Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-839/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Vesni Šnur, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupan po OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-126/2025. od 14. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 11. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-126/2025. od 14. listopada 2025. potvrđuje.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-126/2025. od 14. listopada 2025. utvrđena je ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu od 13. listopada 2006. u dijelu u kojem se navodi da je kamatna stopa promjenjiva u skladu sa odlukom kreditora, te odredba članka 7. istoga Ugovora kojom se regulira otplata kredita po prodajnom tečaju za valutu ugovora (točka I. i II. izreke), te je naloženo tuženiku da tužiteljici s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi izvrši isplatu iznosa od 448,90 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci, a s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF izvrši isplatu iznosa od 2.058,26 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka III. i IV. izreke).

Istom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.332,72 EUR-a (točka V. izreke).

Nadalje je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 585,96 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno u izreci, te da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici koja iznosi 980,40 kuna sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u izreci (točka VI. izreke).

2. Protiv navedene presude žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrde ništetnim dijelovi odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 13. listopada 2006. kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak i kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a slijedom toga da se tuženiku naloži isplata iznosa od 2.058,26 EUR-a odnosno iznosa od 448,00 EUR-a na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli i na ime više plaćenog iznosa s osnove ništetne odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate, koje iznose da je tuženik dužan isplatiti po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom da je te iznose od tužiteljice u utuženom razdoblju naplatio temeljem navedenih ništetnih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a svoj zahtjev tužiteljica temelji na pravnim shvaćanjima izraženim u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., kao i odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019.

7. Između stranaka nije sporno da su dana 13. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 23.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita s rokom vraćanja od 228 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važeće na dan plaćanja a u svrhu adaptacije stambenog objekta.

Također nije sporno da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,5% godišnje kao i da je ugovorena valutna klauzula.

Nije sporno ni to da je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15.) između stranaka dana 23. siječnja 2016. sklopljen Aneks broj 1. Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

8. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne a slijedom toga ima li tužiteljica pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove, a sukladno odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO).

Sporna je osnovanost prigovora zastare koji je istakao tuženik kao i ima li tužiteljica pravo na zahtijevanu isplatu s obzirom na sklopljeni Aneks odnosno Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

9. Prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza tužbeni zahtjev prihvatio zaključujući da osnovanost istoga proizlazi iz pravnih shvaćanja izraženih u pravomoćnim presudama donesenim u parničnom postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača koji je vođen kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem: P- 1401/2012. a u kojem je sudjelovao i tuženik, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/2014. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. s obzirom da je u tim odlukama izraženo pravno shvaćanje da su ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača u CHF uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljive i nepoštene a sve sukladno odredbama članka 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03.) a od 7. kolovoza 2007. sukladno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te da se prema odredbi članka 502c. Zakona o parničnom postupku fizičke ili pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. istoga Zakona, a sud će u tom slučaju biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se te osobe na njih pozvati.

Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, pa je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 502c. Zakona o parničnom postupku zaključio da ta shvaćanja imaju direktan učinak i na ovaj konkretan slučaj.

10. Prvostupanjski sud nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove razlike koju je tuženiku isplatio na temelju navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu.

Prvostupanjski sud je kao neosnovan pravilno odbio i tuženikov prigovor zastare jer da je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara koja je ponovo u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela teći od dana pravomoćnosti presude donesene od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnu odredbu o ugovorenoj valutnoj klauzuli donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž- 6632/2017. od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2019., to zastara nije nastupila jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

11. Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje i da time što je na temelju odredaba Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju između tužiteljice i tuženika dana 23. siječnja 2016. sklopljen Aneks odnosno Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita, a u okolnostima konkretnog slučaja, tužiteljica ima pravo na zahtijevanu isplatu jer konverzijom koja je provedena tužiteljica nije u cijelosti namirena, pa joj stoga i pripada pravo na isplatu razlike koju je tuženik stekao bez osnove, a sve prema nalazu i mišljenju knjigovodstveno financijskog vještaka jer to pravo tužiteljice proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj: Rev-2868/2018. od 12. veljače 2019.

12. Protivno žalbenim navodima odredbom članka 502b. Zakona o parničnom postupku propisan je sadržaj tužbe iz članka 502a. istoga Zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), dok je člankom 502c. istoga Zakona propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, a u tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, pa je prvostupanjski sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

Dakle, protivno žalbenim navodima ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istovremeno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018. od 19. ožujka 2019.) pa je stoga prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužiteljice u odnosu na ništetnost odredbi ocijenio osnovanim.

13. Prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima pravilno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem zaključuje da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu i pored toga što je između nje i tuženika dana 23. siječnja 2016. sklopljen Aneks odnosno Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg je izvršena konverzija kredita ugovorenog sa valutnom i valutnom klauzulom u CHF u valutu EURO.

14. U odnosu na žalbene navode u dijelu u kojem žalitelj ukazuje na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj: Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. treba reći da nije sporno kako to i žalitelj navodi, da je u toj odluci izraženo pravno shvaćanje kako sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovanog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Protivno međutim žalbenim navodima to ne znači da je isključeno u posebnom sudskom postupku, kao što je ovaj i nakon izvršene konverzije po odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice kao potrošača i banaka kao davatelja kredita već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

15. Korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovanog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu po pravilima Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Ništetnost naime nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postoje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, a takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci broj: Rev- 2868/2018. od 12. veljače 2019.

16. Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19c. stavak 1. točka 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju da se utvrdi da postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

17. Osim toga, sklapanje navedenog sporazuma mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovanog ugovora o kreditu.

18. Aneksom odnosno dodatkom ugovoru o kreditu sklopljenog prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istog ali ne i onih nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih a iz sadržaja Aneksa odnosno Dodatka ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužiteljica odrekla svojih prava koja u ovom postupku zahtijeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju već je nasuprot tome odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti.

Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem Aneksa odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica i tuženik su u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju trajno i konačno uredili svoj pravni odnos ali za razdoblje nakon njegova sklapanja a ne i za razdoblje koje je tome prethodilo kako to pogrešno zaključuje žalitelj.

19. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja, a prema mišljenju vještaka da je tužiteljici prilikom konverzije 30. rujna 2015. priznato 63,24 EUR-a, da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjene kamatne stope iznos od 448,90 EUR-a a ukupan iznos više plaćenih anuiteta uslijed povećanja tečaja utvrđen iznos od 2.058,26 EUR- a na koji matematički izračun stranke nisu imale prigovora.

20. Protivno stoga žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavak 1., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima pravilno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovaranjem valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti.

21. Protivno žalbenim navodima i prema mišljenju ovoga suda neosnovan je prigovor tuženika radi prijeboja.

Tuženik je naime u prijeboj s tražbinom tužiteljice stavio svoju tražbinu s osnove manje plaćenih anuiteta zbog primjene tečaja CHF koji je tijekom otplatnog razdoblja bio niži od onog koji je važio na dan isplate kredita za iznos od 585,96 kuna te razlike u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu u iznosu od 980,40 kuna što nije osnovano jer je tužiteljica plaćala mjesečne iznose anuiteta prema uvjetima samog tuženika na koje ona kao potrošač nije mogla utjecati, a zbog čega onda tužiteljica smanjenjem tečaja CHF i razlike prema početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi nije od tuženika ništa primila temeljem navedenih ništetnih odredbi, pa tuženik prema tome nema pravno zahtijevati isplatu tog novčanog iznosa po pravilima o stjecanju bez osnove.

Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primila.

22. Neosnovani su navodi tuženika da bi u ovom postupku povodom njegove žalbe trebalo razmotriti je li postojala nepristranost suca odnosno je li sudac koji je radio na predmetu imao kredit kao u ovom slučaju.

Iz spisa naime proizlazi da je sudac koji je radio na predmetu odmah po primitku istoga predsjedniku suda uputio svoj zahtjev za izuzećem jer da vodi postupak protiv Addiko banke d.d. kod koje je podigao kredit ali je predsjednik suda rješenjem od 10. listopada 2019. odbio taj zahtjev i utvrdio da ne postoje razlozi za izuzeće suca od obavljanja sudačke dužnosti u ovom predmetu pa je sudac i nastavio raditi.

Sudac izvjestitelj u ovom predmetu radi odlučivanja o žalbi tuženika nema kod niti jedne banke kredit u CHF, pa prema tome nije bilo potrebe da se obraća predsjedniku suda radi svoga izuzeća od rada na ovom predmetu.

23. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i 155. Zakona o parničnom postupku, a odluka je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

24. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika odbiti, a presudu prvostupanjskog suda potvrditi.

25. Odluka o trošku žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 11. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin