Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž-245/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] zastupanog po punomoćnici Andreji Srednoselec Pintarić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. u Zagrebu protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 zastupane po punomoćnici Sofii Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6074/2023-23 od 27. studenoga 2024., na sjednici vijeća 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6074/2023-23 od 27. studenoga 2024. pod točkom III. izreke.

II. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6074/2023-23 od 27. studenoga 2024. pod točkom I. izreke i pod točkom II. izreke u odnosu na glavnu stvar.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženice odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6074/2023-23 od 27. studenoga 2024. pod točkom II. izreke u odluci o trošku i pod točkom IV.

II. Žalba tuženice izjavljena protiv točke III. izreke odbacuje se kao nedopuštena.

III. Uvažavanjem žalbe tužitelja rješava se:

Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju, pored dosuđenog parničnog troška pod točkom II. izreke u iznosu od 759,27 EUR-a, i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 822,54 EUR-a sa zateznom kamatom od 11. prosinca 2025. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se tužitelj i tuženica sa zahtjevima za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-3564468, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, potvrđenog po javnom bilježniku Damiru Bjelčiću iz Krapine pod poslovnim brojem: OU-454/2006 dana 12. srpnja 2006. (dalje: ugovor o kreditu) u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak). Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 2.114,06 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose opisane u toj točki izreke od dospijeća do isplate, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 759,27 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama od 27. studenoga 2024. do isplate. Pod točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 2.292,34 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos preplate od dana uplate pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, a što predstavlja razliku između prvotnog zahtjeva postavljenog u tužbi u iznosu od 4.406,40 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama i dosuđenog iznosa od 2.114,34 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama. Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužitelj pod točkom II. izreke u odluci o trošku, ali u dijelu kojim mu nije dosuđen u cijelosti trošak parničnog postupka i pod točkom III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući drugostupanjskom sudu da pobijani dio presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, podredno da pobijani dio presude preinači na način da u cijelosti usvoji njegov zahtjev.

3. Tuženica pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti zbog svih zakonskih žalbenih razloga, predlažući drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženice djelomično je neosnovana, a djelomično nedopuštena, dok je žalba tužitelja neosnovana u odnosu na glavnu odluku, a osnovana u odnosu na odluku o trošku.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi te ništetne ugovorne odredbe.

7. Prvostupanjski sud, polazeći od nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su nesporno tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor dana 11. srpnja 2006. zaključili ugovor o kreditu, kojim je ugovoren iznos kredita od 19.087,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan korištenja, namjenski

– za kupnju novih vozila Škoda od P.Z. Auta, s ugovorenim rokom otplate od 84 mjeseca i ugovorenom redovnom kamatom po stopi od 5,20 % godišnje, promjenjivoj u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora/tuženice, te da je odredbom čl. 7. ugovora o kreditu otplata kredita vezana uz valutu CHF (švicarski franak),

- da je kredit u cijelosti otplaćen ,

- da je tužitelj potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, dalje: ZZP/03), jer je kao fizička osoba sklopio s tuženicom kao trgovcem predmetni kredit u svrhu kupnje osobnog automobila koji je koristio za osobne potrebe te je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio zaposlen kao zidar, a kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, te sadržaja samog ugovora o kreditu, iz čega sud zaključuje da tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bio potreban osobni automobil kupljen sredstvima odobrenog kredita,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da prije zaključenja kredita nije bio u banci niti razgovarao s djelatnicima tuženice, već mu je kredit bio prezentiran i ponuđen u auto kući, gdje nitko s njim nije pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o vezivanju anuiteta kredita uz CHF niti ga informirao o posljedicama i rizicima ugovaranja takve odredbe,

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP),

- da je prema nalazu financijskog vještaka Petre Blašković u razdoblju otplate kredita tužitelj tuženici uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita više platio iznos od 2.114,06 EUR-a, a koji iznos predstavlja razliku između iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj stvarno platio tuženici i iznosa koje bi tužitelj platio da je tijekom cijelog utuženog razdoblja plaćao svoju obvezu prema tečaju CHF u vrijeme isplate kredita,

- da je neosnovan prigovor zastare tuženice jer je zastara vezano za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17-10, pa je tužba od 10. lipnja 2023. podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, ''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO),

- da u ovom konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženice jer se unošenje odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u ugovoru o kreditu od strane tuženice temeljem koje je ništetne ugovorne odredbe tužitelj tuženici više platio iznos od 2.114,06 EUR-a ne može smatrati kršenjem obveze manjeg značaja,

primjenom odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 utvrdio je ništetnom ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita (čl. 7. ugovora o kreditu), a koja je sadržajno jednaka odredbama standardnih ugovora o potrošačkim kreditima koji su razmatrani u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, jer ista kao odredba unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču nije bila jasna i razumljiva u smislu posljedica sklapanja takvog ugovora te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

7.1. Prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, prvostupanjski sud je na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. ZOO-a obvezao tuženicu da tužitelju isplati iznos od 2.114,06 EUR-a na ime preplate po osnovu valutne klauzule s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, zaključivši da je tuženica nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (čl. 1115. ZOO-a).

8. Polazeći od utvrđenja da je tužitelj tužbom potraživao iznos od 4.406,40 EUR-a, te da je podneskom od 8. listopada 2024. postavio konačni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka u iznosu od 2.114,06 EUR-a, odnosno djelomično povukao tužbu za iznos od 2.292,34 EUR-a s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, a kojem se djelomičnom povlačenju tužbe tuženica protivila, prvostupanjski sud je u tom dijelu odbio zahtjev tužitelja (točka III. izreke).

9. Tuženica u žalbi navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je prvostupanjski sud u potpunosti zanemario njezine navode i dokazne prijedloge, a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge, da prvostupanjski sud nije primijenio odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, čime sadržajno ukazuje na počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, te da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima obzirom da prvostupanjski sud nije cijenio njezine navode da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo i da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača u kontekstu provedenih dokaza niti je iskaz tužitelja na prihvatljiv način uzeo u obzir prilikom donošenja pobijane presude, te da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer se prvostupanjski sud pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja i provedbe testa poštenosti, zbog čega je ostvaren i žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te su ujedno time i pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

10. Protivno žalbenim navodima tuženice, prvostupanjski sud nije povrijedio njezino pravo na pravično suđenje, niti je počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 388. st. 4. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koje tuženica obrazlaže u žalbi.

10.1. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženici je u ovom sporu omogućeno dokazivati da je na drugi način dala tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je tuženica radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača predložila dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, koji dokaz je sud proveo. Imajući u vidu iskaz tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženica u ovom konkretnom slučaju nije dokazala da je prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu tužitelja upoznala sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita. Unošenjem u ugovore formulacije u pogledu valutne klauzule bez informiranja potrošača o svim rizicima koji su vezani uz zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz CHF tuženica je postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, jer je time od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku kao trgovca, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Žalbeni navodi tuženice da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF, koje potkrepljuje priloženim zahtjevom za kredit, nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

11. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženice tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, te imajući u vidu shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o direktnom učinku pravomoćne presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, kao i činjenicu da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite potrošača, a u kojim presudama su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ocijenjene nepoštenim i dani su dostatni i relevantni razlozi o tome zašto je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. primjenjiva i u ovom konkretnom slučaju, a na koja se utvrđenja pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao i prvostupanjski sud, to je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je sporna ugovorna odredba u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetna temeljem odredbe čl. 81., čl. 82. toč. 11., čl. 84. i čl. 87. ZZP/03. Stoga su žalbeni navodi tuženice kojima se poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovani.

12. Pogrešno tuženica pozivom na čl. 326. st. 2. ZOO-a smatra da se u konkretnom slučaju radi o zabrani manjeg značaja zbog čega se imajući u vidu da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost ne može isticati. Naime, zaštita potrošača javni je interes zaštićen Zakonom o zaštiti potrošača, ali i drugim zakonima zbog čega se povreda interesa i prava potrošača zaštićena tim zakonima ne mogu smatrati povredom manjeg značaja kako to pogrešno smatra tuženica.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženicu na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. To iz razloga što je i prema stavu ovog suda, tuženica nepošteni stjecatelj, jer je utuženi iznos primila na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženica stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare u odnosu na restitucijski zahtjev onog što je plaćeno temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je sada već ustaljena sudska praksa zauzela stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je zastara počela teći 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu i do podnošenja predmetne tužbe 10. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

15. Obzirom da u ovom konkretnom slučaju ugovor o kreditu nije konvertiran, žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju su promašeni i proturječni stanju spisa.

16. Tužitelj, pobijajući točku III. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, navodi da je navedena točka izreke suprotna obrazloženju presude i izvedenim dokazima, jer se ne radi o djelomičnom povlačenju tužbe već o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, odnosno određenju zahtjeva sukladno čl. 186.b st. 2. i 3. ZPP-a.

17. Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj podneskom od 8. listopada 2024. smanjio tužbeni zahtjev, što predstavlja djelomično povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP-a, za koje je, a obzirom da je do toga došlo nakon što se tuženica već upustila u raspravljanje o glavnoj stvari, bio potreban pristanak tuženice, a što je u skladu s pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021., koje pravno shvaćanje prihvaća i ovaj sud. Imajući u vidu da se tuženica protivila djelomičnom povlačenju tužbe za iznos od 2.292,34 EUR-a (razlika između prvotnog zahtjeva iz tužbe i konačnog zahtjeva postavljenog u podnesku od 8. listopada 2024.), to je pravilno prvostupanjski sud u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

18. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužitelja te djelomično žalbu tuženice kao neosnovane i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkama I. i III. izreke, te dijelu točke II. izreke u odnosu na glavnu stvar, dok je na temelju odredbe čl. 367. u vezi čl. 358. st. 1. i 3. ZPP-a žalbu tuženice u odnosu na točku III. izreke valjalo odbaciti kao nedopuštenu jer tuženica nema pravni interes pobijati navedenu točku izreke obzirom je u tom dijelu uspjela u parnici budući je istom odbijen zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.292,34 EUR-a.

19. Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a, te utvrdivši da je tužitelj u ovoj parnici uspio u omjeru od 48% (tužbom je zahtijevao isplatu iznosa od 4.406,40 EUR-a, a dosuđen mu je iznos od 2.114,06 EUR- a, dok se tuženica tijekom cijelog postupka protivila osnovu i visini tužbenog zahtjeva), dosudio je tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 759,27 EUR-a (48% od priznatog troška u iznosu od 1.581,81 EUR-a, a koji se odnosi na trošak zastupanja za radnje navedene pod točkom 43. obrazloženja prvostupanjske presude uvećano za trošak PDV-a u iznosu od 1.250,00 EUR-a, čija je visina utvrđena primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje: Tarifa) te trošak vještačenja u iznosu od 331,81 EUR-a.

20. Tužitelj, pobijajući odluku o trošku, navodi da je prvostupanjski sud propustio uzeti u obzir da se tuženica tijekom cijelog postupka protivila osnovu i visini tužbenog zahtjeva, zbog čega su se provodili dokazi, radi čega je u ovom konkretnom slučaju trebalo obvezati tuženicu da mu u cijelosti naknadi trošak parničnog postupka jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici.

21. Tuženica pobija odluku o trošku vezano za osporavanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

22. Ispitujući pobijanu presudu u dijelu odluke o troškovima, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o troškovima odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

22.1 Naime, tužitelj je podneskom od 8. listopada 2024., nakon provedenog financijskog vještačenja, konačnim zahtjevom potraživao isplatu iznosa od 2.114,06 EUR-a, odnosno smanjio je svoj zahtjev u odnosu na zahtjev zatražen tužbom u iznosu od 4.406,40 EUR-a, ali imajući u vidu da se tuženica tijekom cijelog postupka protivila i osnovu i visini tužbenog zahtjeva, te da tuženica nije zatražila trošak nakon djelomičnog povlačenja, to tužitelj ima pravo na trošak za cijeli postupak, a koji se trošak određuje prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Obzirom da je visina troškova postupka primjenom odredbi Tarife pravilno utvrđena već u prvostupanjskoj presudi, to je valjalo odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkom II. izreke u odluci o trošku i pod točkom IV. izreke, dok je uvažavanjem žalbe tužitelja, tužitelju valjalo, pored dosuđenog troška parničnog postupka u iznosu od 759,27 EUR-a, dosuditi i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu 822,54 EUR-a, a koji se trošak odnosi na razliku između dosuđenog trošak i priznatog troška u iznosu od 1.581,81 EUR-a.

23. Obzirom da tuženica nije uspjela sa svojom žalbom, to joj sukladno čl. 154. st. 1.

ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

24. Obzirom da tužitelj u odnosu na glavnu stvar nije uspio sa svojom žalbom, već je uspio samo u odnosu na trošak postupka koji sukladno odredbi čl. 35. st. 2. ZPP-a nije mjerodavan za ocjenu uspjeha u žalbenom postupku, to mu sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a nije dosuđen trošak žalbenog postupka.

U Varaždinu, 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun