljenja te dopune nalaza i mišljenja vještakinje Bernarde Hunjadi ovaj sud utvrđuje da je tijekom otplate kredita tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu i tečaj CHF, pa je zbog promjene kamatne stope i tečaja tužitelj platio tuženiku više iznose pobliže navedene u izreci prvostupanjske presude pod točkom II/.

11. Kako je utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržane u čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 2., čl. 7. st. 1., ništetne, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema čl. 87. toga Zakona takva odredba ništetna, dužan je tuženik tužitelju vratiti preplaćene iznose.

12. Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, i 155/23 - dalje: ZOO/05) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

13. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetna, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o namjenskom kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO/91) do 31. prosinca 2007., a nadalje po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Stoga tuženik osnovano pobija odluku suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužitelju zakonska zatezna kamata na preplaćene iznose dosuđena neovisno o tome kada je tužitelj platio anuitet od svakog prvog u mjesecu, te osnovano ističe da tuženik ne može biti dužan naknaditi zakonsku zateznu kamatu u dane u kojima uplata nije ni izvršena. Naime, vještačenjem je utvrđeno da je sve uplate, osim zadnje dvije, tužitelj izvršio sedmog u mjesecu, dok su zadnje uplate izvršene 22. srpnja 2011. i 29. srpnja 2011., pa od dana uplate tužitelju pripada zakonska zatezna kamata.

14. Iako nije dao valjano obrazloženje o istaknutom prigovoru zastare za svako pojedino potraživanje, pravilno je sud prvog stupnja odlučio kada je prigovor zastare kao neosnovan odbio. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012.) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je izraženo i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014. glede promjenjive kamate stope, a 14. lipnja 2018. za isplatu s osnove ništetne valutne klauzule). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 22. veljače 2019. to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO nije protekao.

15. Iz spisa proizlazi da je tijekom postupka tuženik tužitelju osporavao status potrošača i tvrdio da tužitelj nije podmirivao obveze iz ugovora o kreditu, već da je plaćanja vršila treća osoba, a te prigovore iznosi i u žalbi. Odredbom čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bilo je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Ovdje je za naglasiti kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije, dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, pa time i sudskom praksom Suda Europske unije koja je obvezujuća za sve nacionalne sudove država članica, a koja pojam ''potrošač'' definira kao svaku fizičku osobu koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ, nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13/EEZ nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Prema tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor sklopio u svrhu kupnje stana, dakle u privatne svrhe, a tuženik u postupku nije dokazao suprotno, pa je neosnovan prigovor tuženika da tuženik nema svojstvo potrošača. Neosnovan je i prigovor da tužitelj nije podmirivao obveze iz ugovora o kreditu, jer je u postupku utvrđeno da je kredit otplaćivan trajnim nalogom sa računa tužitelja.

16. Pobijana presuda nema ni razloga o tzv. negativnim tečajnim razlikama, kako to u žalbi ističe tuženik. No, valja reći da su eventualne negativne razlike na štetu tuženika nastale na temelju ugovornih odredbi koje je uglavio tuženik pa tužitelj za iste ne može snositi odgovornost, kao i da plaćanjem anuiteta po kamatnoj stopi nižoj od početne i tečaju nižem od početnog tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, slijedom čega niti ne postoji tražbina tuženika po osnovi tzv. negativnih razlika.

17. Nadalje je na žalbene navode tuženika za reći da tuženik tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje da je potrošaču prije sklapanja ugovora dao odgovarajuće obavijesti. Teret dokaza te tvrdnje je na tuženiku, a tuženik na te okolnosti nije predložio izvođenje relevantnih dokaza, odnosno od predloženog dokaza saslušanjem svjedoka je odustao.

18. Zbog svega navedenog je na temelju odredbe čl. 373.a ZPP u vezi čl. 373.b ZPP kao neosnovana odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I/ izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnima odredbe čl. 1. st. 2. u dijelu koji glasi „uz valutnu klauzulu“, čl. 2. st. 2. u dijelu koji glasi "je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i na dan sklapanja ovog Ugovora", čl. 7. st. 1. u dijelu koji glasi "u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF" ugovora o namjenskom kreditu broj 3209894765/07 zaključenog između stranaka 20. lipnja 2007., solemniziranog 27. lipnja 2007. pod brojem OV-18666/07 kod javnog bilježnika Lidije Perić i pod točkom II/ izreke u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju preplaćene iznose sa zateznim kamatama od dana stjecanja, sve kako je navedeno pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude. Zahtjev tužitelja za zakonsku zateznu kamatu na dosuđene iznose u preostalom zahtijevanom razdoblju je kao neosnovan odbijen (točka II.2. drugostupanjske presude).

19. Međutim, osnovano tuženik pobija presudu pod točkom I/ izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost odredbi predmetnog ugovora o namjenskom kreditu koje glase:

- čl. 2. st. 1. u dijelu koji glasi: "od 101.192,12 CHF (slovima: sto jedna tisuća sto devedeset dva i 12/199 CHF)",

- čl. 7. st. 2. u cijelosti koji glasi: "Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate."

- čl. 7. st. 3. u cijelosti koji glasi: "O izmijenjenom iznosu anuiteta/rate Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora". Navedene odredbe odnose se na visinu iznosa kredita (čl. 2. st. 1. ), odredba čl. 7. st. 2. ugovora na obvezu tužitelja da plati izmijenjene anuitete, a odredba čl. 7. st. 3. ugovora na obvezu tuženika da tužitelja obavijesti o izmijenjenom iznosu anuiteta. Sadržaj tih odredbi nije bio predmetom raspravljanja o kolektivnom sporu pa je tvrdnje o ništetnosti morao dokazati tužitelj. O ništetnosti ovih odredbi ugovora presuda nema razloga, a ni izvedeni dokazi ne daju podlogu za zaključak o osnovanost toga dijela tužbenog zahtjeva.

20. Stoga je na temelju odredbe čl. 373.a u vezi čl. 373.b ZPP valjalo uvažiti žalbu tuženika i odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude pod točkom II.1.

21. Kako je djelomično preinačena prvostupanjska presuda, čime je izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP valja odlučiti o troškovima parničnog postupka. U parnici su djelomično uspjeli i tužitelj i tuženik pa o troškovima postupka valja odlučivati na temelju odredbe čl. 154. st. 2. u vezi čl. 155. ZPP. Tužitelj je sagledavajući uspjeh glede osnove i glede visine u parnici uspio u omjeru od 80 %, a tuženik u omjeru od 20 % pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi 60 % troškova zastupanja i sudskih pristojbi.

21.1. Troškove zastupanja i sudskih pristojbi sud prvog stupnja je odmjerio u iznosu od 6.306,38 eur. No, odlučujući o troškovima koji pripadaju tužitelju sud je djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo. Tužitelju je neosnovano priznato 250 bodova za sastavljanje podneska od 28. listopada 2019., jer taj podnesak nije bio nužan za postupak, podnesak od 7. studenog 2020. nije priložen spisu pa je neosnovano tužitelju priznat trošak od 50 bodova (priložen je podnesak od 10. studenog 2020. koji nije bio potreban, jer se tim podneskom požuruje postupanje suda), dok je sa zahtjevom za naknadom troškova zastupanja na ročištu za objavu od 22. prosinca 2021. već pravomoćno odbijen ranijom presudom, tako da je za to ročište neosnovano priznato 50 bodova. Prema tome, neosnovano je tužitelju priznato 350 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eur , po Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 – dalje: Tarifa) i PDV od 25 % iznosi 875,00 eur. Nadalje je tužitelju neosnovano priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 353,57 eur i na presudu u istom iznosu, jer tužitelj sudske pristojbe na tužbu i presudu nije platio pa je na ime troškova zastupanja i sudskih pristojbi tužitelju neosnovano priznato 1.582,14 eur.

21.2. Tuženik pak neosnovano osporava trošak od 250 bodova za zastupanje na ročištu od 21. siječnja 2020., jer se na tome ročištu raspravljalo o glavnoj stvari pa tužitelju ta nagrada, sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife pripada, neosnovano osporava 250 bodova troška zastupanja na ročištu od 7. prosinca 2021., na kojem su se izvodili dokazi te je glavna rasprava bila zaključena, dakle ročište je održano (mada je u zapisniku očitom pogreškom naznačen datum 6. prosinca 2021.), a neosnovano osporava 50 bodova za zastupanje na ročištu od 25. travnja 2023., koje je odgođeno prije početka raspravljanja pa tužitelju pripada ta nagrada po Tbr. 9. t. 5. Tarife. Neosnovano pobija tužitelj odmjerenu nagradu od 50 bodova za zastupanje na ročištu za objavu presude 13. studenog 2023., jer ta nagrada tužitelju pripada po Tbr. 9. t. 3. Tarife, a radi se o potrebnom trošku. Trošak sastava podneska od 26. lipnja 2021. tužitelju nije odmjeren, niti je tužitelj nagradu tražio.

21.3. Prema tome, neosnovano je tužitelju dosuđena naknada troškova zastupanja i sudskih pristojbi u iznosu od 1.582,14 eur, dok je preostali iznos od 4.724,24 eur osnovano odmjeren. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi 60 % opravdanih troškova, što iznosi 2.834,55 eur. Tužitelju pripada i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eur pa je dakle tuženik dužan tužitelju naknaditi trošak od ukupno 3.100,00 eur. Tuženiku pak ne pripada naknada troškova postupka.

22. Stoga je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom III/ izreke za iznos od 3.100,00 eur, dok je zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 3.471,83 eur neosnovan te je za taj iznos valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev tužitelja odbiti.

23. Odluka pod točkama III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude se temelji na odredbi čl. 166. st. 2. u vezi čl. 154. st. 2. ZPP. Za sastavljanje žalbe protiv presude tuženiku po Tbr. 10. t. 1. u vezi Tbr. 54. i 46. Tarife pripada 781,25 eur, a pripada mu i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 352,54 eur, odnosno ukupno 1.133,79 eur. Tuženik je uspio sa žalbom u omjeru od 20 % te mu u istom omjeru pripada trošak žalbenog postupka, što iznosi 226,75 eur pa je valjalo naložiti tužitelju da taj trošak tuženiku naknadi sa zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske presude do isplate. Preostali iznos od 907,04 eur tužitelj neosnovano zahtijeva pa je isti odbijen.

24. U nepobijanom dijelu pod točkom IV izreke prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 11. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Goran Škugor