Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Stalna služba u Prelogu

Š, [adresa]

Poslovni broj: P-46/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Čakovcu, Stalna služba u Prelogu, po sutkinji toga suda Nini Markuliji, u pravnoj stvari tužiteljice ŠZ, [adresa], Jug I 26, OIN: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Branku Seweru, odvjetniku u Ludbregu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay&partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 5. studenog 2025., u nazočnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Branka Sewera, odvjetnika u Ludbregu te zamjenika punomoćnika tuženika Tina Ružića, odvjetnika u Čakovcu, 11. prosinca 2025. objavio i

p r e s u d i o j e:

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbi Ugovora o kreditu broj 218-50- 3883048 od 18.01.2007. godine sklopljen između tužitelja ŠZ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb , Magazinska cesta 69 OIB:53056966535, solemniziranog od javnog bilježnika Ivana Kvakana iz Čakovca pod brojem OU-86/07, 19.01.2007. godine,

u točci 2. koji glasi:

" Redovna kamata: 5,20 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. '' ,

u točci 3. koja glasi:

"Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom korištenja kredita ,"

u točci 7. koji glasi:

''Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF , važećim na dan dospijeća , a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke. "

II. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice te se nalaže tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb , Magazinska cesta 69 OIB:53056966535, isplatiti tužiteljici ŠZ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.627,90 eura (dvije tisuće šesto dvadeset i sedam eura i devedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 0,80 EUR od 02.03.2009.

- na iznos od 13,72 EUR od 31.03.2009.

- na iznos od 0,01 EUR od 30.04.2009.

- na iznos od 14,14 EUR od 04.05.2009.

- na iznos od 10,80 EUR od 02.06.2009.

- na iznos od 0,02 EUR od 30.06.2009.

- na iznos od 8,32 EUR od 03.07.2009.

- na iznos od 0,01 EUR od 31.07.2009.

- na iznos od 8,98 EUR od 07.08.2009.

- na iznos od 0,02 EUR od 31.08.2009.

- na iznos od 10,27 EUR od 02.09.2009.

- na iznos od 0,06 EUR od 30.09.2009.

- na iznos od 10,12 EUR od 07.10.2009.

- na iznos od 8,86 EUR od 12.11.2009.

- na iznos od 0,04 EUR od 30.11.2009.

- na iznos od 11,29 EUR od 07.12.2009.

- na iznos od 0,03 EUR od 31.12.2009.

- na iznos od 13,27 EUR od 19.01.2010.

- na iznos od 0,03 EUR od 31.01.2010.

- na iznos od 16,07 EUR od 16.02.2010.

- na iznos od 34,73 EUR od 09.04.2010.

- na iznos od 18,69 EUR od 04.06.2010.

- na iznos od 19,81 EUR od 23.06.2010.

- na iznos od 32,14 EUR od 09.07.2010.

- na iznos od 29,63 EUR od 26.08.2010.

- na iznos od 37,30 EUR od 20.09.2010.

- na iznos od 34,65 EUR od 01.10.2010.

- na iznos od 30,39 EUR od 29.11.2010.

- na iznos od 39,37 EUR od 16.12.2010.

- na iznos od 50,81 EUR od 21.01.2011.

- na iznos od 42,71 EUR od 25.02.2011.

- na iznos od 43,47 EUR od 31.03.2011.

- na iznos od 44,02 EUR od 21.04.2011.

- na iznos od 42,59 EUR od 20.05.2011.

- na iznos od 0,47 EUR od 31.05.2011.

- na iznos od 57,44 EUR od 17.06.2011.

- na iznos od 64,95 EUR od 03.08.2011.

- na iznos od 66,66 EUR od 20.08.2011.

- na iznos od 65,63 EUR od 31.08.2011.

- na iznos od 57,46 EUR od 14.10.2011.

- na iznos od 58,29 EUR od 02.11.2011.

- na iznos od 56,77 EUR od 07.12.2011.

- na iznos od 60,13 EUR od 31.12.2011.

- na iznos od 63,22 EUR od 09.02.2012.

- na iznos od 63,56 EUR od 14.03.2012.

- na iznos od 61,50 EUR od 12.04.2012.

- na iznos od 62,89 EUR od 15.05.2012.

- na iznos od 63,84 EUR od 15.06.2012.

- na iznos od 62,24 EUR od 18.07.2012.

- na iznos od 62,67 EUR od 23.08.2012.

- na iznos od 61,47 EUR od 20.09.2012.

- na iznos od 58,87 EUR od 24.10.2012.

- na iznos od 61,64 EUR od 27.11.2012.

- na iznos od 62,96 EUR od 24.12.2012.

- na iznos od 62,03 EUR od 25.01.2013.

- na iznos od 56,82 EUR od 27.02.2013.

- na iznos od 61,25 EUR od 27.03.2013.

- na iznos od 61,64 EUR od 26,04.2013.

- na iznos od 59,71 EUR od 31.05.2013.

- na iznos od 54,45 EUR od 15.07.2013.

- na iznos od 55,04 EUR od 31.07.2013.

- na iznos od 56,36 EUR od 04.09.2013.

- na iznos od 58,57 EUR od 04.10.2013.

- na iznos od 58,67 EUR od 27.11.2013.

- na iznos od 58,02 EUR od 31.12.2013.

- na iznos od 58,57 EUR od 14.03.2014.

- na iznos od 64,24 EUR od 24.03.2014.

- na iznos od 62,79 EUR od 19.04.2014.

do isplate po stopi utvrđenoj uvećanjem eskontne stope NBH za 5 %-tnih poena, od 22.01.2007. do 31.07.2015. a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena , a od 01.01.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Djelomično se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice ŠZ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] radi isplate iznosa od 362,19 eura sa zateznim kamatama kao neosnovan.

IV. Utvrđuje se da nije osnovan prigovor tuženika radi prijeboja iznosa od 57,43 eura sa zateznim kamatama tekućim kako slijedi:

- 0,26 EUR od dana 01.03.2007. pa do isplate,

- 0,13 EUR od dana 01.04.2007. pa do isplate,

- 2,11 EUR od dana 01.05.2007. pa do isplate,

- 3,70 EUR od dana 02.06.2007. pa do isplate,

- 4,80 EUR od dana 01.07.2007. pa do isplate,

- 3,84 EUR od dana 01.08.2007. pa do isplate,

- 3,04 EUR od dana 01.09.2007. pa do isplate,

- 5,44 EUR od dana 01.10.2007. pa do isplate,

- 5,74 EUR od dana 01.11.2007. pa do isplate,

- 3,96 EUR od dana 01.12.2007. pa do isplate,

- 4,77 EUR od dana 01.01.2008. pa do isplate,

- 1,94 EUR od dana 01.02.2008. pa do isplate,

- 0,38 EUR od dana 01.03.2008. pa do isplate,

- 0,01 EUR od dana 01.05.2008. pa do isplate,

- 1,71 EUR od dana 03.05.2008. pa do isplate,

- 0,01 EUR od dana 01.06.2008. pa do isplate,

- 3,35 EUR od dana 03.06.2008. pa do isplate,

- 1,38 EUR od dana 01.07.2008. pa do isplate,

- 4,29 EUR od dana 01.08.2008. pa do isplate,

- 0,02 EUR od dana 01.09.2008. pa do isplate,

- 4,13 EUR od dana 05.09.2008. pa do isplate,

- 2,42 EUR od dana 01.10.2008. pa do isplate.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb , Magazinska cesta 69 OIB:53056966535, naknaditi tužiteljici ŠZ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove postupka u iznosu od 1.850,08 eura (tisuću osamsto pedeset eura i osam centi) sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb , Magazinska cesta 69 OIB:53056966535 za naknadu troškova postupka kao neosnovan.

r i j e š i o j e:

Utvrđuje se da je djelomično povučen tužbeni zahtjev tužiteljice ŠZ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] za iznos od 921,15 eura sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je kod ovog suda dana 14. veljače 2021. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj navodi kako je s tuženikom zaključila Ugovor o kreditu broj 218-50- 3883048 od 18.01.2007., solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec 19.01.2007., a koji kredit je i realiziran. Ugovor o kreditu je pripremio i sastavio sam tuženik, a potpisan je od tužiteljice i punomoćnika tuženika TZ u [adresa]. Tužiteljica nadalje navodi kako se prilikom odabira vrste kredita inzistiralo od strane tuženika na "kreditu u francima" koji je dogovoren sa "AK- Jasenović", koja je i uputila tužiteljicu kod tuženika s kojim je dogovoreno kreditiranje, dok druge vrste kredita nije nitko niti spomenuo. Tuženik je isplatio tužiteljici 22.1.2007.g. iznos od 79.596,76 kn plativši autokući za kupljeno vozilo, što je predstavljalo protuvrijednost 17.503,45 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. ( tečaj CHF:4,547489 ) te je naplatio i naknadu za obradu kredita u iznosu od 2.719,30 kn (599,95 CHF) i za trošak upisnika 350,00 kn. Kredit je bio osiguran dužnikom izjavom o zapljeni primanja i prijenosom prava vlasništva na vozilu. Kredit je u cijelosti isplaćen po tužiteljici 19.4.2014. isplatom zadnje rate. Ukupno je otplaćeno 125.234,84 kn do navedenog dana iako je trebalo biti otplaćeno 98.484,96 kn. Nadalje, ugovoreno je da tužiteljica plati 98.484,88 kn (protuvrijednost 21.728,28 CHF) u 84 mjesečne rate po 258,67 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan dospijeća . Tužiteljica je uplatama preplatila kredit za ukupno 26.749,96,00 kn, iako to nije bila obvezna radi ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu te joj je neosnovano naplaćen iznos za obradu kredita u iznosu od 2.719,30 kn, sveukupno dakle 29.469,26 kn. Tužiteljica ističe kako su odredbe Ugovora o kreditu koji je sastavio i pripremio sam tuženik u dijelu ništetne i sadrže bitne odredbe koje su po svojoj naravi nepoštene. Naime , odredbe Ugovora omogućuju davatelju kredita ovdje tuženiku , da jednostrano mijenja bitne dijelove ugovora bez valjanog razloga i suglasnosti tužitelja po kriterijima koji su nejasni i nedefinirani, a u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora . Ništetna je - valutna klazula u CHF - jednostrano promjenjiva kamatna stopa - ugovorena otplata prema anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF -uglavak o mjesnoj nadležnost za slučaj spora -naplata naknade za obradu kredita Iznos kredita je ugovoren u kunskoj protuvrijednosti CHF 18.180,37 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, a što je iznosilo 82.403,61 kn. Ugovorena je kamatan stopa od 5,20 % godišnje, promjenjiva, u skladu s jednostranom Odlukom o kamatnim stopama samog Kreditora. Tuženik je više puta tijekom trajanja kredita promijenio kamatnu stopu. Odluka o visini kamate je prepuštena jednoj strani , banci , da po svojoj jednostranoj odluci mijenja kamatu kako želi, što uzrokuje ništetnost takve odredbe. Za napomenuti je da banka nikada nije dostavila na uvid tužitelju spomenutu odluku banke po kojoj je samovoljno povisivala kamatnu stopu. Ovakve odredbe Ugovora su nesporno nepoštene i u suprotnosti s dobrom vjerom , a stvorena je i znatna neravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora samo na štetu tužitelja radi čega su odredbe i ništetne. Sporne odredbe ugovora su svakom prosječnom čovjeku i korisniku kredita bile potpuno nerazumljive i nejasne, podložne isključivo jednostranom tumačenju i određivanju po tuženiku bez objektivnih kriterija. Jedino je bilo jasno da se kredit odobrava na 7 godina na 84 rate i da je rata 1.172,44 kn . Predmetnim Ugovorom o kreditu se cjelokupni tečajni rizik prenosi isključivo na korisnika kredita, a ugovor je sastavljen na netransparentan način tako da tužiteljica nije bila u stanju procijeniti konačne ekonomske posljedice sklapanja takovog ugovora i kojim se rizicima izlaže, jer nije bilo jasnih i razumljivih kriterija. Ugovorne odredbe u vezi valutne klauzule u CHF i jednostranoj promjenjivosti kamatnih stopa te jednostranom određivanju srednjeg tečaja na dan plaćanja (zadnji dan u mjesecu) stvarale su značajnu neravnotežu između prava i obveza na štetu potrošača i nepoštivanje zahtjeva za dobru vjeru. Radi gore iznijetog ove odredbe Ugovora su ništetne. Uglavak ugovora kojim se određuje mjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika također nije poštena i o istoj se nije pregovaralo a za slučaj spora tužiteljici znatno otežava procesnu situaciju radi znatnijih financijskih izdataka. Tuženik je ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i čl. 97, kao i protivno odredbama čl. 322., čl. 247. ZOO-a. Tužiteljica napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U Ugovoru o kreditu postoji odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi , a nisu jasno određeni kriteriji i razlozi za promjenu. Takva odredba je zasigurno nerazumljiva i nepoštena jer omogućava jednostranu izmjenu ugovora bez jasno ugovorenih kriterija. Takva je odredba ugovora ništetna jer obvezu čini neodređenom i objektivno neodredivom a na istu tužitelj kao druga strana ugovora ne može utjecati. Odredba Ugovora kojom se nameće pristanak tužiteljici na izmjenu kamata sukladno odluci tuženika , je temeljem čl. 322 Zakona o obveznim odnosima ništetna. Tužitelja ne veže Odluka banke o kreditiranju koja je spomenuta jer ista nikada nije predočena korisniku kredita a niti je istu potpisao. Ništetnost ugovornih odredbi proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07). Nadalje, činjenica promjenljivosti obveze tužiteljici kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a, dakle da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Tužiteljica napominje kako je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. godine u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, presudio odredbe Ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru broj 3214958821/08 od 17.11.2008. godine. Tužiteljica se također poziva na primjenu pravnog utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. godine kojom presudom je prihvaćen zahtjev za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pri čemu je sud temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku vezan na pravno utvrđenje u parnici u kojoj se tužitelj na njih poziva. Odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. istog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudionike u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine tužitelj ističe kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik preuzeo je tužitelj kao potrošač.

2. Prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tužiteljica traži utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli i ulaznoj te isplatu iznosa od 29.469,26 kuna/3.911,24 eura sa zateznim kamatama.

3. U odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da je pozivanje tužiteljice na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013 od 13.06.2014., kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14.06.2018. u cijelosti promašeno. Smatra da se pravna zaštita u kolektivnom sporu pruža na općenitoj tj. apstraktnoj razini te smatra da se tek treba provesti dokazivanje kao i da se tužitelj ne može pozivati na presude donijete u kolektivnom sporu. Smatra da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive te da se o svim tim odredbama pojedinačno pregovaralo te da nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice. Navodi da je tužiteljica čl. 9. Ugovora izjavila da je upoznata ne samo sa općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita te također i da je ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika Jasenke Crnčec koji je strankama objasnila smisao i posljedice pravnog posla i uvjerila se da njihov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka. Tuženik prema tome ističe kako je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora raspolagala svim potrebnim informacijama za sklapanje ugovora, u cijelosti i potpuno razumjela sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristala. Nisu osnovani navodi tužiteljice kako nije bila obaviještena o promjenama kamatne stope, a što je vidljivo iz obavijesti od 23.10.2013., kao ni navodi kako je tuženik inzistirao da se sklopi kredit s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik ističe da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužiteljici prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku udatom trenutku bilo poznato. Navodi kako je razvidno da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužiteljica donijela promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužiteljica imala stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiče valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope. Sklapajući takav ugovor, tužiteljica je nedvojbeno bila dobro upoznata sa svim rizicima koji bi za nju mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, kao i promjenjive kamatne stope. U prilog govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužiteljica ne bi bila svjesna da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, kao što nije uvjerljivo niti to da je tužiteljica očekivala da se kamatna stopa neće mijenjati tijekom cijelog razdoblja otplate kredita, a iz čega jasno proizlazi da tužiteljica ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, odnosno promjenjive kamatne stope, samim time nije bila stavljena u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu, odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamata. Glede navoda tužitelja koji se odnose na jednokratnu naknadu koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (ulazna naknada) tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Naime, u Ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 3,30% iznosa kredita, a koja je ugovorna odredba definirana suglasnošću volja ugovornih stranaka, te se poziva na odluku Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020 od 24.02.2021. obzirom da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu te su ih korisnici kredita mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora, tuženik se ovdje poziva na članak 99. ZPP-a kojim je propisano kako nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Samim time sporne odredbe nikako ne mogu biti nepoštene odnosno ništetne. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.

4. Tuženik je istaknuo i prigovor mjesne nenadležnosti, međutim prigovor tuženika je odbijen rješenjem ovog suda broj: P-46/21-6 od 9. lipnja 2023. te je isto rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1725/2023-2 od 8. siječnja 2024.

5. U podnesku od 27. rujna 2022. tužiteljica se očitovala na odgovor na tužbu tuženika u kojem navodi osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu te ističe kako su troškovi obrade kredita tzv. ulazna naknada ništetna odredba, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, radilo se o standardnoj odnosnoj tipskoj ugovornoj odredbi, u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji ulazna naknada od 3,30% od iznosa kredita te je takva ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu obveza na štetu potrošača.

6. Na pripremnom ročištu održanom 20. svibnja 2024., prije zaključenja prethodnog postupka, tuženik je istaknuo prigovor radi prijeboja u odnosu na negativne tečajne razlike.

7. U podnesku od 5. ožujka 2025. tuženik je specificirano istaknuti prigovor radi prijeboja te s navedene osnove potražuje iznos od 57,43 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose 1. ožujka 2007., 1. travnja 2007., 1. svibnja 2007., 2. lipnja 2007., 1. srpnja 2007., 1. kolovoza 2007., 1. rujna 2007., 1. listopada 2007., 1. studenog 2007., 1. prosinca 2007., 1. siječnja 2008., 1. veljače 2008., 1. ožujka 2008., 1. svibnja 2008., 3. svibnja 2008., 1. lipnja 2008., 3. lipnja 2008., 1. srpnja 2008., 1. kolovoza 2008., 1. rujna 2008., 5. rujna 2008. i 1. listopada 2008.

8. Podneskom od 6. ožujka 2025. tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev i isti uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom sveukupno potražuje iznos od 2.990,09 eura sa zateznim kamatama, a koji iznos obuhvaća iznos preplate tečaja i ulazne naknade.

9. S obzirom da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev smanjen, u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev, radi se o djelomičnom povlačenju tužbe, a kojem povlačenju se tuženik nije protivio, već je u odnosu na isto u podnesku od 25. ožujka 2025. zatražio troškove postupka prema načelu krivnje.

10. U dokaznom postupku sud je proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Slađani Srnec, saslušana je tužiteljica te je izvršio uvid u kontrolni ispis unosa korištenja (list 10), Ugovor o kreditu (listovi 11-15), Otplatni plan (listovi 16-19), prijepis knjigovodstvene kartice za sud za razdoblje od 31.01.2007. do 09.02.2021.(listovi 20-25), zadužnicu (listovi 34-35), suglasnost (listovi 36-37), zahtjev za kredit (list 38), Ponudu za kupnju motornog vozila 08 AK-2007 (list 39), dopis (list 40), dopis Porezne uprave od 19.12.2024. (list 158), pročitan je Nalaz i mišljenje vještakinje Slađane Srnec od 25. veljače 2025. (listovi 162-178).

11. Tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično je osnovan.

12. U čl. 2 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 43/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. ZPP- a, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

13. Nesporno su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj: 218-50-3883048 dana 18.01.2007. temeljem kojeg je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.180,37 CHF (švicarskih franaka) u svrhu kupnje osobnog vozila i to na rok od 84 mjeseca, uz kamatnu stopu od 5,20 %, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti kako je navedeno u čl. 7. Ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnom bilježniku Jasenki Crnčec iz [adresa].

14. Sporno jest je li nastupila zastara potraživanja, mogu li se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa i prava primijeniti u konkretnom slučaju, pitanje ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i ništetnosti ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i visina tužbenog zahtjeva.

15. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

16. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15, dalje: ZZP koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

17. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

18. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c ZPP-a vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

19. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

20. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži isplatu, smatrajući da je tužitelju postupanjem tuženika (banke) šteta nastala, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. ZPP-a (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

21. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

23. Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

25. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

26. Isto tako, Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

27. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

28. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014.god., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17, to se ima smatrati da tužitelju pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012.god., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014.god., a u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012.god., za njega zastara prekinuta, podnošenjem ove kolektivne tužbe, te je ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 (od 1. lipnja 2018.god.). Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj UIII-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god.

29. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a koja u slučaju ništetnosti ugovora određuje da je svaka strana dužna vratiti sve što je primila na temelju takvog ugovora i stoga zastarni rok u slučaju institucijskog zahtjeva prema kojemu su ugovorene strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga u konkretnom slučaju nije ni nastupila zastara, a ovakvo pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 30. siječnja 2020. broj Su- IV-47/20. dok je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH održane 31. siječnja 2022. doneseno dodatno tumačenje da ako je ništetnost ustanovljena, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

30. Slijedom navedenog, kako je tužba u konkretnom slučaju podnesena 14. veljače 2021., razvidno je kako nije nastupila zastara potraživanja.

31. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: Rev-3142/18 utvrdio da nije potrebno provoditi dokaze na okolnost ništetnosti ugovorne odredbe koja ništetnost je već utvrđena u kolektivnom sporu i sud u individualnoj parnici je vezan tim utvrđenjem. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III2233/2019 odbijena je ustavna tužba da bi presudom Vrhovnog suda RH bila povrijeđena ustavna prava podnositelja tj. banke.

32. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužiteljicu kao stranku u svrhu dokazivanja te je proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje.

33. Iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi kako je sredstva iz ugovora o kreditu utrošila za kupnju novog vozila marke Škoda tip Octavia. Htjela je upravo to vozilo te ga je pronašla u auto kući AC Jesenović i tamo joj je rečeno da će oni sve srediti te su ju uputili u banku ovdje tuženiku na sklapanje ugovora o kreditu. Tamo joj je rečeno da je kredit u valuti CHF i složila se s anuitetom, koji joj je tada bio prihvatljiv. Tužiteljica se prilikom iskazivanja nije sjećala je li joj tom prilikom bio uručen i otplatni plan, a na upit suda je li joj bilo napomenuto da će se mjesečni anuiteti mijenjati te na koji način i temeljem kojih parametara, iskazala je da joj to nije bilo rečeno. Mjesečni anuiteti u početku su iznosili oko 1.130,00 ili 1.150,00 tadašnjih kuna, da bi na kraju u jednom trenutku to premašilo i 2.000,00 kuna. Iz banke je nitko nije obavijestio o promjeni anuiteta i kamatne stope, a misli da je anuitete plaćala prema uplatnicama koje su joj dolazile. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala registriran ni obrt niti je bila direktor trgovačkog društva, a predmetno vozilo koristila je isključivo u privatne svrhe. Također, tužiteljica je iskazala kako joj se, osim kredita u valuti CHF, nije nudio kredit u nekoj drugoj valuti. Nije se raspitivala za sklapanje ugovora o kreditu kod drugih banaka, mjesečni anuitet koji joj je bio ponuđen od strane tuženika bio joj je prihvatljiv i smatrala je da će taj iznos moći podmirivati bez straha za vlastitu egzistenciju. Bilo joj rečeno da se anuitet veže uz tečaj CHF. Tuženik je sva sredstva iz kredita uplatio direktno na račun auto kuće gdje je uzeto vozio. Ne sjeća se u kojem trenutku joj je bilo rečeno da se plaća i tzv. ulazna naknada. Pretpostavlja da je platila i predmetnu ulaznu naknadu, ali ne sjeća se na koji način je istu platila. Iskazala je i kako je sam ugovor bio unaprijed pripremljen od strane tuženika te o odredbama ugovora nisu pregovarali niti je ona na isti mogla utjecati.

34. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice u cijelosti kao vjerodostojan, jer je životno uvjerljiv.

35. Analizirajući iskaz tužiteljice valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ju je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

36. Također, iz iskaza tužiteljice nedvojbeno proizlazi kako ista ima status potrošača u ovom postupku, obzirom je novčana sredstva iz kredita koristila za kupnju osobnog vozila koje je koristila u privatne svrhe te u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imala registriran obrt niti trgovačko društvo. Navedeno potvrđuje i Dopis Porezne uprave, Područnog ureda Čakovec od 27. prosinca 2024. iz kojeg proizlazi da tužiteljica nije upisana u Registar poreznih obveznika po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti niti je osnivač ili član trgovačkog društva.

37. Odredbom čl. 118. ZZP-a određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika , a navedeno je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

38. Naime, odredbe čl. 4. i. 10. Ugovora o kreditu, a na koje se poziva ovdje tužitelj, sadržajno su izražene na identičan način kao i one koje su točkom 6. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. od 04. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokom Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., utvrđene ništetnim, stoga, suprotno navodima tuženika, nije potrebno u ovom postupku utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive/teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelima savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktno razini.

39. Slijedom navedenog, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH broj 35/05, 41/08,125/11, 78/15 i 29/18 ) - stjecanje bez osnove

- u kojem članku Zakona je određeno u st. 1. da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

40. Radi utvrđenja osnovanosti visine potraživanja, sud je temeljem rješenja broj:

P-46/21-12 od 9. prosinca 2024. proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Slađani Srnec iz Mihovljana, na okolnost utvrđenja kolike je iznose tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta i kod prijevremene otplate u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF, spram kune na dan isplate kredita te koliki iznos je tuženik tužitelju obračunao i naplatio na ime naknade za obradu kredita, kao i da izračuna tzv. negativne razlike.

41. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Slađane Srnec od 25. veljače 2025. proizlazi kako preplata tečaja (pozitivne tečajne razlike), kada je tečaj bio veći od početnog, iznosi 20.233,65 HRK odnosno 2.685,42 EUR (tab. 3, st. 8 i 9). Negativne tečajne razlike, kada je tečaj bio manji od početnog, iznose 432,82 HRK ili 57,43 EUR. Neto preplata tečaja, kao razlika pozitivnih i negativnih tečajnih razlika, iznosi 19.800,83 HRK odnosno 2.627,99 EUR.

42. Tužitelj nije imao primjedbe na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dok je tuženik u podnesku od 5. ožujka 2025. isticao primjedbe koje u suštini predstavljaju pravna pitanja te prigovarao načinu izračuna preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Također, u navedenom podnesku tuženik specificira istaknuti prigovor radi prijeboja.

43. Stalna sudska vještakinja Slađana Srnec podneskom od 24. ožujka 2025. očitovala se na primjedbe tuženika te obrazložila kako je izračun temeljen na dokumentaciji iz spisa i po pravilima struke. U nalazu i mišljenju jasno je opisana metodologija i postupak izračuna preplate kamate i tečaja (točka 1.3. i točka 1.4). Vještak je razradio početni i realizirani otplatni plan u CHF. Opisao je kako se vrši preplata tečaja. Napravio je raspored uplata i utvrdio uplate anuiteta u CHF i HRK. Utvrdio je preplatu tečaja na način da je od anuiteta u valuti po tekućem tečaju oduzet isti anuitet u valuti po početnom tečaju. Utvrđena je pozitivna i negativna tečajna razlika te neto preplata tečaja. Iznad svake tabele je opis sadržaja svakog stupca i kako se izračunava. Tuženik zanemaruje ključno pitanje, a to je predmet spora odnosno vještačenja. Zadatak vještaka je utvrditi preplatu u slučaju ništetnosti valutne klauzule. Pri tome vještak ne ulazi u ocjenu da li postoji ništetnost, jer je to pravno pitanje o kojem će odlučiti sud. Vještak je samo izračunao preplatu u slučaju ništetnosti na način kako je naložio sud, tj. da se u slučaju ništetnosti primjenjuju početni uvjeti.

44. Stalna sudska vještakinja je i usmeno izložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 3. rujna 2025. te je u cijelosti ostala kod nalaza i mišljenja danog u pisanom obliku kao i kod očitovanja od 24.3.2025.

45. Sud je nalaz i mišljenje sudske vještakinje, kao i njezin iskaz na ročištu 3. rujna 2025. prihvatio u cijelosti kao stručan i objektivan, izrađen sukladno pravilima struke te je vještak u potpunosti odgovorio na postavljeni zadatak, kao i na sve primjedbe tuženika.

46. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se tiče utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to toč. 3. kojom je ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, sud smatra kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da su stranke pojedinačno pregovarale o tzv. ulaznoj naknadi, već da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži takvu odredbu, niti je tuženik dokazao opravdanost troškova u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade. Sud smatra kako je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača i da je time nepoštena odnosno ništetna.

47. S obzirom na sve izneseno, sud je prihvatio deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i utvrdio ništetnost dijela ugovornih odredbi spornog Ugovora o kreditu koji se tiču odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kao i ulaznoj naknadi te je presuđeno kao pod toč. I. ove presude.

48. Stoga, kako tužitelj ima pravo, obzirom na utvrđene ništetne odredbe sklopljenog Ugovora o kreditu, na isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta od tuženika kao nepoštenog stjecatelja, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje sudskog vještaka u pogledu visine tužbenog zahtjeva, sud je tužbeni zahtjev tužitelja u kondemnatornom dijelu djelomično prihvatio i to za iznos od 2.627,90 eura sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose, sukladno nalazu i mišljenju vještaka, a kako je to pobliže specificirano pod točkom II. izreke ove presude.

49. Sud je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice koji se tiče traženog iznosa od 362,19 centi na ime ulazne naknade, obzirom tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi uplatila predmetnu naknadu tuženiku niti navedeno proizlazi iz Nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje. Naime, iz Nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje proizlazi kako su iz knjigovodstvene kartice po predmetnoj partiji kredita evidentirana zaduženja za anuitete, glavnicu i redovnu kamatu, troškovi zateznih kamata, bankovnih naknada troškova opomena i tečajnih razlika te uplata tijekom otplatnog razdoblja i evidentirano je saldo odnosno stanje na dan, no ne i bankovna naknada prilikom odobrenja kredita. Također, sama tužiteljica je iskazala kako je tuženik sva sredstva od kredita uplatio izravno na račun auto kuće gdje je kupljeno vozilo te se prilikom iskazivanja nije sjećala na koji način je platila ulaznu naknadu.

50. S obzirom na navedeno, a kako tijekom postupka nije utvrđeno da bi tužiteljica isplatila tuženiku sredstva za ulaznu naknadu, sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te je presuđeno kao pod točkom III. presude.

51. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, sud je isti odbio kao neosnovan, obzirom je iz specificiranog tužbenog zahtjeva vidljivo kako je sama tužiteljica isti prihvatila te konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa nakon izvršenog prijeboja tj. isplatu iznosa koji se odnosi na neto preplatu tečaja, sukladno Nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje. Stoga nema osnove da se vrši dvostruki prijeboj istog potraživanja te je u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja presuđeno kao pod točkom IV. izreke ove presude.

52. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a. Tužiteljica je s osnovom tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti, dok je s visinom uspjela sa 87%, što sveukupno čini uspjeh tužiteljice sa 93%, a tuženika od 7%. Nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, sud utvrđuje da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici 86% odmjerenih troškova postupka.

53. Tužiteljici su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 27/14, 118/14, 107/15 i 37/22, dalje: Tarifa) i Izmjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 126/22 te su istoj priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, sastava podneska od 15. rujna 2022., 5. ožujka 2025., 21. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaku radnju sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu dana 20. svibnja 2024., 3. rujna 2025. i 5. studenog 2025. u iznosu od 200,00 eura za svaku radnju sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, predujam za vještačenje u cijelosti u iznosu od 450,00 eura, dakle, sveukupno u iznosu od 2.078,00 eura. S obzirom na uspjeh stranaka u sporu, uzimajući u obzir da se troškovi predujma za vještačenje priznaju u cijelosti, tuženik je tužiteljici dužan naknaditi iznos od 1.850,08 eura na ime troškova postupka.

54. Sud nije prihvatio zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka po načelu krivnje, a zbog djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjev od strane tužiteljice, obzirom zbog djelomičnog povlačenja tužbe za tuženika nisu nastali troškovi, budući da je i prema vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi i prema vrijednosti spora nakon djelomičnog povlačenja tužbe, trošak zastupanja odvjetnika bio jednak, prema tome, za tuženik nisu nastali dodatni troškovi uslijed djelomičnog povlačenja tužbe, a samom povlačenju tužbenog zahtjev tuženik se nije protivio.

55. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Prelog, 11. prosinca 2025.

Sutkinja:

Nina Markulija

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana, od dana primitka iste, putem ovog suda na županijski sud, pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. Tužiteljica po punomoćniku

2. Tuženik po punomoćnicima