Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg dr. Franje Tuđmana 2

31400 Đakovo

Poslovni broj: P-425/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Đakovu, po sutkinji toga suda Ivanki Banović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mariji Lončarević Latković, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., Zagreb, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 12. studenoga 2025. godine u prisutnosti zamjeničkog punomoćnika tužitelja Jurice Jurića, odvjetnika u Đakovu i zamjeničkog punomoćnika tuženika Ivke Kemec, odvjetnice u Đakovu, dana 11. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9010668172 sklopljenog dana 8. kolovoza 2005. između tužitelja IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagrebe d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, potvrđenog (solemniziranog) od javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, pod brojem OU-897/05 dana 9. kolovoza 2005. godine, koje ne proizvode pravni učinak u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, tužitelju IM, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplatiti iznos od 1.119,04 eura, te zatezne kamate tekuće:

- na iznos od 0,67 eura od 21.09.2005. god.,

- na iznos od 8,94 eura od 21.01.2009. god.,

- na iznos od 9,20 eura od 21.02.2009. god.,

- na iznos od 2,96 eura od 21.03.2009. god.,

- na iznos od 3,58 eura od 21.04.2009. god.,

- na iznos od 3,72 eura od 21.05.2009. god.,

- na iznos od 1,95 eura od 21.06.2009. god.,

- na iznos od 2,56 eura od 21.07.2009. god.,

- na iznos od 2,03 eura od 21.08.2009. god.,

- na iznos od 1,83 eura od 21.09.2009. god.,

- na iznos od 0,35 eura od 21.10.2009. god.,

- na iznos od 2,82 eura od 21.11.2009. god.

- na iznos od 4,01 eura od 21.12.2009. god.,

- na iznos od 7,02 eura od 21.01.2010. god.,

- na iznos od 8,72 eura od 21.02.2010. god.,

- na iznos od 12,35 eura od 21.03.2010. god.,

- na iznos od 12,38 eura od 21.04.2010. god.,

- na iznos od 17,54 eura od 21.05.2010. god.,

- na iznos od 19,91 eura od 21.06.2010. god.,

- na iznos od 22,24 eura od 21.07.2010. god.,

- na iznos od 28,52 eura od 21.08.2010. god.,

- na iznos od 28,90 eura od 21.09.2010. god

- na iznos od 30,10 eura od 21.10.2010. god.,

- na iznos od 28,41 eura od 21.11.2010. god. - na iznos od 42,69 eura od 21.12.2010. god. - na iznos od 40,04 eura od 21.01.2011. god.,

- na iznos od 40,60 eura od 21.02.2011. god.,

- na iznos od 43,16 eura od 21.03.2011. god.,

- na iznos od 40,38 eura od 21.04.2011. god.,

- na iznos od 46,17 eura od 21.05.2011. god.,

- na iznos od 56,32 eura od 21.06.2011. god.,

- na iznos od 68,38 eura od 21.07.2011. god.,

- na iznos od 76,19 eura od 21.08.2011. god.,

- na iznos od 60,80 eura od 21.09.2011. god

- na iznos od 51,62 eura od 21.10.2011. god.,

- na iznos od 53,84 eura od 21.11.2011. god

- na iznos od 58,06 eura od 21.12.2011. god.,

- na iznos od 62,10 eura od 21.01.2012. god.,

- na iznos od 62,66 eura od 21.02.2012. god.,

- na iznos od 61,25 eura od 21.03.2012. god.,

- na iznos od 61,38 eura od 21.04.2012. god.,

- na iznos od 63,68 eura od 21.05.2012. god.,

- na iznos od 63,29 eura od 21.06.2012. god.,

- na iznos od 61,60 eura od 21.07.2012. god.,

- na iznos od 60,03 eura od 21.08.2012. god.,

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. sa zateznom kamatom za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 327,09 eura, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.947,79 eura zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2025. godine pa nadalje do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u preostalom dijelu.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi od 27. studenoga 2022. godine, a koju je podnio Općinskom sudu u Osijeku, naveo da je dana 8. kolovoza 2005. godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9010668172, ovjeren kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev dana 9. kolovoza 2005. pod brojem OU-897/05, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje iznos od 22.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, a koji kredit je tužitelj u cijelosti vratio tuženiku. Predmetnim Ugovorom je ugovoren rok vraćanja kredita na 84 mjeseca, a početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 303,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti, no tijekom otplate kredita anuiteti su se radi promjene tečaja CHF naspram kuna, povećavali. Sukladno članku 4. navedenog Ugovora, tužitelj je bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze bila promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,30%. Navodi kako je tuženik tijekom otplate kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do velike razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima u odnosu na početni otplatni plan. Navodi dalje kako je predmetnim ugovorom ugovorena i valutna klauzula prema kojoj je glavnica vezana uz švicarski franak, a o značenju i posljedicama takve klauzule, tuženik nije uopće tužitelja kao potrošača informirao na potpun i razumljiv način. Tužitelj se, zatim, poziva na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, te navodi kako je navedenom pravomoćnom presudom utvrđena ništetnost u ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine, pa da je tuženik stoga sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi, a u svezi s člankom 1111., 1115. i 1046. Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da tužitelj drži da su ništetne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli, smatra da je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 10.895,90 kn na ime preplate tečajne razlike, zajedno s pripadajućim zateznim kamatama obračunatim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Slijedom svega navedenog, tužitelj je postavio tužbeni zahtjev da se pod točkom I. utvrde ništetnim odredbe članka 4. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka, zatim da se pod točkom II. tuženiku naloži isplatiti tužitelju iznos od 10.895,90 kn/1.446,13 eura, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na svakomjesečno plaćene iznose preplate, te da se pod točkom III. tuženiku naloži naknaditi tužitelju parnični trošak, zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude.

2. Tužitelj je podneskom od 7. ožujka 2024. godine, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.119,04 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, a kako je to sve pobliže navedeno u izreci ove presude pod točkom II. Kako je tužitelj tužbom zahtijevao isplatu iznosa od 1.446,13 eura, proizlazi da je podneskom od 7. ožujka 2024. godine smanjio tužbeni zahtjev, a što se ima cijeniti kao djelomično povlačenje tužbe. Tuženik je podnesak tužitelja od 7. ožujka 2024. godine zaprimio dana 12. rujna 2024. godine, a kako se u roku od 15 dana nije izjasnio o tome pristaje li na djelomično povlačenje tužbe, sukladno članku 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) smatra se da je na isto pristao. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci pod točkom I. rješenja.

3. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivio tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, navodeći prije svega kako se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet, odnosno da nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, zatim, da je ugovorena valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula te da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje kredita upravo s valutnom klauzulom. Tuženik je dalje navodio kako tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stranaka. Konačno, navodio je kako nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao osnovu svog potraživanja, a da je nastupila i zastara potraživanja. Tuženik je naveo i kako je prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu s tužiteljem postupio u potpunosti u skladu s pozitivnim propisima i da ni na koji način nije počinio povrede koje mu tužitelj imputira svojim navodima iz tužbe. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da se tužitelju naloži naknaditi tuženiku troškove ovog postupka.

4. Rješenjem Županijskog suda u Osijeku broj 31-Su-223/2023-5 od 14. lipnja 2023. godine, ovaj sud je određen kao stvarno nadležan sud te je spis predmeta dostavljen ovome sudu na daljnje postupanje.

5. Da bi utvrdio odlučne činjenice, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao svu priloženu materijalnu dokumentaciju u spisu, a koja se, prije svega, odnosi na kreditnu dokumentaciju (Ugovor o kreditu, otplatni planovi i dr.), zatim, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić iz Osijeka, te je saslušan tužitelj kao stranka. Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9010668172 (str. 6 do 11 spisa) utvrđeno je kako je isti sklopljen dana 8. kolovoza 2005. godine između tužitelja kao korisnika kredita i banke tuženika kao davatelja kredita, da se banka tuženika obvezala staviti korisniku kredita na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), da se kredit odobravao za adaptaciju stambenog objekta (čl. 2. Ugovora), da se korisnik kredita obvezao platiti na kredit u otplati kamatu po stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,30% godišnje, a ista se obračunava u CHF mjesečno, dekurzivno, proporcionalnom metodom i sadržana je u anuitetima te dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4. Ugovora), da je ugovoren rok otplate u trajanju od 84 mjeseca, odnosno u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora (čl. 7.). Nesporno je da je kredit u cijelosti otplaćen.

7. Tužitelj je u svom iskazu opisivao da je predmetni kredit sklopio u poslovnici banke tuženika u Osijeku dana 8. kolovoza 2005. godine, za iznos od 22.000,00 CHF, na rok otplate 84 mjeseca, u svrhu adaptacije stambenog prostora, odnosno stana (57 m[2] ) u Osijeku u kojem živi, te je iznos kredita u cijelosti iskoristio u tu svrhu. Kredit je vratio u cijelosti po obvezi preuzetoj iz ugovora, a početna rata je iznosila oko 1.300,00 kn mjesečno, da bi kasnije porasla i do 1.900,00 kn. Obratio se u poslovnicu tuženika iz razloga što je već bio klijent te banke, odnosno imao tekući račun na koji je primao plaću, kada mu je osobni bankar pri namjeri ishođenja kredita predmetni kredit prezentirao kao najpovoljniji, upravo u CHF. Nije se sjećao da bi mu tom prilikom bankar spominjao kredit u nekoj drugoj valuti, niti da bi mu pojašnjavao ikakav rizik takvog kredita zbog rasta tečaja. Sjećao se da je prilikom zaključenja ugovora potpisao pet ili šest stranica unaprijed priređenog, tj. tipskog ugovora, kojeg tom prilikom nije detaljno čitao. Tada mu je bila bitna jedino visina rate i rok otplate te ukupna svota kredita od oko 100.000,00 tadašnjih kuna. Tužitelj je dalje navodio kako je kredit podigao isključivo kao fizička osoba, radio je na carini, gdje i dalje radi, te nije imao niti je smio zbog posla, imati otvoren obrt, trgovačko društvo ili OPG. Iako ima završen viši stupanj ekonomskog fakulteta, obzirom da nikada nije radio u banci, nije mu bio jasan rizik rasta tečaja, niti se sjećao da bi ga netko iz banke kontaktirao te upozorio na rast tečaja ili nudio reprogram. Rate kredita je plaćao obustavom, odnosno trajnim nalogom na plaći. Da je mogao pretpostaviti da će rata kredita toliko porasti, sigurno ne bi pristao zaključiti takav ugovor. Ugovor je solemnizirao kod javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka, ali mu ista prilikom solemnizacije nije tumačila odredbe ugovora, niti ga je upozoravala na ikakve rizike, kao niti osobni bankar.

8. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Također, sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti jer je tužitelj iskazivao jasno, životno, uvjerljivo te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu, a na njegov iskaz nije bilo ni primjedbi niti prigovora.

9. Predmet ovoga spora je utvrditi jesu li odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke tuženika, nepoštene, odnosno ništetne, ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, mogu li se u predmetnoj stvari primijeniti utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi, te je li osnovan prigovor zastare.

10. Prije svega, valja navesti kako se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine. Naime, istom je pravomoćno utvrđeno kako je banka tuženika u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03.) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita tako što u potrošačkim Ugovorima o kreditima je koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

11. Ova presuda je potvrđena i dijelom preinačena presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, te je tako postala pravomoćna dana 13. lipnja 2014. godine za dio o promjenjivoj kamatnoj stopi, a dana 14. lipnja 2018. godine za dio o valutnoj klauzuli.

