REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1740/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JA, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Predragu Brlečiću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Brlečić & partneri iz Varaždina, protiv tuženika Agram banka d.d., OIB: 70663193635, Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, zastupan po punomoćniku Marini Ljubanović, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Predraga Brlečića i punomoćnika tuženika, 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba iz čl. 6.3. Ugovora o stambenom kreditu broj 7128002695 (refinanciranje postojećeg stambenog kredita kod druge banke) od 21.09.2017. solemniziran po javnom bilježniku Darija Grigillo-Ramljak dana 22.09.2017. pod poslovnim brojem OV-6882/17, u dijelu koji glasi:

„U slučaju prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, Korisnik kredita plaća naknadu za prijevremeni povrat sukladno Odluci o visini naknada za usluge Banke.“

II. Nalaže se tuženiku AGRAM BANKA d.d. OIB: 70663193635, Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, isplatiti tužitelju JA OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 989,39 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. travnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku AGRAM BANKA d.d. OIB: 70663193635, Zagreb, Ulica grada Vukovara 74, naknaditi tužitelju JA OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 789,82 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa, koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom (tada Kreditna banka d.d. - tvrtka promijenjena dana 28.12.2018.) 21.09.2017. sklopio Ugovor o stambenom kreditu broj 7128002695 (dalje: Ugovor) radi refinanciranja postojećeg stambenog kredita sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kod Hypo Alpe-Adria Bank d.d. u odobrenom iznosu od 845.000,00 HRK uz otplatu od 276 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 5.057,18 HRK, a koji Ugovor je solemniziran po javnom bilježniku Darija Grigillo- Ramljak dana 22.09.2017. pod poslovnim brojem OV-6882/17, da je tuženik u čl. 6.3. Ugovora jednostrano instalirao odredbu kojom je propisao kako „U slučaju prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, Korisnik kredita plaća naknadu za prijevremeni povrat sukladno Odluci o visini naknada za usluge Banke.“, da je tužitelj postavio zahtjev za prijevremenu otplatu kredita, a koji zahtjev je tuženik prihvatio, zbog čega je tužitelj dana 13.04.2022. na ime prijevremene otplate predmetnog kredita putem OTP banke d.d. na partiju kredita 7128002695 izvršio uplate sukladno izračunu tuženika uvećano za iznos od 7.454,57 kuna/989,39 € na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosno 1% od iznosa nedospjele glavnice. Tužitelj nadalje navodi da korisnik kredita nije mogao utjecati na predmetnu odredbu članka 6.3 Ugovora jer je bila unaprijed sastavljena u tipskom ugovoru, a o kojoj tužitelju nije bila dana mogućnost pregovaranja, slijedom čega je ista prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih strana i to na štetu tužitelja, da je Ugovor unaprijed pripremljen, a tuženik je uputio tužitelja da ga već pripremljeni Ugovor čeka kod javnog bilježnika Darije Grigillo-Ramljak u Zadru te da ga može potpisati kako bi ga javni bilježnik potvrdio (solemnizirao), da uz to što tužitelj nije mogao ni na koji način utjecati na sadržaj odredbe iz čl. 6, istome nije bila niti poznata niti na bilo koji način prezentirana odluka kojom je tuženik utvrdio visinu iznosa naknade za prijevremeno vraćanje kredita, da mu štoviše nikada nije predočena takva odluka niti su mu objašnjeni parametri temeljem koje banka donosi odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita, da je tužitelj za visinu naknade (1% od iznosa nedospjele glavnice) saznao tek iz Izvoda iz poslovnih knjiga na dan 02.02.2022. kojom ga je tuženik informirao o iznosu koji mora platiti kako bi se kredit po partiji 7128002695 zatvorio u cijelosti. Nadalje navodi da je člankom 53. st. 1 Zakona o zaštiti potrošača propisano da se govorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istoga članka propisano da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Isto tako navodi da je odredbom čl. 54. Zakona o zaštiti potrošača propisano da su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 53. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima…. 10. odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom…, da članak 25. Direktive 2014/17, naslovljen „Prijevremena otplata”, u svojem stavku 1. predviđa da države članice osiguravaju da potrošač ima pravo da, u cijelosti ili djelomice, ispuni svoje obveze prema ugovoru o kreditu prije isteka tog ugovora, da u takvim slučajevima, potrošač ima pravo na sniženje ukupnih troškova kredita za potrošača, a takvo sniženje sastoji se od kamata i troškova za preostalo trajanje ugovora.”. Tužitelj nadalje navodi da je presudom Suda Europske unije od 30. travnja 2014. broj C-26/13 izraženo stajalište da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti razumljiva samo gramatički nego mu moraju biti objašnjeni razlozi na temelju potpune i razumljive obavijesti da bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje proizlaze za njega iz ugovora, da je isto tako u presudi Suda EU jasno utvrđeno da potrošaču ne smiju biti naplaćeni nikakvi dodatni troškovi kod prijevremen otplate kredita, da iz odluke Ustavnog suda RH pod poslovnim brojem U-III/3231/2022 proizlazi kako banke nemaju pravo zahtijevati naknadu za prijevremeno ispunjenje svojih obveza po zaključenim ugovorima o kreditu, odnosno, da su takve odredbe suprotne kogentnim zakonskim odredbama te su stoga ništetne. Tužitelj ističe kako ga tuženik nije informirao ni o kakvim troškovima koje bi isti morao platiti za prijevremenu otplatu predmetnog kredita, već mu je samo u obračunu iz izvoda od 02.02.2022. naznačeno da naknada za prijevremenu otplatu kredita iznosi 1% nedospjele glavnice, da se prije podnošenja predmetne tužbe putem odvjetnika obratio tuženiku sa zahtjevom za povratom plaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita, a koji zahtjev je tužitelj odbio s obrazloženjem da je prilikom ugovaranja bilo jasno ugovoreno plaćanje predmetne naknade na koju da je tužitelj pristao te se obvezao istu platiti. Slijedom svega navedenoga predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev, navodi da su netočni navodi tužitelja da istome nije dana mogućnost pregovaranja ili da isti nije mogao utjecati na odredbe Ugovora o stambenom kreditu broj 7128002695 koji je zaključen između ovdje tuženika, da se tužitelj upravo obratio tuženiku sa zahtjevom reprogramiranja odnosno refinanciranja obveza po Ugovoru o kreditu br.136-53033001 koji ugovor upravo ovdje tužitelj bio zaključio s drugom bankom odnosno tadašnjom Hypo Alpe- Adria Bank dd sada Addiko bank d.d. što je između ostalog vidljivo i iz članka 2. Ugovora zaključenog između tužitelja i tuženika koji nosi Naslov „Namjena kredita“, da je tužitelj prije zaključenja konkretnog Ugovora obavio sve razgovore sa tuženikom na kojem su mu prezentirani svi uvjeti konkretnog Ugovora, a iz kojeg razloga je tužitelj koji je uostalom i bio blokiran od strane Addiko bank d.d. prešao kod tuženika jer je isti imao povoljnije uvjete kako u pogledu redovne kamate tako i svih naknada pod kojim se podrazumijeva i naknada za prijevremeno zatvaranje kredita, da se u samom Ugovoru o stambenom kreditu broj 7128002695 u članku 4.6. tužitelj obvezao platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o visini naknada za usluge Kreditora dok je člankom 6.3. tužitelj kao i prije zaključenja Ugovora bio upoznat da kredit može vratiti i prije ugovorenog roka, ali da u tom slučaju plaća naknadu za prijevremeni povrat, da je o tome između ostalog bio već i upoznat kod zaključenja Ugovora broj 136-53033001 sa Addiko bank d.d., ističe da je Ugovor o stambenom kreditu broj 128002695 zaključen između tužitelja i tuženika dana 21.09.2017., da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju donesen 20.10.2017. gdje je pod prijelaznim i završnim odredbama-člankom 44. jasno propisano da taj zakon nema retroaktivnu primjenu, a koja odredba glasi: „Odredbe ovog Zakona ne primjenjuju se na ugovore o stambenom potrošačkom kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovog Zakona.“. Nadalje navodi da je u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge Banke od 31.05.2017. pod točkom 14.3. Prijevremena otplata kredita u cijelosti ili djelomična otplata nedospjele glavnice, pod točkom 14.3.3.2. određena naknada u visini od 1% na iznos nedospjele glavnice koja se prijevremeno otplaćuje ili dijela nedospjele glavnice koja se prijevremeno otplaćuje primjena od 15.04.2016., a koju naknadu je tuženik na zakoniti i pravilan način obračunao tužitelju na koju naknadu je tužitelj ne samo pristao već i znao prije zaključenja Ugovora. Slijedom navedenoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnih troškova.

2.1. Na ročištu održanom 11.11.2025. tuženik je izjavio kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka izvođenja dokaza izvršen je uvid u odgovor tuženika na Zahtjev za povratom/isplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita (list 5 spisa), promet po kreditu (list 6 spisa), izvadak iz poslovnih knjiga na dan 02.02.2022. (list 8 spisa), Zahtjev za povratom/isplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita (list 9 spisa), Ugovor o stambenom kreditu broj 7128002695 (refinanciranje postojećeg stambenog kredita kod druge banke) od 21.09.2017. (list 11-25 spisa), potvrdu o zatvorenom kreditu (list 26 i 27 spisa), Odluku o visini naknada za usluge banke (list 34-58 spisa), Ugovor o kreditu broj 136-53033001 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 26.04.2011. (list 68-75 spisa), obvezujuće pismo namjere od 01.06.2016. (list 76 spisa), saslušan je tužitelj (list 79- 80 spisa).

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, a kako to stoji u izreci ove presude.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti dijela odredbe ugovora sklopljenog između stranaka, a kojom je ugovorena naknada za prijevremeni povrat cijelog ili dijela kredita te posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa primljenog na temelju ništetne odredbe.

6. Iz stanja spisa proizlazi da između stranaka nije sporno da su 21. rujna 2017. sklopile Ugovor o stambenom kreditu broj 7128002695 (refinanciranje postojećeg stambenog kredita kod druge banke) i to tužitelj kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor. Nije sporan niti sadržaj predmetnog ugovora, a time niti sadržaj sporne odredbe čl. 6.3. Ugovora kojom je ugovoreno da u slučaju prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, Korisnik kredita plaća naknadu za prijevremeni povrat sukladno Odluci o visini naknada za usluge Banke.

7. Sporno je je li prethodno navedena odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu ništetna te je li, posljedično tome, osnovan i zahtjev za isplatu iznosa u visini 989,39 € za koji tužitelj tvrdi da je platio na ime predmetne naknade, sukladno gore navedenoj odredbi Ugovora.

8. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 13. travnja 2022. na ime prijevremene otplate predmetnog kredita putem OTP banke d.d. na partiju kredita 7128002695 izvršio uplate sukladno izračunu tuženika uvećano za iznos od 7.454,57 kuna/989,39 € na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosno 1% od iznosa nedospjele glavnice te navedeno dokazuje screenshot uplata - prometa po kreditu, a navedenu okolnost tuženik nije ničim osporio.

9. Iz iskaza tužitelja, danog na ročištu 11.11.2025. (list 79-80 spisa) proizlazi da su ugovor kod tuženika sklopili kako bi podigli kredit za zatvaranje već postojećeg kredita u Hypo banci, uvjete oko glavnice, kamata i visine anuiteta su ispregovarali u poslovnici u [adresa], a kad su se o svemu dogovorili poslali su ih na potpis ugovora u Zadar, da im je javni bilježnik pročitao odredbe ugovora kad su došli kod njega, ali on se ne sjeća dijela oko izlazne naknade, a to ih u tom trenutku nije niti zanimalo obzirom da nisu imali u vidu nikakvu otplatu kredita, da im nije nitko nikada od strane Agram banke obrazložio na što se odnosila ta naknada i od čega se ista sastoji, da su se odlučili na sklapanje ugovora kod tuženika u Zadru iz razloga što su kod tuženika dobili najpovoljnije uvjete, da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen zbog toga što su bili u blokadi zbog kredita u Hypo banci, da su u Hypo banci imali stambeni kredit u švicarskim francima, pa su tražili modus kako da riješe tu situaciju.

10. Iskaz tužitelja ocijenjen je vjerodostojnim jer je iskren, o onome čega se sjećao o samom pravnom poslu zaključenim s tuženikom, a iskreno je izjavio i da se određenih pojedinosti ne sjeća, što je logično i životno uvjerljivo imajući na umu protek vremena od zaključenja predmetnog Ugovora. Ovaj sud u držanju tužitelja tijekom iskazivanja nije našao nikakvih naznaka da bi nešto izmišljao ili neistinito iskazivao, pa mu zato i vjeruje.

11. Iz provedenih dokaza, poglavito iskaza tužitelja, ovaj sud je utvrdio da tužitelj pregovarao o uvjetima kredita koji se odnose na glavnicu, kamatu i visinu anuiteta, ali se ne sjeća dijela oko izlazne naknade jer ih to u tom trenutku nije niti zanimalo obzirom da nisu imali u vidu nikakvu otplatu kredita, kao i da mu nitko nikada od strane Agram banke nije obrazložio na što se odnosila ta naknada i od čega se ista sastoji. Tuženik tvrdi, ali ničim ne dokazuje (eventualno predložiti dokaze) na temelju kojih bi se moglo utvrđivati da je tužitelj bio informiran o naknadi, visini naknade i svrsi takve naknade. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi te se o naknadi nije moglo pregovarati.

12. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

13. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da tužitelj uopće nije bio informiran o naknadi i da će naknada za prijevremenu otplatu kredita biti naplaćena. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu, prema kojoj se tužitelj obvezuje u slučaju prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, platiti banci naknadu za prijevremeni povrat sukladno Odluci o visini naknada za usluge Banke.

15. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. 6.3. Ugovora o kreditu) nije transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer ne sadrži niti jedan jedini parametar na temelju kojeg bi se mogla odrediti naknada za prijevremenu otplatu kredita, koju je tuženik naplatio tužitelju, već se jedino navodi da će tužitelj banci u slučaju prijevremenog povrata cijelog ili dijela kredita, platiti banci naknadu za prijevremeni povrat sukladno Odluci o visini naknada za usluge Banke.

16. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora, koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za prijevremenu otplatu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s fiksnom kamatnom stopom prvih pet godina otplate kredita, a nakon pet godina promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća zbog prijevremene otplate kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

17. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o istoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je tužitelju kod prijevremene otplate kredita obračunata naknada, koju nije mogao predvidjeti jer je čl. 6.3. Ugovora stipuliran na način da uvjete prijevremene otplate jedino određuje i utvrđuje kreditor, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

19. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje, koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze, koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

20. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za prijevremnu otplatu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

21. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za prijevremenu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 6.3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl.59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prijevremenom otplatom kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini 1,00% od iznosa nedospjele glavnice) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Nadalje, prema čl. 295. ZOO, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

24. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

25. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 6.3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (1,00% od iznosa nedospjele glavnice), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

26. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. 6.3. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke, imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

27. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

28. Slijedom navedenog, kako nije sporno da je tužitelj s osnova naknade za obradu kredita isplatio 13.04.2022. iznos od 7.454,57 kn / 989,39 € (što tuženik nije tijekom postupka nije osporavao), to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos.

29. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja naknade do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita utvrđen iz tužbe. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

30. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio u sporu. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s naznačenom vrijednosti predmeta spora (989,39 €) i priloženim troškovnikom, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 16.05.2024. 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), zastupanje na ročištima 09.01.2025. i 11.11.2025. po 75 bodova svako (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 300 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 € (Tbr. 54 Tarife) iznosi 600,00 €, a uz PDV od 25% (Tbr. 46 Tarife) daje iznos od 750,00 €. Navedeni iznos valjalo je uvećati za plaćeni iznos sudske pristojbe na tužbu od 19,91 € i sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 €, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 809,73 €, no kako tužitelj s naslova troška postupka potražuje iznos od 789,82 €, istom je u smislu odredbe iz čl. 2 st. 1 ZPP-a, tako i dosuđeno.

31. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

32. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.

Zagreb, 10. prosinca 2025.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 39,82 €

- pun. tuženika