1                     Poslovni broj: 26 Gž-987/2023-2

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-987/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka kao predsjednika vijeća, Sanje Bađun kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. D., OIB: ..., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik G. D., odvjetnik u Z., protiv tuženice Z. b. d.d. Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik K. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi isplate, povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-981/2022-23 od 24. srpnja 2023., u sjednici vijeća 19. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zlataru, Stalne službe u Krapini poslovni broj P-981/2022-23 od 24. srpnja 2023. pod toč. I. i II. izreke.

 

II. Nepobijana toč. III. izreke navedene presude ostaje neizmijenjena.

 

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.670,09 EUR/50.255,88 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.756,28 EUR/13.232,69 kn sa zateznom kamatom, dok je pod toč. III. izreke odbijen tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka.

 

2. Navedenu presudu pod toč. I. i II. izreke, pravodobno izjavljenom žalbom, pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu temeljem stjecanja bez osnova, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da je Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214712096, koji je sklopljen između stranaka 21. listopada 2008., ništetan u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF i da je tužitelj temeljem te ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženici iznos od 6.670,09 EUR/50.255,88 kn.

 

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je između stranaka 21. listopada 2008. sklopljen Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3214712096 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 50.100,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate,

 

- da se tužitelj čl. 4. Ugovora o kreditu obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja,

 

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu od 7. travnja 2013. broj P-1401/12, potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF i da je sud vezan u postupku povodom restitucijskog zahtjeva potrošača za navedenu presudu temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14.), odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) i temeljem čl. 502.c ZPP-a,

 

- da je podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12 dana 4. travnja 2012. prekinuta zastara za potraživanja s osnova restitucijskih zahtjeva radi nepoštenih odredaba u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO), da je zastara za restitucijski zahtjev s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli počela teći pravomoćnošću te presude od 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17, a kako je tužba u ovom predmetu podnesena 1. srpnja 2022. to prigovor zastare koji je istakla tuženica nije osnovan,

 

- da je tuženica istakla prigovor u pogledu tzv. negativne razlike, no kako ista nije decidirano navela koliko iznosi njezina tražbina prema tužitelju, time da tužitelj po osnovi tzv. negativne razlike ništa nije primio, posljedično čemu ne treba ništa ni vraćati niti ima osnove da se za to umanjuje njegova tražbina,

 

- da iz iskaza svjedokinje R. B., zaposlenice tuženice, proizlazi da ista nema neposrednih saznanja o sklapanju konkretnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženice iz razloga što je ona bila samo potpisnik Ugovora o kreditu u ime tuženice, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu sugerirano po osobnom bankaru sklapanje ugovora o kreditu u „švicarcima“, opisan kao ekskluzivni kredit, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao otvoren obrt niti firmu, već je novčana sredstva iz istog potrošio isključivo za svoje osobne potrebe, kao fizička osoba - potrošač,

 

- da je temeljem nalaza vještaka financijske struke D. P. iz D. d.o.o. od 6. travnja 2023. utvrđeno da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u trenutku plasiranja kredita isplatio tuženici iznos od 6.670,09 EUR/50.255,88 kn,

 

- da je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja preinačio tužbu na način da umjesto prvobitno utuženog iznosa od 49.811,77 kn sa zateznom kamatom, zatražio iznos od 6.670,09 EUR/50.255,88 kn sa zateznom kamatom, a koju preinaku tužbe je prvostupanjski sud dopustio raspravnim rješenjem od 14. lipnja 2023. temeljem odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a,

 

slijedom čega je prvostupanjski sud toč. I. izreke presude obvezao tuženicu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF isplatiti tužitelju iznos od 6.670,09 EUR/50.255,88 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana kada su plaćeni tuženici primjenom čl. 1115. ZOO, obzirom je ništetnost nastala uslijed nepoštenih odredaba koje je u ugovor uvrstila sama tuženica pa se iz tog razloga smatra nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa po tom osnovu.

 

7. U žalbi tuženica navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je odraz zakonske odredbe iz čl. 22. ZOO, pozivajući se pritom na presude Suda Europske unije u predmetima C-81/19 i C-243/20. Ističe da je u presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa potrošača navedeno da zaključci nisu primjenjivi na pojedinačne postupke jer su se u tom postupku ocjenjivale okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, pa da se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. To u konkretnom slučaju znači da je sud bio dužan provesti kontradiktoran postupak da bi se utvrdilo je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li tuženica upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute na njegove kreditne obveze. Obzirom da je prvostupanjski sud propustio dati bilo kakvo obrazloženje iz kojih razloga nije uzeo u obzir navode tuženice o informiranosti tužitelja, to smatra da je time počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. ZPP-a i bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, ističe da tijekom prvostupanjskog postupka nije utvrđeno da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača te osporava pravno stajalište prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare iz razloga što postupak kolektivne zaštite prava i interesa potrošača nije doveo do prekida restitucijskih zahtjeva potrošača. Osporava i pravo tužitelja na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih (preplaćenih) iznosa kao i utvrđenje suda da je tuženica nesavjesna stjecateljica. Zaključno smatra da je prvostupanjski sud nezakonito dosudio tužitelju zateznu kamatu i za razdoblje važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), jer je citiranim propisima određeno da u razdoblju od 1. svibnja 2020. do 18. listopada 2020. ne teku zatezne kamate.

 

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženica u žalbi, a niti ijedna druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a jer je pravilno analizirao i ocijenio dokaze na temelju kojih je utemeljio relevantne činjenice za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, kao niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP-a jer presuda sadrži sve što propisuje čl. 338. st. 1. do st. 4. ZPP-a.

 

9. Međutim, razmatrajući stanje spisa i obrazloženje pobijane presude utvrđeno je da prvostupanjski sud, zbog očite omaške u pisanju pod toč. 26. obrazloženja, navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen 18. svibnja 2005., pa se pogrešno pozvao i na odredbe ranije važećeg Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.). Kako u postupku nije bilo sporno da je Ugovor o kreditu sklopljen 21. listopada 2008., to se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05., 41/08., u daljnjem tekstu: ZOO) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Obzirom su relevantne zakonske odredbe ZOO-a gotovo identične odredbama iz ranije važećeg ZOO/91 koji je prvostupanjski sud primijenio, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

10. Prvostupanjski sud je po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti ugovorne odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF, o kojoj je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na zahtjev za isplatu i isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

 

11. Pritom se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno pozvao na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) koji propisuje, kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ga u konkretnom slučaju obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni pravni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, kao što se pozvao tužitelj u ovom postupku na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule kojom je glavnica iz Ugovora o kreditu vezana uz CHF, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP.

 

12. U konkretnom slučaju odredba čl. 4. Ugovora o kreditu, kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu, sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je predmetna ugovorna odredba ništetna. Identično pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., dok je u rješenju broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. navedeno da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Navodi tuženice u vezi upute o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, za koju tuženica tvrdi da je podijeljena svim službenicima, ne dokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

 

13. Tuženica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud utvrdio tužiteljev status potrošača na temelju uvida u Ugovor o kreditu i na temelju iskaza tužitelja danog na ročištu 14. lipnja 2023., navodeći da se status potrošača ne presumira, već da je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu smatra da teret dokaza te činjenice pada na tužitelja. Međutim, protivno žalbi tuženice, u konkretnom slučaju upravo je na tuženici teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020), uključujući i okolnost da tužitelj nije potrošač. Tuženica u tom pravcu činjenično nije dovela u sumnju zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/07.

 

14. Žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi je li tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita i je li banka upozorila tužitelja na posljedice porasta vrijednosti strane valute, smatrajući da je prvostupanjski sud isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

 

14.1. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

 

14.2. U konkretnom sporu tuženica nije predlagala saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem na okolnosti da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora informiran o rizicima fluktuacije tečaja, nego je predlagala saslušanje svoje djelatnice R. B. koja je na ročištu 14. lipnja 2023. navela da je ona samo potpisnik Ugovora o kreditu i da nema neposrednih saznanja da li je „osobna bankarica tužitelja informirala o Općim uvjetima kredita“.

 

14.3. Uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju) upravo na tuženici, te da isto tuženica nije dokazala u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti čl. 4. Ugovora o kreditu (kao prethodnog pitanja za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu) pravilno utemeljio na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

 

15. Kao što je navedeno pod toč. 7. obrazloženja, tuženica se u žalbi poziva na odluke Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20 ističući da je prvostupanjski sud pogrešno  primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu sve iz razloga jer je ta odredba bila isključena od ispitivanja poštenosti, obzirom je čl. 22. ZOO-a dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja strane valute u odnosu prema valuti Republike Hrvatske. Međutim, protivno žalbi tuženice, navedene odluke nisu primjenjive u konkretnom slučaju iz razloga što prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača.

16. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe 1. srpnja 2022. u konkretnom slučaju nije nastupila zastara.

 

17. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženici zbog tečajne razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita ukupan iznos od 6.670,09 EUR/50.255,88 kn, to primjenom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a tužitelj ima pravo na isplatu tog iznosa koji je platio tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe.

 

18. Protivno žalbi tuženice, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tuženici plaćao mjesečne anuitete jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takve odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem takve odredbe. Pritom valja reći da tuženica neosnovano osporava tijek zatezne kamate u razdoblju od 1. svibnja do 18. listopada 2020. pozivajući se pritom i na Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 53/20.) i Odluke o produženju roka trajanja posebnih okolnosti (Narodne novine br. 83/20.), a to iz razloga što su čl. 1. Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti propisane posebne interventne mjere (samo) u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2. Budući da se odredba čl. 7. Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti o zastoju tijeka zateznih kamata, ne odnosi i na parnični postupak, to je sud prvog stupnja pravilnom primjenom materijalnog prava odlučio o tijeku zatezne kamate.

 

19. Žalbeni navodi kojima tuženica osporava stajalište prvostupanjskog suda da nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku nisu pravno relevantni. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženice ne postoji pravni osnov, time da ista u vezi navedenog niti nije istaknula prigovor radi prijeboja. Naime, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženica na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženica nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike.

 

20. Valja ukazati da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odredio stope zatezne kamate i nije uzeo u obzir da je čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05.) propisana kamatna stopa koja je važila do 31. srpnja 2015., nakon čega je čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 78/15.), kojim je izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, propisana kamatna stopa koja je važila u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., te potom čl. 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22.), kojim je ponovno izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a, i propisana kamatna stopa koja važi od 1. siječnja 2023. nadalje. Međutim, kako je stopa zatezne kamate bila u višem iznosu u razdoblju od dospijeća pa do 31. prosinca 2022. no što je određena pod toč. I. izreke prvostupanjske presude, a da ovaj sud nije ovlašten donijeti presudu na štetu stranke koja se žalila ako je samo ona izjavila žalbu (čl. 374. ZPP-a), to ovaj sud nije intervenirao u navedeni dio toč. I. izreke presude.

 

21. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

 

22. Odluku o troškovima postupka tuženica osporava u vezi pobijanja odluke o glavnoj stvari sadržajno ne iznoseći žalbene razloge.

 

23. Prvostupanjski sud je o troškovima odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pa kako drugostupanjski sud u ovom postupku ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o žalbi na odluku o troškovima postupka temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, to je odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka od 1.756,28 EUR/13.232,69 kn sa zateznom kamatom od 24. srpnja 2023. U odnosu na određenu stopu zatezne kamate na parnični trošak valja istači da je prvostupanjski sud zateznu kamatu odredio pogrešno po stopi koja je važila do 31. prosinca 2022., iako zatezna kamata teče tek od 24. srpnja 2023. i to po stopi koja se određuje u skladu sa Zakonom o izmjenama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 114/22.), ali ovaj sud u izostanku žalbenih navoda tuženice u tom smislu nije imao zakonske ovlasti intervenirati po službenoj dužnosti u taj dio presude.

 

24. Nepobijana toč. III. izreke navedene presude ostala je neizmijenjena.

 

25. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

 

U Varaždinu 19. listopada 2023.