Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26 D

Poslovni broj: Gž-1535/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tanje Novak- Premec predsjednice vijeća, Dijane Hofer sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JA (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Atili Šilješu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb (OIB:14036333877), Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku broj P-820/2022-13 od 28. listopada 2024. ispravljene rješenjem broj P-820/2022-20 od 23. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/Žalba tuženika djelomično se prihvaća, a djelomično odbija kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-820/2022-13 od 28. listopada 2024., ispravljena rješenjem broj P-820/2022-20 od 23. lipnja 2025. :

-preinačava u dijelu toč.I/izreke i odbija tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140260452- 20010365903/2005, sklopljenog između tužitelja JA i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb dana 17. svibnja 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-1073/2005 dana 23. svibnja 2005., a sve u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu i dr. i to cit: Članak 2.: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize...".

- potvrđuje u preostalom dijelu toč.I/izreke, u toč.II/- i toč.III/izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava pa se odluka o troškovima postupka sadržana u toč.III/izreke presude Općinskog suda u Osijeku broj P-820/2022-13 od 28. listopada 2024., ispravljena rješenjem broj P-

820/2022-20 od 23. lipnja 2025.:

-potvrđuje u dijelu tužitelju dosuđenih troškova postupka u iznosu od 3.089,53 Eur sa zateznom kamatom tekućom od 28. listopada 2024.;

-preinačuje u dijelu tužitelju dosuđenih troškova postupka u iznosu od 382,73 Eur sa zateznom kamatom i odbija tužitelj sa odnosnim zahtjevom.

II/Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u toč. I/ izreke suđeno je:

"Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140260452- 20010365903/2005, sklopljenog između tužitelja JA i tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb dana 17. svibnja 2005., ovjerenog kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod brojem OU-1073/2005 dana 23. svibnja 2005., a sve u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu i dr. i to cit: Članak 2.: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize...", Članak 3.: "...u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 27.900,00 CHF .., "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize...", Članak 23.: "Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao pravne posljedice koje za njih prostječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora.". Toč.II. izreke, ispravljene rješenjem broj P-820/2022-20 od 23. lipnja 2025., naloženo je tuženiku da tužitelju s osnova preplate zbog ništetne ugovorne odredbe kojim je povrat kredita vezan uz tečaj CHF na dan plaćanja isplati iznos od 1.834,67 EUR sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki pobliže određene mjesečne novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 1. rujna 2005. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 1. lipnja 2012.), sve do isplate. Toč.III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.472,26 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu pobija tuženik u cijelosti, iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje:

ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 i 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 pri čemu se ZID ZPP objavljeni u „Narodnim novinama“ 70/19 i 80/22 primjenjuju u dijelu propisanom odredbama čl.117.stav.2. i 3. ZID ZPP/19 i čl. 107.stav.2., 3., 4. i 5. ZID ZPP/80/22) i kako navodi – zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom ovom sudu da je preinači, podredno ukine i predmet vrati istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (unatoč zabrani dvostrukog ukidanja propisanom odredbom čl. 366.a stav.1. ZPP imajući u vidu da je ranija prvostupanjska presuda broj P-1157/2018-30 od 1. srpnja 2022. ukinuta ovosudnim rješenjem broj Gž-1301/2022-2 od 20. listopada 2022.).

Zahtijeva i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Naime, obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od činjenica koje su između predmetnih stranaka nesporne - da su tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika – Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor dana 17. svibnja 2005. sklopili ugovor o namjenskom kreditu za kupovinu automobila kojim je kreditor odobrio korisniku iznos od 27.900,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF kreditora na dan korištenja kredita (čl.2.), na rok od 7 godina, da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno dan plaćanja (čl.3.3. i 3.4.) i da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

5.1. Iako prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude obrazlaže ništetnost i ugovornih odredbi kojima je ugovoreno da je stopa redovne kamate promjenjiva prema jednostranoj odluci kreditora i kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita - a što uopće nije predmet konkretnog tužbenog zahtjeva - iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude dade se razabrati da je dokazni postupak usmjeren (i) na raspravljanje tužbene teze prema kojoj tužitelj u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu zbog propusta tuženika nije raspolagao sa svim informacijama koje su mu bile potrebne obzirom da je primjena valutne klauzule u CHF omogućila tuženiku stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije CHF, a što da je dovelo do znatne neravnoteže u pravima obvezana ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača a što je protivno svrsi zbog koje je valutna klauzula zakonom predviđena slijedom čega da su odnosne ugovorne odredbe nepoštene i ništetne pri čemu se tužitelj poziva i na pravni doseg presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa - presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je valuta kune vezana uz tečaj valute CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

