Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
[adresa], VF
Poslovni broj: P-347/2024-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja ĆF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po OD Golubić & Šikić, j.t.d., odvjetnicima iz Čakovca, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 28.listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, dana 11.prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e:
I.Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, da tužitelju ĆF, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 6.879,30 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
– 21,27 EUR od 15. rujna 2008. do isplate,
– 33,63 EUR od 15. listopada 2008. do isplate,
– 40,75 EUR od 15. studenog 2008. do isplate,
– 31,07 EUR od 15. prosinca 2008. do isplate,
– 57,90 EUR od 15. siječnja 2009. do isplate,
– 58,47 EUR od 15. veljače 2009. do isplate,
– 49,80 EUR od 15. ožujka 2009. do isplate,
– 52,01 EUR od 15. travnja 2009. do isplate,
– 52,42 EUR od 15. svibnja 2009. do isplate,
– 47,43 EUR od 15. lipnja 2009. do isplate,
– 49,50 EUR od 15. srpnja 2009. do isplate,
– 60,69 EUR od 15. kolovoza 2009. do isplate,
– 30,60 EUR od 15. rujna 2009. do isplate,
– 36,42 EUR od 20. rujna 2009. do isplate,
– 60,26 EUR od 15. listopada 2009. do isplate,
– 63,07 EUR od 15. studenog 2009. do isplate,
– 62,62 EUR od 15. prosinca 2009. do isplate,
– 70,22 EUR od 15. siječnja 2010. do isplate,
– 77,39 EUR od 18. veljače 2010. do isplate,
– 74,04 EUR od 15. ožujka 2010. do isplate,
– 78,88 EUR od 15. travnja 2010. do isplate,
– 87,75 EUR od 15. svibnja 2010. do isplate,
– 15,44 EUR od 15. lipnja 2010. do isplate,
– 66,29 EUR od 16. lipnja 2010. do isplate,
– 92,37 EUR od 15. srpnja 2010. do isplate,
– 92,02 EUR od 15. kolovoza 2010. do isplate,
– 113,21 EUR od 15. rujna 2010. do isplate,
– 100,87 EUR od 15. listopada 2010. do isplate,
– 90,34 EUR od 24. studenog 2010. do isplate,
– 16,02 EUR od 29. studenog2010. do isplate,
– 99,61 EUR od 15. prosinca 2010. do isplate,
– 101,78 EUR od 15. siječnja 2011. do isplate,
– 96,20 EUR od 15. veljače 2011. do isplate,
– 98,96 EUR od 15. ožujka 2011. do isplate,
– 99,02 EUR od 15. travnja 2011. do isplate,
– 107,51 EUR od 15. svibnja 2011. do isplate,
– 125,40 EUR od 15. lipnja 2011. do isplate,
– 145,74 EUR od 15. srpnja 2011. do isplate,
– 158,94 EUR od 15. kolovoza 2011. do isplate,
– 124,59 EUR od 15. rujna 2011. do isplate,
– 82,06 EUR od 15. listopada 2011. do isplate,
– 30,98 EUR od 17. listopada 2011. do isplate,
– 113,80 EUR od 25. studenog 2011. do isplate,
– 115,40 EUR od 15. prosinca 2011. do isplate,
– 125,40 EUR od 15. siječnja 2012. do isplate,
– 128,37 EUR od 15. veljače 2012. do isplate,
– 125,10 EUR od 15. ožujka 2012. do isplate,
– 124,61 EUR od 15. travnja 2012. do isplate,
– 126,27 EUR od 15. svibnja 2012. do isplate,
– 129,17 EUR od 15. lipnja 2012. do isplate,
– 35,33 EUR od 15. srpnja 2012. do isplate,
– 90,22 EUR od 16. srpnja 2012. do isplate,
– 124,56 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate,
– 46,27 EUR od 15. rujna 2012. do isplate,
– 46,45 EUR od 16. rujna 2012. do isplate,
– 23,17 EUR od 20. rujna 2012. do isplate,
– 123,44 EUR od 15. listopada 2012. do isplate,
– 110,49 EUR od 15. studenog 2012. do isplate,
– 16,39 EUR od 17. studenog 2012. do isplate,
– 72,24 EUR od 15. prosinca 2012. do isplate,
– 52,29 EUR od 17. prosinca 2012. do isplate,
– 121,77 EUR od 15. siječnja 2013. do isplate,
– 94,56 EUR od 15. veljače 2014. do isplate,
– 96,88 EUR od 15. ožujka 2014. do isplate,
– 94,86 EUR od 15. travnja 2014. do isplate,
– 91,98 EUR od 15. svibnja 2014. do isplate,
– 92,60 EUR od 15. lipnja 2014. do isplate,
– 94,66 EUR od 15. srpnja 2014. do isplate,
– 96,30 EUR od 15. kolovoza 2014. do isplate,
– 89,88 EUR od 15. rujna 2014. do isplate,
– 6,87 EUR od 23. rujna 2014. do isplate,
– 98,54 EUR od 23. listopada 2014. do isplate,
– 101,02 EUR od 15. studenog 2014. do isplate,
– 101,50 EUR od 12. prosinca 2014. do isplate,
– 101,89 EUR od 15. siječnja 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. veljače 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. ožujka 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. travnja 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. svibnja 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. lipnja 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. srpnja 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. kolovoza 2015. do isplate,
– 101,68 EUR od 15. rujna 2015. do isplate,
po stopi kako slijedi
- za razdoblje od 15. rujna 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12,00 % godišnje,
- za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 6,54% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7,00% godišnje,
- za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,50% godišnje,
- za razdoblje od 1. srpnja 2024. do isplate pod stopi od 7,25% godišnje,
a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
II. Utvrđuje se da postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 42,53 eura.
III. Uzajamna potraživanja stranaka iz točke I. i točke II. tužbenog zahtjeva se prebijaju tako da se odbija dio tužbenog zahtjeva tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 42,53 eura.
IV.Tužba tužitelja se u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva smatra povučenom.
V. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.828,65 eura, uvećan za zakonske zatezne kamate koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi od 7,25 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.
Obrazloženje
1.Tužitelj ĆF (dalje: tužitelj) je dana 12.lipnja 2019. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.
2.U tužbi navodi da je s tuženikom dana 19.svibnja 206. sklopio Ugovor o kreditu, broj: 3206708515, kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 80.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate od 25 godina, time da mjesečni anuitet iznosi 443,33 CHF.
2.1. U čl.2. i 7. predmetnog Ugovora o kreditu navedeno je da je tužitelj tuženiku dužan platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, a ugovorena je početna kamatna stopa od 4,50 % godišnje. U čl.1. i čl.7. predmetnog ugovora ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja za CHF. Odredbe predmetnog ugovora kojima je određena promjenjivost kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika kao i odredbe kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u CHF su ništetne.
2.2. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-1401/12 od 4.srpnja 2013., presudu VTS broj: Pž-7129/13 od 13.lipnja 2014., presudu VTS RH broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., odluku VSRH broj: Revt-249/14 od 9.travnja 2015., odredbu čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14), odnosno čl.138.a. ZZP. Tužitelj navodi da u vrijeme ugovaranja kredita nije ništa znao o valutnom riziku koji za njega predstavlja ugovorena valutna klauzula u CHF. Navodi da je nerazumljiva i odredba predmetnog ugovora u kojoj se navodi da je kamatna stopa promjenjiva i utvrđuje se odlukom tuženika jer je jedini sigurni element o kojem ovisi promjena kamatne stope odluka tuženika što je protivno načelu savjesnosti i poštenja jer stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja.
2.3. Tužitelj je predložio da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku da isplati tužitelju iznos od 20.175,47 kuna u točci I. tužbenog zahtjeva, iznos od 36.648,93 kune u točci II. tužbenog zahtjeva, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Tužitelj je podneskom od 16.10.2025. sredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, time da je predložio da sud donese presudu da tuženik isplati tužitelju iznos od 6.879,30 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava istaknute zahtjeve tužitelja kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine i činjenica kojima tužitelj obrazlaže tužbu, kao i tijek zateznih kamata. Ističe prigovor zastare na sve iznose dospjele prije 12.lipnja 2014., navodi da je provedena konverzija sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbene zahtjeve u cijelosti, te da naloži tužitelju da tuženiku podmiri parnični trošak.
4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu, z.k.izvadak, solemnizaciju ugovora, podatke o efektivnoj kamatnoj stopi, promet po kreditu, podatke o promjeni kamatne stope ( list 7-20 spisa), odgovor na tužbu s prilozima ( list 22-54 spisa), podnesak tužitelja od 20.1.2020. (list 56-61 spisa), podnesak tuženika od 27.1.2020. s prilozima ( list 64-80 spisa), podnesak tuženika od 27.svibnja 2020. s prilozima ( list 88-115 spisa), podnesak tužitelja od 9.6.2020. s prilozima ( list 116-285 spisa), podnesak tuženika od 2.9.2020. (list 289-312 spisa), podnesak tužitelja od 21.9.2020. s prilozima (list 315-394 spisa), nalaz i mišljenje vještaka KF (list 404-418 spisa), ispravak nalaza (list 426-428 spisa), ovosudno rješenje od 19.srpnja 2021. (list 429-431 spisa), podnesak tuženika od 16.8.2022. (list 435-453 spisa), podnesak tužitelja od 8.10.2024. (list 460-463 spisa), podnesak tuženika (list 466-485 spisa), očitovanje vještaka od 6.12.2024. (list 493-494 spisa), podnesak tuženika (list 497-498 spisa), očitovanje vještaka (list 501 spisa), podnesak tužitelja od 24.2.2025. (list 502 spisa), podnesak tuženika od 27.svibnja 2025. (list 505-510 spisa), podnesak tužitelja od 23.lipnja 2025. (list 512 i 513 spisa), dopis vještaka od 30.6.2025. (list 514 spisa), podnesak tuženika od 13.8.2025. (list 516-517 spisa), podnesak tužitelja od 16.10.2025. (list 525-527 spisa), podnesak tuženika od 22.10.2025. (list 528-529 spisa), iskaz vještaka, te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.
5. Tužitelj ĆF je izjavio da je predmetni kredit trebao zbog kupovine i adaptacije kuće i refinanciranja kredita. Radilo se o obiteljskoj kući. Kuću su koristili za stanovanje, odselio se čini mu se 2014. ili 2015. , došlo je do razvoda braka, te je tada kraće vrijeme kuću iznajmljivao. U vrijeme uzimanja kredita nije imao obrt, niti bilo kakvu firmu. Po zanimanju je profesionalni vojnik. Prvo se radi kredita obratio Zagrebačkoj banci koja je bila njegova matična banka. Tražio je kredit , znao je da ima različitih kredita, a bankar mu je sugerirao kredit u švicarskim francima navodeći da se radi o najpovoljnijem kreditu i najsigurnijem, a kako mu je isti bio i poznanik nije imao nikakvog razloga sumnjati u to što je kazao, niti se išao raspitivati u druge banke. Prodavatelj je cijenu kuće iskazivao u kunama, time da se radilo i o refinanciranju nekog starog kredita, koji je isto tako imao u Zagrebačkoj banci. Djelatnik banke s kojim je razgovarao o kreditu nije naveo nikakve rizike vezano uz švicarski franak, već suprotno, govorio je da je to najpovoljniji i najsigurniji kredit. Djelatnik banke nije mu spominjao termin valute utočišta, pa ni sada ne zna što to znači. Nije kazao koju valutu u RH štiti HNB , niti na koji način. Misli da se u konkretnom ugovoru radilo o promjenjivoj kamatnoj stopi. Djelatnik banke nije mu objasnio o čemu ovisi promjena kamatne, niti mu je prezentirao bilo kakvi akt banke u kojem bi bili navedeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope. Kada je došao u banku sklopiti ugovor o kreditu dobio je gotov ugovor, nije mogao sudjelovati u sastavljanju istog, niti iznositi primjedbe na isti. Ne sjeća se više gdje je pročitao ugovor, zna da ga je pročitao, no ne zna da li je to bilo u banci ili kod javnog bilježnika. Iz banke je upućen na ovjeru ugovora k javnom bilježniku. Misli da je kod javnog bilježnika ugovor bio samo djelomično pročitan. Javni bilježnik nije ništa objašnjavao niti bilo što posebno napomenuo. Kod javnog bilježnika nije bio nazočan nitko iz banke. Kada je čitao ugovor mislio je da isti razumije, no da je mogao pretpostaviti da će doći do porasta rata do kako je došlo, sigurno ga ne bi potpisao. Kada je pitao djelatnika banke s kojim je prvo razgovarao prije sklapanja ugovora o kreditu koliko bi rata kredita mogla rasti kazao je da bi se moglo raditi o nekoliko kuna. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu dobio je otplatni plan u kojem su sve rate bile iste. Kada je došlo do porasta rate kredita bio je u banci pitati za razlog, odgovorili su da oni tu ne mogu ništa, da je franak podivljao, s time da mu nisu ponudili neki drugi kredit u drugoj valuti kako bi otplatio postojeći. Prva rata kredita iznosila je nešto iznad 1.900,00 kuna, te je ista porasla na 3.800,00 kuna. Porast rate kredita na navedeni iznos utjecao je na njihov životni standard, njegova plaća bila je oko 5.000,00 do 5.500,00 kuna, supruga nije bila zaposlena i imali su malo dijete. Vezano uz konverziju, banka mu je poslala pismeno. Ne sjeća se da li je poštom dobio prijedlog Aneksa ili ga je dobio u banci. Aneks ugovora je bio gotov kada je došao u banku i on je imao samo opcije da ga potpiše ili ne potpiše. U banci su mu kazali da će mu konverzijom u euro rata biti oko 290,00 eura, da može nešto sitno varirati, te mu je rata kredita nešto iznad 290,00 eura mjesečno. Smanjenje rate bio je razlog radi čega je prihvatio konverziju. Nije mu bilo rečeno da se bilo čega odriče ako potpiše Ugovor o konverziji. Navedeni kredit još uvijek otplaćuje.
5.1. Namjena kredita bila je kupovina i adaptacija kuće i refinanciranje postojećeg kredita kojeg je imao kod tuženika. Kuću je počeo iznajmljivati nakon što je došlo do razvoda braka i njegova supruga se odselila, te je nakon dva mjeseca iznajmljivanja došao pogledati kuću i kada je vidio u kakvom je stanju odnosno što su podstanari uradili odustao je od daljnjeg iznajmljivanja. Kuća je u najmu bila dva do tri mjeseca. Izjavio je da nije mogao pregovarati da se promjeni bilo koja odredba ugovora, a konverziju je potpisao stoga jer mu je prijetila ovrha na kući s obzirom na visinu njegovih prihoda i visinu rate kredita po osnovnom ugovoru. Prije razgovora o kreditu nije se informirao o tečaju CHF, već mu je kredit u CHF bio ponuđen kao najpovoljniji kredit kada je došao u banku. Djelatnik banke mu je ratu kredita iskazao u kunama. Glede promjenjive kamatne stope djelatnik banke mu je objasnio da ista može rasti 100,00 do 200,00 kuna, a što mu je bilo prihvatljivo. Banka je slala obavijesti o promjeni kamatne stope na što nije pisano prigovarao ali je nekoliko puta išao u banku gdje je rečeno da se više ništa ne može promijeniti. Sam je otplaćivao kredit putem trajnog naloga što bi banci trebalo biti poznato. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije imao nikakvu drugu nekretninu.
6. Svjedok KF je dopis od 30.6.20205. obavijestila sud da joj je s danom 17.1.2025. istekao mandat sudskog vještaka i da nije podnijela zahtjev za novo imenovanje. Na ročištu 27.kolovoza 2025. je izjavila da danas sudovi određuju kod vještačenja u predmetima kod konvertiranih kredita da se preplata iz konverzije obračunava u preplatu osnovnog kredita. S obzirom na stav 2020. ona je izradila vještački nalaz. Odgovorila je da smatra da bi došlo do dvostrukog namirenja iznosa utvrđenog preplatom u iznosu od 42,53 eura ukoliko se preplata ne bi obračunala.
7. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 19.svibnja 2006., broj: 3206708515 kojim je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 80.500,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita s rokom otplate od 25 godina s mjesečnim anuitetom u kunskoj protuvrijednosti 443,33 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Namjena kredita je refinanciranje kredita i adaptacija kuće. Nije sporna niti činjenica da su tužitelj i tuženik dana 10.2.2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem ZID ZPK.
8. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
9. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
10. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
11. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.
12. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
13. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula).
14. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.
15. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda, poslovni broj: Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018., broj: Pž-7129/13-4 od 13.lipnja 2014., presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-140/12 i na odluke Vrhovnog suda RH, te na čl.81.st.1. ZZP.
16. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.
17. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
18. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).
19. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).
20. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.
21. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.
22. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).
23. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.
24. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.
25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju- Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
27. Presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.
28. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).
29. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.
30. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
31. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO. zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu i promjene kamatne stope do prekida zastare došlo je podnošenja kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude ( 14.lipnja 2018.), zastara počela teći iznova.
32. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.
33. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.
34. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).
35. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
36. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
37. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
38. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.
39. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".
40. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.
41. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.
42. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.
43. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.
44. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
45. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 10.2.2026 nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom Zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan, ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.
46. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.
47. Kamatna stopa određena Dodatkom od 10.2.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).
48. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 10.2.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
49. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.
50. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.
51. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba
52. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.
53. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
54. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.
55. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.
56. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem Dodatka nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se Dodatkom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja Dodatka o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.
57. Nadalje, tim Dodatkom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.
58. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.
59. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje Dodatka između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZID ZOPK- a, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.
60. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.
61. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.
62. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.
63. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.
64. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.
65. Iz iskaza tužitelja, potrošaka sud je utvrdio da je isti pristao na konverziju kredita upravo iz razloga jer mu se konverzijom njegova mjesečna rata kredita bitno smanjila odnosno da mu je prva rata kredita iznosila 1.900,00 kuna, da je ista porasla na 3.800,00 kuna, a da su mu u banci kazali da će mu konverzijom rata kredita biti nešto iznad 290,00 eura mjesečno, što je bitno manje od rate kredita koju je plaćao u valuti CHF. Ujedno tužitelj je naveo da je navedeni porast rate po osnovnom Ugovoru o kreditu utjecalo na životni standard njegove obitelji, te da mu je prijetila ovrha na kući ukoliko ne potpiše konverziju, s obzirom na visinu njegovih prihoda i visinu rate kredita po osnovnom ugovoru o kreditu, a slijedom čega se odlučio na konverziju, time da Dodatak ugovoru o konverziji je mogao samo potpisati ili ne potpisati odnosno nije imao nikakvog utjecaja na bilo koju odredbu navedenog Dodatka. Sud smatra da je s obzirom na navedeno životno i logično da je tužitelj pristao na konverziju kako bi mu se bitno olakšala daljnja financijska situacija glede otplate predmetnog kredita u budućnosti. Međutim, to ne znači da se tužitelj odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane odnosno kreditora i korisnika spornog kredita.
66. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.
67. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
68. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.
69. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja uzima kredit za adaptaciju kuće, a i u Dodatku ugovoru o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.
70. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, s obzirom da je tužitelj tražio kredit u EUR-ima, a Ugovorom o kreditu određena je valuta CHF na koju je tužitelj pristao s obzirom da nisu bili navedeni nikakvi rizici, već mu je bilo predočeno da se radi o povoljnijem kreditu.
71. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica, kao i glede ugovaranja promjenjive kamatne stope.
72. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
73. Tužba je u ovom predmetu podnijeta dana 12.6.2019., pa do podnošenja tužbe nije istekao petogodišnji zastarni rok.
74. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku KF. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da iz predmeta plaćenih anuiteta po ugovoru o kreditu do 30.9.2015. u odnosu na iznose anuiteta koje bi bio dužan platiti da se od početka otplate kredita do dana 1.4.2014. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50 % godišnje, a od 1.2.2014. do dana konverzije 30.9.2015. zakonski određena kamatna stopa od 3,23 % godišnje proizlazi preplata u iznosu od 3.796,06 CHF što po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita iznosi 17.737,23 kune. Preplata po osnovi tečaja iznosi 34.094,86 kuna time da je tužitelj utužio samo pozitivne razlike s osnova više plaćenih anuiteta. Ukupna preplata iznosi 51.832,09 kuna. Vještakinja navodi da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja anuiteta/ rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR do dana 30.9.2015. iznos od 320,47 kuna, te da je sporazumom utvrđeno pravo na povrat iznosa preplate propisano sukcesivnim umanjenjem budućih anuiteta dok se preplata u cijelosti ne iskoristi.
75.Vještak je dana 15.2.2021. dostavio ispravak nalaza navodeći da ispravak nema utjecaja na ukupan iznos razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope. Dana 6.12.2024. vještak je dostavio svoje očitovanje navodeći da su u obračun uključene pozitivne i negativne tečajne razlike.
76. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka sredio tužbeni zahtjev podneskom od 8.listopada 2024. navodeći da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.
77. Tuženik je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka slijedom čega se vještak očitovao, protivio se preinaci tužbenog zahtjeva, isticao prigovor zastare na sve preinačene iznose, naveo da ukoliko sud smatra da se radi o povlačenju tužbe da se povlačenju ne protivi ali traži da sud donese rješenje kojim se utvrđuje da je tužba djelomično povučena uz naknadu razmjernog dijela parničnog troška tuženiku, tuženik je prigovarao da je vještak neosnovano nakon 1.siječnja 2024. primijenio zakonsku kamatnu stopu od 3,23 % , te je prigovarao što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 320,47 kuna.
78. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
79. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.
80. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF.
81. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno. (tako i ŽS Vž. Gž. 503/20 od 19.5.2020.g., Gž. 53/21 od 3.2.2021.g., Gž. 1469/20 od 10.3.2021.g., Žs Osijek Gž 4456/20 od 15.3.2021.g.)
82. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
83. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.
84. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
85. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate. U tužbi je potraživao od tuženika isplatu iznosa od 56.824,40 kuna. Nakon provedenog vještačenja tužitelj je sredio tužbeni zahtjev, tražeći isplatu od 51.832,09 kuna odnosno 6.879,30 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik je izjavio da se slaže s povlačenjem dijela tužbenog zahtjeva, te je sud sukladno odredbi čl. 193.st.2. donio odluku da se u tom dijelu tužba tužitelja smatra povučenom.
86. Tuženik je istaknuo prigovor prijeboja prije zaključenja prethodnog postupka navodeći da je tužitelju u izračunu konverzije priznata preplata od 320,47 kuna, pa je i u tom smislu dan nalog vještaku da utvrdi i da uzme u obzir preplatu koju je prilikom konverzije tuženik priznao tužitelju. Kako je nesporno da se vještak o navedenom izjasnio tek u posljednjem očitovanju, te da je na ročištu iskazao da smatra da bi došlo do dvostrukog namirenja tužitelja ukoliko se tuženiku ne priznaje navedeni iznos koji je tuženik priznao tužitelju kao preplatu, to je sud smatrao da je prigovor prijeboja tuženika osnovan.
87. Kako je u postupku utvrđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO.
88. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.
89. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
90. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.
91. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7.t.1 Tarife) u iznosu od 200 eura, za sastav podneska od 21.1.2020., 10.6.2020., 22.9.2020., 9.10.2024., ( Tbr.7.t.1. Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 200,00 eura, sastav podneska od 25.2.2025., 25.6.2025., 17.10.2025. ( Tbr.7.t.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura, zastupanje na ročištu dana 30.1.2020., 10.6.2020., 23.9.2020., 22.11.2024., 9.6.2025., 27.8.2025., 28.10.2025. ( Tbr. 9.t.1. Tarife) za svako ročište u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.t.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura. Što ukupno iznosi 2.700,00 eura, kojemu iznosu treba dodati iznos PDV-a od 675,00 eura, iznos predujma za vještačenje u iznosu od 331,81 eura, te iznos sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 121,84 eura. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u ukupnom iznosu od 3.828,65 eura. Tuženiku nisu priznati troškovi s osnova povlačenja dijela tužbenog zahtjeva s obzirom da s te osnove nisu nastali nikakvi dodatni troškovi postupka.
Čakovec, 11.prosinca 2025.
S u t k i n j a:
Jasna Vehtersbah-Stojan
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.
O tome obavijest:
1. tužitelj po pun. iz OD Golubić & Šikić j.t.d.,odvj.
2. tuženik po pun. iz OD Porobija & Porobija,odvj.
