Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-807/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Vedranu Juričan, odvjetniku u Varaždinu, B. Radića 28/III, protiv tužene Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćnicima Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri iz Zagreba, Trg žrtava fašizma 6/III, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene javne glavne rasprave održane dana 5. studenog 2025. u prisutnosti z. punomoćnice IK, odvjetničke vježbenice u OD Slunjski & Rudnički j.t.d. iz Varaždina te z. punomoćnice BK, odvjetničke vježbenice u OD Pavliček Ergarac Medved j.t.d., Varaždin, 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredaba Ugovora o kreditu broj: 9011151934 od 13. travnja 2006.g. sklopljen između tužitelja CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, solemniziran kod Javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina pod brojem: OU- 377/06-1 dana 14. travnja 2006.g. i to:

-t.4 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje kamate, koja se obračunava u CHF, po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,

-t.7 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja, a u slučaju promjene kamatne stope iz t.4 da tužitelj kao korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.428,91 eur (slovima: tritisućečetiristodvadesetosameura i devedesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom i to:

-na iznos od 60,46 eur tekućom od 30. rujna 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 56,05 eur tekućom od 31. listopada 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 58,42 eur tekućom od 30. studenog 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,72 eur tekućom od 31. prosinca 2010.g. pa do isplate,

-na iznos od 60,93 eur tekućom od 31. siječnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 140,81 eur tekućom od 30. travnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 108,46 eur tekućom od 31. svibnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 71,24 eur tekućom od 30. lipnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 83,89 eur tekućom od 31. srpnja 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 72,39 eur tekućom od 31. kolovoza 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 65,79 eur tekućom od 30. rujna 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 64,97 eur tekućom od 31. listopada 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 64,38 eur tekućom od 30. studenog 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,28 eur tekućom od 31. prosinca 2011.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,33 eur tekućom od 31. siječnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,56 eur tekućom od 29. veljače 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 68,51 eur tekućom od 31. ožujka 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,53 eur tekućom od 30. travnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 70,48 eur tekućom od 31. svibnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 68,97 eur tekućom od 30. lipnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,48 eur tekućom od 31. srpnja 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 0,68 eur tekućom od 30. rujna 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 204,45 eur tekućom od 31. listopada 2012.g. pa do isplate,

-na iznos od 205,77 eur tekućom od 31. siječnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 68,84 eur tekućom od 28. veljače 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 69,04 eur tekućom od 31. ožujka 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 67,28 eur tekućom od 30. travnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 62,59 eur tekućom od 31. svibnja 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 62,47 eur tekućom od 31. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 227,50 eur tekućom od 31. listopada 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 104,13 eur tekućom od 30. studenog 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 1,05 eur tekućom od 31. prosinca 2013.g. pa do isplate,

-na iznos od 101,21 eur tekućom od 31. siječnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 30,47 eur tekućom od 30. lipnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 171,58 eur tekućom od 31. srpnja 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 35,81 eur tekućom od 31. kolovoza 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 35,54 eur tekućom od 30. rujna 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 36,68 eur tekućom od 31. listopada 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 37,48 eur tekućom od 30. studenog 2014.g. pa do isplate,

-na iznos od 134,14 eur tekućom od 30. travnja 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 20,48 eur tekućom od 31. kolovoza 2015.g. pa do isplate,

-na iznos od 219,07 eur tekućom od 30. rujna 2015.g. pa do isplate, time da se stopa zakonske zatezne kamate za razdoblje do 31. srpnja 2015.g. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 01. siječnja 2023.g. pa do 29. prosinca 2023.g. određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. pa nadalje određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u skladu s odredbama čl.29 ZOO, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje ništetnosti članka 1. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno glavnica vezana za CHF.

IV. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 1.230,48 EUR.

V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju CK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.425,24 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećano za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 3.365,25 EUR te utvrđenja ništetnosti odredaba točke 1., točke 4. i točke 7. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 13. travnja 2006. broj 9011151934, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, pod brojem OU-377/06-1 14. travnja 2006. i kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 47.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita uz rok otplate od 360 mjeseci. Potom da su stranke 12. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu solemnizirano kod istog javnog bilježnika, a temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Točkom 1. Ugovora da je ugovoreno da se tužitelju stavlja na raspolaganje kunska protuvrijednost iznosa od 47.100,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, točkom 4. da se tužitelj obvezuje platiti kamatu koja se obračunava u CHF po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana i koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,35%, a točkom 7. da je ugovorena otplata kredita i kamata u jednakim mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Tužitelj tvrdi da su navedene odredbe Ugovora ništetne jer su protivne prisilnim propisima, konkretno Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima. Ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni da tužitelju nisu bile lako razumljive niti lako uočljive. Predmetni Ugovor da je standardni ugovor banke na koji tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati, a u Ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope, te da se radi o tipskom ugovoru kod kojeg se ni o jednoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Tokom otplate kredita tuženik da je više puta mijenjao kamatne stope ne tražeći suglasnost tužitelja, posljedično čemu su se povećale i rate kredita , jednako kao i zbog promjene švicarskog franka u odnosu na kunu. U odnosu na tvrdnju o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba, tužitelj se poziva na Presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donijetoj u kolektivnom pravnom sporu, presude Visokog trgovačkog suda HR Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. . Tužitelj da je pristao na konverziju predmetnog kredita kako bi mu se smanjio iznos neotplaćene glavnice i mjesečne rate, a provedenom konverzijom nije nestao uzrok ništetnosti Ugovora o kreditu jer tužitelju nije naknađena šteta zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope. Ujedno da provedena konverzija ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravo na utvrđenje da su pojedine odrede Ugovora ništetne.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe u bitnome da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je svrha Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. bila izjednačiti položaj dužnika iz kredita u CHF s položajem u kojem bi bili da su njihovi krediti od početka bili denominirani u eurima, a zakon je predvidio detaljan mehanizam konverzije. Nakon stupanja na snagu tog zakona i prihvaćene konverzije, tužitelj ne može na temelju instituta stjecanja bez osnove tražiti isplatu jer je smisao i svrha tog instituta da svaka strana vrati ono što je primila. Također da tužitelj pogrešno tumači presude iz kolektivne zaštite potrošača kao da je na temelju tih presuda ustanovljena fiksna kamatna stopa. Predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu da je u cijelosti usklađen s prisilnim zakonskim odredbama i propisanom metodologijom obračuna konverzije i tužitelj da je sklapanjem navedenog Dodatka izrazio svoju volju da se odnosi među strankama reguliraju upravo na način kako je sadržano u Dodatku. U odnosu na valutnu klauzulu, da je ugovaranje iste dopušteno odredbom čl. 22. ZOO-a, a da je volja ugovornih strana bila ugovaranje upravo promjenjive kamatne stope koje se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika. Konačno ističe i prigovor zastare. Na pripremnom ročištu 18. svibnja 2021. tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja po osnovi provedene konverzije i utvrđene preplate u minimalnom iznosu od 9.271,08 HRK/1.230,48 EUR.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu, Dodatak Ugovoru o kreditu, Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. uz otplatni plan, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, knjigovodstvenu karticu tuženika za predmetni Ugovor o kreditu, pregled uplata po kreditu, izvadak otvorenih stavaka na dan 30. rujna 2015., saslušan je tužitelj te je pročitan nalaz financijskog vještaka Centar poslovnih analiza d.o.o. iz Čakovca.

4. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, ukazuje se činjenično nespornim između stranaka da su 13. travnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 47.100,00 CHF po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja, solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz Varaždina, broj OU-377/06-1 od 14. travnja 2006., te je nesporno da je namjena kredita bila izgradnja i dovršenje stambenog objekta. Nije sporno da je u t. 4. ugovoreno promjenjiva kamatna stopa, a u t. 7. otplata kredita u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Isto tako nije sporno da je u t. 1. ugovorena valutna klauzula u CHF. Nije sporno ni to da je rizik promjene vrijednosti valute CHF u cijelosti snosio tužitelj koji je anuitete otplaćivao u hrvatskim kunama. Nije sporno ni to da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu 12. prosinca 2015., sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a prema izračunu konverzije na dan 30.9.2015., nakon konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR, iznos neotplaćene glavnice kredita na spomenuti 30.9.2015. iznosi 25.451,00 EUR, te je utvrđena preplata od 1.198,08 EUR. Sve navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

5. Sporno je između stranaka da li su ništetne točke 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu. Nadalje, da li tužitelj ima pravo na kondemnatornu pravu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK/15, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostavio pravu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporan je iznos eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30.9.2015. s kojim danom je izvršena konverzija kredita, te je sporno da li je nastupila zastara predmetne tražbine, a sporno je i da li tuženik ima dospjelu tražbinu prema tužitelju u iznosu od 1.230,48 EUR koju tražbinu stavlja u prijeboj tražbini tužitelja.

6. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

7. Presudom pak istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

8. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati jednako na sve potrošače, već od slučaja do slučaja nakon utvrđenja prave volje ugovornih strana i utvrđenja informiranosti primatelja kredita o svim parametrima eventualnih rizika, tuženiku kratko treba reći da se prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

9. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost tuženik nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati niti iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da mu je tuženik ponudio isključivo predmetni kredit gdje je glavnica vezana uz valutu CHF, a obzirom na visinu njegove plaće koja je tada bila minimalna, a nije mu objašnjeno da postoji bilo kakav rizik ugovaranja promjenjive kamatne stope ili glavnice vezane uz CHF.

10. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

11. U vrijeme podnošenja ove tužbe 11.6.2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

12. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita 2005. godine, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 3,99% prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).

13. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

14. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. toč. 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

15. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 12. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su u članku 2 Dodatka mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita te u članku 3 mijenjale iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o preplati od 1.198,08 EUR.

17. Dodatak Ugovoru o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

18. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

19. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZIDZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

20. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

21. Međutim Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

22. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

23. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 C protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

24. Točno je da je tužitelj kao korisnik kredita mogao odbiti konverziju koju mu je banka prethodno bila dužna ponuditi. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan.

25. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrdile višak preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razlika između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještaku Centar poslovnih analiza d.o.o., a na koji nalaz u smislu matematičkog izračuna stranke nisu imale primjedbe, utvrđeno je da je tužitelj do konverzije, ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,35% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 30.9.2015. više uplatio 4.626,99 EUR sa više uplaćenim iznosima po pojedinim mjesecima kako je pobliže navedeno u izreci presude, to je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, a primjenom daljnje odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Vještak je navedeni iznos preplate umanjio za iznos više plaćenog iznosa nakon provedene konverzije od 1.198,08 EUR. Dakle, iz Nalaza jasno proizlazi da tužitelj provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen uslijed preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredaba Ugovora o kreditu i promjeni tečaja CHF tijekom otplate kredita do 30.9.2015.

27. U odnosu na prigovor tuženika da je vještak trebao uzeti u obzir i tzv. negativne razlike, uslijed manje plaćenog zbog povoljnijeg tečaja, valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Revd-5374/2021 dopustio reviziju radi odgovora na pitanje treba li kod restitucijskog zahtjeva za isplatu zbog ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, utvrđenu negativnu tečajnu razliku CHF na dan isplate kredita i tečaja CHF po kojem je plaćen anuitet kredita umanjiti za razliku iznosa anuiteta kada je tečaj CHF na dan plaćanja manji od onoga na dan isplate kredita. Stajalište je ovog suda da se negativne tečajne razlike ne uzimaju u obzir već da tuženik, da bi ostvario svoju tražbinu treba podnijeti protutužbu ili istaknuti prigovor radi prebijanja, što tuženik nije učinio. Međutim, neovisno od toga, tužitelj nije ništa stekao po tom osnovu, odnosno, nije se obogatio. Dakle, okolnost da su u određenom razdoblju plaćani niži anuiteti, ne utječe na rezultate provedenog vještačenja kojim su utvrđivani preplaćeni iznosi temeljem ništetnih odredbi, a koje je tuženik dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom zbog ništetnosti, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio odnosno primio. Tuženik koji je sam sastavio nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenjala njegovom odlukom i valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove iz čl. 1111 ZOO-a. U tom smislu govori i odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-580/07 od 22. kolovoza 2007. i Rev- 2624/2015 od 23. siječnja 2019., odnosno da onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan je i nema pravo na povrat danog. Sud nije ni ovlašten samovoljno odbijati tečajne razlike kada su one bile niže od onog u vrijeme isplate kredita, a u slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva (odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.). Naime, tuženik na pripremnom ročištu 18. svibnja 2021. ističe prigovor radi prebijanja po osnovi provedene konverzije i utvrđene preplate u minimalnom iznosu od 9.271,08 HRK, a kao što je vidljivo iz nalaza vještaka, iznos preplate od 1.198,08 EUR uzet je u obzir na način da je od ukupnog iznosa preplate od 4.626,99 EUR oduzet taj iznos čime se dobiva stvarni iznos preplate od 3.428,91 EUR. Iz tog razloga nije osnovan prigovor prijeboja.

28. Slijedom iznijetog, sud u cijelosti prihvaća nalaz vještaka stručnim i objektivnim i temelji odluku na nalazu vještaka, odnosno prihvaća tužbeni zahtjev koji je usklađen upravo sa nalazom vještaka. Na matematički izračun vještaka stranke nisu imale primjedbi, a tuženik je i izričito istaknuto da ne predlaže saslušanje vještaka.

29. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 11.6.2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbine za podnošenje konkretne tužbe.

30. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), propisano je kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi, a čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

31. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu kojim se ugovara iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF, sud ocjenjuje taj dio tužbenog zahtjeva neosnovanim. Naime, iz Presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača proizlazi da ugovorna odredba kojom je ugovorena obveza banke, a ne potrošača, nije u kolektivnom sporu utvrđena ništetnom pa utvrđenja iz te presude nemaju obvezujući učinak, a kako tužiteljica nije iznijela nikakve razloge zbog kojih smatra tu odredbu ugovora kojim je obveza tužene isplatiti kredit u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju tužene važećem na dan korištenja kredita ništetnim pa je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen. Osim toga, riječ je o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet Ugovora) pa na temelju čl. 84. ZZP/2003 ne podliježe testu poštenosti. Radi se o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tužene na isplatu kredita, zbog čega nije riječ o obvezi koja u smislu čl. 81 st. 1. ZZP/2003 može stvoriti znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača. Iz iznijetih razloga taj je dio tužbenog zahtjeva odbijen kao pod točkom III. izreke presude.

32. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja povećao tužbeni zahtjev sa iznosa od 3.365,25 EUR na iznos od 3.428,91 EUR, dakle preinačio tužbu, a kojoj preinaci se tuženik nije protivio pa nije bilo ni mjesta donošenju odluke o dopuštenju preinake tužbe.

33. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

34. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 5. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, obzirom da tužitelj nije uspio u sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, podnesaka od 28.4.2021., 10.5.2021., 24.8.2023. i 27.2.2025., zastupanja na raspravama 18.5.2021., 7.9.2023., 12.12.2023., 5.11.2025., sve u iznosima od po 200,00 EUR, PDV na navedene iznose 400,00 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR i trošak pristojbe na tužbu 93,44 EUR ili ukupno 2.425,24 EUR. Naprotiv tužitelju nije priznat trošak sastava podnesaka od 24.8.2023. i 22.10.2025. u kojima se u bitnome već ponavljaju navodi iz ranije navedenih podnesaka kao ni trošak pristupa ročištu za objavu presude na koje nije pristupio.

Varaždin, 11. prosinca 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužitelja – Vedran Juričan, odvjetnik u Varaždinu, Braće Radića 28/III 2) Punomoćnici tuženika – OD Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri iz Zagreba,

Trg žrtava fašizma 6/III