REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
Poslovni broj: P-1232/2025-20
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A N A T E M E L J U O D R I C A N J A
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari tužitelja SNN, odvjetnika, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Ljubomir Vuković, odvjetnik u Jelić, Vuković & Vukšić, odvjetničkom društvu j.t.d., Zagreb, Domagojeva 4, protiv tuženika OTP Leasing d.o.o., Zagreb, Petrovaradinska 1, OIB: 23780250353, kojeg zastupa Ivan Topić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Eterović, Šarac i Topić j.t.d., Zagreb, Trnjanska cesta 69, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe i isplate, dana 11. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u čl. 5. Ugovora o operativnom leasingu 1004934 sklopljenom 2. ožujka 2009. između tužitelja kao primatelja leasinga i tuženika kao davatelja leasinga, koja glasi '' ... obroci naknade za leasing plaćaju u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja.''
II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.082,88 EUR s zateznim kamatama:
- od 3. travnja 2010. na iznos od 9,21 eura do isplate,
- od 3. svibnja 2010. na iznos od 17,02 eura do isplate,
− od 2. lipnja 2010. na iznos od 18,48 eura do isplate,
− od 2. srpnja 2010. na iznos od 69,29 eura do isplate,
− od 3. kolovoza 2010. na iznos od 31,39 eura do isplate,
− od 2. rujna 2010. na iznos od 89,83 eura do isplate,
− od 2. listopada 2010. na iznos od 68,14 eura do isplate,
− od 2. studenog 2010. na iznos od 68,78 eura do isplate,
− od 2. prosinca 2010. na iznos od 97,24 eura do isplate,
− od 2. siječnja 2011. na iznos od 128,20 eura do isplate,
− od 2. veljače 2011. na iznos od 107,92 eura do isplate,
− od 2. ožujka 2011. na iznos od 113,59 eura do isplate,
− od 2. travnja 2011. na iznos od 91,93 eura do isplate,
− od 2. svibnja 2011. na iznos od 115,40 eura do isplate,
− od 2. lipnja 2011. na iznos od 174,99 eura do isplate,
− od 2. srpnja 2011. na iznos od 152,79 eura do isplate,
− od 19. kolovoza 2011. na iznos od 239,24 eura do isplate,
− od 2. rujna 2011. na iznos od 187,48 eura do isplate,
− od 2. listopada 2011. na iznos od 163,91 eura do isplate,
− od 2. studenog 2011. na iznos od 161,87 eura do isplate,
− od 2. prosinca 2011. na iznos od 162,37 eura do isplate,
− od 2. siječnja 2012. na iznos od 185,02 eura do isplate,
− od 2. veljače 2012. na iznos od 192,67 eura do isplate,
− od 2. ožujka 2012. na iznos od 198,91 eura do isplate,
− od 2. travnja 2012. na iznos od 191,67 eura do isplate,
− od 2. svibnja 2012. na iznos od 198,08 eura do isplate,
− od 2. lipnja 2012. na iznos od 206,15 eura do isplate,
− od 2. srpnja 2012. na iznos od 195,93 eura do isplate,
− od 2. kolovoza 2012. na iznos od 190,41 eura do isplate,
− od 2. rujna 2012. na iznos od 192,62 eura do isplate,
− od 2. listopada 2012. na iznos od 183,73 eura do isplate,
− od 2. studenog 2012. na iznos od 197,30 eura do isplate,
− od 2. prosinca 2012. na iznos od 194,26 eura do isplate,
− od 2. siječnja 2013. na iznos od 198,87 eura do isplate,
− od 2. veljače 2013. na iznos od 182,03 eura do isplate,
− od 2. ožujka 2013. na iznos od 184,91 eura do isplate,
− od 2. travnja 2013. na iznos od 194,91 eura do isplate,
− od 2. svibnja 2013. na iznos od 170,28 eura do isplate,
− od 2. lipnja 2013. na iznos od 166,13 eura do isplate,
− od 2. srpnja 2013. na iznos od 167,94 eura do isplate,
− od 2. kolovoza 2013. na iznos od 173,59 eura do isplate,
− od 2. rujna 2013. na iznos od 177,37 eura do isplate,
− od 2. listopada 2013. na iznos od 190,39 eura do isplate,
− od 2. studenog 2013. na iznos od 187,81 eura do isplate,
− od 2. prosinca 2013. na iznos od 194,88 eura do isplate,
− od 2. siječnja 2014. na iznos od 189,48 eura do isplate,
− od 2. veljače 2014. na iznos od 196,55 eura do isplate,
- od 2. ožujka 2014. na iznos od 205,97 eura do isplate,
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da su tužitelj kao primatelj leasing i tuženik kao davatelj leasinga sklopili 2. ožujka 2009. Ugovor o operativnom leasingu vozila 1004934 na rok od 60 mjeseci prema kojem je tuženik dao tužitelju na korištenje vozilo Audi A5 3,0 Tdi Quattro tiptronic, nabavne vrijednosti 80.409,41 CHF neto odnosno 98.099,48 CHF bruto. Obrok leasing rate da je iznosio 972,12 CHF odnosno 1.185,99 CHF s uračunatim PDV-om. Tužitelj da je uplatio tuženiku i akontacijsku ratu u iznosu od 19.619,89 CHF. Istog dana da su stranke sklopile Aneks Ugovora o operativnom leasingu kojim su ugovorile ostatak vrijednosti vozila nakon isteka ugovora. U odredbi čl. 5. Ugovora o operativnom leasingu da je određeno da se rate leasinga plaćaju u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju OTP Banke d.d. za CHF na dan plaćanja. Tužitelj smatra da je ta odredba ništetna, jer se radi o potrošačkom ugovoru, a tuženik ga prije sklapanja nije informirao o rizicima vezanim za sklapanje ugovora valutnom klauzulom u CHF, koje da on kao potrošač nije mogao predvidjeti, dakle, da nije mogao predvidjeti da će nakon sklapanja ugovora tečaj CHF toliko narasti da pod takvim uvjetima ne bi nikada niti sklopio predmetni ugovor. Uskraćivanje takvih informacija da se može okarakterizirati kao postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja te osnovnim načelima obveznog prava, što predmetnu odredbu čini nepoštenom i ništetnom. Dakle, tužitelj se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Posljedica primjene navedene ništetne odredbe bila je u tom da je tužitelj uslijed porasta tečaja CHF u odnosu na HRK (naspram onog koji je vrijedio na dan sklapanja ugovora) do dana sklapanja tog ugovora do konačne otplate, 4. ožujka 2014., platio tuženiku iznos od 7.079,87 EUR te još 6.317,34 EUR prilikom otkupa predmeta leasinga. Stoga tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o operativnom leasingu u dijelu koji glasi ''… obroci naknade za leasing plaćaju u kunskoj protuvrijednosti koristeći prodajni tečaj CHF za devize OTP Banke d.d. na dan plaćanja.'' te da mu se isplati iznos od 13.397,21 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne iznose preplate.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da je tužitelj predmetni Ugovor o operativnom leasingu sklopio kao odvjetnik, slijeodm čega se ne može pozivati na odredbe Zakona o zaštiti potrošača niti na presude donesene u parnici radi zaštite kolektivnih potrošačkih prava. Štoviše, predmetni ugovor da se ima smatrati trgovačkim ugovorom. Ističe da nema analogije između ugovora o kreditu i ugovora o leasingu, da odredba o valutnoj klauzulu u tom ugovoru ne može biti ništetna, da je ista izričito dozvoljena i odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO) . Nadalje da tužitelj nema aktivnu legitimaciju, jer je predmetni ugovor sklopio kao odvjetnik, a tužbu nije podnio Nikola Bošković Slivonja kao odvjetnik, već kao fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost. Ističe i prigovor zastare.
3. S obzirom da je na prijedlog tužitelja izveden, između ostalog , dokaz financijskim vještačenjem, kojim je utvrđena visina preplate tužitelja uslijed primjene eventualno ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o operativnom leasingu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, to je podneskom od 8. prosinca 2025. tužitelj konačno specificirao kondemnatorni tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 7.082,88 EUR s zateznim kamatama na pojedinačne iznose mjesečne preplate, po stopi koja je određena odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za potraživanja koja su proizašla iz izvanugovornih obveznih odnosa.
4. Zajedničkim podneskom od 10. prosinca 2025. tužitelj je izjavio da se odriče tužbenog zahtjeva te su se stranke suglasile da će svaka snositi svoje troškove parničnog postupka, što znači da niti jedna od stranaka ne potražuje naknadu troškova od protivne stranke.
5. Prema odredbi čl. 331.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:
53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., dalje u tekstu: ZPP) ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjega raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na temelju odricanja).
6. Stoga, budući da se je tužitelj odrekao tužbenog zahtjeva, a prema ocjeni suda radi se o zahtjevu s kojim tužitelj može slobodno raspolagati, u smislu odredbe čl. 331.a st. 3. ZPP-a, valjalo je donijeti presudu na temelju odricanja te odbiti kao neosnovan tužbeni zahtjev.
7. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 11. prosinca 2025.
Sutkinja:
Ivana Manestar
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude na temelju odricanja dopuštena je žalba samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a ili zbog toga što je izjava o odricanju dana u bitnoj zabludi ili pod utjecajem prisile ili prijevare (čl. 353. st. 3. ZPP- a), koja se podnosi Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude, putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.