12. Pravna utvrđenja iz presuda kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koja je tužitelj ovlašten štititi su ona kojima je sud vezan u parnici u kojoj se osoba na njih poziva (čl. 502.c ZPP-a), a što je ovdje slučaj, stoga sud nije smatrao osnovanim prigovor tuženika kako sud nije vezan za utvrđenja iz presuda po kolektivnoj tužbi na koje se tužitelj poziva.

13. Također je i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14. i 110/15.), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Povezujući navedene zakonske odredbe s odredbom čl. 502.c ZPP-a, valja zaključiti da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove i da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

14. Nadalje, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora („Narodne novine” broj 96/03., dalje ZZP), kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP- a propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Također su odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine (u daljnjem tekstu Direktiva), a koja Direktiva je implementirana u zakonodavstvo Republike Hrvatske, regulirani nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrana određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. U konkretnom slučaju, nije sporno da je tužitelj potrošač a da je predmetni Ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane banke kao trgovca, zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo. Prema tome, a uzimajući u obzir kako se radilo o tipskim ugovorima tuženika, što, dakle, nije sporno i jasno proizlazi iz iskaza tužitelja, sud je utvrdio kako se o spornim odredbama nije pregovaralo, niti su tuženiku objašnjene odredbe Ugovora, a nisu mu nuđene ni druge vrste kredita, već mu je predmetni prezentiran kao "najpovoljniji" i kao takav jedini ponuđen.

17. Uz navedeno, sud je stava kako su se ispunile i ostale pretpostavke radi utvrđenja spornih odredbi nepoštenim na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama, koja se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa. Navedeno se očitovalo u tome da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i formulacija spornih odredbi nije bila niti odrediva sukladno odredbi čl. 269. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05., u daljnjem tekstu ZOO). Tuženik u ovom postupku nije ničim osporio tužitelju svojstvo potrošača, a to svojstvo nesporno proizlazi iz same kreditne dokumentacije iz koje je vidljivo da je tužitelj zaključivao predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba, sa svrhom adaptacije stambenog objekta, a svojim iskazom je potvrdio da se radilo o stanu kojeg je koristio za stanovanje, dakle, u privatne svrhe, te da nije imao firmu ili obrt.

18. Tuženik nasuprot ničim nije dokazao kako je tužitelja upoznao s povećanim rizikom koji donosi istovremeno ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer su postojala dva rizična elementa i to promjenjiva glavnica i promjenjiva kamatna stopa pa je iz svih navedenih razloga postupanje tuženika protivno načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznih prava. Navedeno je tužitelj potvrdio u svome iskazu. Naime, upravo je iz iskaza tužitelja utvrđeno kako ga osobni bankar banke tuženika prilikom zaključenja ugovora nije upozorio i upoznao o kojim sve parametrima ovisi moguća promjena mjesečne rate kredita. Pri tome treba uzeti u obzir da je tužitelj, dakle, kao potrošač, bio u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njegove pregovaračke moći, razine znanja te nemogućnosti utjecaja na sadržaj Ugovora.

19. Prema tome, sud zaključuje kako tužitelj kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da takve odredbe ugovori, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene obveze za vrijeme trajanja Ugovora.

20. Sud je stava kako osporene odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu jesu one čiji je sadržaj možda jasan i lako uočljiv, ali ne i lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a, pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njihove poštenosti. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Imajući u vidu da su valuta i kamata predmet Ugovora o kreditu te su to bitni elementi Ugovora, njihov sadržaj predstavlja ugovorne odredbe koje su u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja, a koje ugovorne odredbe, u svakom slučaju, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužitelja kao potrošača, a što je u konačnici potvrđeno provedenim vještačenjem, kojim je utvrđeno da je tužitelj plaćao znatno više rate kredita u odnosu na početno ugovoreno.

21. Slijedom svega navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu utvrđenja kako su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa odlukama banke, u čl. 4. i 7. Ugovora, nepoštene i kao takve ništetne (ništave po čl. 87. st. 1. ZZP-a), pa je odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.

22. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Tonki Vulić iz Osijeka. Vještačenje je provedeno na okolnost koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita korisniku kredita, u periodu od sklapanja ugovora do dana njegove konačne otplate, kao i iskazati tzv. negativnu razliku, odnosno razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog tečaja u trenutku isplate kredita. Naime, kondemnatorni tužbeni zahtjev se odnosi samo na isplatu po osnovi tečajnih promjena, a ne i kamatnih. Vještak je tako izračunao da je na ime tečajnih razlika preplaćen iznos od 1.434,95 eura u 45 anuiteta, u kojima je srednji tečaj kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita, dok je manje plaćeno 315,91 eura u 39 anuiteta, u kojima je srednji tečaj kreditora za CHF na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja kreditora za CHF na dan početka korištenja kredita, pa da je ukupna tečajna razlika, uzimajući u obzir i preplate i one manje plaćene, u iznosu od 1.119,04 eura. Vještak je sve razlike tablično prikazao, po mjesecima plaćanja.

23. Na nalaz i mišljenje vještaka tužitelj nije imao primjedbi, te je sukladno istom postavio kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva (točka II.), potražujući tako isplatu iznosa od 1.119,04 eura.

24. Tuženik nije imao prigovore na izračun vještaka u matematičkom smislu, već je naveo da iznosi primjedbe pravne prirode, jer da se eventualna preplata ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu, već da se promjena tečaja CHF kroz ugovorno razdoblje podrazumijeva, a sve s obzirom na volju ugovornih strana, pa da je izračun vještaka proturječan volji ugovornih strana i nije utemeljen na svim relevantnim okolnostima. Naveo je još i kako je vještak sačinio izračun uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike, a koje iznose 315,91 eura, a koje je potrebno uzeti u obzir prilikom donošenja odluke o visini tužbenog zahtjeva.

25. Tužitelj je (podneskom od 26. rujna 2024.) osporio ove navode tuženika te se pozvao na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., da sud nije ovlašten niti je dužan umanjivati tužiteljevo potraživanje s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate.

26. Sud, međutim, nalazi da stranke gube iz vida da je konačnim postavljanjem tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.119,04 eura, tužitelj, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, sam u obzir tzv. negativne razlike, odnosno da je tužitelj sam umanjio svoju preplatu za te razlike. Točno je da sud u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, no ovdje je tužitelj pri konačnom postavljanju kondemnatornog zahtjeva, očito sam uzeo u obzir te negativne razlike te za iste umanjio preplatu, a sud je vezan postavljenim tužbenim zahtjevom i ne može tužitelju dosuditi više nego što traži, jer bi došlo do nedopuštenog prekoračenja.

27. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer proizlazi da je sačinjen stručno i objektivno, temeljem dokumentacije u spisu, a kojim je u cijelosti odgovorio na zadatak vještačenja, te kojem izračunu stranke nisu niti prigovarale. Vještak iz tog razloga nije usmeno saslušavan, a stranke su i suglasno izjavile da nema potrebe vještaka pozivati na raspravu radi saslušanja i usmenog iznošenja pisanog nalaza i mišljenja. Temeljem, dakle, nalaza i mišljenja vještaka, sud je utvrdio da je tužitelj tijekom otplate kredita zbog tečajne promjene CHF, tuženiku platio više 1.119,04 eura. Neosnovani su prigovori tuženika, a koji su pravne prirode, da se eventualna preplata ne može računati u odnosu na početni tečaj CHF u odnosu na kunu. Naime, sud je smatrao opravdanim visinu tužbenog zahtjeva utvrditi upravo tečajem CHF važećim na dan isplate kredita korisniku, jer je jedino on u trenutku isplate tužitelju bio poznat.

28. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Kako je tužitelj kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u cijelosti postavio sukladno izračunu financijskog vještaka, to je sud prihvatio takav tužbeni zahtjev, kako je to sve navedeno u izreci ove presude pod točkom II. Također, sud je tuženika obvezao na isplatu zajedno s kamatama u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, iz razloga što su predmetne odredbe Ugovora kao nepoštene ništetne, pa je tuženik, kao nepošteni stjecatelj, dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao i to od dana stjecanja, tj. prvog idućeg dana od dana svakomjesečne uplate anuiteta, a sve kako je to tužitelj i potražio tužbenim zahtjevom.

29. Sud je imao prihvatiti tužbeni zahtjev i iz razloga jer je prigovor zastare tuženika neosnovan.

30. Naime, prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu Rev 2245/17 od dana 20. veljače 2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Također, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. godine je da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

31. U konkretnom slučaju, zastara je dakle prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. godine, a ponovno je za dio o valutnoj klauzuli počela teći donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 dana 14. lipnja 2018. godine. Tužba u ovom predmetu podnijeta je 27. studenoga 2022. godine, dakle prije isteka općeg zastarnog roka od pet godina od pravomoćnosti navedene presude, pa proizlazi da je prigovor zastare tuženika neosnovan. Uz to, zahtjev za utvrđenjem ništetnosti (točka I. tužbenog zahtjeva) sukladno čl. 328. ZOO- a ne zastarijeva.

32. Odluka o parničnom trošku donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a u vezi s čl. 158. st. 1., te čl. 155. ZPP-a. Naime, uzimajući u obzir da je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a da je tužba djelomično povučena tek za iznos od 327,09 eura, ovaj sud je mišljenja kako tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu zbog povlačenja, a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi, pa mu je tuženik dužan naknaditi sve troškove ovog postupka.

33. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, „Narodne novine” broj 138/2023., dalje Tarifa), sastava podneska od 4. studenoga 2023. kojim se očitovao na odgovor na tužbu u visini od 100 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na ročištima 19. prosinca 2023. i 25. siječnja 2024. u visini od 100 bodova svako (Tbr. 9.1. Tarife), zatim, trošak sastava podneska od 7. ožujka 2024. kojim je nakon vještačenja specificirao tužbeni zahtjev u visini od 75 bodova prema smanjenom VPS-u (Tbr. 8.1. Tarife), sastava obrazloženog podneska od 26. rujna 2024. godine u zahtijevanoj visini od 75 bodova (Tbr. 8.1. Tarife), zastupanja na raspravi 12. studenoga 2025. u visini od 75 bodova (Tbr. 9.1. Tarife) te pristupa ročištu za objavu presude u visini od 37,50 bodova (Tbr. 9.3. Tarife), što sve pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 eura te uvećano za 25 % PDV iznosi ukupno 1.656,25 eura. Uz navedeno, tužitelju je priznat trošak vještačenja u iznosu od 265,00 eura i plaćena sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 eura. Sve navedeno ukupno iznosi 1.947,79 eura, stoga je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom II.

34. Tužitelju nije priznat trošak za sastav zahtjeva za dostavom dokumentacije od 22. veljače 2021. godine (prije utuženja) u visini od 50 bodova jer u spisu nema dokaza o istom, te nije priznat trošak za sastav podneska od 29. prosinca 2023. godine u zahtijevanoj visini od 100 bodova, jer se ne radi o obrazloženom podnesku niti drugom podnesku iz Tbr. 8. Tarife, već je uz isti tužitelj dostavljao tek dokaz o uplati predujma za vještačenje, te ga nije bilo nužno posebno sastavljati, već sudu samo dostaviti dokaz (nalog) o uplati predujma. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci rješenja pod točkom III.

U Đakovu 11. prosinca 2025.

Sutkinja

Ivanka Banović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o žalbi odlučuje županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku