Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-1164/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Martine Budinski Modronja, predsjednice vijeća, Kristine Devčić Merzel, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Alenke Lešić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja VT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 2. tužiteljice ŠT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. tužiteljice ĆT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćniku Igoru Pauliću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Špehar i Gavranić d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženice CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Vatroslava Jagića 33, koju zastupa punomoćnik Stjepan Brčić, odvjetnik u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2024. poslovni broj: P-2309/2021-34, u sjednici vijeća održanoj 11. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tuženika CROATIA osiguranje d.d. Zagreb i žalba 1. tužitelja kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2024. poslovni broj: P-2309/2021-34 u pobijanim toč. I.,III. i VII. izreke.

II. Odbija se zahtjev 1. tužitelja i tuženika za nadoknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu 11. srpnja 2024. poslovni broj: P-2309/2021-34 suđeno je:

"I. Djelomično se proglašava nedopuštenom ovrha određena rješenjem o ovrsi javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-1040/11 od 17. ožujka 2011. u dijelu koji se odnosi na potraživanje s osnove zakonskih zateznih kamata u iznosu 2.325,49 eura.

II. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži proglašenje ovrhe nedopuštenom u ostalom dijelu rješenja javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba poslovni broj Ovrv- 1040/11 od 17. ožujka 2011. s osnove glavnice u iznosu 932,34 eura.

III. Nalaže se tuženici da isplati 1-tužitelju iznos od 2.325,49 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. ožujka 2021. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev 1-tužitelja VT za isplatom iznosa od 654,04 eura sa zatraženim zateznim kamatama te zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata tekućih za razdoblje od 22. ožujka 2021. do 25. ožujka 2021. na dosuđeni iznos od 2.325,49 eura.

V. Odbija se tužbeni zahtjev 2-tužiteljice ŠT koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti II. -tužitelju iznos od 338,51 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 22.03.2021.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

VI. Odbija se tužbeni zahtjev 3-tužiteljice ĆT koji glasi: "Nalaže se tuženiku platiti III.-tužitelju iznos od 3,00 eur zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 22.03.2021.g. do 31.12.2022.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023.g. do 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a od 01.01.2024.g. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

VII. Svaka stranka snosi svoje troškove."

2. Na pobijanu presudu u točkama I., III. i VII. izreke tuženik je pravovremeno uložio žalbu iz svih žalbenih razloga. Navodi da je nakon pokretanja ovršnog postupka na temelju vjerodostojne isprave odnosno od 17. ožujka 2011. pa sve do trenutka predaje osnove na FINA-u odnosno do 20. siječnja 2021., ukupno je naplaćeno 4.262,13 eura / 32.113,02 kn. Ističe da sukladno članku 172. Zakona o obveznim odnosima prvo se namiruju troškovi, zatim kamata pa tek onda glavnica, slijedom čega od iznosa 5.238,95 eura prije glavnice se morala zatvarati kamata, a ne prvo glavnica pa tek onda kamata, a da iznos kamate nije utvrđen u postupku bez obzira što je tuženik podnio ovršnu ispravu na postupanje na FINA-u uz specifikaciju. Navodi da je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijskog vještačenja, a bez kojeg se nije mogla utvrditi zatezna kamata, a niti glavnica, pa se samim time nije mogao niti cijeniti prigovor zastare tužitelja. Nadalje, tuženik ističe da je prekidao zastaru tijekom vremena i pokretao postupke tako da nije nastupila zastara, a da sud nije uvažio dokazni prijedlog tuženika da se od FINA- e pribave podaci o tome koliko puta je i u kojem vremenu aktivirana osnova Rješenje o ovrsi broj Ovrv-1040/11 od 17. ožujka 2011., slijedom čega smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, te na tako pogrešno utvrđeno činjenično stanje primijenio pogrešno materijalno pravo, pritom počinivši bitnu povredu odredbi parničnog postupka. Radi svega naprijed navedenoga predlaže da drugostupanjski sud uvaži žalbu tuženika i preinači pobijanu presudu i odbije zahtjev tužitelja u cijelosti, uz nadoknadu troška žalbenog postupka tuženiku u iznosu od 392,13 eur.

3. Na točku VII. prvostupanjske presude (odluku o troškovima) žalbu je uložio

1. tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je sud u pobijanom dijelu odluke odredilo da svaka stranka snosi svoje troškove, a istu temelji na članku 154. stavak 4. ZPP, sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer nije utvrdio u kojem postotku je svaka od stranaka uspjela u parnici i donio odluku o trošku parničnog postupka temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a te je propustio primijeniti odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a koja se primjenjuje u slučaju kada su stranke djelomično uspjele u parnici i kada je najprije potrebno utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, već je pogrešno primijenio članak 154. stavak 4. ZPP-a koji se primjenjuje u slučaju kada su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, što u ovom predmetu nikako nije slučaj, a čime je ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog, s obzirom da je 1. tužitelj u većem dijelu uspio s tužbenim zahtjevom, smatra da odluka o trošku prvostupanjskog tijela, kojom se nalaže da svaka stranka snosi svoje troškove, predstavlja nezakonitu i nepravilnu odluku. Predlaže uz da drugostupanjski sud usvoji ovu žalbu i preinači prvostupanjsku presudu uz nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 637,50 eur.

4. Odgovori na žalbe nisu uloženi.

5. Žalbe tuženika i 1. tužitelja nisu osnovane.

6. Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, odnosno da nije počinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer presuda nije opterećena nedostacima zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Suprotno navodima žalbe tuženika prvostupanjski sud je na točno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu članka 226. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) te djelomično usvojio zahtjev tužitelja (odnosno samo 1. tužitelja) te utvrdio da se djelomično proglašava predmetna ovrha nedopuštenom u dijelu koji se odnosi na potraživanje s osnove zakonskih zateznih kamata u iznosu od 2.325,49 eur. Naime, tuženik tek sada u žalbenom postupku, a koje raspolaganje tuženika nije dopušteno u smislu članka 352. stavku 1. ZPP, ističe dokaze na okolnost prekida zastare traženjem očitovanja FINE na tu okolnost. No, uvidom u spis predmeta, suprotno navodima žalbe tuženika, vidljivo je da niti u svom odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu pa čak niti nakon zaključenja prethodnog postupka, tuženik, osim isticanja da zastara potraživanja tuženika nije nastupila jer nije protekao rok od 10 godina iz članka 233. ZOO od dana ovršnosti tražbine, nije isticao da bi prekinuo zastaru podnošenjem tužbe ili drugih zahtjeva sudu radi naplate predmetne tražbine, niti je predlagao dokaze na okolnost prekida zastare.

8. Naime, točno je da je tuženik u odgovoru na tužbu predlagao da se od FINE pribavi očitovanje, no ne o tome koliko puta je i u kojem vremenu aktivirana predmetna osnova, već o tome je li uplaćen predujam za provedbu osnove za plaćanje protiv ovdje tužitelja kao ovršenika (točka III. odgovora na tužbu). Stoga su navodi tužbe tuženika u pogledu takvog dokaznog prijedloga promašeni, netočni i ne odgovaraju ispravama i podnescima iz prvostupanjskog spisa.

9. U odnosu na prigovor da je sud netočno utvrdio činjenično stanje, a potom i pogrešno primijenio materijalno pravo članka 226. ZOO utvrdivši da se naplaćeni iznos po ovršnom osnovu u iznosu od 2.325,49 eur odnosi na naplaćene kamate po glavnom dugu te da je prvostupanjski sud trebao provesti financijsko vještačenje (predloženo od strane tužitelja) i utvrditi što se točno od naplaćenog po predmetnoj ovrsi odnosi na glavnicu a što na zatezne kamate, vodeći pritom računa o redoslijedu naplate propisanom u članku 172. ZOO, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud pravilno i točno utvrdio činjenično stanje, kada je temeljem izvješća FINE utvrdio da je iznos od 17.521,37 kn odnosno sada 2.325,49 eur (u skladu sa člankom 5. i 7. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, "Narodne novine" broj: 57/22. i 88/22.) naplaćeno od 1. tužitelja po osnovi kamata, a kojim činjenicama tijekom prvostupanjskog postupka niti sam tuženik nije prigovarao. Suprotno navodima tuženika, već u svom zahtjevu za izravnu naplatu FINI sam tuženik je točno specificirao na što se njegov zahtjev odnosi i to, kako je sam naveo, naplatu iznosa glavnice od 7.027,72 kn te kamate u iznosu od 17.521,37 kn, kako je to pravilno i prvostupanjski sud utvrdio i kojim zahtjevom je sud u smislu članka 2. ZPP bio vezan. Stoga su sada neosnovani i nepravovremeni navodi tuženika, a kojim osporava takvo utvrđenje odnosno kada ističe da naplata duga tuženika nije provedena prema pravilima uračunavanja, tim više što tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije predlagao nikakve dokaze na takvu okolnost, dok prijedlog samih tužitelja za provođenje financijskog vještačen nije bio predložen u cilju osporavanja prava tužitelja, već upravo u cilju potvrđivanja njihovih navoda, a istom prijedlogu tuženik se nije pridružio niti samostalno predložio provođenje dokaza financijskim vještačenjem na druge okolnosti.

10. Slijedom iznesenog žalba tuženika u cijelosti je ocijenjena neosnovanom te je kao takva i odbijena.

11. U odnosu na žalbu 1. tužitelja, a kojom pobija odluku o troškovima postupka, ovaj sud ističe da u svojoj žalbi 1. tužitelj svjesno izostavlja činjenicu da je tužba u ovom predmetu podnesena, ne samo od 1. tužitelja, već i 2. i 3. tužitelja te da unatoč tome što je 1. tužitelj uspio svojim zahtjevom i to samo djelomično u odnosu na iznos zakonske zatezne kamate koji je naplaćen isključivo od njega (dok nije uspio sa naplaćenom mu glavnicom od 654,04 eur), 2. i 3. tužitelji sa svojim zahtjevom su odbijeni kao neosnovanim. Kako, unatoč tome što su zahtjevi u odnosu na isplatu svakog od tužitelja bili postavljeni u različitim iznosima, njihov uspjeh, a obzirom da je tužbeni zahtjev svih tužitelja postavljen po istom činjeničnom i pravnom osnovu jednom tužbom (podneskom), a i sve tužitelje je u ovom predmetu zastupao isti punomoćnik (dakle, imali su zajednički trošak zastupanja, a koji su kao takav troškovnikom i potraživali) u konačnici je uspjeh tužitelja trebalo ocjenjivati u njihovoj sveukupnosti, a ne pojedinačno (pa tako i VSRH u Rev 791/2023-3 od 2. srpnja 2025.). S tog aspekta, obzirom da je samo 1. tužitelj uspio svojim zahtjevom (samo od njega ovrhom naplaćen iznos kamata koji je u zastari) i to djelomično, dok su 2. i 3. tužitelji odbijeni svojim zahtjevima, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 4. ZPP prvostupanjski sud ocjenjuje da u konkretnom slučaju svaka stranka treba snositi svoj trošak ovog postupka. Slijedom iznesenog žalba 1. tužitelja ocijenjena je neosnovanom te je kao takva i odbijena.

12. Obzirom na sve navedeno, kako su žalbeni razlozi stranaka u cijelosti utvrđeni neosnovanim, ovaj sud je temeljem članka 368. ZPP potvrdio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odlučio kao u točki I. izreke ove presude.

13. Obzirom da 1. tužitelj i tuženik nisu uspjeli svojim žalbama, u smislu članka 154. stavka 1. ZPP u svezi s člankom 166. ZPP valjalo je odbiti i zahtjev istih za nadoknadom troška žalbenog postupka. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke.

14. U nepobijanom dijelu toč. II., IV., V. i VI. presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 11. srpnja 2024. poslovni broj: P-2309/2021-34 ostaje neizmijenjena.

U Sisku 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Martina Budinski Modronja