Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-330/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi kao predsjednika vijeća, Srđana Kuzmanića kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TF, iz [adresa], T [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Goranu Devrnja, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima Boris Porobija, Sanja Porobija i Hrvoje Ivić, iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5621/2019-19 od 23. ožujka 2021., 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5621/2019-19 od 23. ožujka 2021.

II Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je doslovno:

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju TF, iz [adresa], iznos u visini od 6.588,13 kn sa zateznom kamatom do 31. prosinca 2007. godine u visini stope određene čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne zakonske kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 33,99 kn od 13. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 33,34 kn od 14. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 34,94 kn od 22. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 33,99 kn od 06. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 51,90 kn od 06. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 50,24 kn od 07. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 50,39 kn od 09. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 50,67 kn od 07. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 49,98 kn od 07. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 50,68 kn od 08. rujna 2008. godine do isplate,

- na iznos od 51,74 kn od 07. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 53,62 kn od 07. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 52,72 kn od 08. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 55,08 kn od 07. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,76 kn od 09. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 56,94 kn od 09. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,95 kn od 07. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 55,33 kn od 07. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,60 kn od 08. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,21 kn od 07. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 54,10 kn od 07. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 85,45 kn od 07. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 84,80 kn od 07. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 84,77 kn od 09. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 85,61 kn od 07. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 86,03 kn od 22. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 86,63 kn od 07. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 87,85 kn od 08. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 87,65 kn od 08. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,44 kn od 07. travnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 89,91 kn od 07. svibnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 91,07 kn od 07. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 94,84 kn od 07. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 92,42 kn od 09. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 98,24 kn od 07. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 96,25 kn od 07. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 95,77 kn od 08. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 99,99 kn od 07. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 103,46 kn od 07. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 101,25 kn od 07. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 100,63 kn od 07. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 99,04 kn od 07. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 102,50 kn od 09. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,20 kn od 07. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,86 kn od 07. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 118,96 kn od 08. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 109,86 kn od 07. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,20 kn od 07. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 108,30 kn od 07. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 107,08 kn od 07. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 110,67 kn od 08. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 110,67 kn od 08. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 110,21 kn od 23. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,76 kn od 10. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 110,15 kn od 07. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 111,23 kn od 08. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,99 kn od 09. srpnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 110,44 kn od 07. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,21 kn od 07. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 108,64 kn od 09. listopada 2012. godine do isplate,

- na iznos od 109,89 kn od 07. studenog 2012. godine do isplate,

- na iznos od 110,26 kn od 07. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,50 kn od 08. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 108,36 kn od 07. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 108,78 kn od 07. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,32 kn od 08. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 108,83 kn od 07. svibnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 107,46 kn od 07. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 106,83 kn od 08. srpnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,63 kn od 09. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 109,05 kn od 05. studenog 2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,19 kn od 11. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,32 kn od 17. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 110,32 kn od 17. prosinca 2013. godine do isplate,

- na iznos od 107,19 kn od 17. prosinca 2013. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju TF, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 8.125,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 23. ožujka 2021. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude tuženik je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. točkama 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom drugostupanjskom sudu da preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz obvezu naknade parničnih troškova, a podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

3. Žalba je pravovremene i dopuštena.

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba nije osnovana.

6. U tužbi se navodi da su stranke 2. siječnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj 3208183752 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 19.823,63 CHF obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Člancima 2. i 6. Ugovora da je određeno je da je tužitelj dužan tuženiku platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika, a ugovorena je početna kamata stopa od 5,00%, koja je tijekom trajanja Ugovora mijenjana u više navrata, a o kojim povećanjima je tuženik obavještavao tužitelja. Ističe se da su odredbe Ugovora kojima je određena promjenjivost kamatne stope ništetne. Tužbenim zahtjevom traži se plaćanje novčanih svota na ime stečenog bez osnove sa zateznim kamatama od stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa do isplate.

7. Prvostupanjski sud je utvrdio da su odredbe Ugovora o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetne, a zaključak o njihovoj ništetnosti je zasnovao na utvrđenjima iz odluka sudova koje su donesene u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača u kojima se odlučivalo o zaštiti potrošača po pitanju ugovornih odredaba ugovora o kreditu o promjenljivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a koje su banke, između kojih je i tuženica, sklapale s potrošačima u određenom vremenskom razdoblju u koje spada i vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora. Riječ je o odlukama trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike broj Pž-7129/2013 te Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014.

8. Tim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., iz čega slijedi da se te odluke odnose i na predmetni Ugovor, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima u kojima je koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u švicarskom franku kao valuti uz koji je vezana glavnica, a da nije, kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime su banke postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanje Ugovora. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno članku 81. stavku 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, sukladno članku 87. stavku 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

9. Tužiteljevo pravo pozvati se na pravna utvrđenja iz presuda donesenih povodom kolektivnih tužbi proizlazi iz članka 502.c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a. stavak 1. ZPP-a, u kojem slučaju je sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Takvu vezanost sudova presudom po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa propisuje i članak 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 - dalje: ZZP/14) prema kojemu odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje i ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Iz provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, prvostupanjski sud je zaključio da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika ništetna. Ovo stoga što predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, kao ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope jer u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a s obzirom na to da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, te se smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (članak 81. stavak 2. ZZP-a), dok tuženik, na kojem se nalazi teret dokazivanja, nije dokazao suprotno. Ovdje valja reći da ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu članka. 269. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/2023 – u daljnjem tekstu: ZOO) i članka 272. ZOO-a. Odredba članka 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način mu kao potrošaču omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno članku 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. ZOO-a, jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

11. Na temelju financijskog vještačenja prvostupanjski sud je utvrdio koliko je tužitelj platio tuženiku više s osnove kamate u odnosu na prvotno ugovorenu, te koliko je više platio s obzirom na promjenu, odnosno povećanje tečaja CHF u odnosu na onaj početni, koji je vrijedio na dan isplate kredita, pa je obvezao tuženika platiti tužitelju navedene razlike sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja do povrata. Sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju riječ o stjecanju bez osnove.

12. Tuženikov prigovor zastare sud je otklonio pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj je izražen stav da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – u daljnjem tekstu: ZOO) te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a odluka kojom je utvrđena ništetnom promjenljiva kamatna stopa je postala pravomoćna 13. lipnja 2014.

13. Odluka prvostupanjskog suda je pravilna.

14. Ocjenjujući važnije žalbene navode valja istaknuti slijedeće (članak 375. stavak 1. ZPP-a).

15. Ne može se prihvatiti žaliteljeva tvrdnja da presuda ne sadrži razloge o ništetnosti ugovornih odredbi. Naime, iz presude jasno proizlazi da je sud svoja utvrđenja o ništetnosti spornih odredbi ugovora temeljio na utvrđenjima iz presuda donesenih u predmetima radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i odlukama sudova koje su pobrojane u prvostupanjskoj odluci. Člankom 502.c. ZPP-a, kako je naprijed navedeno, propisano je pravo fizičkih i pravnih osoba da se u pojedinačnim postupcima za naknadu štete pozivaju na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa onih grupacija kojima te osobe pripadaju, a prvostupanjski sud se pri tom pravilno pozvao na relevantnu sudsku praksu.

16. Protivno shvaćanju žalitelja ovaj sud nalazi da tužitelj ima položaj potrošača jer je tužitelj fizička osoba, a kredit je uzet za nabavku motornog vozila, pa je na tuženiku bio teret dokaza da je to bilo za potrebe tužiteljeve trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a nije na tužitelju da dokazuje suprotno, tj. da dokazuje negativnu činjenicu. Kod ovakvog odlučivanja valja ukazati da iz niti jedne isprave i niti jednog dokaza ne proizlazi da je tužitelj vozilo kupio za poslovne svrhe.

17. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno otklonio tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tvrdnjom da tužitelj nije osobno otplaćivao kredit. Uvidom u promet po kreditu prvostupanjski sud je utvrdio da su izvršene uplate s osnova mjesečnih ugovorenih anuiteta, a iz dostavljenog prometa po kreditu isti sud nije mogao utvrditi sa sigurnošću da bi treće osobe, a ne tužitelj, otplaćivale kredit, a da to samo po sebi ne dokazuju ni pojedine uplate izvršene izvan banke. Prvostupanjski sud je zaključio da tuženik nije u smislu članka 221.a ZPP-a dokazao svoju tvrdnju da bi treće osobe, a ne tužitelj, otplaćivale predmetni kredit pa je navedenu tvrdnju ocijenio neosnovanom, paušalnom i ničim dokazanom.

18. Prema stajalištu sa sastanka sudaca i sudskih savjetnika Građanskog odjela ovog suda održanog 22. rujna 2022. zastara u slučaju restitucijskih zahtjeva (povrat preplaćenih iznosa) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u postupku kolektivne zaštite potrošača ("švicarac") počinje teći danom pravomoćnosti presuda kojima je utvrđena ništetnost.

19. Neosnovana je žalbena tvrdnja da je prigovor zastare trebalo cijeniti s obzirom na datum 6. srpnja 2020. kad je preinačena tužba. Tužitelj je, naime, preinačio tužbu nakon dostave vještačkog nalaza i mišljenja na način da je povisio tužbeni zahtjev za 5,62 kn. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da taj iznos tužitelj nije mogao utvrditi prije izrade vještačkog nalaza i mišljenja te je nakon tuženikovog protivljenja preinaci tužbe istu rješenjem od 9. veljače 2021. dopustio, zaključivši da je ona svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama. Prvostupanjski sud je također pravilno odbio kao neosnovan prigovor zastare za preinačeni dio tužbe, jer je do preinake došlo nakon što je tužitelj zaprimio vještački nalaz i mišljenje, kad je tek mogao konačno utvrditi visinu tužbenog zahtjeva, a preinačeni iznos zahtijeva iz istih činjeničnih navoda tužbe i iste pravne osnove tužbe pa ni povećani dio tužbenog zahtjeva nije u zastari.

20. Brojni žalbeni navodi tuženika kojima pokušava dokazati da ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi ništetne su nepotrebni i neodlučni jer prema aktualnoj sudskoj praksi u situaciji kada je tužitelj potrošač, a u konkretnom slučaju jest potrošač i kad je riječ o ugovoru na koji se odnose presude donesene u kolektivnom sporu, a to je utvrđeno, više nije potrebno izvoditi dokaze, dakle ni utvrđivati jesu li postojali uvjeti za proglašenje ništetnim ugovora, već je dovoljno se pozvati na pravna utvrđenja iz tih presuda, a tužitelj je upravo to uradio. U odnosu na žalbene navode tuženika o preinaci tužbe i računanju roka s obzirom na dan preinake tužbe, a to je bilo 7. veljače 2022., valja reći da je u ovom predmetu podnesena stupnjevita tužba, da je tužitelj nakon što je došao do potrebnih podataka i provedenog vještačenja postavio određeni tužbeni zahtjev, a podnošenjem stupnjevite tužbe došlo je do prekida zastare.

21. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno naložio plaćanje zateznih kamata od dana plaćanja, što proizlazi iz članka 1115. ZOO-a, kojim je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22. I odluka o parničnim troškovima je u svemu pravilna i zakonita. Tako je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima, pravilo dosudio tužitelju troškove sastava obrazloženih podnesaka od 15. svibnja 2020. i 6. srpnja 2020. sukladno Tbr. 8. točki 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09 i 142/12) u iznosima od po 750,00 kn.

23. Slijedom navedenog valjalo je odbiti žalbu kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I izreke ove presude temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a.

24. Budući žalitelj nije uspio u žalbi, valjalo je temeljem članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi članka 154. stavka 1. ZPP-a u točki II izreke ove presude odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Dubrovniku, 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Đorđo Benussi