5.2. Iznoseći sadržaj utvrđenja iz pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - da su banke (pa i prednik tuženika Hypo Alpe Adria Bank d.d. a koji je sljednik kreditora Slavonske banke d.d. Osijek) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora sa Slavonskom bankom d.d. Osijek) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, čime da je (i) prednik tuženika postupao suprotno odredbama (čl.81., čl.82. i čl.90.) tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama čl. 96. i čl.97. tada važećeg ZZP/07 („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), a i odredbama Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/91 – „Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 odnosno ZOO/05 - "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13 i 78/15), prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 502.c ZPP koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a stav. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi – ocjenivši da se pravna utvrđenja iz citiranih presuda proizašlih iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača po tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatskog saveza udruge za zaštitu potrošača protiv više tuženih banaka, između ostalih i ovdje prednika tuženika (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) primjenjuju i na predmetni odnos parničnih stranaka.

5.3. Prethodno navedeno iz razloga što je iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu broj Tt-16/22619-2 od 11. srpnja 2016. utvrdio da je Slavonska banka d.d. Osijek pripojena društvu Hypo Alpe Adria Bank d.d. a koje je Odlukom skupštine društva od 14. lipnja 2016. promijenilo naziv u Addiko Bank d.d. (tuženika).

5.4. Zaključivši o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi, prvostupanjski sud je dokazni postupak koncentrirao na utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva prihvativši utvrđenja provedenog financijskog vještačenja da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF/kn preplatio iznos od 1.834,67 Eur pa je obvezao tuženika u smislu odredbe čl.1111. ZOO/05 da tužitelju isplati navedenu tražbinu.

6. Prigovor zastare prvostupanjski sud ocijenio je neutemeljenim pozivajući se pri tom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stav. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

7. Ističući u žalbi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tuženik u žalbi pobliže ne navodi o kojoj se bitnoj povredi odredaba parničnog postupka radi, no pri tom se iz sadržaja obrazloženja žalbe može zaključiti da pledira na bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP koja je i po ocjeni ovoga suda ostvarena obzirom da je obrazloženje prvostupanjske presude u bitnim dijelovima manjkavo (izostali su razlozi obrazloženja o ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula) i nerazumljivo (u dijelu obrazloženja ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci kreditora i naknade za prijevremenu otplatu kredita koje uopće nisu predmetom tužbenog zahtjeva). No rukovodeći se ovlašću iz odredbe čl. 373.a.stav.1. toč.2. u vezi sa stav.3. ZPP ovaj je sud bitne činjenice utvrdio na temelju isprava (ugovora o kreditu) i izvedenih dokaza (iskaza tužitelja) koji se nalaze u spisu iako ih je prvostupanjski sud propustio sadržajno analizirati i vrijednosno ocijeniti.

7.1. Naime, iz sadržaja u spis priloženog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja, za zaključiti je ponajprije da tužiteljevo svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3.stav.1. toč.1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 - "Narodne novine" broj 96/03 važećem na dan zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa) proizlazi iz sadržaja predmetnog namjenskog ugovora o kreditu za kupovinu osobnog vozila, te da tuženik tijekom trajanja prvostupanjskog postupka nije dokazao suprotno.

7.2. Nadalje proizlazi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen na standardnom obrascu, da prednik tuženika tužitelju kao potrošaču nije dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF niti mu je na valjan i razumljiv način objasnio rizik promjene tečaja a što da je dovelo do znatne neravnoteže među strankama na štetu tužitelja obzirom da je tužitelju suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz te obveze proizlaze pa je postupanje (prednika) tuženika protivno odredbama čl. 81. stav. 1. i čl. 83. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom odredbe čl. 87. stav. 1. ZZP/03.

8. Na žalbenu tvrdnju da je toč.I/izreke pobijane presude u cijelosti oglašena ništetnom ugovorena valutna klauzula kojom je tečaj CHF vezan uz kn, valja navesti da i iz sadržaja mjerodavnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potrošača jasno proizlazi da su ništetnim oglašene ugovorne odredbe kojim je tečaj CHF/kn određen trenutkom dospijeća obveze odnosno plaćanja obveze, a ne sama ugovorena valutna klauzula kao takva. Navedeno proizlazi i iz sadržaja predmetnih ugovornih odredbi čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se obveze po kreditu "po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja".

8.1. No ispitujući pobijanu presudu i u okviru ovlasti iz odredbe čl.365.stav.2. ZPP-a dakle neovisno od žalbom isticanih žalbenih razloga i njihovog obrazloženja, ovaj sud je žalbu tuženika djelomično ocijenio osnovanom obzirom da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pravni doseg ranije citiranih presuda proizašlih iz spora radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača primijenio i u odnosu na dio ugovorne odredbe čl.2. predmetnog Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2005. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 27.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF/kn prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita.

8.2. Razumijevanja radi valja navesti da sud prvog stupnja prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan sporazum stranaka sadržan u čl.2. predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na isplatu (korištenje), a ne na otplatu (vraćanje) kredita, izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. s obzirom da cit. odlukom u kolektivnom sporu ta odredba kojom se uređuje obveza banke, a ne potrošača, nije utvrđena ništetnom. Zbog toga na utvrđenje ništetnosti tog dijela ugovora o kreditu, presude donesene u kolektivnom sporu nemaju obvezujući učinak pa je prvostupanjski sud neosnovano prihvatio zahtjev u tom dijelu pozivom na presudu iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača. S obzirom na to da je riječ o jasnoj odredbi kojom je definirana bitna obveza tuženika (kao trgovca) na isplatu kredita, a ne obveza potrošača i da se ne radi o obvezi koja u smislu odredbe čl.81.stav.1. ZZP/03 stvara znatniju neravnotežu u pravima ili obvezama stranaka na štetu potrošača, već se radi o transparentnoj ugovornoj odredbi kojom je definirana glavna obveza kreditora (predmet ugovora) to ista na temelju odredbe čl.85. ZZP/03 ne podliježe testu poštenosti. Zbog toga je pozivom na odredbu čl.373. toč.3. ZPP-a zahtjev za utvrđenje ništetnom tih odredbi odbijen i preinačena toč. I. izreke prvostupanjske presude.

9. Neosnovano tuženik u žalbi obrazlaže osnovanost svog prigovora zastare jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske je dana 31. siječnja 2022. pod brojem Su-IV-33/2022- 2 donio Objedinjeno pravno shvaćanje (koje obuhvaća i pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), posljedično čemu je prvostupanjski sud (ipak) pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF jer je predmetna tužba podnesena 4. prosinca 2018. (čl. 225. ZOO/05).

10. Neosnovano tuženik u žalbi osporava primjenjivost utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača u ovom predmetu zbog toga što je predmetni ugovor zaključen s društvom Slavonska banka d.d., a ne s tuženikom. Naime, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Rev 1135/2023-2 od 3. siječnja 2024. (točka 28.), koje je primjenjivo u ovom predmetu jer je riječ o usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i koje prihvaća i ovaj sud - “odluke donesene u kolektivnom sporu protiv Hypo Alpe-Adria-Bank, kao preuzimatelja Slavonska banka d.d., odnose i na odnose nastale između potrošača i Slavonska banka d.d. ”

11. Osporavajući dosudu tužitelju zatezne kamate kao da je tuženik nesavjestan stjecatelj, tuženik osnovano ističe da i u tom dijelu pobijanoj presudi nedostaju razlozi, no imajući u vidu utvrđenja navedena pod toč. 7.2. ovog obrazloženja i činjenicu da je u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđeno da je prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe to je evidentno da je opisano postupanje (prednika) tuženika podrazumijeva nesavjesnost i nepoštenje zbog čega je primjenom članka 1115. ZOO kao nepošteni stjecatelj dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja. I u odnosu na utvrđeni nedostatak obrazloženja pobijane presude odlučeno je primjenom odredbe čl.373.a.stav.1. toč.2. u vezi stav.3. ZPP.

12. Konačno, neutemeljeno tuženik u žalbi pledira na žalbenom razlogu pogrešne primjene materijalnog prava tvrdnjom da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je navedeno utvrđenje proizašlo i sadržano u pravomoćnim presudama donesenim u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača, a potvrđeno i utvrđenim činjeničnim stanje u predmetnoj parnici u kojoj tuženik nije dokazao drugačije.

12.1. Razumijevanja radi valja navesti da tuženik tijekom opširno provedenog prvostupanjskog dokaznog postupka nije dokazao okolnosti iz kojih bi proizlazilo suprotno od utvrđenja sadržanih u presudama donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a na koja se pozvao tužitelj u predmetnom, pojedinačnom potrošačkom sporu. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, to je Ustavni sud Republike Hrvatske u toč.22. svoje odluke broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. izrazio stajalište prema kojemu, citira se :" ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora." Pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (toč.26.). Tome valja nadodati da je Ustavni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci također ukazao da postoji stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (istovjetno i toč. 11. - 11.3. rješenja broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.). Osnovano je stoga prvostupanjski sud takav dokazni prijedlog tuženika odbio, dok je tuženik sam odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja predloženog svjedoka, a navedeno u žalbi niti ne problematizira.

13. Obzirom na izneseno, valjalo je žalbu tuženika djelomično odbiti i potvrditi toč.I/izreke prvostupanjske presude u dijelu kojem je ništetnom utvrđena ugovorna odredba čl.3. predmetnog ugovora o kreditu kojom je otplata kredita vezana uz tečaj CHF/kn na dan plaćanja odnosno dospijeća obveze.

14. Konačno, iako i pitanje ništetnosti ugovorne odredbe čl.23. predmetnog ugovora, koja glasi "Potpisom ovog Ugovora stranke potvrđuju da su ga pročitale, razumjele, te da on predstavlja njihovu pravu i ozbiljnu volju, te prihvaćaju sva prava i obveze koji iz njega proistječu, kao pravne posljedice koje za njih prostječu iz ovog Ugovora, te se odriču prava na pobijanje iz razloga nerazumijevanja Ugovora" izlazi iz pravnog dosega učinaka ranije citiranih mjerodavnih presuda proizašlih iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (niti o razlozima utvrđenja ništetnom te odredbe prvostupanjska presuda sadrži ikakvo obrazloženje) to međutim obzirom na ranije u toč.7.2. ovog obrazloženja navedena utvrđenja valja zaključiti da je ista nepoštena i ništetna u smislu odredbi ZZP/03 jer dovodi potrošača (tužitelja) u neravnopravan položaj da se unaprijed odriče prava pobijanja predmetnog ugovora iako u času sklapanja istog nije mogao (zbog isključivog postupanja kreditora) objektivno sagledati i razumjeti opseg svojih ugovornih obveza pa je i u tom dijelu valjalo pozivom na odredbu čl.373.a.stav.1. toč.2. u vezi sa stav.3. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

15. Iako tuženik odluku o troškovima postupka pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka to valja navesti da je ovaj sud, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primijenjenog materijalnog prava, utvrdio da je prvostupanjski sud protivno Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa – "Narodne novine" broj 138/23) tužitelju priznao nagradu za pet obrazloženih podnesaka pa je povodom žalbe tuženika valjalo preinačiti odluku o troškovima postupka i odbiti zahtjev tužitelja u odnosu na iznos od 250,00 Eur (koji obuhvaća nagradu za peti obrazloženi podnesak po Tbr.8/1 Tarife i naknadu po Tbr. 42 Tarife) i to pozivom na odredbu čl.380.toč.3. ZPP.

15.1. Neutemeljeno i protivno odredbi čl.6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23) prvostupanjski sud je tužitelju dosudio i naknadu sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu jer je tužitelj kao potrošač oslobođen pristojbene obveze. Na raniju (ukinutu) presudu broj P-1157/2018-30 od 1. srpnja 2022. tužitelj pristojbu nije platio niti je od strane prvostupanjskog suda pozvan na plaćanje iste slijedom čega mu ne pripada ni naknada za takav trošak od protivne strane (istovjetno i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev- 450/2024-2 od 9. travnja 2024. i Rev-158/2021-2 od 27. veljače 2024). Stoga je djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika valjalo preinačiti odluku o troškovima i odbiti tužitelja sa zatraženim iznosom s tog osnova od 132,73 Eur sukladno odredbi čl.380.toč.3. ZPP.

15.2. U preostalom dijelu za dosuđeni iznos od 3.089,53 Eur pobijanu odluku o troškovima valjalo je potvrditi sukladno odredbi čl.380.toč.2. ZPP-a.

16. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka obzirom da je njegov žalbeni uspjeh u kvalitativnom smislu bez utjecaja na omjer njegovog uspjeha u provedenom postupku pa i žalbenom.

U Varaždinu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec