REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-171/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja, kao predsjednice Vijeća, te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene ŠF, zbog kaznenog djela iz članka 177. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.; dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 16. veljače 2024., broj Kzd-44/2021-52 i presuda Županijskog suda u Puli-Pola od 10. prosinca 2024., broj Kžzd-50/2024, u sjednici Vijeća održanoj 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđene ŠF za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Uvodno citiranom presudom Općinskog suda u Osijeku osuđena HF proglašena je krivom zbog počinjenja četiri kaznena djela povrede djetetovih prava iz članaka 177. stavka 2. KZ-a za koja su joj na temelju tih propisa i uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ-a utvrđene kazne zatvora u trajanju od po osam mjeseci te je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ-a osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine s tim da joj je na temelju članka 56. stavaka 2. i 3. KZ-a izrečena uvjetna osuda odgodom izvršenja izrečena kazne zatvora pod uvjetom da u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Naprijed citiranom presudom Županijski sud u Puli-Pola, kao sud drugog stupnja, je pod točkom I. izreke te presude djelomičnim prihvaćanjem žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku, preinačio pobijanu prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da su osuđenici za svako od četiri kaznena djela iz članka 177. stavka 2. KZ-a za koja je proglašena krivom pobijanom presudom, na temelju odredbe članka 177. stavka 2. KZ-a utvrđene kazne zavora u trajanju od po jedne godine te je na temelju članka 51. KZ-a osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, s tim da joj je na temelju članka 57. KZ-a izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da se od izrečene jedinstvene kazne zatvora ima izvršiti kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, dok se dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca neće izvršiti ukoliko osuđena u roku provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

2.1. Pod točkom II. izreke citirane drugostupanjske presude u preostalom je dijelu odbijena kao neosnovana žalba Općinskog državnog odvjetništva u Osijeku, a u cijelosti žalba osuđene te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Osuđenica je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) podnijela po branitelju Stjepanu Babiću, odvjetniku iz Zagreba, a kao osnove pobijanja u točki Ad. II. obrazloženja zahtjeva navodi „… zbog 1) povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u članku 469. točki 1. do 4. ovog Zakona ili zbog povrede iz točke 5. toga članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, djelomičnoj uvjetnoj osudi, posebnim obvezama, zaštitnom nadzoru, sigurnosnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi ili predmeta, 2) povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u članku 468. stavku 1. točki 1., 5., 9. i 10., odnosno u članku 468. stavku 2. ovog Zakona, zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca i suca porotnika koji se morao izuzeti i 3) povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi, zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku koja je utjecala na presudu.“.

3.1. Nakon toga osuđenica pod točkom Ad. III. navodi da „…zahtjev podnosi zbog 1. Povrede kaznenog zakona (članak 517 st 1. ZKP-a), 2.Svih bitnih povreda propisanih u iz članka 517. stavak 2 u vezi čl 467 i 468. stavka 1., točka 1-10 i i stavka 2 i 3 istog članka ZKP-a počinjene u prvom i drugom stupnju.“.

4. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25.; dalje: ZKP), zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Natalija Slavica je odgovorila na zahtjev osuđenice s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđenici i branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Prije svega, iz naprijed citiranih osnova na način kako ih je to osuđenica uvodno istakla nije jasno o kojim se konkretnim osnovama radi. Naime, pod točkom II. obrazloženja zahtjeva je zapravo prepisan gotovo cijeli zakonski tekst iz članka 517. stavka 1. ZKP-a, dok se pod točkom III. obrazloženja zahtjeva u odnosu na povredu kaznenog zakona nejasno navodi „član 517. stavak 1. ZKP-a“, a ne odredba članka 517. stavka 1. točke 1. u vezi neke od konkretnih povreda kaznenog zakona iz članka 469. ZKP-a. Nadalje, u istoj se točki obrazloženja u pogledu postupovnih povreda također nejasno navode, ne samo zakonom striktno propisane povrede iz članka 517. stavka 2. (povrede iz članka 468. stavku 1. točki 1., 5., 9. i 10., odnosno u članku 468. stavku 2. ZKP-a), već i određene postupovne povrede iz kojih se ovaj izvanredni pravni lijek uopće ne može podnositi „iz članka 517. stavka 2. u vezi u vezi članka 467. i članka 468. stavka 1., točka 1. -10. i stavka 2. i 3. istog članka ZKP-a“.

6.1. Ova okolnost da osuđenik osnove iz kojih se ovim izvanrednim pravnim lijekom pobija pravomoćna presuda u uvodu zahtjeva nije pravilno označio nije presudno jer se osnovanost zahtjeva prosuđuje prema njegovom stvarnom sadržaju. Ukoliko je sadržajno zahtjev pravilno obrazložen u skladu s zakonom propisanim osnovama pobijanja, eventualno pogrešno označavanje osnova pobijanja nije razlog za njegovo odbijanje jer bi se radilo o neprihvatljivom formalističkom odlučivanju.

7. Međutim, ovdje se radi o tome da se osnove pobijanja u zahtjevu osuđenika niti sadržajno ne obrazlažu na valjani način.

8. Tako osuđenica prigovor povrede kaznenog zakona, koji se odnosi na drugostupanjsku presudu kojom joj je umjesto uvjetne osude izrečena djelomična uvjetna osuda obrazlaže na sljedeći način „…drastično pogoršana sankcija... predstavlja nezakonito i nerazmjerno pogoršanje pravnog položaja okrivljene…, [p]ovišenje kazne s ublažene i potpuno uvjetne osude na obvezno izvršavanje 9 mjeseci zatvora, bez jasnog i zakonom dopuštenog obrazloženja za takav nesrazmjer, predstavlja pogrešnu primjenu kaznenog zakona (odluke o kazni) jer izlazi iz okvira svrhe kažnjavanja i načela razmjernosti…, [d]rugostupanjski sud je drastično povisio sankciju…, bez jasnog, zakonski potkrijepljenog i razmjernog obrazloženja koje bi opravdalo tako snažno pogoršanje položaja okrivljene…“.

9. Iz naprijed sažetog obrazloženja dijela zahtjeva zbog povrede kaznenog zakona proizlazi da se takvo obrazloženje uopće ne odnosi na povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP-a koja se odnosi na prekoračenje ovlasti suda kod donošenja odluke o kazni, a što je zakonska osnova za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka iz članka 517. stavka 1. točke 1. ZKP-a. Osuđenica ne tvrdi npr. da joj je drugostupanjski sud izrekao vrstu kazne koju joj nije mogao izreći, da joj je izrečena visina kazne izvan zakonskog okvira propisanog za predmetno kazneno djelo, da je nepravilno primijenjena odredba za izricanje jedinstvene kazna za djela u stjecaju i sl., jer su to neki od modaliteta kada sud pri odlučivanju o kazni prekorači svoje ovlasti koje ima po zakonu. Njezine tvrdnje da je sud drugog stupnja, unatoč po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima (neosuđivanost i okolnost da više ne radi s djecom) te otegotnoj okolnosti (status SOS majke prema djeci koja su već bila traumatizirana), bez ijedne druge okolnosti kaznu pooštrio, su u stvari prigovori zbog odluke o kazni u smislu odredbe članka 471. stavka 1. ZKP-a. Naime, njima osuđenica sugerira (identične tvrdnje o prestrogoj i nepravednoj kazni ponavlja i na kraju obrazloženja zahtjeva na str. 15.-16., pod točkom 6.) da sud drugog stupnja pri preinaci prvostupanjske presude u odluci o kazni, a s obzirom na okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja, izrečenu kaznu nije pravilno odmjerio te da je kao i prvostupanjski sud trebalo primijeniti odredbe o ublažavanju i o uvjetnoj osudi. Međutim kako se ovaj izvanredni pravni lijek ne može podnositi zbog odluke o kazni već samo iz taksativno navedenih povreda materijalnog i procesnog prava propisanih člankom 517. stavkom 1. ZKP-a to zahtjev u odnosu na ovaj prigovor nije osnovan.

9.1. Doduše, u okviru ovog dijela zahtjeva koji se odnosi na prigovor povrede kaznenog zakona osuđenik ističe i da je „[p]ovišenje kazne… bez jasnog i zakonom dopuštenog obrazloženja za takav nesrazmjer…“ te da je drugostupanjski sud „…drastično povisio sankciju bez jasnog, zakonski potkrijepljenog i razmjernog obrazloženja koje bi opravdalo tako snažno pogoršanje položaja okrivljene…“. Ti bi se prigovori, iako se u zahtjevu tako formalno ne označuju, sadržajno odnosili na povredu prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 08/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10., 05/14.; dalje: Ustav) i članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10.; dalje: Konvencija) zbog arbitrarnosti sudske odluke.

9.2. Međutim, iznesene tvrdnje osuđenika o neobrazloženosti drugostupanjske presude nisu točne jer je sud drugog stupnja upravo obrazloženju odluke o kazni posvetio znatni dio svoje odluke (točke 20. -23.). Taj je sud posve jasno ukazao da je prvostupanjski sud osuđenici pravilno otegotnim cijenio okolnosti da je djelo počinila u svojstvu SOS majke u Dječjem selu i to prema žrtvama, djeci koja su bila izrazito osjetljiva i ranjiva, ne samo zbog svoje dobi, već i obzirom da su prethodno traumatizirana u svojoj primarnoj obitelji. Ukazano je i da je pravilno cijenjena okolnost da je osuđenica svojim fizičkim i emotivnim zlostavljanjem ugrozila daljnji psihofizički razvoj takve djece. Međutim, sud drugog stupnja je istakao da te okolnosti nisu pravilno vrednovane jer se radi o okolnosti da inkriminirane radnje teškog fizičkog i psihičkog zlostavljanja čini stručna osoba koja je bila zadužena za skrb o teško traumatiziranoj djeci bez adekvatne roditeljske skrbi i to u odnosu na četvero takve djece. Nadalje, obrazloženo je zašto je pogrešno to što sud prvog stupnja ublažavanje kazne opravdava time da se bez ublažavanja osuđenici ne bi mogla izreći uvjetna osuda. Pravilno je ukazano da ta okolnost mogućnosti ublažavanja kazne nije od značaja pri odmjeravanju kazne, te je uz to i iznesena argumentacija da se olakotne okolnosti, neosuđivanost i proteka vremena u kojem osuđenica više nije radila s djecom, a s obzirom na otegotne okolnosti i „povećanu društvenu opasnost“ ovih kaznenih djela, ne mogu smatrati naročito olakotnim okolnostima iz članka 48. stavka 2. KZ/11 koje bi opravdavale ublažavanje. Na koncu je sud drugog stupnja ukazao i da će navedene utvrđene kazne zatvora i izrečena jedinstvena kazne zatvora uz izricanje djelomične uvjetne osude postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

9.3. Prema tome, sud drugog stupnja je odluku o kazni dostatno obrazložio iznoseći za svoje stavove i ocjene odgovarajuću argumentaciju pa se probijana presuda ni u kom slučaju ne može smatrati neobrazloženom i arbitrarnom u kontekstu povrede prava na pravično suđenje. To što osuđenica s takvim obrazloženjem nije zadovoljna jer navedeno pooštrenje kazne očito ne prihvaća smatrajući ga „drastičnim“ je u ovom postupku odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude neodlučno.

10. Nadalje, osuđenica u daljnjem dijelu obrazloženju zahtjeva (Ad. IV. točke 2.) tvrdi da je drugostupanjski sud u žalbenom postupku propustio odgovoriti na žalbene navode vezane za apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. Iako se izrijekom to ne navodi, osuđenica time sugerira da je sud drugog stupnja u žalbenom postupku povrijedio odredbu članka 487. stavka 1. ZKP-a te da je ta povreda mogla utjecati na presudu, te se na taj način implicite ukazuje na povredu iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a.

10.1. Međutim, kada se analizira sadržaj ovog dijela izuzetno opširnog obrazloženja zahtjeva (točke 1.-5., str. 3.-15.) proizlazi da se sve te tvrdnje ne odnosi na navedenu postupovnu povredu, već se njima zapravo osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude.

10.2. Naime, osuđenica navedeni prigovor da je drugostupanjski sud odbio njenu žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu, a da u obrazloženju svoje odluke nije odgovorio na njene žalbene razloge, obrazlaže na način da zapravo ponavlja što je sve isticala u žalbi ponesenoj protiv prvostupanjske presude. Ukratko, radi se o brojnim prigovorima o tome da prvostupanjski sud nije jasno naveo kojim je to dijelovima iskaza svjedoka povjerovao, a kojima nije, da nisu obrazloženi dokazi koji ukazuju na točnost obrane okrivljenice, a najveći dio ovog dijela zahtjeva odnosi se na prigovor da joj nije odgovoreno na žalbeni prigovor da prvostupanjski sud nije analizirao primjedbe obrane na nalaz i mišljenje vještakinje psihologa Sanje Jandrić. Osuđenica u zahtjevu najprije posebno akcentira određene prigovore koje je u odnosu na navedeno vještačenje isticala u prvostupanjskom postupku i u žalbi, a na koje joj nije odgovoreno, da bi potom u zahtjevu doslovno ponovila gotovo sve brojne primjedbe vezane za psihologijsko vještačenje koje je navela u žalbi podnesenoj 26. ožujka 2024. (str. 7.-10.). Radilo se čitavom nizu prigovora kojima se nastojalo obezvrijediti nalaz i mišljenje navedene vještakinje koja je u mišljenju ustvrdila da djeca zadovoljavaju kriterije za vjerodostojno iskazivanje i da nije našla da bi žrtve bila sklona konfabulacijama i sugestibilnosti. Svi se ti brojni prigovori svodili na osporavanje kompetentnost vještakinje jer da je nalaz dala psihologinja, a da je trebalo provesti psihijatrijsko vještačenje po subspecijalisti za dječju adolescenciju i psihijatriju (iako je ovaj dokaz psihologijskog vještačenja proveden prihvaćanjem upravo takvog dokaznog prijedloga obrane istaknutim na raspravi od 1. lipnja 2023.). Uz to su se u odnosu na provedeno vještačenje isticali i drugi brojni prigovori, kao npr. prigovori da vještakinja nije objasnila koji su bili kriteriji vještačenja, da je uzela u obzir samo iskaze djece, a nije uzela u obzir iskaze svih svjedoka, pogotovo psihologa i psihijatra dječjeg sela, da nije procjenjivala i objasnila kvalitativnu vrijednost nalaza testova na kojima djeca nisu prošla, da pri davanju nalaza i mišljenja djecu nije niti vidjela već je „akademski“ analizirala testove koje su ona rješavala te da se nikada nije konkretno i stručno osvrnula na primjedbe osuđenice iz podneska od 6. studenog 2021. i sl.

11. Iz naprijed ukratko izloženog obrazloženja ovog dijela zahtjeva proizlazi da svi prigovori koje je osuđenica isticala u žalbi u biti nisu bili postupovni iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a zbog „nerazumljivosti, nepotpunosti i kontradiktornost obrazloženja“, već se u stvari radilo o činjeničnim prigovorima kojima je ona nastojala dovesti u sumnju pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja. Stoga je u odnosu na ove žalbene prigovore osuđenici sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke, a nakon što je u točki 8. obrazloženja odgovorio na konkretne bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a, pravilno ukazao da ovi prigovori nisu postupovni već činjenični prigovori i na koje je na dostatan način odgovoreno u daljem dijelu obrazloženja (točke 11. -17.). U tom je djelu obrazloženja sud drugog stupnja žaliteljici ukazao da se osuđujuća presuda ne temelji samo na žalbom osporenom nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka već i na brojnim iskazima svjedoka, djelatnika S.O.S. Dječjeg sela u kojem je osuđenica radila i gdje su predmetna kaznena dijela počinjena i koji su u bitnom potvrdili iskaze žrtava koji su osuđenicu teretili zbog počinjenja predmetnih kaznenih djela. U odnosu na prigovore u vezi psihologijskog vještačenja žaliteljici je ukazano (točka 14., str. 4. -5. obrazloženja da se vještakinja dr. sc. Sanja Jandrić u dovoljnoj mjeri očitovala u tijeku prvostupanjskog postupka i da se njima ne dovodi u pitanje vjerodostojnost tog vještačenja.

11.1. Prema tome, osuđenici je sud drugog stupnja na dostatan način odgovorio na sve njene žalbene osnove i na sve bitne žalbene razloge. O tom pitanju adekvatnosti obrazloženja sudskih odluka postoji ustaljena praksa Europskog suda za ljudska prava, npr. odluke Van de Hurk protiv Nizozemske, stavak 61. i odluka Boldea protiv Rumunjske, stavak 30. i dr. iz kojih u bitnom proizlazi da sud nije dužan dati detaljan odgovor na svaku iznesenu tvrdnju stranaka, s tim da iz odluke mora biti jasno da se sud osvrnuo na bitna otvorena pitanja iz predmeta. Kako presuda suda prvog i drugog stupnja čine cjelinu, sud drugog stupnja, u situaciji kada prihvaća pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja koji žalbenim prigovorima nisu bili dovedeni u sumnju, ne mora u očitovanju na žalbene prigovore ponavljati iste razloge koji su već bili izneseni u obrazloženju pobijane presude. Iz navedenih razloga niti u ovom dijelu zahtjev osuđenice nije osnovan.

12. U dijelu zahtjeva (str. 11.-12.) osuđenica u kontekstu obrane da nije počinila predmetna kaznena djela iznosi subjektivne stavove ideološke naravi koji nemaju veze s pravnim aspektom ovog kaznenog predmeta jer se tvrdi da je u pozadini ovog optuženja u biti „utjecaj sveprisutne navale ideološkog stava sa kojim se sa moralne strane obrana ne može složiti…, da [u] nadolazećom vremenima se ukazuju i već sada postoje mračni oblici ideologije koja guta svaku ljudskost, emotivnost, pa valja reći i sramiti se toga i ljubav, povezanost i empatiju između ljudi…., koja se prenosi na društvo…., i na pravo….“ o kojima se u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka nije potrebno očitovati.

13. Slijedom svega prethodno iznesenog trebalo je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a odlučiti kao u izreci.

13.1. Posljedično tome, kako je zahtjev odbijen, nije bilo niti mjesta primjeni odredbe članka 518. stavka 5. ZKP-a.

Zagreb, 11. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja