Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1929/2025-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sutkinja Arijane Bolanča predsjednice vijeća, Marije Šimičić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sande Crljen Ivančić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Josip Valić, odvjetnik u Puli-Pola, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, koji zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj: P- 550/2022-21 od 2. svibnja 2025., u sjednici održanoj 10. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

Ukidaju se presuda i rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj: P-550/2022-21 od 2. svibnja 2025. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u stadij glavne rasprave.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu plati iznos od 64.963,32 kn po osnovi pretplate na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do konačne isplate, a kako je to navedeno u izreci presude (točka I. III. izreke). Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži tuženiku da mu plati iznos od 46.214,08 kn po osnovi pretplate na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do konačne isplate, a kako je to navedeno u izreci presude (točka I. IV. izreke). Nadalje je tom presudom odbijen i zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 35.204,77 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2025. do isplate (točka I. V. izreke). Odlukom o troškovima postupka sadržanoj u istoj presudi odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova (točka II. izreke), a naloženo je tužitelju da naknadi tuženiku parnične troškove u iznosu od 1.250,00 eura, dok je odbijen tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u dijelu iznad dosuđenog (točka III. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem odbačena je tužba s dijelom tužbenih zahtjeva, kojim je tužitelj tražio da se utvrdi ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl.6. Ugovora o kreditu broj 316-82/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god. u dijelu koji glasi: « … sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, ka o i sve njene kasnije izmjene i dopune. »,pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka I. izreke), kao i da se utvrdi ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-82/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 28.06.2005.god. a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « … prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. », u odredbi čl.3.II.2. koja glasi: « … po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan plaćanja, odnosno na dan plaćanja kako je to određeno Odlukom o kamatnim stopama Banke. » u odredbi čl.3.II.3. koja glasi: « Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća. » pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (točka II. izreke).

3. Protiv te presude i rješenja žali se tužitelj pobijajući ih zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91,, 91/92,, 112/99,, 88/01, 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19, 80/22., 114/22. i 153/23. – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinače tako da se prihvate tužbeni zahtjevi, podredno, da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.1. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbi sadržanih u ugovora o kreditu broj 316-82/2005 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 28. lipnja 2005., u dijelu koji sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba.

6. Prvostupanjski je sud utemeljio pobijane odluke na sljedećem činjeničnim utvrđenjima:

- da je 28. lipnja 2005. sklopljen ugovor o kreditu kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit s valutnom klauzulom CHF u iznosu od 103,600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je tim ugovorom ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 3,99 % godišnje,

- da je u tijeku otplate davatelj kredita mijenjao kamatnu stopu, kao što je rastao i tečaj CHF,

- da su pravni prednik tuženika i tužitelj sklopili aneks ugovora o kreditu broj 316- 82/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine 25. siječnja 2016. (u daljnjem tekstu: aneks), tzv. konverziju kredita,

- da u stranke tim aneksom izmijenile svoje ugovorne odnose, ne samo u pogledu valute (izvršena je konverzija valute CHF u valutu EUR), već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu.

6.1. Na temelju utvrđenog, prvostupanjski sud smatrao je, da je između stranaka sporno je li sklapanjem aneksa sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15. – u daljnjem tekstu: ZID ZKP) prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku. Pri tome je prvostupanjski sud naveo da aneks obvezuje ugovorne stranke jer su stranke sklapanjem aneksa izmijenjene odredbe ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, i da je to od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje razliku na koju se poziva u tužbi, tako što je sklapanjem aneksa prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku, koji su preplaćeni do sklapanja aneksa, a imajući na umu da je aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u euro izvršen temeljem ZID ZKP.

6.2. Nadalje je prvostupanjski sud naveo, a u vezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZKP-a, da se izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020., a između ostalog da prema stajalištu tog suda tužitelji bi kao korisnici kredita imali pravni interes i bili ovlašteni tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja ima pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisno o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a.

6.3. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da se izraženo pravno shvaćanje primjenjuje i u odnosu na postavljen zahtjev tužitelja, pa kako su se stranke aneksom suglasile o načinu izračunavanja ugovorne odredbe u skladu s odredom članka 22. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/21. 156/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu: ZOO), koju obvezu tužitelj ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te kako su potpisivanjem aneksa izrazile svoju suglasnost, odnosno, volju za izmjenom načina obračuna obveza preuzetih ugovorom o kreditu, to je taj sud zaključio da su time riješeni svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika koji proističu iz uplaćenog iznosa (koji je uplaćen do sklapanja aneksa) na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženika i tečajnih razlika, a sa kojih osnova tužitelj i potražuje predmetni iznos, a to sve temeljem čl. 19.c i 19.e Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 112/12. – u daljnjem tekstu: ZPK), s obzirom na to da je 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima u slučaju prihvata konverzije.

6.4. Prvostupanjski je sud također, naveo kako su stranke provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavom 4. (čl. 19.a do 19.i) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni zakon unesene ZID ZPK-a, navodeći da je odredbom članka 19.c stavkom 1. ZPK-a propisano što konverzija kredita podrazumijeva radi promjene valutne klauzule u kojoj je denominiran i kao se izračunava.

6.5. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, a na što ničim nije bio obvezan, niti prinuđen i da je slijedom toga sklopio aneks, kako je to vidljivo iz članka 19.e stavka 6. ZPK-a, prema kojem ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima, to je prvostupanjski sud zaključio da su stranke sklapanjem aneksa izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna, zbog čega je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa uplaćenih do sklapanja aneksa ocijenio neosnovanim.

7. U odnosu na tužbu tužitelja u pogledu zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF, prvostupanjski je sud naveo da to predstavlja tužbu za utvrđenje (deklaratornu tužbu) iz odredbe članka 187. stavka 1. ZPP-a, a podnošenje tužbe s takvim tužbenim zahtjevom da nije predviđeno posebnim propisima.

7.1. Pri tome je prvostupanjski sud, a u pogledu pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje, naveo da isti ne postoji ako se pravna zaštita može postići kondemnatornom tužbom, pa kako tužitelj pravnu zaštitu može postići kondemnatornom tužbom, što je i pokušao, to je prvostupanjski sud zaključio da nema pravni interes za podizanje tužbe s ovim dijelom tužbenog zahtjev, zbog čega ju je odbacio pozivom na odredbu članka 288. stavka 1. ZPP-a, prvostupanjskim rješenjem.

8. Osnovano tužitelj žalbom pobija navedena stajališta prvostupanjskog suda.

9. Stoga se prije svega, a u odnosu na stajalište prvostupanjskog suda u kojem navodi da tužitelj nema pravnog interesa za tužbu kojom traži utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u ugovoru o kreditu koji je sklopljen između stranaka 28. lipnja 2005. ističe, da se prema odredbama ZPP-a pravni interes za podnošenje tužbe, utvrđuje samo kod tužbe za utvrđenje u smislu odredbi članka 187. ZPP-a.

9.1. Prema odredbi članka 288. stavka 1. ZPP-a, sud o postojanju pravnog interesa za podnošenje tužbe za utvrđenje odluku može donijeti na pripremnom ročištu, a iz stanja spisa proizlazi da prvostupanjski sud odluku da tužitelj nema pravnog interes nije donio na pripremnom ročištu već je nastavio postupak provođenjem glavne rasprave izvođenjem predloženih dokaza, zbog čega taj sud više nije mogao odbaciti tužbu s dijelom zahtjeva za utvrđenjem.

9.2. Nadalje se ističe da je prvostupanjski sud utvrdio da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK-a, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertian u euro kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa kako su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica što je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

9.3. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-o, kojim su odredbe iz ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane u smislu odredbe članka 326. stavka 1. ZOO-a, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članka 326. stavka 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju.

9.4. Posebno se glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF i promjenjivu kamatnu stopu, ističe, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

9.5. Osim toga, postojanje pravnog interesa, sud može provjeravati samo do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja, zbog čega u žalbenom postupku drugostupanjski sud više nije ovlašten ispitivati pravni interes, a koji pravni stav je iznio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-2620/14.

10. Za istaći je i to, da iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da se tužitelj poziva na pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – u daljnjem tekstu:ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

10.1. Kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen je postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

10.2. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te ZOO-a.

10.3. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

10.4. Pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda, a koje je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede zaštite potrošača, obvezujuća je za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, pa se navodi da je odredbom članka 129 .Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – u daljnjem tekstu: ZZP) propisano, da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosna da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak koji će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarivanja tih prava.

10.5. Stoga, postojanje povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika prema odredbi članka 138.a ZZP/07., koja propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.6. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

10.7. Kako je spornim odredbama predmetnog ugovora o kreditu redovna kamata izražena na identičan način kao i ona koja je navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, kao što je utvrđena ništetnom i odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, to nije pravilno postupio prvostupanjski sud kada je tužbu tužitelja sa zahtjevom za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odbacio.

11. Isto tako, nije pravilno postupio prvostupanjski sud ni kada je pobijanom presudom odbio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu temeljem tih ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, jer nije pravilno cijenio činjenicu da su stranke 21. siječnja 2016. sklopile aneks ugovoru o kreditu, kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute (iz CHF u EUR) nego i u pogledu kamatne stope, a što sve proizlazi iz spisu priloženog aneksa i žalbenih navoda.

12. U svezi s pitanjem valjanosti i pravnim učincima sporazuma o konverziji prema ZID ZPK-a), izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos- 1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020., kako je to naveo i prvostupanjski sud:

„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“

12.1. Nadalje, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK-a poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno ZOO-a, te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK-a o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a.

12.2. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.).

12.3. Slijedom iznesenog, kao odlučno u ovom postupku je trebalo utvrditi je li aneks ugovora o kreditu sklopljen između stranaka, u skladu s uvjetima iz ZID ZPK-a, jer ako jeste, radilo bi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke i kojim je uspostavljena nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana.

12.4. Pritom se skreće pozornost kako se u rješenju Vrhovnog suda RH broj Gos- 1/2019., također, ukazuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK-a valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

12.5. Za navesti je i to, a glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. taj sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

12.6. Stoga iz svega navedenog proizlazi da potrošač, koji je sklopio dodatak – aneks ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK-a, nakon sklapanja dodatka ugovoru, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c ZID ZPK-a (npr. zakonska zatezna kamata na razliku plaćenih pojedinih mjesečnih anuiteta i dr.).

12.7. Navedeno je, u bitnom, u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela ovog suda broj Su-IV-33/2022-21 od 20. prosinca 2022. koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO) na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dane svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.".

13. Na temelju svega navedenog, u ovom slučaju u pogledu tražene isplate potrebno je utvrditi je li konverzija napravljena zakonito i računski točno, odnosno je li način izračuna konverzije kredita izvršen prema odredbama članka 19.c ZID ZPK-a, i to iznos preplate iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 5. ZID ZPK-a ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz odredbe članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK-a ako je on utvrđen.

13.1. Navedeno iz razloga da bi se utvrdilo je li potpisanim Sporazumom s tužiteljem prilikom sklapanja aneksa ugovoru o kreditu, korištena pretplata po osnovi pretplaćene kamate i valutne klauzule iz osnovnog ugovora o kreditu, a koja bi bila korištena za podmirenje budućih anuiteta nakon postupka konverzije (ako je, u kojem iznosu te je li ostala razlika koja nije priznata u tom postupku), a što će se utvrditi izvođenjem predloženog dokaza financijskim vještačenjem, koji je dokaz prvostupanjski sud neosnovano odbio.

13.2. Navedena utvrđenja predstavljaju odlučne okolnosti koje Vrhovni sud RH spominje i u svojem rješenju iz oglednog spora i to kao eventualna osnova za postavljanje kondemnatornih zahtjeva potrošača koji su konvertirali svoj kredit,

14. Imajući u vidu navedeno, ostvaren je žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega je trebalo ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom na ponovno suđenje radi održavanja nove glavne rasprave.

15. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud postupiti po upiti iz ovoga rješenja tako što odlučiti o tužbi tužitelja o zahtjevu za utvrđenjem, kao što će nedvojbeno utvrditi je li osnovan i tužbeni zahtjev tužitelja kao korisnika kredita za isplatu, nakon sklopljenog aneksa ugovoru o kreditu, i to tako što će točno utvrditi koji je iznos pretplate konvertiran, a koji iznos ne bi bio priznat u buduće anuitete, odnosno koji iznos predstavlja razliku koja tužitelju nije priznata aneksom ugovora o kreditu u eurima (po osnovi glavnice i kamata), pa će potom ponovno odlučiti i o ovom dijelu zahtjevu, a time i o ukupnim troškovima postupka, i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka novom, pravilnom i zakonitom odlukom.

16. S obzirom na navedeno trebalo je na temelju odredbi članka 370. ZPP-a i članka 380. točke 3.ZPP-a, ukinuti pobijane odluke i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja.

U Splitu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Arijana Bolanča