REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: PR-739/2025-12
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Moniki Ferić, u pravnoj stvari tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Krešimiru Grubišiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 12. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 11. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I./ Utvrđuje se da je tužitelj JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem Ugovora o radu sklopljenog dana 17.05.2017. godine sa tuženikom Zagrebački holding d.o.o., podružnica Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 41, OIB: 85584865987, obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „vozač tramvaja III“.
II./ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da isplati tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od ukupno 1.377,02 eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekuće:
na iznos od 98,18 eura počevši od 16.04.2020. godine pa do isplate, na iznos od 84,67 eura počevši od 16.05.2020. godine pa do isplate, na iznos od 93,09 eura počevši od 16.06.2020. godine pa do isplate, na iznos od 104,63 eura počevši od 16.07.2020. godine pa do isplate, na iznos od 108,91 eura počevši od 16.08.2020. godine pa do isplate, na iznos od 102,12 eura počevši od 16.09.2020. godine pa do isplate, na iznos od 106,54 eura počevši od 16.10.2020. godine pa do isplate, na iznos od 105,66 eura počevši od 16.11.2020. godine pa do isplate, na iznos od 123,22 eura počevši od 16.12.2020. godine pa do isplate, na iznos od 130,38 eura počevši od 16.01.2021. godine pa do isplate, na iznos od 114,80 eura počevši od 16.02.2021. godine pa do isplate, na iznos od 97,86 eura počevši od 16.03.2021. godine pa do isplate, na iznos od 106,96 eura počevši od 16.04.2021. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
III./ Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u dijelu kojim zahtijeva da mu tuženik Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, isplati ukupni iznos od 3.891,15 eura bruto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim: na iznos od 101,85 eura počevši od 16.04.2017. godine pa do isplate, na iznos od 110,56 eura počevši od 16.05.2017. godine pa do isplate, na iznos od 109,71 eura počevši od 16.06.2017. godine pa do isplate, na iznos od 113,43 eura počevši od 16.07.2017. godine pa do isplate, na iznos od 102,86 eura počevši od 16.08.2017. godine pa do isplate, na iznos od 112,29 eura počevši od 16.09.2017. godine pa do isplate, na iznos od 108,32 eura počevši od 16.10.2017. godine pa do isplate, na iznos od 124,93 eura počevši od 16.11.2017. godine pa do isplate, na iznos od 128,48 eura počevši od 16.12.2017. godine pa do isplate, na iznos od 120,38 eura počevši od 16.01.2018. godine pa do isplate, na iznos od 105,25 eura počevši od 16.02.2018. godine pa do isplate, na iznos od 96,52 eura počevši od 16.03.2018. godine pa do isplate, na iznos od 106,67 eura počevši od 16.04.2018. godine pa do isplate, na iznos od 125,48 eura počevši od 16.05.2018. godine pa do isplate, na iznos od 130,90 eura počevši od 16.06.2018. godine pa do isplate, na iznos od 110,72 eura počevši od 16.07.2018. godine pa do isplate, na iznos od 118,21 eura počevši od 16.08.2018. godine pa do isplate, na iznos od 122,19 eura počevši od 16.09.2018. godine pa do isplate, na iznos od 99,14 eura počevši od 16.10.2018. godine pa do isplate, na iznos od 108,03 eura počevši od 16.11.2018. godine pa do isplate, na iznos od 100,27 eura počevši od 16.12.2018. godine pa do isplate, na iznos od 99,11 eura počevši od 16.01.2019. godine pa do isplate, na iznos od 98,06 eura počevši od 16.02.2019. godine pa do isplate, na iznos od 88,67 eura počevši od 16.03.2019. godine pa do isplate, na iznos od 92,92 eura počevši od 16.04.2019. godine pa do isplate, na iznos od 106,12 eura počevši od 16.05.2019. godine pa do isplate, na iznos od 104,57 eura počevši od 16.06.2019. godine pa do isplate, na iznos od 108,96 eura počevši od 16.07.2019. godine pa do isplate, na iznos od 105,17 eura počevši od 16.08.2019. godine pa do isplate, na iznos od 109,17 eura počevši od 16.09.2019. godine pa do isplate, na iznos od 96,40 eura počevši od 16.10.2019. godine pa do isplate, na iznos od 110,64 eura počevši od 16.11.2019. godine pa do isplate, na iznos od 104,93 eura počevši od 16.12.2019. godine pa do isplate, na iznos od 100,80 eura počevši od 16.01.2020. godine pa do isplate, na iznos od 112,98 eura počevši od 16.02.2020. godine pa do isplate, na iznos od 96,48 eura počevši od 16.03.2020. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu od 1.377,02 eura.
IV./ Nalaže se tuženiku Zagrebački električni tramvaj d.o.o., Zagreb, Ozaljska 105, OIB: 82031999604, da tužitelju JV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 211,25 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaposlenik tuženika u razdoblju od 1.3.2017. do danas. Tužitelj je u razdoblju od 1.3.2017. do 31.12.2017. bio zaposlenik društva ZAGREBAČKI HOLDING d.o.o. - podružnica Zagrebački električni tramvaj iz Zagreba, Ozaljska 105 (koje društvo je prednik ovdje tuženika), a nakon tog datuma pa do danas tužitelj je zaposlenik tuženika temeljem sljedećih ugovora o radu:
Ugovor o radu (na određeno vrijeme) od 1.3.2017., Ugovor o radu (na neodređeno vrijeme) od 18.5.2017.,Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15.4.2021. Zagrebački holding d.o.o. je dana 29.12.2017. proveo statusnu promjenu, odnosno podjelu na način da je došlo do izdvajanja podružnice Zagrebački električni tramvaj iz društva Zagrebački holding d.o.o. te osnivanja novog društva Zagrebački električni tramvaj d.o.o. na koje je prenesen dio društva Zagrebački holding d.o.o. Sukladno članku 137. st.1. Zakona o radu, nakon predmetnog izdvajanja, ugovori o radu tužitelja s danom 1.1.2018. preneseni su na novoosnovano društvo, ovdje tuženika, Zagrebački električni tramvaj d.o.o., slijedom čega je tužitelj od 1.1.2018. zaposlenik tuženika što je vidljivo temeljem platnih listi i tužiteljevih ugovora o radu. Članak 137. stavak 13. Zakona o radu propisuje da ukoliko se poduzeće, dio poduzeća, gospodarska djelatnost ili dio gospodarske djelatnosti prenosi na novog poslodavca, novi poslodavac solidarno s poslodavcem koji prenosi poduzeće, dio poduzeća, obavljanje gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti, odgovara za obveze prema radnicima nastale do dana prenošenja poduzeća, dijela poduzeća, obavljanja gospodarske djelatnosti ili dijela gospodarske djelatnosti. Ugovorima o radu na sklopljenim 1.3.2017. i 18.5.2017. tužitelj je bio zaposlen na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, Prometna jedinica Tramvajski promet Trešnjevka. U članku 4. odnosno 5. ovih Ugovora određeno je kako će se tužitelju za obavljanje poslova radnog mjesta „Vozač tramvaja I“ obračunavati i isplaćivati plaća sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,20. Tužitelj je dana 15.4.2021. sklopio sa tuženikom ugovor na neodređeno vrijeme kojim je zaposlen na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193, Tramvajski promet Trešnjevka. U članku 6. ovog ugovora o radu određeno je kako će se tužitelju za obavljanje poslova radnog mjesta „Vozač tramvaja III“ obračunavati i isplaćivati plaća sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,40. Sklapanjem ovog ugovora o radu tužitelj je po pitanju koeficijenta složenosti poslova napokon izjednačen sa ostalim radnicima tuženika koji su u razdoblju od 1.3.2017. pa do 31.3.2021. obavljali iste poslove kao i on, ali im se plaća obračunavala i isplaćivala primjenom različitog/višeg koeficijenta složenosti poslova tj. koeficijenta 2,40 - odnosno za isti rad dobivali su višu plaću zahvaljujući primjeni višeg koeficijenta. Tužitelj navodi da je od trenutka potpisivanja Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1.3.2017. pa do 31.3.2021. bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji su obavljali iste poslove kao i on, a plaća im se obračunavala i isplaćivala primjenom različitog/višeg koeficijenta složenosti poslova tj. koeficijenta 2,40 - odnosno za isti rad su dobivali višu plaću zahvaljujući primjeni višeg koeficijenta. Tuženik je ovakvo svoje neosnovano i diskriminatorno postupanje prema tužitelju (a i brojnim drugim radnicima koji su radili na istom radnom mjestu) temeljio na Sporazumu sklopljenom dana 29.8.2014. između Zagrebačkog holdinga d.o.o. – Podružnice Zagrebački električni tramvaj sa jedne i nekoliko sindikata koji su djelovali u Zagrebačkom holdingu d.o.o. – Podružnica Zagrebački električni tramvaj sa druge strane. Navedenim Sporazumom ugovorne strane su se (među ostalim) protupravno dogovorile: „da se za sve novozaposlene radnike utvrdi ulazni koeficijent radnog mjesta umanjen za iznos od 4 Poslovni broj: Pr-914/2025-11 0,20 do 0,40 u odnosu na postojeći koeficijent, izuzev novo zaposlenih radnika kojima se staž računa u uvećanom trajanju, te im umanjenje ne može biti veće od 0,20.“ Ovaj sporazum je utvrđen ništetnim pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. broj: Pr-5028/2018 od 5.4.2019., a ista je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. broj: Gžr-1251/2019 od 21.10.2020. Osim navedenog, iz platnih lista tužitelja za razdoblje od 3. mjeseca 2017. pa do zaključno kraja 3. mjeseca 2021. vidljivo je da se tužitelju za radno mjesto vozača tramvaja trebao primjenjivati koeficijent 2,40. Unatoč tome, tuženik je potpuno neosnovano i diskriminatorno u odnosu na ostale radnike koji su u navedenom razdoblju radili isti posao, vršio korekcije koeficijenta na štetu tužitelja na način da mu je od pripadajućeg koeficijenta 2,40 oduzimao - 0,20 te mu je plaće obračunavao prema koeficijentu složenosti poslova 2,20. Budući da je Ugovorom o radu od 1.3.2017. nezakonito ugovoreno da se tužitelju plaća obračunava i isplaćuje sukladno koeficijentu složenosti poslova 2,20, a ne 2,40 (s obzirom da je Sporazum od dana 29.8.2014. na kojem je tuženik temeljio opisano neosnovano umanjivanje koeficijenta tuženika za 0,20 u utuženom razdoblju - proglašen ništetnim), to je tuženik bio dužan tužitelju obračunavati i isplaćivati plaću sukladno koeficijentu 2,40 te mu nadoknaditi razliku neisplaćenog dijela koeficijenta za cjelokupno utuženo razdoblje (od 1.3.2017. pa do 31.3.2021.) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga tužitelj je od trenutka potpisivanja Ugovora o radu sa tuženikom od 1.3.2017. pa do 31.3.2021. bio diskriminiran u odnosu na druge radnike tuženika koji su obavljali iste poslove kao i on (jer između radnog mjesta „Vozač tramvaja I i Vozač tramvaja III ne postoje nikakve razlike niti po poslovima koje obuhvaćaju, niti po uvjetima rada, niti po vrijednosti rada koji se obavlja), a plaća im se obračunavala i isplaćivala primjenom različitog/višeg koeficijenta složenosti poslova tj. koeficijenta 2,40 - odnosno za isti rad su dobivali višu plaću zahvaljujući primjeni višeg koeficijenta. Slijedom navedenog, tužbenim zahtjevom preciziranim u podnesku od 23.7.2025. zahtijeva da sud utvrdi da je u utuženom periodu obavljao poslove istovjetne poslovima vozača tramvaja III. te da mu tuženik isplati razliku plaće u iznosu od 5.268,17 eura bruto i parnični trošak sve sa pripadajućim kamatama.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja. Ističe da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neutemeljeni te tužitelj ničim ne dokazuje opravdanost svog tužbenog zahtjeva. Prvenstveno, tuženik ističe prigovor zastare na potraživanje tužitelja za razdoblje od 16.4.2017. do 16.4.2020. Navodi da je nesporno da je tužitelj radnik kod tuženika, od 1.3.2017. kada je sklopljen prvi ugovor o radu na određeno vrijeme. Prije zaključenja prvog ugovora o radu tužitelj je završio program prekvalifikacije za zanimanje vozač tramvaja. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad tužitelj je s tuženikom zaključio Ugovor o radu od na određeno vrijeme od 1.3.2017., na radnom mjestu ,,Vozač tramvaja I", s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20. Nakon toga, s tužiteljem je dana 18.5.2017. zaključen Ugovor o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 u Tramvajskom prometu Trešnjevka. Potom je tužitelj s poslodavcem dana 15.4.2021. sklopio Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, s utvrđenim koeficijentom složenosti poslova 2,40 u Tramvajskom prometu Trešnjevka. U programu prekvalifikacije za vozača tramvaja tužitelj je bio obvezan pohađati nastavu, izvršavati ostale predviđene obveze utvrđene programom prekvalifikacije te položiti završni ispit. Nakon položenog završnog ispita za zanimanje vozač tramvaja tužitelj se upućuje na uvođenje u rad uz nadzor vozača mentora u trajanju od 30 dana. Uvođenje u rad je sastavni dio prekvalifikacije. Nakon položenog završnog ispita i uspješno okončanog uvođenja u rad, tužitelj i tuženik sklapaju ugovor o radu kojim će kandidat zasnovati radni odnos kod naručitelja za obavljanje poslova vozača tramvaja. Tek nakon provedene prekvalifikacije za zanimanje vozač/vozačica tramvaja s tužiteljem je zaključen ugovor o radu na određeno vrijeme s pripadajućim koeficijentom složenosti poslova radnog mjesta „Vozač tramvaja I“- 2,20, uz probni rad od dva mjeseca. Iz navedenog se može jasno zaključiti da je temeljem prvog ugovora o radu tužitelj obavljao posao vozača tramvaja kao vozač početnik, odnosno isti je prvi puta obavljao posao za koji je bio osposobljen temeljem navedenog programa prekvalifikacije i iz tog razloga je potpuno netočan navod tužitelja da je obavljao isti posao kao primjerice ostali vozači tramvaja koji godinama rade kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Dakle, iz navedenih razloga tužitelju je ponuđen ugovor s nižom plaćom, odnosno s nižim koeficijentom 2,20, a tek kasnije nakon više godina obavljanja poslova vozača tramvaja tužitelju je ponuđen ugovor o radu s koeficijentom 2,40, sukladno njegovim sposobnostima, vještinama, radnom iskustvu u tome zanimanju i vrednovanju njegovog rada od strane tuženika. Tuženik napominje kako je tužiteljevo spominjanje Sporazuma od 29.8.2014. irelevantno za navedeni spor između stranaka. Upravo suprotno navodima tužitelja, vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,20, kao što je u određenom razdoblju primao tužitelj, i vozači tramvaja koji primaju plaću prema koeficijentu složenosti poslova 2,40, ne obavljaju jednak rad, odnosno rad jednake vrijednosti, a posebice uzimajući u obzir kriterije kao što su vještine radnika i njihova odgovornost. Sukladno Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova – grupa složenosti poslova V. (VKV,SSS) 2,11-2,40, a koji je sastavni dio Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ZET –a iz 2015. godine, utvrđena su slijedeća radna mjesta: - vozač tramvaja I – koeficijent složenosti poslova 2,20, - vozač tramvaja II – koeficijent složenosti poslova 2,30, - vozač tramvaja III – koeficijent složenosti poslova 2,40. Sukladno Prilogu 3 - Katalogu radnih mjesta po grupama složenosti poslova, sa tužiteljem je zaključen ugovor o radu u kojem je određena plaća prema koeficijentu složenosti poslova 2,20 i u tom slučaju radnik nakon obavljenog rada ima pravo na isplatu ugovorene i određene plaće. Ujedno se ističe da su 22.8.2019. donesene izmjene i dopune Pravilnika iz 2015. godine kojima je u određenom dijelu izmijenjena organizacijska struktura te usklađeni nazivi sukladno statusnoj promjeni tuženika. Navedeni raspon koeficijenata složenosti poslova u skladu je s čl.71. Temeljnog Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkim društvima u vlasništvu Grada Zagreba, a prema kojem se radno mjesto vozača svrstava u V. grupu složenosti poslova sa koeficijentom složenosti poslova od 2,11 – 2,40. Također, čl.70. Kolektivnog ugovora za radnike u trgovačkom društvu Zagrebački električni tramvaj d.o.o. iz 2019. godine predviđen je raspon koeficijenta za KV, VK i SSS od 2,01-3,00, što znači da je radnik po tom općem aktu poslodavca unutar predviđene grupe raspona koeficijenta. Dakle, plaća tužitelja je određena ugovorom o radu, u skladu s važećim aktima koje je donio poslodavac (Kolektivnim ugovorom). Prema odredbi čl.90. važećeg Zakona o radu, poslodavac je dužan radniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu utvrđenom ugovorom o radu. Prema tome, tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu. Potpuno su netočni navodi tužitelja u kojima se navodi da je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao poslove složenosti koeficijenta 2,40 te da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na druge radnike koji obavljaju iste poslove i radne zadatke te za isti rad i posao primaju plaću koeficijenta složenosti poslova 2,40. Tužitelju, kao i ostalim novozaposlenim vozačima tramvaja kod tuženika prvim ponuđenim ugovorom o radu na određeno vrijeme (koef. složenosti 2,20) određena je plaća kojom je u potpunosti vrednovan njihov rad. Tijekom selekcijskog postupka i prilikom potpisivanja ugovora o radu tužitelj je bio upoznat sa visinom plaće koju će primati (koeficijent složenosti poslova 2,20). Tužitelj je mogao odbiti ponudu ugovora o radu, tj. ne potpisati isti ukoliko nije bio zadovoljan ponuđenim koeficijentom složenosti poslova 2,20 za radno mjesto „Vozač tramvaja I“ za koje je zaključio ugovor o radu. Tuženik ukazuje da je ugovor o radu dvostrano obvezni pravni posao koji nastaje suglasnošću volja poslodavca i radnika. Tužitelju su već u vrijeme sklapanja ugovora o radu bile poznate sve činjenice i okolnosti vezane uz navedeno radno mjesto pa tako i odredbe vezane za određivanje plaće. Samim time, tužitelj je znao i pristao da mu plaća bude određena sukladno koeficijentu koji je određen za navedeno radno mjesto, odnosno 2,20. Dakle, tuženik je tužitelju plaću obračunavao i isplaćivao sukladno sklopljenom ugovoru o radu na neodređeno vrijeme. Tuženik je izvršio svoju ugovornu obvezu, a ugovor poslodavaca i radnika o radnom mjestu i visini plaće nije protivan niti jednoj kogentnoj normi koja bi bila temelj za prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužitelja kojim isti traži da sud naloži tuženiku da mu isplati plaću različitu od one koja je između njih ugovorena. Zaključno, navodi tužitelja da tuženik neosnovano vrši korekciju koeficijenta za 0,20 su neistiniti, jer tužitelj prima plaću u skladu s koeficijentom radnog mjesta za koje je potpisao ugovor o radu. Podaci na isplatnim listama radnika automatski se ispisuju temeljem podataka koji se povlače iz sustava, odnosno programa Argosy kojeg poslodavac, ovdje tuženik, koristi za vođenje elektronske evidencije svih potrebnih osobnih podataka o radniku i podataka relevantnih za njegov radno pravni status i odnos kod poslodavca. Zbog ograničenosti mogućnosti akcija u sustavu i mogućnosti programa, a obzirom na kompleksne izmjene svih dosadašnjih organizacija i sistematizacija radnih mjesta koje je sa šiframa svih radnih mjesta potrebno evidentirati u samom sustavu, ovo pitanje je isključivo tehničke naravi i ne utječe na isplatu plaće koja je isplaćena sukladno ugovoru o radu kojeg je radnik sklopio. Upravo suprotno navodima tužitelja, postoje razlike između svih vozača prema radnom iskustvu, vještinama i radu koji obavljaju. Iz priloženih ugovora o radu, za radno mjesto „ CV“, u čl. 2. u opisu poslova tog radnog mjesta, vidljivo je da, između ostalog, „ CV“ može obavljati poslove mentora u okviru svog radnog mjesta, dok takav posao nije u opisu poslova radnog mjesta „Vozač I“. Tuženik je razvrstao vozače u tri skupine (vozač I, vozač II i vozač III) i za sva navedena radna mjesta je utvrdio da im pripada različit koeficijent složenosti poslova (2,20 2,30 i 2,40). Iz Karte radnog mjesta za Vozača tramvaja I proizlazi da nije potrebno radno iskustvo, dok je za radno mjesto Vozača tramvaja III potrebno radno iskustvo od 2 godine i to na poslovima vozača tramvaja u ZET-u. Upravo to iskustvo je bitna razlika između J tramvaja I te J tramvaja III, budući da se vozačima koji su zaposleni na radnom mjestu Vozača tramvaja III daje mogućnost obavljanja poslova mentora radi stečenog dosadašnjeg iskustva rada na tim poslovima i zbog kojeg su isti spremni prihvatiti veće odgovornosti u vidu obavljanja mentorstva novozaposlenim vozačima tramvaja. Stoga predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
3. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovore o radu od 1.3.2017., 18.5.2017., 15.4.2021. (list 7-15 spisa), izvod iz sudskog registra za tuženika (list 16- 18 spisa), Sporazum od 29.8.2014. (list 19-20 spisa), presudu Općinskog radnog suda u Zagrebu broj PR-5028/2018 od 5.4.2019. sa klauzulom pravomoćnosti i presudu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-125/2019 od 21.10.2020. (list 21-29, 180-183 spisa), sudsku praksu iz sličnog predmeta (list 30-41, 151-163 spisa), platne liste (list 42-96 spisa), Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz 2015. i katalog radnih mjesta, te Izmjene i dopune navedenog pravilnika iz 2019. sa prilozima (list 116-146 spisa), Temeljni kolektivni ugovor od veljače 2002. (list 147- 150 spisa), karte radnih mjesta Vozač tramvaja I i Vozač tramvaja III (list 164-165 spisa), izračun tuženika o visini tužbenog zahtjeva (list 168-169 spisa), te su saslušani svjedoci ŠV i FV, te tužitelj (list 176-177 spisa), te je izvršen uvid u izvod iz zapisnika Vrhovnog suda u RH od 30.1.2020. (list 179 spisa).
4. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz za sebe i sve dokaze u njihovoj ukupnosti sukladno čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 23/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Valja reći da je sud izveo sve dokaze koje su stranke predložile, a punomoćnici stranaka su na ročištu 12. studenog 2025. suglasno izjavili da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga, da odustaju od drugih dokaznih prijedloga, te su predložili zaključenje glavne rasprave.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja radi utvrđenja da je tužitelj obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „vozač tramvaja III“ te isplatu razlike plaće između one koju je primio po koeficijentu 2,20 i one po koeficijentu 2,40. za utuženo razdoblje.
7. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika i prednika tuženika, te iz priloženih Ugovora o radu proizlazi da je tužitelj od 1.3.2017. bio zaposlen na radnom mjestu „Vozač tramvaja I“, šifra radnog mjesta ZS191, sa koeficijentom složenosti poslova 2,20 prema Kolektivnom ugovoru i Pravilniku o radu, a od 1.4.2021. na radnom mjestu „Vozač tramvaja III“, šifra radnog mjesta ZS193.
8. Iz Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj iz 2015. godine proizlazi da su sva radna mjesta razvrstana u deset grupa složenosti poslova, a kao vozač tramvaja tužitelj je razvrstan u V. grupu koja se odnosi na radnike koji imaju potrebna znanja i vještine u rukovanju strojevima, opremom i raznim alatima, te je tu većina zanimanja majstora i specijaliziranih mehaničara, montera, strojara, vozača, rukovatelja te manjim dijelom uslužna i službenička zvanja, za koje je predviđen raspon koeficijenta složenosti poslova 2,11-2,40. I prema KU za radnike ZET-a tužitelj je kao vozač razvrstan u V. grupu složenosti poslova.
9. Prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Zagrebačkog holdinga d.o.o., Podružnice Zagrebački električni tramvaj, Prilogu 3., Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, pod V. grupu složenosti poslova navedeni su:
Vozač tramvaja I s koeficijentom složenosti poslova 2,20, Vozač tramvaja II s koeficijentom složenosti poslova 2,30 i Vozač tramvaja III s koeficijentom složenosti poslova 2,40, čime je prednik tuženika odredio različitu visinu plaće za ove kategorije vozača.
10. Iz Ugovora o radu tužitelja, sve do Ugovora o radu od 1.4.2021., tužitelju je određen koeficijent 2,20, dok je u isplatnim listama tužitelja naznačen koeficijent 2,40, ali uz naznaku koeficijent korekcija -0,20.
11. Tužitelj je u svom iskazu izjavio da je radio kod tuženika kao vozač tramvaja kao i saslušani svjedoci, ali su on i FV imali umanjeni koeficijent u odnosu na druge vozače tramvaja, iako su svi obavljali iste poslove, te su bili isto obučeni, te je oko 90% vozača imalo veći koeficijent, a ostali su imali manji.
12. Svjedok ŠV je izjavio da je tijekom utuženog razdoblja radio kod tuženika kao vozač tramvaja, isto kao i tužitelj, te su obavljali iste poslove i bili su isto obučeni, ali je tužitelju bio umanjen koeficijent neko vrijeme, te je većina vozača imala veći koeficijent, a njih oko 25 od 350 vozača je imalo manji koeficijent.
13. Svjedok NV je izjavio da je tijekom utuženog razdoblja radio kod tuženika kao vozač tramvaja isto kao i tužitelj i kao svjedok ŠV, te su svi obavljali iste poslove i bili smo isto obučeni, ali su tužitelj i on imali umanjeni koeficijent, ali ne zna zbog čega, te je oko 90% vozača imalo veći koeficijent, a ostali su imali manji. Navodi da je i on također vodio sudski spor kao i tužitelj, te je pravomoćno usvojen njegov tužbeni zahtjev.
14. Sud je prihvatio iskaze saslušanog svjedoka i tužitelja, budući su jasni i logični, te su međusobno suglasne, te iz istih nedvojbeno proizlazi kako se radi o radnicima tuženika koji svi rade na radnom mjestu vozača tramvaja, te cijelo vrijeme većina radnika na tom radnom mjestu primaju plaću prema koeficijentu od 2,40, dok je tužitelj primao manju plaću prema koeficijentu 2,20, iako između njih ne postoji nikakva razlika, svi su obavljali iste poslove te su bili isto obučeni za rad. Također, iz iskaza citiranih svjedoka i tužitelja, a niti iz drugih izvedenih dokaza, ne proizlazi da navedeni svjedok sa većom plaćom obavlja i poslove mentora i da zbog toga dobiva veću plaću od tužitelja, pa su navodi tuženika u tom dijelu neosnovani.
15. Odredbe o određivanju i jednakosti plaća sadržane su u čl. 90. Zakona o radu (Narodne novine broj; 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR) koji u st. 4. određuje da se primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, te u čl. 91. ZR-a koji propisuje da je poslodavac dužan isplatiti jednaku plaću radnici i radniku za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a da dvije osobe različitog spola obavljaju jednak rad i rad jednake vrijednosti: ako obavljaju isti posao u istim ili sličnim uvjetima ili bi mogle jedna drugu zamijeniti u odnosu na posao koji obavljaju, ako je rad koji jedna od njih obavlja slične naravi radu koji obavlja druga, a razlike između obavljenog posla i uvjeta pod kojima ih obavlja svaka od njih nemaju značaja u odnosu na narav posla u cijelosti ili se pojavljuju tako rijetko da ne utječu na narav posla u cijelosti ili ako je rad koji jedna od njih obavlja jednake vrijednosti kao rad koji obavlja druga, uzimajući u obzir kriterije kao što su stručna sprema, vještine, odgovornost, uvjeti u kojima se rad obavlja te je li rad fizičke naravi.
16. Po ocjeni ovog suda, odredbe o jednakosti plaća imaju se tumačiti ekstenzivno, što znači da se ne odnose samo na jednakost plaća žena i muškaraca, već općenito i na jednakost plaća radnika koji neovisno od imenovanog radnog mjesta obavljaju iste poslove u istim uvjetima rada, kao što je ovdje slučaj, u odnosu na tužitelja i sve ostale radnike koji obavljaju kod tuženika poslove vozača.
17. Stoga su i sve odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa tuženikom i kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne, imajući u vidu odredbu čl. 91.st. 4. ZR-a. Slijedom navedenog, nisu odlučni navodi tuženika na koji način Katalog radnih mjesta po grupama složenosti poslova, utvrđuje radna mjesta vozača tramvaja, te da li je navedeni raspon koeficijenta u skladu s čl. 71. TKU, jer je tužitelj u utuženom razdoblju obavljao isti posao u istim uvjetima te je mogao zamijeniti bilo kojeg vozača tramvaja koji je u tom razdoblju primao plaću prema većem koeficijentu za obračun plaće (2,40). Tuženik pak ničim nije dokazao da postoji razlika u poslovima ili propisanim kvalifikacijama za vozača tramvaja I., vozača tramvaja II. i vozača tramvaja III. a niti je predložio daljnje dokazne prijedloge na te okolnosti, a ovaj sud smatra da je jedina razlika u plaći, a što je protivno čl. 91. ZR-a. Stoga je ovaj sud utvrdio da je tužitelj obavljao poslove koji su istovjetni poslovima radnog mjesta „vozač tramvaja III“ te ima pravo na plaću tog radnog mjesta.
18. Ovakvo stajalište je zauzeto i u presudama Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-432/2020 od 12. rujna 2022., Županijskog suda u Puli broj Gž R-73/2022 od 11. listopada 2022. i Županijskog suda u Splitu broj Gž R-754/2020 od 24. svibnja 2021.
19. Tuženik je dostavio izračun razlike plaće između plaće koju je tužitelj ostvario na radnom mjestu vozač tramvaja I. po koeficijentu 2,20 i plaće koju bi ostvario na radnom mjestu vozač tramvaja III. po koeficijentu 2,40 za utuženo razdoblje ukupno, kao i za svaki pojedini mjesec (list 169 spisa) te ista prema izračunu tuženika za cijelo utuženo razdoblje od 1.3.2017. do 31.3.2021. iznosi 5.268,17 eura bruto, a ako je mjerodavno razdoblje (zbog zastare) od 1.4.2020. do 31.3.2021, tada isto prema izračunu tuženika iznosi 1.278,84 eura bruto (list 168 spisa).
20. Dakle, visina utuženih potraživanja nije sporna, te je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev tako da zahtijeva isplatu razlike plaće za razdoblje od 1.3.2017. do 31.3.2021. u ukupnom iznosu od 5.268,17 eura bruto.
21. Međutim, tuženik je istaknuo prigovor zastare za sva potraživanja koja su dospjela od 16.4.2017. do 16.4.2020. (plaće za razdoblje od ožujka 2017. do kraja ožujka 2020.)
22. Prema čl. 139. ZR-a potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za pet godina, time što se prema čl. 232. st. 2. ZR-a odredbe toga zakona o zastari neće primjenjivati na potraživanja iz radnog odnosa kojima je rok zastare istekao prije stupanja na snagu toga zakona. Kako je isti zakon stupio na snagu dana 7.8.2014., a najstarije utuženo potraživanje tužitelja u ovom postupku (za ožujak 2017.) je dospjelo 16.4.2017., to bi isto potraživanje bilo u zastari tek 17.4.2020., što znači da u vrijeme stupanja na snagu Zakona o radu iz 2014. nije još nastupila zastara. Stoga se u konkretnom slučaju ima primijeniti zastarni rok od pet godina iz čl.139. Zakona o radu iz 2014., pa bi zastara za najstarije potraživanje nastupila 16.4.2022. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11.4.2025., to je sukladno naprijed navedenom, nastupila zastara za sva potraživanja koja su dospjela do 16.3.2020. tj. za utuženu razliku plaće za veljaču 2020. koja je dospjela 16.3.2020., kao i za sva ranije dospjela potraživanja, kao to osnovano navodi tuženik. U odnosu na plaću za ožujak 2020. valja reći da je ista dospjela 16.4.2020. pa kako je tužba podnesena 11.4.2025., to za istu nije nastupio petogodišnji zastarni rok pa u tom dijelu tuženik neosnovano ističe prigovor zastare.
23. Tužitelj navodi da se na pitanje zastare u ovom predmetu treba primijeniti pravni stav Vrhovnog suda RH sukladno kojem kada je pravna osnova na kojoj se temeljilo neko potraživanje utvrđena ništavom, zastara za ta potraživanja počinje teći 5 godina od pravomoćnosti presude kojom je takva pravna osnova utvrđena ništetnom pa kako je presuda kojom je utvrđen ništetnimn sporazum o umanjenju koeficijenta svim novozaposlenim radnicima za 0,20% postala pravomoćna 21.10.2020., to se od tog datuma ima računati petogodišnji zastarni rok za podnošenje tužbe, a koja je u ovom predmetu podnesena 11.4.2025., pa je ista po mišljenju tužitelja podnesena unutar zastarnog roka.
24. Iz presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5028/2018- 15 od 5.4.219. koja je postala pravomoćna dana 21.10.2020. (list 180-182 spisa) utvrđeno je da je ništetan Sporazum zaključen dana 29.8.2014. između Zagrebačkog holdinga d.o.o. Podružnica ZET i Sindikata koji djeluju u Zagrebačkom holdingu d.o.o. Podružnica ZET (list 19-20 spisa), a kojim Sporazumom je
25. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održanoj 30.1.2020. zauzeto je slijedeće pravno shvaćanja (Su-IV-47/2020-2): „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“
26. Međutim, u konkretnom slučaju, ovaj sud je utvrdio da tužitelj ima pravo na razliku između isplaćene plaće po koeficijentu 2,20 i one koju bi primio prema koeficijentu 2,40, a to iz razloga što su odredbe Ugovora o radu koje je tužitelj sklapao sa tuženikom kojima je koeficijent za obračun plaće utvrđen u visini 2,20 umjesto u visini od 2,40 ništetne sukladno čl. 91. st. 4. ZR-a (a kako je to već naprijed obrazloženo). Slijedom navedenog, kako je ovaj sud utvrdio da tužitelj ima pravo na utuženu razliku plaće zbog ništetnosti ugovornih odredbi o plaći sukladno čl. 91. ZR-a, a ne iz razloga što je pravomoćnom sudskom odlukom Pr-5028/2018-15 od 5.4.219. utvrđeno da je ništetan Sporazum zaključen dana 29.8.2014., to neosnovano tužitelj navodi da bi zastara u konkretnom slučaju počela teći od pravomoćnosti presude Pr- 5028/2018-15 od 5.4.219. tj. od 21.10.2020. Dakle, Sporazum zaključen dana 29.8.2014. nema nikakvog utjecaja na donošenje odluke u ovom predmetu pa isti ne može biti mjerodavan niti za odlučivanja o prigovoru zastare.
27. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da je nastupila zastara za utužena potraživanja koja su dospjela od 16.4.2017. do 16.3.2020. (plaće od ožujka 2017. do kraja veljače 2020.), kako to osnovano ističe tuženik, dok nije nastupila zastara za potraživanje koje je dospjelo 16.4.2020. (plaća za ožujak 2020.)
28. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi utužene razlike plaće za razdoblje od 1.3.2020. do 31.3.2021. u ukupnom iznosu od 1.377,02 eura bruto, kao pod točkom II. izreke presude, dok je valjalo odbiti preostali dio tužbenog zahtjeva za razdoblje od 1.3.2017. do kraja veljače 2020. u iznosu od 3.891,15 eura, kao pod točkom III. izreke presude.
29. Tužitelju su na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene zatezne kamate tekuće od 16-og u mjesecu za prethodni mjesec u skladno sklopljenim ugovorima o radu kojim je propisano da se plaća isplaćuje do desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec, te sukladno čl. 92. st. 3. ZR i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15., dalje: ZOO), a s obzirom na odredbu čl. 45. st. 1. i 2., u vezi sa čl. 14. Zakona o porezu na dohodak (NN, 177/04 i dr.) te čl. 61. st. 1. i 9. Pravilnika o porezu na dohodak (NN, 95/05 i dr.) plaćanje poreza i prireza dospijeva s isplatom primitka od nesamostalnog rada, tako da tužitelj ne može ostvariti pravo na zatezne kamate za razdoblje kroz koje isto kao sastavni dio bruto plaće nije dospjelo. Odluka o stopi zatezne kamate temelji se na čl. 29. ZOO, te Uredbi o izmjenama Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj: 156/22), kao u izreci presude.
30. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1 ZPP te su troškovi odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), a prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud je najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela u odnosu na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, pa je tako utvrdio da je tužitelj uspio po osnovi 100% i po visini 26%, dakle, uspio je ukupno sa 63% (100+26=126:2=63), a tuženik sa 37%, te je zatim od postotka tužitelja (koji je u većoj mjeri uspio) oduzeo postotak tuženika (koji je u manjoj mjeri uspio), što iznosi 26%, nakon čega je utvrdio iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova tužitelja (koji je u većoj mjeri uspio u parnici) koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te je tužitelju odmjerio naknadu dijela takvih troškova u omjeru od 26%. Tako je tužitelju priznat trošak zastupanja po punomoćniku i to: za sastav tužbe po Tbr. 7/1 - 100 bodova, ročište 2.7.2025. i 12.11.2025. po Tbr. 9/1 - po 100 bodova za svako, podnesak od 23.7.2025. po Tbr. 8/4 – 25 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi ukupno 650,00 eura, a uvećano za trošak PDV-a iznosi 812,50 eura. Kako je tužitelj uspio u sporu sa 26%, to trošak tužitelja iznosi 211,25 eura. Tužitelju nije priznat trošak sudskih pristojbi jer mu isti niti nije nastao. Odluka o kamatama na parnični trošak temelji se na čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima i čl. 151 st. 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 11. prosinca 2025.
Sudac:
Monika Ferić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 5 primjeraka putem ovog suda u roku od 15 dana.
DNA:
1. Pun. tužitelja
2. Tuženiku
3. Spis
