Republika Hrvatska

Općinski sud u Đakovu

Trg Dr. F. Tuđmana 2

31400 Đakovo

Posl. broj: P-331/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Đakovu po sutkinji Snježani Brajko u pravnoj stvari tužitelja ŽŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Branku Kobaš odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d., OIB: 53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69 zastupana po punomoćniku Josipu Mađarić odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 2. prosinca 2025. godine u nazočnosti tužitelja s punomoćnikom i punomoćnika tuženika i javno objavljene presude 11. prosinca 2025. godine objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl.3 st.1. Ugovora o kreditu br. 518-50- 2679428, sklopljenog dana 23.02.2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđen dana 25.03.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU- 585/2005, u dijelu odredbe koji glasi: „ 3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita..“

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana isplati iznos od 413,54 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 02.04.2005. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 504,64 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude, tj. od 11. prosinca 2025. godine, pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. S preostalim zahtjevom za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana 23.02.2005. godine tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu br. 518-50-2679428, potvrđen dana 25.03.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-585/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.678,07 CHF po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 286,06 CHF. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 01.04.2005. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 3.115,81 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 413,54 EUR.

2. Nadalje tužitelj navodi da se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 23.02.2005.g. zaključili Ugovor o kreditu broj 518-50-2679428 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 19.678,07 a da je ugovorena redovna kamata 5,85 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „čl. 3. naknada, Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva. Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora.

4. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor.

5. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 30.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan. Tuženik je također prigovorio utvrđenoj vrijednosti spora te naveo da se VPS utvrdi u visini iznosa naknade, tj. kondemnatornog zahtjeva, a čiju visinu tuženik ne osporava.

6. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je proveo dokaze uvidom u ugovor o kreditu, otplatni plan, pročitao podnese stranaka i saslušao tužitelja.

7. Tužitelj ĐŠ u svom iskazu je naveo da Ugovor o kreditu sa tuženikom je zaključio u veljači 2005. godine u valuti CHF i kredit je u cijelosti otplatio. Prilikom zaključenja ugovora platio je naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.115,81 kn, odnosno 413,54 eura. Prilikom zaključenja ugovora nije imao mogućnosti pregovaranja oko plaćanja ove naknade već naprotiv rekli su mu da je ona obavezna i da većina uzima kredit u valuti CHF i plaća naknadu. Nadalje je naveo da je ugovor o kreditu pročitao površno uglavnom ono što je njega zanimalo, a to je rata i iznos kredita. Nije mu također bila jasna odredba o plaćanju naknade za obradu kredita i nije tražio dodatna pojašnjenja te ugovorne odredbe, a nije ni pokušao pregovarati.

8. Iskazu tužitelja koji je dan logično i uvjerljivo, sud je u cijelosti poklonio vjeru te utvrdio da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu nije pregovaralo, da je ta odredba bila sastavni dio ugovora i da mu nitko u banci nije niti skrenuo pozornost na te odredbe osim što je na temelju te odredbe morao platiti naknadu, a što mu je rečeno prilikom realizacije kredita u banci.

9. Znači, predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o kreditu, a kojom je regulirana naknada prilikom realizacije kredita.

10. Nije sporno među strankama da su iste dana 23.02.2005. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 518-50-2679428, potvrđen dana 25.03.2005. godine po javnom bilježniku Lidiji Perić iz Osijeka pod brojem OU-585/2005, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 19.678,07 CHF po srednjem tečaju Kreditora-tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 286,06 CHF. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 3,30 % od ukupnog iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 01.04.2005. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznosu od 3.115,81 kn, a koja protuvrijednost, sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 413,54 EUR. Također nije sporno da tuženik ne osporava visinu naplaćene naknade za obradu kredita.

11. Sporno je dali je ništetna odredba čl. 3. st. 1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita koja je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, dali je nastupila zastara potraživanja, dali ta naknada predstavlja neravnotežu u odnosu ugovornih strana.

12. Cijeneći sve provedene dokaze sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Sporna ugovorna odredba je možda naizgled jasna i uočljiva, u smislu obveze tužitelja na plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini od 3,30% jednokratno, no ista nije razumljiva bez obzira što je unaprijed vidljiv te naknade, odnosno ne mora značiti da ista ne može biti utvrđena nepoštenom, jer nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita zbog čega sud smatra da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a kojom je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita. Činjenica što ugovaranje odredbe o tzv. ulaznoj naknadi nije izrijekom zabranjeno zakonom nikako ne znači da navedena odredba ne podliježe tzv. testu poštenja takve odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužitelju kao potrošaču plaćanje neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima koji su mogli nastati prilikom obrade kredita a koja odredba je prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornim strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa je ista ništetna. Također je i Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-673/23 a na koju se tužitelj i poziva zauzeo pravno stajalište da je ovakva ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna iz razloga jer je ona unaprijed formulirana odredba o kojoj se nije moglo pregovarati.

14. Cijeneći sadržaj ugovorne odredbe iz čl. 3. st. 1. kojom su ugovoreni uvjeti plaćanja jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita sukladno aktima kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana, ocjena je ovog suda da je ona ista za prosječnog potrošača nerazumljiva. Naime, u konkretnom slučaju radi se o stipulaciji Ugovora koja sadrži odredbu kojom se ugovora primjena drugog akta, konkretno Općeg akta tuženika evidentno je da se radi o institutu općih uvjeta ugovora koji su uređeni u čl. 142. ZOO-a-1991. u kojima je propisano da su opći uvjeti sastavljeni za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom, tipskom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, pa je očito da se prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu o odredbama akata tuženika koji reguliraju između ostalog i visinu naknade za obradu kredita po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati. Da je doista tako proizlazi iz iskaza tužitelja koji je naveo da mu članak 3. st. 1. Ugovora kojim je ugovorena naknada za obradu kredita nitko nije pojasnio što konkretnom ulazi u taj trošak, a niti je imao mogućnosti pregovaranja.

15. Unošenje u Ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede plaćanja naknada, a kako je to učinjeno u konkretnom slučaju, može se ocijeniti suprotno temeljnim načelima obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava jer je time tužitelj kao korisnik kredita i potrošač od samom početka ugovornog odnosa doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca. Kako je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, što tužitelj potvrđuje u svom iskazu, odnosno da stranke nisu međusobno pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, a niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj ugovora, takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku.

16. Tuženik tijekom postupka nije dokazao, a niti je predložio dokaze da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, ili je imao gubitak na ime razlike poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope, odnosno dali je pretrpio bilo kakvu štetu, a visinu naknade za obradu kredita tuženik nije osporio.

17. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare isti je neosnovan. Tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja, a sve iz razloga što prema pravnom shvaćanju donesenom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. godine zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a/05 (čl. 104. st. 1. ZOO- a/1991) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Iako se u pravnom shvaćanju navodi samo termin ništetan ugovor, analogijom se isto može primijeniti i na restituciju u slučaju utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom.

18. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a tužitelju su priznati troškovi za sastav tužbe 100,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 17. prosinca 2024. godine 100,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 7. listopada 2025. godine 100,00 eura, zastupanje na ročištu po punomoćniku odvjetniku od 2. prosinca 2025. godine 100,00 eura, trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije od 9. srpnja 2024. godine (Tbr. 36.) 25,00 eura, pristojba na tužbu 53,10 eura, pristojba na presudu 26,54 eura, tj. ukupno 504,64 eura. Sud je tužitelju priznao zateznu kamatu na dosuđeni trošak od dana donošenja presude temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

19. Sud je trošak odredio sukladno odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora kojeg je sud, a postupajući po prigovoru tuženika, naznačio u iznosu od 413,54 eura, a koliko iznosi kondemnatorni zahtjev, stoga je u preostalom dijelu zatraženog odvjetničkog troška tužitelj odbijen.

20. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

U Đakovu, 11. prosinca 2025. g.

Sutkinja

Snježana Brajko

POUKA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku

2. Tuženiku po punomoćniku