Poslovni broj: 2. P-1685/2019-33

 

 

                                                                                               

Republika Hrvatska                                                                               

Općinski sud u Osijeku                                             Poslovni broj: 2. P-1685/2019-33

Europska avenija 7

31000 Osijek

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E    H R V A T S K E

 

P R E S U D A  

 

 

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Dubravki Čapelj, u pravnoj stvari tužitelja T. F. iz O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica I. M., odvjetnica iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. M. i M. Dž. P. iz O., protiv tuženika Z. b. d.d. Z., OIB: ...., kojeg zastupa punomoćnica S. P., odvjetnica iz Odvjetničkog društva P. & P. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 19. travnja 2023. u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika F. F., odvjetnika u Odvjetničkom društvu P. & P., uz javnu objavu 19. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 1. Ugovora o namjenskom kreditu, sklopljenom dana 10.8.2006., potvrđen po javnom bilježniku B. A. pod poslovnim brojem OU-..., dana 18.8.2006., zaključenom između tužitelja T. F., OIB: ... i tuženika Z. b. d.d., OIB: ... u dijelu odredbe koji glasi: „… ….kredit u kunskoj protuvrijednosti od 71.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredite. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita iz prethodnoga stavka vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom.“.

 

II/ „Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 2., Ugovora o namjenskom kreditu, sklopljenom dana 10.8.2006., potvrđen po javnom bilježniku B. A. pod poslovnim brojem OU-..., dana 18.8.2006. u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od 71.000 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Z. b. d.d….. sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.“.

 

III/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 5. Ugovora o namjenskom kreditu, sklopljenom dana 10.8.2006., potvrđen po javnom bilježniku B. A. pod poslovnim brojem OU-..., dana 18.8.2006. u dijelu odredbe koji glasi: „…kredit se koristi… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate na račun prodavatelja… isplatom… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate na račun prodavatelja…“.

 

IV/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz članka 7. st. 1. i 2. Ugovora o namjenskom kreditu, sklopljenom dana 10.8.2006., potvrđen po javnom bilježniku B. A. pod poslovnim brojem OU-..., dana 18.8.2006. u dijelu odredbe koji glasi: „Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 391,02 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja… …za slučaj izmjene redovne kamatne stope Sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anutiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anutitete“.

 

 

VI. Nalaže se tuženiku Z. b. d.d. Z., da isplati tužitelju T. F. iz O., iznos od ukupno 14.066,33 EUR[2] /105.982,71 kunu (slovima: četrnaest tisuća šezdeset šest eura i trideset tri centa / sto pet tisuća devet stotina osamdeset dvije kune i sedamdeset jedna lipa) uvećano za zakonsku zateznu kamatu koja teče na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena:

 

 

VII/ Nalaže se tuženiku Z. b. d.d., da tužitelju T. F. iz O., naknadi prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 5.639,60 Eura[3] / 42.491,57 kuna (slovima: pet tisuća šest stotina trideset devet eura i šezdeset centi / četrdeset dvije tisuće četiri stotine devedeset jedna kuna i pedeset sedam lipa), sa zateznim kamatama koje teku od 19. listopada 2023. kao dana presuđenja pa do konačne isplate, prema stopi zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se za svako polugodište uvećanje kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

VIII/ S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva vezanim za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija kao neosnovanim.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Tužitelj u tužbi navodi da je između parničnih stranaka zaključen Ugovor o namjenskom kreditu 10. kolovoza 2006., ovjeren po javnom bilježniku B. A. pod poslovnim brojem OU-... 18. kolovoza 2006. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 71.000,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita u svrhu kupovine kuće (članak 6.). Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 25 godina (članak 3.), sa početno ugovorenim mjesečnim anuietima kunske protuvrijednosti 391,01 CHF obračunatim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Kredit se koristi gotovinskom isplatom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate na račun prodavatelja (članak 5.). Pored iznosa glavnice tužitelj je sukladno članku 2. Ugovora bio dužan tuženiku platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, ovdje tuženika, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,50% godišnje. Preuzetu obvezu prema tuženiku tužitelj je u cijelosti ispunio zaključno sa 15. prosinca 2011. Kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Kamatna stopa je od početno ugovorene rasla do 6,30%. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez, tužitelju jasnih parametara odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Tuženik je tužitelju ponudio kredit u CHF kao najpovoljniju kreditnu opciju za tužitelja. Odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Odredbom članka 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamata. Odredbom članka 1. Ugovora o kreditu određeno je da kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 71.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Navedena odredba članka 1. i 2. Ugovora o kreditu je ništetna. Kamatna stopa je od početno ugovorene 4,50%, rasla do 6,30% godišnje. Tuženik sa tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom predvidio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope što je izravno oštetilo tužitelja i povrijedilo ugovornu ravnotežu između stranaka. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi apstraktna je i nejasna, bez relevantnih parametara mjerljivosti. To je dovelo do toga da u konkretnom ugovornom odnosu jedini koji postavlja uvjete jest tuženik bez ikakvih unaprijed predviđenih parametara čime je narušena ravnoteža činidbi na štetu tužitelja. Naime, u navedenoj ugovornoj odredbi uopće nema parametara promjenjivosti. Štoviše, svaka eventualna izmjena smatra se sastavnim dijelom Ugovora bez da je uopće poznata metodologija izmjene ugovora. Tužitelj nadalje od strane banke nikada nije bio upoznat sa rizikom od očekivanog i mogućeg nekontroliranog rasta švicarskog franka. Štoviše, CHF je prezentiran kao stabilna valuta, te je tužitelju prezentiran minimalan rizik od rasta CHF, a time i uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. Istovremeno su se nudile niže kamatne stope nego u kreditima u EUR-ima. To ga je činilo povoljnijim kreditom od npr. kredita u EUR-ima pa je kao takav i prezentiran potrošaču. No, uslijed neočekivanog drastičnog porasta CHF, a u kombinaciji sa promjenjivom kamatnom stopom, nastupile su za tužitelja okolnosti u kojima mu je kredit postao neočekivani teret uslijed plaćanja iznosa na koje nije računao ili mogao računati niti bi pod tim uvjetima ikada ušao u ovakav ugovorni odnos. Tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci presude uz naknadu parničnog troška tužitelju.

 

              2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknute zahtjeve kao neosnovane, kako po visini, tako i po osnovu. Tuženik ističe prigovor zastare i nedostatak aktivne legitimacije tužitelja. Nadalje, tuženik navodi da tužena banka ne samo da nije znala nego nije imala niti jedan razlog sumnjati u buduće kretanje tečaja valute CHF. Osim činjenice što je tečaj CHF bio stabilan dugi niz godina, projekcija daljnje stabilnosti tečaja istaknuta je od strane vice guvernera Švicarske narodne banke neposredno nakon uvođenja EUR-a, a potom ponovljena i četiri godine kasnije neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponudu banke. Tuženik u vrijeme zaključenja predmetnog kredita zasigurno nije znao niti mogao znati da će doći do svjetske financijske krize i pritiska na CHF valutu u mjeri u kojoj Švicarska narodna banke neće uspjeti obraniti tečaj CHF u odnosu na EUR. Tuženik je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u švicarskim francima te navedene kredite nije reklamirala niti nudila ništa više nego što je nudila kredite u euru i kunama. Na strani banke nije postojalo bilo kakvo znanje o budućem kretanju tečaja već je banka imala razloga vjerovati u stabilnost tečaja. Od banke se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sama nema saznanja, odnosno budućem smjeru kretanja tečaja. Tužitelj nije ničim dokazao da je banka znala ili mogla znati budući smjer kretanja tečaja CHF. U odnosu na promjenu kamatne stope tuženik ističe da je svaka promjene kamatne stope učinjena u skladu sa Zakonom i ugovorom. Člankom 2. stavka 1. Ugovora navedeno je kako će kamatna stopa biti obračunata sukladno važećoj Odluci o kamatnim stopama kreditora, a u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Opći uvjeti čine sastavni dio Ugovora o kreditu, dok je tužitelj potpisom ugovora potvrdio primitak istih. U vrijeme sklapanja ugovora na snazi su bili Opći uvjeti poslovanja Z. b. d.d. koji su se primjenjivali od 1. listopada 1999. Banka se obvezala kako će Odluku o kamatnim stopama odnosno kamatnu stopu mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta. Tuženik predlaže da sud tužitelja s tužbenim zahtjevom odbije kao neosnovanim uz naknadu parničnog troška tuženiku.

 

              3. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3207152537 od 2. kolovoza 2006. na listu 11 do 17 spisa, obračun kredita na listu 18 i 19 spisa, dopis Z. b. d.d. – dostava podataka po kreditnoj partiji broj 7103249723 od 9. listopada 2018. na listu 20 i 21 spisa, promet po kreditu na listu 22 do 25 spisa, efektivnu kamatnu stopu / realnu godišnju kamatnu stopu na listu 26 do 43 spisa, dokumentaciju uz odgovor na tužbu na listu 58 do 97 spisa, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103249723 na listu 150 spisa, promete po kreditu / specifikaciju uplata na listu 151 do 155 spisa, proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec., saslušao tužitelja T. F. na ročištu održanom 20. veljače 2023., izvršio uvid u očitovanje vještaka od 22. veljače 2023., na listu 205 i 206 spisa, na ročištu održanom 19. travnja 2023. saslušao vještakinju L. B., dipl. oec., i svjedoka D. S.

 

4. Tužitelj T. F. u svom iskazu na ročištu održanom 20. veljače 2023. naveo je: "Mogu reći da sam htio kupiti obiteljsku kuću pa sam zbog mogućnosti podizanja kredita obišao više banaka da vidim kakve su mogućnosti, da bi se na kraju odlučio za Z. b. d.d. Bio sam spreman uzeti kredit u eurima, međutim, u banci su mi ponudili kredit u švicarskim francima uz obrazloženje da se unazad godinu dana nikome od onih koji su imali kredit u francima nije mijenjala rata niti se mijenjao tečaj, i da je to zapravo najpovoljnija vrsta kredita. Pitao sam da li imam možda mogućnosti, a nakon što sam pročitao ugovor, zaključiti ugovor sa fiksnom ratom kredita, na što sam dobio odgovor da te mogućnosti nema jer da je to špranca ugovora iz Z. te nije bilo uopće mogućnosti da se ugovori fiksna rata kredita odnosno da se ona ne mijenja. Pitao sam ih što znači promjenjiva rata odnosno kamata, rekli su mi i dobio sam otplatni plan pa sam mislio da prema tom otplatnom planu da će moja obitelj moći podmirivati kredit u iznosima koji su bili navedeni u otplatnom planu. Početna rata je bila negdje oko 1.700,00 kuna, a kada je došlo do iznosa od oko 3.000,00 kuna, supruga i ja više nismo mogli financijski podnositi plaćanje te rate, tako da je supruga onda otišla u R. b. d.d., podigla kredit u eurima i onda smo isplatili kredit kod Z. b. d.d.".  Nadalje, tužitelj  je naveo da nije niti član nekakvog trgovačkog društva niti ima obrt, a kredit je plaćao osobno on.

 

              5. Svjedok D. S. u svom iskazu na ročištu od 19. travnja 2023. naveo je: "Mogu reći da mi je poznato ime i prezime T. F., međutim, osobe se ne sjećam. Mogu reći da ne znam da li je isti razgovarao sa mnom prilikom  dolaska u poslovnicu ili s kolegom, jer se sjećam da smo nas dvojica radili u poslovnici i uvijek su po dva potpisnika na ugovoru o kreditu. Ponavljam da se ne mogu sjetiti da li sam ja osobno razgovarao s istim, s obzirom na protek vremena kada je to bilo, jer godišnje imam po sto klijenata s kojima razgovaram o kreditu.".

 

6. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko -knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku F. j.d.o.o. B. u osobi stalnog sudskog vještaka L. B., dipl. oec.

 

7. Vještak L. B., dipl. oec., u nalazu i mišljenju od 13. svibnja 2022., navodi da je tužitelj 10.08.2006., kao korisnik kredita, sklopio sa tuženikom kao davateljem kredita – bankom, Ugovor o kreditu broj 3207152537. Kredit je odobren u iznosu koji odgovara protuvrijednosti 71.000,00 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita. Ugovoren je rok otplate kredita od 25 godina, kredit se otplaćuje u jednakim mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 391,02 CHF obračunato po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste Hrvatske narodne banke. Sukladno Ugovoru kamatna stopa iznosi 4,50% godišnje, a ugovorena je promjenjivost kamatne stope u skladu sa važećim odlukama banke.

 

7.1. Tijekom otplate kredita kamatna stopa po predmetnom kreditu mijenjana je kako slijedi: od 30.06.2008. do 30.09.2007. 4,50%, od 01.10.2007. do 31.01.2008. 5,15%,  od 01.02.2008. do 30.06.2009. 5,80%, od 01.07.2009. do 31.10.2010. 6,30%, od 01.11.2010. do 30.06.2011. 5,50% te od 01.07.2011. do 15.12.2011. 5,25%. Tuženik je tijekom otplate kredita radi povećanja kamatnih stopa platio više ukupno 4.097,32 CHF, što preračunato u kune prema tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta iznosi 20.893,53 HRK.

 

7.2. Prema prvobitno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% anuitet je iznosio 391,02 CHF, što prema tečaju na dan isplate kredita 30.08.2006. od 4,509187 iznosi 1.763,18 HRK. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 115.318,18 HRK.

 

7.3. Dakle, tužitelj je u promatranom periodu sukladno zaključenom Ugovoru o kreditu, kojega je tužitelj sklopio sa tuženikom, platio više tijekom otplate kredita u odnosu na prvobitno ugovorene uvjete kredita i to po osnovi povećanja kamatnih stopa 20.893,53 Eura i po osnovi tečajne razlike 115.318,18 Eura, ukupna preplata

136.211,71 Eura.

 

          8. Vještak L. B., dipl. oec., u pisanom očitovanju na podnesak tuženika od 22. veljače 2023. navodi da je tuženik u svom podnesku od 10.02.2023. ukazao da je prilikom izračuna tečajne razlike vještak u svom izračunu primijenio pogrešan iznos tečaja za CHF na dan isplate kredita 30.08.2006. od 4,509187, dok je ispravan tečaj na dan isplate kredita iznosio 4,633874. Navod tuženika je točan, u nalazu i mišljenju od 01.04.2022. omaškom je primijenjen pogrešan tečaj CHF na dan isplate kredita, te u nastavku daje ispravak izračuna preplate anuiteta radi porasta tečaja tijekom perioda otplate predmetnog kredita uz primjenu tečaja na dan isplate kredita 30.08.2006. od 4,633874. Tužitelj je tijekom navedenog perioda radi ugovorene valutne klauzule u CHF platio više radi povećanja važećeg tečaja na dan dospijeća pojedinog anuiteta, u odnosu na vrijednost tečaja na dan isplate kredita ukupno 105.982,71 HRK. Sve ostale primjedbe i prigovori tuženika pravne su prirode te se na iste ne može očitovati.

 

          9. Na ročištu održanom 19. travnja 2023. vještak L. B., dipl. oec., navela je: "U cijelosti ostajem kod pisanog nalaza i mišljenja od 13. svibnja 2022. te očitovanja od 22. veljače 2023., a vezano za danas iznesene prigovore tuženika mogu reći da smatram kako nije potrebno raditi ispravak ili dopunu nalaza kako je predložio tuženik isto iz razloga što banke prilikom dospijeća svakog pojedinog anuiteta na dan njegovog dospijeća isti pretvaraju u kune. Ukoliko korisnik kredita nije platio dospjeli anuitet točno na dan dospijeća, banka će mu obračunati tečajnu razliku, a ukoliko je kasnio sa plaćanjem i zateznu kamatu. Stoga banka nije oštećena, obzirom na dan plaćanja od strane korisnika kredita.". Nadalje, vještak je iskazala "...da nije isti tečaj kako je vještak obračunala u nalazu u odnosu na 5.-og u mjesecu kada je plaćena rata, a ukoliko anuitet dospijeva 1.-og u mjesecu, a korisnik kredita nije platio dospjeli anuitet 1.-og nego npr. 6.-og u mjesecu, banka će korisnika kredita teretiti tečajnom razlikom koja je nastala radi razlike u tečaju na dan 1.-og i 6.-og u mjesecu, te ako je korisnik kredita kasnio sa plaćanjem tada će mu obračunati i zateznu kamatu.".

 

10. Kako su nalaz i mišljenje vještaka dani stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, i kako je vještak u cijelosti podneskom od 22. veljače 2023. kao i na ročištu održanom 19. travnja 2023. odgovorila na sve primjedbe tuženika stručno i decidirano, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka L. B., dipl. oec.

 

11. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja i očitovanja vještaka na primjedbe tuženika uredio tužbeni zahtjev kojim potražuje po osnovi promjene kamatnih stopa 1.346,04 Eura / 10.141,76 kuna, a po osnovi tečajne razlike iznos od 14.066,33 Eura / 105.982,71 kunu.

 

12. Presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-... od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da su banke prebacujući rizik promjene tečaja i kamatne stope na korisnika s jedne strane i samostalnom promjenom kamatne stope na kredit s druge strane kao kreditori postupale protivno načelu savjesnosti i poštenja.

 

13. Presuda Trgovačkog suda u Z. broj P-... od 04. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-... od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-... od 09. travnja 2015.

 

14. Što je bitno u konkretnom slučaju, a što je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da se kamatna stopa mijenjala bez ugovorenih parametara jednostrano obavještavanjem tužitelja o promjeni, a što nije sukladno Zakonu o zaštiti potrošača i temeljenom načelu obveznog prava s naglaskom na ravnopravnosti stranaka, jednakoj vrijednosti činidbi, odredivosti činidbe, savjesnosti, poštenja i dr., a sve to pozivajući se na nerazumljivu, nejasnu i apstraktnu ugovornu odredbu o promjeni kamatne stope koja je kao takva ništetna.

 

15. Prema odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (NN broj 96/03, 79/07, 41/14, 110/15 i 14/19) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

 

15.1. Prema odredbama članka 82. citiranog Zakona ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovog Zakona mogle smatrati nepoštenima jesu primjerice odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga.

 

15.2. Prema odredbama članka 87. citiranog Zakona nepoštena ugovorna odredba je ništava.

 

16. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. sadrži iste odredbe u članku 96. tog Zakona.

 

17. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač.

 

18. Ugovorna kamata u Ugovoru o kreditu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u nastavku teksta: ZOO), ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

 

19. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. Uz same odredbe o promjenjivim kamatama i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Z. broj Pž-..., Revt-...od 09. travnja 2015. u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna, je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija je apsolutno nerazumljiva. Nadalje se u obrazloženju Vrhovnog suda navodi "to pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope uključujući i razloge koje utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka) i nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenjivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita".

 

20. Iz spomenutog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije, glede promjenjive kamatne stope u ugovoru o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotan načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa korisnik kredita, kao potrošač, doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da su korisnici kredita znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati.

 

20.1. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila niti određena, a niti odrediva, a prema odredbama članka 269. stavak 2. ZOO, propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, te tako ugovorena odredba prilikom ugovaranja nije bila dovoljno uočljiva te promjenu kamatne stope učinila ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, u ovom slučaju tuženika, što je dovelo do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Dakle, kamata je mijenjana jednostranom odlukom tuženika o čemu isti nije tražio suglasnost tužiteljice, zbog čega je kamata postala promjenjiv element na koju tužiteljica nije mogla utjecati. Svaka odluka banke o promjeni kamatne stope je bila samovoljna te neprecizno definirana, čime se tuženik nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem takve ugovorne odredbe kao i samovoljnog podizanja kamatne stope, tužitelja doveo u potpuno neravnopravan položaj.

 

20.2. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u citiranoj odluci jest da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda" su bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju, u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača, je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi  i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one nisu na valjani način činile u spornom razdoblju zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora koja je kao takva potrošačima ostala nerazumljiva. Tako nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

 

20.3. Nadalje stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske je da su nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, a o kojim se odredbama s potrošačem nije pojedinačno pregovaralo niti potrošač ima utjecaja na njegov sadržaj, a kojim odredbama je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora te kao takva ugovorna obveza uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao  jedne ugovorne strane u odnosu na banku -  trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti i njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

 

21. Isto tako, stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vezano za ocjenu poštenosti ovih ugovornih odredbi, je da su korisnici kredita kao potrošači u odnosu na banke kao trgovce faktično bili u ovisnom položaju i dovedeni u situaciju "uzmi ili ostavi" pošto praktički nisu imali mogućnosti drugog načina namicanja potrebnog novca izvan kredita koje su odobravale tužene banke između ostalog i ovdje tuženik, pod uvjetima koje su one diktirale. Stavljanjem reklamacije na jednostranu odluku banke o promjenjivoj kamatnoj stopi jasno je da se ne bi moglo utjecati na izmjenu jednostrane odluke banke o promjeni kamatne stope koja odredba je sadržana u standardnom ugovoru prethodno formuliranom od banke.

 

22. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu bile su nepoštene pa su u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača te ugovorne odredbe ništetne.

 

22.1. Također polazeći od činjenice da ugovori o kreditu koje su sklapale banke s potrošačima, a koji su sadržavali odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, bez da su uz to bili određeno precizirani razlozi za njezinu izmjenu ubuduće, a niti se to iz sadržaja odluka banaka moglo utvrditi, takve odredbe su nerazumljive te posljedično tome i nepoštene.

 

23. Odredba članka 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) navodi: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope vjerovnik je dužan pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka I. ovoga članka kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samom ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa".

 

23.1. Odredba članka 11. a. stavak 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) ističe: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga zakona u kojim nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom mora definirati parametar i to jednu od slijedećih varijabli: - referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili - NRS ili  - prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili - prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa.".

 

24. Prema odredbi članka 5. Direktive 93/13/EEZ u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određeno odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene, jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje se navodi kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmjene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge bez obavijesti u slučaju valjanog razloga pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

 

25. Na temelju svega navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan u ovom predmetu, sud je mišljenja kako je nerazumljiva odredba vezana za promjenjivu kamatnu stopu Ugovora o kreditu sklopljenim između tužene i tužitelja, da su samim tim navedene odredbe, odnosno dijelovi odredbi nepošteni te da je sukladno tome u tom dijelu Ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

 

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev ... od 3. rujna 2019. odbio je revizije tuženih banaka, između ostalog i ovdje tužene, kao neosnovane. Nadalje se u obrazloženju navedene odluke navodi da je u rješenju Revt ... od 3. listopada 2017. kojim je ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-... od 13. lipnja 2014. u dijelu kojim je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača – korisnika kredita od strane svih tuženih banaka (prvo – osmo tužene) time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, Vrhovni sud Republike Hrvatske je, a polazeći od ukidne odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. prosinca 2016., određeno ukazao drugostupanjskom sudu na i dalje sporna pitanja te je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi Pž-... utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice, a vezano za postupanje prvo – osmo tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje sa klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak te utvrdio valutnu klauzulu ništetnom, jer da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, te da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače, da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, da su tužene banke imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

 

27. Odredbom članka 502. b ZPP, propisan je sadržaj tužbe iz članka 502. a istog Zakona, dok je člankom 502. c ZPP, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, pa je tom odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz članka 502. a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Odredbe ZPP i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članku 502. a st. 1. ZPP.

 

28. Temeljem nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u predmetnom Ugovoru o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i otplati glavnice kredita i ugovornih kamata obračunatih u CHF, a naplaćenih u kunama po važećem tečaju HNB-a, tužitelj je stavljen u nepovoljan položaj i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama kao korisnik kredita u odnosu na banku koja mu nije na valjan i razumljiv način objasnila sve parametre i postupak formiranja kamatne stope tijekom ugovorenog razdoblja, te ga nije jasno i nedvosmisleno informirala o svim rizicima zaštitne klauzule i vezanja otplate glavnice i kamata za švicarski franak, što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava. Osim toga, odredba o promjenjivosti kamatne stope je apstraktna i nejasna bez relevantnih parametara mjerljivosti, a svaka izmjena jednostranom odlukom banke smatra se sastavnim dijelom ugovora, s tim da je švicarski franak tužitelju od strane tuženika prezentiran kao stabilna valuta sa minimalnim rizikom rasta, a time i minimalnom opasnosti od povećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. No, međutim, uslijed drastičnog porasta švicarskog franka u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom dovelo je kod tužitelja do preplate anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamate i tečajne razlike švicarskog franka.

 

29. Slijedom navedenog, sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati ukupan iznos od 15.412,37 Eura / 116.124,47 kuna, a koji iznos predstavlja preplatu po anuitetima (kamata i valuta), osnovanim u cijelosti. 

 

30. Sud nije prihvatio istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, i to stoga što prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev ... od 20. ožujka 2018. obrazloženo je kako utvrđenje da je pojedina ugovorna odredba nepoštena i ništetna djeluje unatrag (ex tunc) od trenutka sklapanja ugovora te se ima smatrati kao da ta nepoštena ugovorna odredba nikada nije ni bila ugovorena te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije ni bilo, što dovodi do subjektivnog prava potrošača na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno od toga kada je utvrđeno da je ugovorna odredba bila nepoštena. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donese povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Nadalje se navodi da je Vrhovni sud prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice imao na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Revizijski sud je stajališta da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Isto tako, prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 – u nastavku teksta: ZPP), o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a st. 1. ZPP, za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502. c ZPP). Tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13/EEZ.

 

30.1. Stoga u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 – u nastavku teksta: ZOO), pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila).

 

              30.2. Osim toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Su-... od 30. siječnja 2020. zauzeo stav prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora", pa je iz navedenog razvidno da tužiteljevo potraživanje nije obuhvaćeno zastarom.

 

30.3. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. zauzeto je stajalište da je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev ...). Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Navedeni zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

 

31. Sud je dozvolio preinaku tužbenog zahtjeva jer je na sastanku predsjedništva građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 26. studenog 2021. donesen zaključak o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem da se u takvim predmetima dopušta preinaka odnosno ista je dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

 

32. Vezano za tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač potrebno je istaći da su potrošači osobe koje kupuju proizvode i konzumiraju usluge koje im se nude na određenom tržištu proizvoda i usluga u određenom trenutku. Potrošač je prema Zakonu o zaštiti potrošača (NN br. 79/07) svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje, trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je kao korisnik kredita – potrošač predmetni ugovor sa tuženikom sklopio u svojstvu potrošača te isti potpisao u svoje ime u svojstvu fizičke osobe. Isto proizlazi i iz članka 1. predmetnog Ugovora o kreditu. U članku 6. Ugovora o kreditu, kao namjena kredita navedena je kupovina kuće. Iz navedenog slijedi da ne stoje tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač. Isto tako, iz presude Europskog suda za ljudska prava broj C-497/13 od 4. lipnja 2015. proizlazi da tužitelj ne samo da nije dužan dokazati svoje svojstvo potrošača, nego se nije čak obvezan niti pozvati na svojstvo potrošača, budući da bi njegovo samostalno kvalificiranje vlastite pravne pozicije predstavljalo nezanemariv rizik gubitka prava koje mu je zakonodavac Europske unije želio dodijeliti Direktivom čija je svrha upravo jamčenje zaštite potrošača, a ne otežavanje istima procesne pozicije. Stoga, sud drži neosnovane tvrdnje tuženika da tužitelj nije potrošač.

 

33. U odnosu na eventualno potraživanje tuženika naspram tužiteljice, a radi plaćanja anuiteta po nižem tečaju od početno ugovorenog, valja navesti kako isto nije osnovano. Plaćanjem tih anuiteta po tečaju nižem od početnog tužiteljica nije primila niti stekla bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji obveza tužiteljice za vraćanjem nečega što nije primila. Iz tog razloga ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Tuženik je svjesno prešutio i zatajio tužiteljici okolnosti vezane uz rizičnost valutne klauzule pa je krivnja za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli na tuženiku, a za manje plaćene anuitete zbog tečajne razlike CHF, koji nisu bili jasno predočeni tužiteljici, tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem nižih anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, pa time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi.

 

34. Što se tiče prigovora tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja, sud isto nije prihvatio jer je tijekom postupka utvrđeno da iznos od 401.988,71 kunu koji je uplaćen 14. prosinca 2011. da bi tužitelj zatvorio predmetni kredit, a tužitelj je isti iznos uplatio na način da je u drugoj poslovnoj banci podigao novi kredit sa ciljem da bi zatvorio Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, što znači da kod tužitelja postoji aktivna legitimacija u ovom postupku.

 

35. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. ZOO.

 

36. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22), tako što je sud tužitelju priznao pravo na trošak zastupanja po kvalificiranom punomoćniku, i to za sastav tužbe od 10. lipnja 2019. u iznosu od 497,50 Eura / 3.748,41 kunu, za podnesak od 22. svibnja 2020., 13. ožujka 2021., 23. prosinca 2022. i 13. veljače 2023. za svaki u iznosu od po 497,50 Eura / 3.748,41 kunu, za ročište 22. ožujka 2021., 20. veljače 2023. i 19. travnja 2023. za svako u iznosu od po 497,50 Eura / 3.748,41 kunu, za ročište za objavu presudu u iznosu od 99,54 Eura / 750,00 kuna, PDV-e od 25% u iznosu od 1.019,88 Eura / 7.684,29 kuna, za trošak vještačenja u iznosu od 331,81 Eura / 2.500,00 kuna, za sudsku pristojbu na tužbu, koju je tužitelj i platio, u iznosu od 208,37 Eura / 1.570,00 kuna, što čini ukupno priznati i dosuđeni trošak u iznosu od 5.639,60 Eura odnosno 42.491,57 kuna.

 

36.1. Sud prilikom odlučivanja o trošku nije uzeo u obzir sudsku pristojbu na presudu, iako je tužitelj zatražio trošak sudskih pristojbi u iznosu od 208,37 Eura / 1.570,00 kuna, budući prema odredbama Zakona o Izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23 – 12. svibnja 2023.), sudske pristojbe ne plaćaju potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

 

                                                    Osijek, 19. listopada 2023.

                                                                          

            SUTKINJA

                                                                                                                        Dubravka Čapelj,v.r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

 

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika