Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1089/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja ČKA iz [adresa], (ranije [adresa]), OIB [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Raifffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Groštea d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tužiteljevoj i odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 P-207/20-72 od 8. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomice se odbija tužiteljeva žalba kao neosnovana te se odbija tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 6 P-207/20-72 od 8. ožujka 2023.

II. Djelomice se odbacuje tužiteljeva žalba u dijelu kojim se žalbom pobija prvostupanjska presuda pod točkom II. izrijeke, kao nedopuštena.

III. Odbacuju se nadopune tužiteljeve žalbe koje su zaprimljene kod prvostupanjskog suda dana 13. travnja 2023. i kod Županijskog suda u Splitu dana 3. svibnja 2024., kao nepravovremene.

IV. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu, br. ugovora 069-50-2532015, sklopljen 23. listopada 2004. između tužitelja ČKA i tuženika Raifffeisenbank Austria d.d. te isti gubi učinak u odnosu na tužitelja."

II. Utvrđuje se ništavom dio odredbe čl. 2. Ugovor o kreditu, br. ugovora 069- 50-2532015, sklopljen 23. listopada 2004. između tužitelja ČK ČKA i tuženika Raifffeisenbank Austria d.d. u dijelu koji glasi: "kamatna stopa (…) promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora."

III. Odbija se zahtjev tuženika za isplatu troškova postupka.“

2.Protiv prvostupanjske presude žali se tužitelj, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti u cijelosti, odnosno podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen i u odluci o trošku postupka, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba postupka i pogrješne primjene materijalnoga prava iz članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

4.U odgovoru na tuženikovu žalbu, tužitelj se usprotivio žalbenim navodima, sadržajno predlažući žalbu odbiti.

5.Tužiteljeva žalba djelomice nije utemeljena, a djelomice žalba nije dopuštena.

6.Tuženikova žalba nije utemeljena.

7.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, br. ugovora 069-50-2532015, sklopljenoga dana 23. listopada 2004. između tužitelja i tuženika Raifffeisenbank Austria d.d., kao i podredni deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe članka 2. istog tog Ugovor o kreditu.

8.Među strankama nije sporno kako su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 23. listopada 2004. sklopili Ugovor o kreditu br. 069-50-2532015, kojim je tuženik odobrio tužitelju stambeni kredit za kupnju u iznosu 70.000,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je ugovor sklopljen na rok otplate 300 mjeseci i s početnom ugovorenom kamatnom stopom 7,45% godišnje koja je promjenljiva "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

9.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prilikom sklapanja ugovora u banci nije objašnjeno što znači promjenljiva kamatna stopa niti je toj odredbi mogao posebno prigovarati, što mu nije objašnjeno niti od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora te kako je takva odredba neodređena i neodrediva jer ovisi o odluci banke, a zbog čega je i cijeli ugovor o kreditu ništetan jer odredba o promjenjivosti kamatne stope kao cijene kredita za sobom povlači i ništetnost cijelog ugovora,

-kako tuženik nije predložio saslušanje svog službenika o načinu i sadržaju informiranja tužitelja o značaju kamate koja je promjenljiva niti na okolnosti da bi tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o promjenljivoj kamatnoj stopi,

-kako tuženik nije dokazao niti je predložio izvođenje dokaza na okolnosti pojedinačnog pregovaranja, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi kako se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj je kamatne stopa promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora,

-kako je na tuženiku teret dokazivanja da bi s tužiteljem pojedinačno pregovarao o kamatnoj stopi,

-kako je tuženik osporio tužbeni zahtjev, ističući i da je ugovorena promjenljiva kamatna stopa bila posljedica objektivnih tržišnih okolnosti, a ne posljedica tužene nesavjesnosti ili nepoštenja.

10.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan tužiteljev iskaz, prvostupanjski sud je zaključio kako je između stranaka sklopljen predmetni Ugovor o kreditu kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 70.000,00 EUR-a, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, kao i da je ugovor sklopljen na rok otplate 300 mjeseci i s početnom ugovorenom kamatnom stopom 7,45% godišnje koja je promjenjiva "u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. U pogledu odredbe o promjenljivim kamatama, da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 i kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorima o kreditima, na način što je ugovorena redovita kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva kako je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju odluke broj Revt 249/14-2 od 9. travnja 2015., u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, naveo kako je terminologija, koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, kako je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi bila takva da je na temelju nje potrošač jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako, temeljem čega te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati niti je tužitelj na to mogao imati bilo kakav utjecaj. Nadalje, kako je tužitelj pročitao ugovor i razumio da je kamata promjenjiva, ali mu ta promjenjivost nije objašnjena, tuženik nije upozorio tužitelja niti na razloge niti na kriterije koji bi doveli do promjene kamatne stope pa na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatne stope, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odredljiva te sadržaj takve ugovorne odredbe nije bio jasan ni razumljiv tužitelju. Sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenljivu kamatnu stopu u čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora čime je dio odredbe nepošten, te je u tom dijelu ugovor ništetan primjenom članka 87. Zakona o zaštiti potrošača. Kako predmetni ugovor o kreditu može opstati bez ništetne odredbe o promjenljivosti kamatne stope po odluci banke, budući da je njime ugovorena kamatna stopa u određenoj visini koja je, u slučaju da se ne mijenja tijekom otplate, na snazi tijekom cijelog razdoblja otplate, a da ugovori o kreditu mogu opstati i bez takvih ugovornih odredaba koje su utvrđene ništetnima i prema ustaljenoj sudskoj praksi to je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništrtnosti cijelog Ugovora o kreditu, a prihvaćen „eventualno kumulirani zahtjev“ i utvrđen ništetnim dio članka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenljiva redovita kamata u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

11.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuju žalitelji, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

12.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

13.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

15.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

16.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

18.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju nekretnine koju je tužitelj koristio kao fizička osoba i korisnik kredita je tužitelj kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

19.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato kako je ugovorena i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

20.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nj u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

21.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira i da je tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj.

22.Glede tuženikovih žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu, valja ponoviti kako je tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača i to bez obzira na tuženikove tvrdnje kako nakon sklapanja predmetnoga ugovora nije došlo do povećanja kamatne stope.

23.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojan tužiteljev iskaz, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

24.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat da je dužan platiti predmetnu kamatu (čija stopa se nije povećavala) nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

25.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

26.U pogledu tužiteljevih žalbenih navoda treba navesti kako tužitelj neutemeljeno drži da bi cijeli predmetni ugovor bio ništetan jer, sukladno članku 324.stavak 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, a u konkretnom slučaju je prvostupanjski sud pravilno utvrdio, prihvaćajući i stavove recentne sudske prakse, kako dotični ugovor o kreditu može opstati bez ove ništetne odredbe. Nije u pravu tužitelj niti kada navodi kako je dijelom odluke kojim je (sadržajno djelomice) prihvaćen tužbeni zahtjev odlučeno o zahtjevu koji nije bio istaknut, s obzirom da je tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim cijeloga članka 2. ugovora, a prvostupanjski sud je utvrdio ništetnim njegove odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu.

27.Tužitelj u žalbi neutemeljeno nastoji ukazati i kako bi prvostupanjski sud pobijanom odlukom povrijedio pravo potrošača u smislu tog prava kao pravne stečevine Europske Unije, kao i kako bi ovaj sud trebao uputiti prethodno pitanje Sudu Europske Unije u svezi s nacionalnom sudskom praksom kojom se umanjuju prava potrošača u odnosu na prava zajamčena pravnom stečevinom (očito Poveljom EU), jer se prema shvaćanju ovog suda utvrđenjem djelomične ništetnosti dotičnoga ugovora o kreditu ne umanjuju prava tužitelja kao potrošača, već se predmetnom odlukom ta prava štite, a kako je to već detaljno i obrazloženo.

28.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev djelomice odbio, a dijelom taj zahtjev prihvatio. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo djelomice odbiti tužiteljevu žalbu i odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

29.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno nastoji prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilno cijenio konačni uspjeh stranaka u postupku i pravilno odbio tuženikov zahtjev po ovoj osnovi.

30.Zbog navedenog je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsko rješenje o trošku postupka.

31.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

32.Člankom 367. stavak 1. ZPP-a propisano je kako će drugostupanjski sud nepravovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu odbaciti rješenjem, ako to nije učinio prvostupanjski sud (članak 358).

33.Iz članka 358. stavak 2. ZPP-a proizlazi kako je žalba nepravovremena ako je podnesena nakon proteka roka za njezino podnošenje, dok je žalba nedopuštena, pored ostaloga, ako je žalbu podnijela osoba koja nema pravnog interesa za podnošenje žalbe.

34.Tužitelj žalbom pobija prvostupanjsku presudu u cijelosti, no dijelom te odluke (pod točkom II. izrijeke) je tužbeni zahtjev prihvaćen pa u tom dijelu tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje žalbe. Stoga je, postupajući temeljem članka 367. ZPP-a, valjalo djelomice odbaciti tužiteljevu žalbu u dijelu kojim se žalbom pobija prvostupanjska presuda pod točkom II. izrijeke, kao nedopuštenu.

35.U smislu članka 348. stavak 1. u svezi s člankom 381. ZPP-a, protiv presude donesene u prvom stupnju stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana od dana dostave prijepisa presude, ako tim Zakonom nije određen drugi rok.

36.U konkretnom slučaju, prijepis, odnosno pisani otpravak pobijane prvostupanjske presude dostavljen je tužitelju osobno dana 8. ožujka 2023., a kako je i vidljivo iz popratnog izvješća i stanja u spisu predmeta. S obzirom na ovakva utvrđenja, jasno je i kako je zakonski rok za podnošenje žalbe tužitelju istekao u mjesecu ožujku 2023. godine pa je nedvojben zaključak da su spomenuti podnesci kao nadopune tužiteljeve žalbe koje su zaprimljene kod prvostupanjskog suda dana 13. travnja 2023. i kod Županijskog suda u Splitu dana 3. svibnja 2024., podnijeti nakon proteka zakonskog roka za podnošenje žalbe te je, postupajući temeljem citirane odredbe članka 367. stavak 1. ZPP-a, navedene nadopune žalbe valjalo odbaciti kao nepravovremene.

37.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude i rješenja.

Split, 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić