REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U OSIJEKU
Stalna služba u Valpovu
Valpovo, Kralja P. Krešimira IV br. 3.
Poslovni broj: P-665/2019-35
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja UU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Sanji Hajnal, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Račkog 6, OIB 02535697732, zastupan po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 3. studenog 2025., na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), a objavljene 11. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 4. 1. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "sukladno odluci Banke o kreditiranju građana."
II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: “U slučaju promjene kamatne stope iz točke ovog 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete“.
III. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju UU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi promjenjive kamatne stope isplati ukupan iznos zakonskih zateznih kamata od 1.362,82 € (tisućutristošezdesetdvaeura-iosamdesetdvacenta) sve u roku od 15 dana.
IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "protuvrijednosti od 69.200,00 CHF (slovima: šezdesetdevettisućadvjesto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita."
V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 4. točka 4.2. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate, sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima."
VI. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 5. i 6. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate."
VII. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točka 7.2. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "u iznosu od 69.200,00 CHF (slovima: šezdesetdevettisućadvjesto CHF) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora."
VIII. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 12. točka 12.10. Ugovora o kreditu pod brojem 9012434909, od dana 23. 04. 2007. godine, koji glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. "
IX. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju UU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], po osnovi više plaćene tečajne razlike isplati ukupan iznos zakonskih zateznih kamata nosu od 2.381,04 € (dvijetisućetristoosamdeset-jedaneuričetiricenta), sve u roku od 15 dana.
X. N a l a ž e s e tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužitelju UU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.329,04 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od 01.10.2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
XI. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od
2.627,97 € (dvijetisućešestodvadesetsedameuraidevedesetsedamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja tj. 11. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je u svojstvu korisnika kredita s tuženikom 23.04.2007. sklopio Ugovor o kreditu br. 9012434909, kojim se ugovorom tuženik kao kreditor obvezao mu staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 69.200,00 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita, a on se obvezao navedeni iznos vratiti s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Sukladno čl. 4 predmetnog ugovora određena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku ugovaranja iznosila 4,25 % godišnje.
1.1. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u čl. 4. predmetnog Ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, ništetan.
1.2. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem razlike u kamati po svakom mjesečnom anuitetu neosnovano stekao ukupni iznos od 29.210,26 kn. Tuženik je promjenu ugovorne kamate učinio ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovan njegov nepovoljan položaj i neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a na njegovu štetu. Osim što nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njezine promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija.
1.3. Navodi da je kamata mijenjana jednostranom odlukom tuženika, a o čemu isti nije tražio njegovu suglasnost. Navedena odredba ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču i ne daje dovoljno točne kriterije na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Tuženik se, kao financijska institucija koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego ga je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavila u neravnopravan položaj, iz čega se može zaključiti da je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO).
1.4. Navodi da osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu mu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći, što kao prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora o kreditu prihvatila samo opći valutni rizik, koji je u ovom slučaju još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Uslijed navedenih promjena tuženik je temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, po svakom mjesečnom anuitetu, neosnovano stekao ukupni iznos od 39.704,21 kn, što zajedno s razlikom nastalom po osnovi više plaćene kamate iznosi ukupno 68.914,47 kn. Da je imao saznanja da će mjesečni anuitet zbog promjene tečaja vezanog uz valutu CHF porasti u tolikoj mjeri da će utjecati na samu mogućnost otplate kredita, kao i njegovu egzistenciju, isti nikada ne bi preuzeo takvu kreditnu obvezu.
1.5. Poziva se na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/2013-4 od 13.06.2014. i Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. te Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 09.04.2015.
1.6. Kako prema odredbi čl. 138.a. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, dalje ZZP), a sada čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako da se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između njega i tuženika. Osim toga, čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje presude iz kolektivnog spora te će u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
1.7. Navodi da su na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15, u daljnjem tekstu: Zakon), sklopili Dodatak ugovoru o kreditu te je izvršena konverzija iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno tim Dodatkom je trebao biti izjednačen s korisnicima kredita koji su u isto vrijeme ugovarali kredite vezane uz valutnu klauzulu u eurima. Predmetnim dodatkom ugovora je utvrđeno da je na dan 30. rujna 2015. nakon provedene konverzije kredita preplatio svoju obvezu po predmetnom kreditu više za iznos od 38.297,94 kn. Navodi da prilikom zaključivanja Dodatka ugovoru o kreditu te izračuna konverzije tuženik nije uzeo u obzir činjenicu da je prvotni ugovor o kreditu prije denominacije sadržavao nepoštene i ništetne ugovorne odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak zbog čega smatra da provedbom konverzije od strane tuženika nije namiren u cijelosti te ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite njega kao potrošača jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravnima i obvezama ugovornih strana.
1.8. Poziva se na odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-2868/2018 te Suda Europske unije u predmetu C-118/17 od 14.03.2019. te predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Nakon obavljenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je u podnesku od 25. listopada 2025. specificirao tužbeni zahtjev opisan kao u izreci ove presude predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 04.07.2019. osporava osnov i visinu utuženog potraživanja te navodi da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita pa postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ove tužbe). Ističe kako je sklapanjem novog ugovora, prijašnji ugovor o kreditu prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Stoga tužbeni zahtjev kojim se traži isplata preplaćenih kamata po kreditu CHF je neosnovan u cijelosti jer niti navedenim Zakonom o potrošačkom kreditiranju a niti bilo kojim drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope te je navedenim zakonom korisnicima kredita kao dužnicima jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF.
3.1 Tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom zapravo negira valutnu klauzulu kao i gospodarsku realnost. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.
3.2. Ako je temeljem čl. 22. ZOO-a, valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Smatra kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB-a, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.
3.3. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika te se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Stoga smatra da su tužitelju bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.
3.4. Volja ugovornih strana bila je ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu te je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Tužitelj zahtijeva da se ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnim tečajem koji je vrijedio prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. To nije "naknada štete" niti "stjecanje bez osnove" niti "restitucija" već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda na isključivu štetu tuženika.
3.5. Nadalje navodi da su odredbe ugovora razumljive i jasne, da je tužitelj upoznat s mogućim promjenama i iznosima anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da ju je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Osim toga, ističe prigovor zastare potraživanja i predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom kao neosnovanim odbije.
4. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:
- da su stranke zaključile 23.04.2007. Ugovor o kreditu br. 9012434909 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 69.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na rok otplate od 240 mjeseci uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,25 %;
- da je kredit namijenjen za adaptaciju stambenog objekta;
- da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) i sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima;
- da u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o izmjenama i iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita;
- da je između stranaka zaključen 11.12.2015. Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012434909;
- da ukupna preplata priznata u konverziji iznosi 5.014,46 €.
5. Među strankama je prijeporno:
- da li su ništetne odredbe iz predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF);
- da li tužitelj ima pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;
- da li tužitelj ima pravo na povrat stečenog bez osnove temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi a s obzirom da je između stranaka zaključen Dodatak ugovora o kreditu 14.12.2015.;
- da li je osnovan prigovor zastare potraživanja na strani tužitelja.
6. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, dok nije saslušao svjedokinju UUR jer je tuženik na ročištu održanom 31. ožujka 2025. (list spisa 189) odustao od tog dokaznog prijedloga.
7. Tužitelj ĐU, ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 2007. sklopio ugovor o kreditu s tuženikom u Poslovnici tuženika u Osijeku za adaptaciju stambenog objekta – kuće u [adresa] i bio mu je potreban kredit u iznosu od oko 40.000,00 €. Sjeća se da mu je djelatnik banke ponudio samo kredit uz CHF jer mu je rekao da su to najpovoljniji krediti na tržištu u tom vremenu. Nije ga upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Ne sjeća se da li ga je upozoravao da zbog promjenjivosti kamatne stope, tečaja i valute CHF rate kredita mogu biti veće ili manje. Banka je sačinila ugovor isključivo po svojim uvjetima i nije mogao utjecati na sadržaj ugovora već je mogao isključivo prihvatiti njihove uvijete ili ne. Pročitao je ugovor, ali kao laika zanimao ga je iznos kredita, rok otplate i visina rate. Djelatnik banke mu nije tumačio pojedine odredbe ugovora, a on to nije ni tražio. Ugovore je odnio kod javnog bilježnika na ovjeru i javni bilježnik mu je samo ovjerio ugovore i nije mu tumačio pojedine odredbe ugovora. Kada je vratio ovjerene ugovore u banku, kredit mu je ubrzo odobren. Ne sjeća se na koji način mu je isplaćen kredit, ali misli u kunama i u cijelosti ga je utrošio, kao fizička osoba, u adaptaciju kuće u [adresa] u kojoj je živio sa suprugom i dvoje djece. Kuća nije korištena za obavljanje pravnih poslova niti obrta niti je iznajmljivana. Početne rate kredita su odgovarale visini njegove plaće da bi se nakon nekog vremena znatno povećale. Ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je početna rata kredita iznosila kao ova povećana. Sjeća se da su dolazile nekakve obavijesti o povećanju rata, a čuo je od prijatelja koji su dizali takve kredite da to tako mora biti jer se radi o kreditu u CHF. Negdje 2015. dobio je poziv iz banke i ponuđeno mu je zaključenje Dodatka ugovora o kreditu. Banka je opet isključivo po svojim uvjetima pripremila i aneks ugovora. Nije uopće mogao utjecati niti na sadržaj aneksa ugovora te je i on sačinjen isključivo po uvjetima banke i na isti način ovjeren kod javnog bilježnika. Priznat mu je određen iznos po aneksu i nastavio je dalje plaćati kredit po aneksu ugovora. Nešto više od godinu dana mora plaćati taj kredit. Naveo je da ne bi podizao nikada kredit u CHF da je znao da će mu rate biti znatno povećane. Misli da mu dodatak ugovoru nije pravilno objašnjen, a vezano za posljedice konverzije na način da se nije odrekao potraživanja koja su nakon provedenog vještačenja postavljena u tužbenom zahtjevu. Naveo je da je Dodatak ugovoru sklopio isključivo iz razloga što su mu smanjene rate kredita. Misli da je početna rata bila oko 1.800,00 kn da bi se poslije povećala na preko 3.000,00 kn. Nije u to vrijeme mogao prigovarati izračunu konverzije jer se u to uopće ne razumije i bilo mu je bitno samo da rata bude manja jer je svjestan da je podigao kredit koji mora vratiti. Od djelatnika banke prezentirano mu je da je taj kredit u CHF najpovoljniji i nije mogao pretpostaviti da će rate toliko narasti i da ih neće moći otplaćivati. Misli da mu je to bio prvi kredit tako da nije imao iskustva s podizanjem kredita.
8. Iz pismenog nalaza i mišljenja - zaključka vještaka Darija Dumančića razvidno je da je tužitelj naspram početno ugovorene kamatne stope radi promjena istih više platio tuženiku iznos od 16.227,97 kn. Razlika tečaja CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja za CHF koji je primjenjivao tuženik na dan isplate kredita (4,510712) iznosi 16.389,96 kn. Dakle, tužitelj je tuženiku po predmetnom ugovoru o kreditu više uplatio za iznos od 32.617,93 kn. Vještak navodi da su navedeni iznosi umanjeni za iznos priznate konverzije.
9. Tuženik u podnesku od 15. svibnja 2025. osporava nalaz i mišljenje u cijelosti navodeći da je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj što niti je bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu i kao takav nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari kao i da je među strankama sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZPK (NN 102/2015).
10. Tužitelj u podnesku do 21. studenog 2024. predlaže dopunu nalaza i mišljenja jer vještak nije izvršio zadatak vještačenja u cijelosti jer je vještak u svom nalazu i mišljenju iskazao samo iznose preplate po kreditu nakon oduzimanja preplate u konverziji.
11. Vještak je napravio dopunu nalaza i mišljenja sukladno podnesku tužitelja te je iz njegovog zaključka razvidno je da preplata po osnovi kamate iznosi 16.227,97 kn / 2.153,82 €, preplata po osnovi tečaja iznosi 54.686,94 kn / 7.258,23 €, odn. sveukupno 70.914,91 kn / 9.412,05 €. Kada se od ukupne preplate oduzme iznos priznat u konverziji 38.297,94 kn / 5.083,01 € tada ukupna preplata tuženika iznosi 32.616,97 kn / 4.329,04 €.
12. Na ročištu održanom 7. veljače 2025. tužitelj je predložio dopunu nalaza i mišljenja, s obzirom na sudsku praksu u pogledu izračuna visine tužbenog zahtjeva u činjenično pravno istovjetnim predmetima, na način da u posebnoj tablici iskaže zateznu kamatu od svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do 30.09.2015.
13. Vještak je 17. srpnja 2025. izradio dopunu nalaza i mišljenja sukladno prijedlogu tužitelja te je razvidno da na osnovu tabelarnog pregleda zatezna kamata na svaku pojedinačnu preplatu ukupno iznosi 3.743,86 € (kamata – 1.362,82 €, tečajna razlika – 2.381,04 €).
14. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje kao i dopune nalaza i mišljenja vještaka Darija Dumančića jer su isti dani sukladno pravilima struke i na osnovi knjigovodstvene dokumentacije priložene spisu.
15. Analizirajući navode iz tužbe i tužbenog zahtjeva, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
16. Po ocijeni suda, nije sporno da su stranke ugovorile valutu uz koju je vezana glavnica za švicarski franak te da je tužitelj dobrovoljno pristao na ugovaranje valutne klauzule, no po stavu suda tuženik prije i u vrijeme zaključenja citiranog ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, čime je postupio suprotno odredbama čl. 5. u vezi sa čl.62.st.1. ZZP-a (NN 96/03.).
17. Po stavu ovoga suda ovdje je sporno pitanje predvidivosti određenih ekonomskih kretanja za tužitelja, kao potrošača i za tuženika, kao banku odnosno gospodarstvenika-trgovca. O valutnoj klauzuli tužitelj kao obični građanin ne može znati puno, u odnosu na tuženika koji je banka i gospodarstvenik-trgovac. Naime, banke su po definiciji trgovačka društva koja se bave kreditiranjem, pa sve što se tiče valutne klauzule, tečajeva valuta, a u konkretnom slučaju kamatnih stopa banci je poznato u najvišem stupnju, pa stoga nije moguće njeno neznanje o kretanjima tečajeva i kamatnih stopa, kao što je to slučaj kod tužitelja koji je obični građanin- potrošač.
18. Tuženik je znao, odnosno mogao je predvidjeti kretanje tečaja švicarskih franaka, ali i kretanje kamatnih stopa na svjetskim tržištima za tečaj švicarskog franka, pa je za nju kretanje tečajeva valuta i referentnih kamata predvidivo, u odnosu na tužitelja koja je neuk po tom pitanju.
19. Stav je suda da je materija rizika i kamatnih stopa predmet poslovanja banke, a pravni standard Zakona o obveznim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običajima, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl.4. ZOO-a.
19.1. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih strana na štetu tužitelja kao potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl.3. ZOO-a.
20. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati s tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja te ravnopravnosti u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora kao neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik kao bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj.
20.1. Sud smatra da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako niti o rastu tečaja švicarskog franka.
21. Imajući u vidu navedeno, sud prihvaća navode tužitelja da su dijelovi odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ništetni i primijenjeni protivno članku 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl.4. ZOO-a, suprotno načelu zabrane zlouporabe prava iz čl.6. ZOO-a i suprotno načelu jednake vrijednosti činidba iz čl.7. ZOO-a, suprotno načelu uzdržavanja od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta iz čl. 8. ZOO-a, suprotno načelima ponašanja pažnjom dobrog gospodarstvenika u ispunjavanju obveza i ostvarivanja prava iz čl. 10. ZOO-a, čl. 27. ZOO-a vezano za ništetnost odredbi ugovora kojom se predviđa da će na kamate kada dospiju za isplatu, početi teći kamate ako ne budu isplaćene.
22. Osim toga, postupanje tuženika protivno je i odredbi čl.270, čl.295.st.4, čl.296, čl.322. i čl.329. ZOO-a, te čl.5. u svezi čl. 62.st.1. i čl. 74. ZZP-a.
23. Naime, tuženik je jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu o kojoj se nije pregovaralo, pa je to jednostrano mijenjanje kamatne stope ništetno u odnosu na ugovorenu kamatu stopu od 4,25 % i učinjeno je isključivo na štetu tužitelja, jer mu se zbog toga znatno povećala rata kredita, a kamatu je tuženik mijenjao bez prethodne obavijesti i pregovaranja sa tužiteljem o jednostranim povećavanjem kamatne stope.
24. Odredbom čl. 138.a ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
25. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. 04. 1993. , u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.
26. Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
27. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
28. Prema odredbama čl. 81. ZZP-a iz 2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standarnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
29. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.
30. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.07.2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tamo "drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom drugotužene Privredne banka Zagreb d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotužene Privredne banke Zagreb d.d. o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08. 2007.g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".
31. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. 07. 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. 06. 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. 04. 2015.
32. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. 06. 2018.g. u čl. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. 07. 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da su banke povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.
33. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.09.2019., odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. 06. 2018. br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
34. Slijedom navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda RH svoje mišljenje da je nerazumljiva odredba vezana uz promjenjivu kamatnu stopu, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za sve CHF, faktički dovela do izmjena anuiteta kako po osnovi dizanje kamate, tako je po osnovi dizanja tečaja od strane banke pa su time prijeporne odredbe potpisanog ugovora o kreditu ništetne, a tako i u odnosu na Dodatak ugovoru.
35. Takav stav Vrhovni sud RH zauzima i u odluci Rev 18/2018-2 od 26.05.2020., Rev 809/2021 od 21.12.2022. i Rev 57/2024 od 23.01.2024.
36. Stoga činjenica da je prijeporni ugovor raskinut i da je sklopljen Sporazum o konverziji ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi osnovnog Ugovora, a što je i već utvrđeno u odlukama u kolektivnom sporu temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 04.07.2013.
37. U odnosu na provedenu konverziju i način izračuna konverzije kredita čl. 19.c. ZID ZPK propisuje:
"(1) Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate,
5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka smatra preplatom koja se:
– ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos do najviše 50% dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vjerovnik i potrošač sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50% ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR,
– ako iznos preplate prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovoga stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača,
Iznos preplate iz ove točke preračunava se u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač.
6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovoga stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga stavka, namiri vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača,
7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka.
(2) Stavak 1. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuje se i na izračun obveze vraćanja primljenog nastale zbog prestanka ugovora o kreditu pri čemu se konverzija provodi na dan 30. rujna 2015. odnosno na dan prestanka ugovora o kreditu."
38. Sud smatra da je konverzija u cijelosti provedena sukladno Zakonu, a što je iz nalaza i mišljenja razvidno da je tuženik u obzir uzeo sve tužiteljeve uplate koje je odnose na partiju kredita.
39. Citirani Zakon ne provodi Konverziju na način da utvrđuje ništetnom odredbu o promijeni visine kamatne stope. Stoga je sud tražio izračun na način da se kamatna stopa kroz razdoblje otplate ne mijenja, odnosno da se primjenjuje tečaj koji je važio na dan korištenja kredita. Dakle, provedba konverzije je izračunata na potpuno drugačiji način, i sukladno zakonu, a ovaj izračun je po drugoj osnovi. Zato je i vještak u svom nalazu i mišljenju od ukupne izračunate razlike između obveze i plaćanja po kreditu odbio preplatu priznatu u konverziji.
40. Sud je mišljenja da priznatim iznosom preplate u konverziji, nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredbi o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule. Dodatak ugovoru je sačinjen isključivo po uvjetima koje je odredio tuženik, a tužitelj nije imao mogućnosti nego uvjete prihvatiti ili plaćati povećanu ratu kredita.
41. Osim toga, iako su stranke zaključile Dodatak Ugovoru, sud smatra da se ne radi o novacijonom ugovoru.
42. Naime, čl. 145.st.2. ZOO-a propisuje da sporazum vjerovnika i dužnika kojim se mijenja ili dodaje odredba o roku, o mjestu ili načinu ispunjenja, zatim naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni, osiguranju ispunjenja ili o kojoj drugoj sporednoj odredbi, a i sporazum o izdavanju nove isprave o dugu ne smatraju se obnovom.
43. Sud Europske unije u lipnju 2023. donio je presudu kojom je potvrđeno pravo potrošača na naknadu štete čak i nakon što su krediti konvertirani iz CHF u eure. Sud je utvrdio da sama konverzija ne poništava prava potrošača na povrat preplaćenih iznosa, ako su ugovorni uvjeti prethodno proglašeni nepoštenima (presuda Suda EU C-567/20 kao i odluke Županijskog suda u Bjelovaru br. Gž- 599/2024-2 od 30.10.2024., Županijskog suda u Zadru br. Gž-109/2022 od 25.03.2022., Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-375/2022 od 04.10.2022., Županijskog suda u Karlovcu br. Gž-416/2024-2 od 19.06.2024., Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-94/2022-4 od 5.11.2024. kao i Županijskog suda u Zagrebu br. Gž- 5132/2024 od 11.11.2025.).
44. Stoga sud smatra da je tužitelj oštećen te mu pripada pravo na povrat onoga što je temeljem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu tuženik primio, a sve sukladno odredbi čl. 323 st. 1. u svezi čl. 1111. ZOO-a pa je sud usvojio tužbeni zahtjev opisan kao izreci ove presude u skladu s pravnim shvaćanjem proširenog vijeća VSRH istaknutog u postupku VSRH posl. broj: Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. koji glasi "Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju, stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelj temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate
."
45. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14.06.2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 24.05.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO- a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14.06.2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak.
46. Odluka o kamatnom potraživanju zasniva se na odredbi čl. 29. st.1 i 2.ZOO.
47. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. st.1. ZPP-a.
48. Tužitelju su priznati zahtijevani troškovi u iznosu od 2.627,97 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po punomoćniku po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23, dalje: Tarife), tri iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 16.09.2019., 21.11.2024. i 29.10.2025. sve po Tbr.8/1. Tarife, pet iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 18.09.2019., 21.10.2019., 07.02.2025., 31.03.2025. i 03.11.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, iznosa od 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 475,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 1.900,00 € te iznosa od 165,90 € na ime troškova vještačenja i iznosa od 87,07 € na ime plaćene sudske pristojbe na tužbu, a sve u skladu s važećom Tarifom.
49. Slijedom iznijetoga, sud je odlučio kao u izreci presude.
U Valpovu 11. prosinca 2025.
Sudac
Zvonimir Rogić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda.
Dostaviti:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
