REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-167/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Žarka Dundovića, kao predsjednika Vijeća, te Ileane Vinja i Ratka Šćekića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog LM zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17. i 118/18. - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 17. veljače 2022. broj K-785/2019-95 i presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 15. srpnja 2025. broj Kž-135/2022, u sjednici Vijeća održanoj 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Zahtjev osuđenog LM za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku broj K- 785/2019-95 od 17. veljače 2022. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Kž- 135/2022 od 15. srpnja 2025., osuđen je LM zbog kaznenog djela krađe iz čl. 228. st. 1. KZ/11 na kaznu zatvora od jedne godine.

2. Osuđenik osobno podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ''temeljem čl. 515. st. 1. ZKP/08 vezano za čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP/08'', s prijedlogom da se podnositelja ''oslobodi po čl. 3. st. 2. ZKP/08 na okolnost in dubio pro reo'', odnosno da se ''usvoji njegova žalba upućena drugostupanjskom sudu u Dubrovniku''. Zahtjev je dopunjen podneskom od 10. rujna 2025. te je priložena preslika pravomoćne presude Općinskog suda u Vinkovcima broj K-182/2022 potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Kž-825/2024 od 8. srpnja 2025.

3. Temeljem čl. 518. st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 80/22., 36/24. i 72/25. - dalje u tekstu: ZKP), zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske RM je odgovorila na zahtjev osuđenika s mišljenjem da isti nije osnovan. Odgovor državnog odvjetnika dostavljen je na znanje osuđeniku i njegovom branitelju.

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Iako se uvodno ističu svi zakonom dopušteni osnovi, iz sadržaja zahtjeva slijedi da je podnesen zbog ''uskrate prava iz čl. 29. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. EKLJP'', što bi ukazivalo na zakonsku osnovu iz čl. 517. st. 1. toč. 2. u vezi čl. 468. st. 2. ZKP.

5.1. Međutim, niti ta zakonska osnova u zahtjevu nije valjano obrazložena. Naime, tvrdi se da je podnositelj osuđen bez materijalnih dokaza zbog čega je trebalo primijeniti odredbu čl. 3. st. 2. ZKP, jednako kao i u pravomoćnim presudama kojima je podnositelj, u nedostatku dokaza, oslobođen optužbe za slična imovinska kaznena djela. S obzirom da se ''jednom donesena presuda na sudu može upotrijebiti na drugom sudu'', to je trebalo ''ujednačiti sudsku praksu… pošto ničim nije dokazano da sam ja počinio navedenu inkriminaciju''.

5.2. Ovim navodima zahtjeva se, ustvari, problematiziraju činjenični zaključci sudova o dokazanosti predmetnog kaznenog djela i time osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, prema taksativno navedenim razlozima u čl. 517. st. 1. ZKP, ovaj se izvanredni pravni lijek može podnositi samo zbog određenih povreda materijalnog i procesnog prava, ali ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U protivnom, dozvolilo bi se preispitivanje činjenica u trećem stupnju, mimo zakonom dopuštenih uvjeta.

5.3. Pri tome, okolnost da je podnositelj, za slična imovinska kaznena djela, pravomoćno oslobođen u drugim sudskim postupcima, uopće nema utjecaja na konkretan predmet s obzirom da je dokazna situacija u tim predmetima drugačija. Stoga je promašeno pozivanje na odredbu čl. 14. Ustava Republike Hrvatske koji, uostalom, govori o jednakosti građana pred zakonom. Naime, dužnost ''ujednačavanja sudske prakse'' podrazumijeva jednako tumačenje i primjenu pravnih normi u istovjetnim slučajevima, a ne jednaku ocjenu dokaza u činjenično različitim slučajevima.

6. Osim toga, promašeno se u zahtjevu tvrdi da su sudovi neosnovano odbili ispitati svjedoka ŽM s kojim se optuženik, navodno, sastao nakon susreta s oštećenicom na parkiralištu. Uvidom u zapisnike s rasprave pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je da obrana uopće nije predlagala ispitivanje tog svjedoka, a izričito upitani na raspravi od 14. veljače 2022., branitelj i optuženik nisu imali prijedloga za dopunu dokaznog postupka. Stoga se takav, novi dokazni prijedlog, nije mogao isticati ni u postupku pred sudom drugog stupnja jer je obrana za taj dokaz očito znala i prije zaključenja rasprave (čl. 466. st. 4. ZKP).

7. Zaključno, dakle, zahtjev je dijelom neosnovan, a dijelom podnesen iz razloga zbog kojih se po zakonu ne može podnijeti, pa ga je, sukladno, čl. 519. u vezi čl. 512. ZKP, trebalo odbiti u odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 11. prosinca 2025.

Predsjednik Vijeća:

Žarko Dundović