REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-265/2025-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 7. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 3206496654, sklopljenog između korisnika kredita ŠM i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 od dana 14. travnja 2006., sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu, a koja glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o

Tarifi naknada za usluge Kreditora.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 817,80 eura sa zateznom kamatom koja teče od dana 27. travnja 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 817,80 eura preko stope zatezne kamate dosuđene pod točkom II. izreke, kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.351,12 eura sa zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 398,88 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 11. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako je 8. lipnja 2023. s korisnikom kredita ŠM sklopio Ugovor o cesiji, broj: OV-4431/2023, a temeljem kojeg je korisnik kredita prenio na tužitelja sva potraživanja s osnova ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog s tuženikom. Navedeni Ugovor o kreditu sklopljen je 14. travnja 2006. te je čl. 2. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva, a tuženik nije informirao korisnika kredita o tome koji bi stvarni troškovi bili obuhvaćeni ovom naknadom, razlozima koji bi opravdavali naplaćivanje takve naknade, svrsi naknade, relaciji odnosa između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. S obzirom na navedeno, tuženik je dužan tužitelju, s osnove ništetne ugovorne odredbe naknadi isplatiti iznos stečen bez osove za zateznim kamatama od dana plaćanja do dana isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva dok ne spori visinu istoga. U bitnom ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te da se predmetne tražbine po svojoj prirodi protive prenošenju na drugoga a pod tim tražbinama smatraju se one koje se temelje na odnosu povjerenja vjerovnika i dužnika, na njihovim osobnim odnosima te stoga treba uvažiti činjenicu da je u odnosu na dužnika pravno relevantna promjena vjerovnika. Osporava da je korisnik kredita bio potrošač te ističe i prigovor zastare. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi i da su korisniku kredita protumačene sve odredbe ugovora o kreditu od strane djelatnika banke. Osporava i tijek zakonskih zateznih kamata te navodi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom navedenog, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na utvrđenje ili ustanovljenje ništetnosti bio osnovan (a čemu se tuženik protivi), jedino bi bilo pravno osnovano tužitelju dosuditi isplatu glavnog potraživanja zajedno sa zateznim kamatama tekućim od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost odnosno podredno od podnošenja tužbe u konkretnom predmetu. S obzirom na navedeno, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbu tužitelja i tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 8. lipnja 2023. (list 7 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 8. lipnja 2023. (list 8-12 spisa), dopis LM upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 8. lipnja 2023. (list 13 spisa), Ugovor o namjenskom kreditu, broj ugovora: 3206496654 od dana 12. travnja 2008. (list 14-20 spisa), izvadak iz zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 21 spisa), izlist tuženika – Efektivna kamatna stopa /Realna godišnja kamatna stopa: 5,03 %; Postotna godišnja stopa: 50,03 % (list 23-29 spisa), Izjavu o zapljeni računa (zadužnicu) na ime ŠM od 14. travnja 2006. (list 30-31 spisa), suglasnost o zapljeni od 14. travnja 2006. (list 32 spisa), Izjavu o zapljeni računa (zadužnicu) na ime ŠMĆ od 14. travnja 2006. (list 33-34 spisa), suglasnost o zapljeni od 14. travnja 2006. (list 35 spisa), dopis ovdje tuženika upućen ŠM – obavijest o stavljanu kredita u otplatu i dospijeće interkalarne kamate od 1. svibnja 2006. uz potvrdu o obavljenim transakcijama (list 36-37 spisa), policu osiguranja korisnika kredita broj 990101-170123394 (list 38-39 spisa), mišljenje nezavisnog odvjetnika Gerarda Hogana od 2. travnja 2020. (list 61-81 spisa), izvadak iz upute (list 127-128 spisa), izvadak tuženika – rekonstrukcija (list 162-188 spisa), iskaz svjedoka ŠM (list 210-212 spisa).

4. Tužitelj je tijekom postupka specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 18. lipnja 2025. te je isti u odnosu na kondemnatorni zahtjev povisio na iznos od 817,80 eura a obzirom na dokumentaciju iz koje je razvidna visina naknade. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva. Međutim valja istaknuti kako je tuženik odgovorom na tužbu osporio visinu tužbenog zahtjeva a tužitelj je u konačnici specificirao tužbeni zahtjev sukladno relevantnoj dokumentaciji . te je tuženik upravo tako naznačenu visinu učinio nespornom.

Slijedom navedenog, a obzirom da tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove potražuje isplatu, a prema ocjeni ovoga suda preinaka je svrsishodna to je sud dopustio istu na ročištu 7. studenog 2025. temeljem odredbe čl. 191 st. 2 Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

- dalje: ZPP).

5. Na temelju odredbe čl. 8. ZPP-a ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu broj: 3206496654 od dana 14. travnja 2006. te zahtjev za isplatu iznosa koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, osnova, zastara predmetnog potraživanja te tijek zateznih kamata. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

8. Predmetni Ugovora o namjenskom kreditu. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 12. travnja 2008. između ŠM i tuženika , te iz istog proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Predmetnim ugovorom odobren je korisniku kredit od 126.500,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Prema odredbi čl. 2. st. 4. Ugovora korisnik kredita obvezao se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

9. ŠM je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopio 8. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl. 1., kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Dakle činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupaju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

10. Prema tome Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Obzirom na navedeno nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. Nadalje u pogledu prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

12. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ŠM, korisnika kredita, te je isti u bitnom naveo kako je tijekom 2006. podigao kredit kod tuženika za kupnju stana za život njega i njegove obitelji. Zbog rasta rate kredita bili su primorani taj stan početi iznajmlivati 2012. budući je njegova supruga ostala bez posla. Danas u tom stanu živi njegov sin. Kredit su podigli u valuti CHF i to iz razloga što obzirom na naša tadašnja primanja nisu niti mogli dobiti kredit u drugoj valuti jer isti ne bi bio dostatan za kupnju stana. Prije potpisivanja tog ugovora isti je pročitao međutim nije mogao pregovarati o niti jednoj odredbi kredita pa tako niti naknadi. Bankarski službenik ga nije informirao o kakvim se stvarnim troškovima radi i koji ulaze u stu spornu naknadu a jedino mu je rečeno da može naknadu platiti gotovinom ili iz kredita.

Sud je ocijenio iskaz svjedoka ŠM vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv te je u skladu i sa materijalnom dokumentacijom u spisu.

13. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita ŠM nije pregovarao, niti je imao uopće mogućnosti pregovarati, o odredbi o naknadi za obradu kredita, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen i sastavljen od strane banke. Iz njegovog iskaza također proizlazi da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu jer je namjena istoga bila kupnja nekretnine za život njega i njegove obitelji. Okolnosti koje su nastupile nekoliko godine od podizanja kredita i radi porasta rate, ( iznajmljivanje stana) ne mogu utjecati na činjenicu da korisnik kredita ima status potrošača . Nadalje utvrđeno je kako ga nitko od djelatnika banke u odnosu na spornu naknadu nije informirao kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosila ta naknada, te koliko bi ista iznosila.

14. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora.

15. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 817,80 eura na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva 27. travnja 2006. Navedenu visinu je tuženik učinio nespornom na ročištu 7. studenog 2025.

16. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

17. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost spornih troškova obrade, već je u ugovoru samo navedeno da se određuje prema Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Nadalje, korisnik kredita iz ugovorne odredbe nije mogao niti zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da konkretna visina nije određena ugovorom, već je navedeno da se plaća prema odluci banke o tarifi usluga. Tuženik nije dokazao da je korisniku kredita prezentirao predmetnu odluku prema kojoj će se određivati visina naknade.

18. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih jednokratnih troškova obrade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

21. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Zbog toga je i odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326 ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade. Uostalom, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

23. Nadalje, odredba o naknadama je ništetna i prema odredbama ZOO-a . Naime prema odredbi čl. 269. st. 1. ZOO-a objekt ugovorne obveze je činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a prema st. 2. istoga članka činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Nadalje , činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

24. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu protivna je odredbi čl. 269. st. 2., čl. 271. i čl. 272. st. 1. ZOO-a jer činidba naknade za obradu kreditnog zahtjeva u toj odredbi nije određena niti odrediva. Naime, tom odredbom ugovoreno je da korisnik kredita plaća naknade sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora, bez navođenja o kojim konkretnim naknadama se radi (pa tako nije navedeno niti da se radi o naknadi za obradu kredita), te bez navođenja bilo kakvog mjerljivog kriterija o kojem ovisi visina i obračun te naknade, već je samo navedeno da se određuje sukladno odluci banke. Iz niti jedne odredbe ugovora ne proizlazi da je ta odluka o tarifama banke prezentirana korisniku kredita, a niti da je ona sastavni dio ugovora. Činidba kako je ugovorena u čl. 2. st. 4. ugovora o kreditu nije određena niti odrediva jer ne sadrži određene kriterije s pomoću kojih se može odrediti visina te naknade i o kojim konkretnim naknadama se radi, već visina naknade ovisi isključivo o jednostranoj odluci banke.

26. Stoga je odredba čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu također ništetna i prema odredbi čl. 269. st. 2. ZOO-a.

27. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

29. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 817,80 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke.

30. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja, odnosno prvog sljedećeg dana u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a, a što proizlazi iz rekonstrukcije uplata izdane po tuženiku (list 162 spisa) a što između stranaka nije niti sporno.

Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka II. izreke) već je riječ o stjecanju bez osnove pa je stoga zahtjev za kamatu zatraženu preko stope koja sukladno zakonu tužitelju pripada valjalo odbiti kao neosnovan (točka III. izreke).

31. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od ukupno 2.117,80 eura (zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva) a budući je na pripremnom ročištu 9. lipnja 2025., obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, utvrđeno da u odnosu na deklaratorni zahtjev isti iznosi 1.300,00 eura. Naime imajući u vidu kako deklaratorni tužbeni zahtjev može egzistirati i kao samostalni zahtjev o kojem bi se prvo odlučivalo zasebnom tužbom to je prema ocjeni ovoga suda u odnosu na isti određena vrijednost predmeta spora od 1.300,00 eura u odnosu na koji je smjernica bio Zakon o sudskim pristojbama (čl. 25.).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 18. ožujka 2025. i 18. lipnja 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), za trošak zastupanja na ročištima 9. lipnja 2025. i 7. studenog 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 46 Tarife) ukupno iznosi 1.250,00 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,49 eura i presudu u iznosu od 67,63 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je ukupni parnični trošak iznosi 1.351,12 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova koji nisu bili nužni niti potrebni za vođenje ovog postupka i to sastav podneska od 14. svibnja 2025. i 15. srpnja 2025. kao i troškovi zatraženi preko iznosa koji mu sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama i Uredbe o Tarifi pripadaju te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke.

Zagreb, 11. prosinca 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.