Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-2341/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to dr. sc. Daniele Pivčević kao predsjednice vijeća, Vedrane Perkušić, kao sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Ivana Tironija, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jelena Batarelo, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vanja Peh i Jelena Batarelo, u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 40, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miroslav Leko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-1236/2024-6 od 8. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tuženika se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Opatiji poslovni broj P- 1236/2024-6 od 8. svibnja 2025.
- potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe iz članka 10. o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita,
- dok se u preostalom pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke, te u točkama II., III. i V. izreke, kao i u odluci o trošku prvostupanjska presuda preinačava i u tom dijelu sudi:
1. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:
„ I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010954478 zaključenog 17.01.2006. godine između tužitelja i tuženika, a koji je Ugovor potvrđen kod javnog bilježnika Miroslava Banića u Rijeci dana 17.01.2006. godine pod brojem OU-28/2006, i to:
- dijelovi odredbe članka 4. cit. Ugovora koji glase „KAMATA NA KREDIT: „po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana“ te „Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01.(slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima:prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene“ kao i „Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima“,
- dijelovi odredbe članka 7. cit. Ugovora koji glase – točka 7.2. „Kredit u iznosu od 102.978,57 CHF (slovima: stodvijetisućedevetstosedamdesetosam CHF i pedesetsedam C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 240 (slovima: dvjestočetrdeset) jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta.“
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 5.707,54 EUR s osnova razlike preplaćene kamate, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine tekućom na pojedine iznose kako slijedi:
na iznos od 48,38 EUR / 364,54 kn od 31.08.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,47 EUR / 357,63 kn od 30.09.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,34 EUR / 356,65 kn od 31.10.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,92 EUR / 361,04 kn od 30.11.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 47,50 EUR / 357,91 kn od 31.12.2007. godine, pa do isplate, na iznos od 48,30 EUR / 363,89 kn od 01.02.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 85,17 EUR / 641,73 kn od 29.02.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 86,52 EUR / 651,89 kn od 31.03.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,98 EUR / 632,75 kn od 30.04.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,34 EUR / 627,89 kn od 31.05.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,99 EUR / 632,83 kn od 30.06.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 82,32 EUR / 620,22 kn od 31.07.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 82,28 EUR / 619,91 kn od 31.08.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 83,07 EUR / 625,89 kn od 30.09.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 90,62 EUR / 682,75 kn od 31.10.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 85,31 EUR / 642,77 kn od 30.11.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 90,68 EUR / 683,26 kn od 31.12.2008. godine, pa do isplate, na iznos od 93,94 EUR / 707,77 kn od 31.01.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 94,16 EUR / 709,48 kn od 28.02.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 92,83 EUR / 699,39 kn od 31.03.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 92,86 EUR / 699,68 kn od 30.04.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 91,16 EUR / 686,83 kn od 31.05.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 89,70 EUR / 675,82 kn od 30.06.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 89,83 EUR / 676,84 kn od 31.07.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 90,43 EUR / 681,32 kn od 31.08.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 90,19 EUR / 679,52 kn od 30.09.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 89,30 EUR / 672,86 kn od 31.10.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 90,49 EUR / 681,76 kn od 30.11.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 91,29 EUR / 687,84 kn od 31.12.2009. godine, pa do isplate, na iznos od 92,69 EUR / 698,35 kn od 31.01.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 92,10 EUR / 693,94 kn od 28.02.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 93,94 EUR / 707,76 kn od 31.03.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 93,31 EUR / 703,08 kn od 30.04.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 94,04 EUR / 708,55 kn od 31.05.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 99,92 EUR / 752,83 kn od 30.06.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 98,43 EUR / 741,62 kn od 31.07.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 101,70 EUR / 766,27 kn od 31.08.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 100,37 EUR / 756,25 kn od 30.09.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 97,81 EUR / 736,94 kn od 31.10.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 83,14 EUR / 626,40 kn od 30.11.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 87,55 EUR / 659,67 kn od 31.12.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 84,18 EUR / 634,23 kn od 31.01.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 85,13 EUR / 641,43 kn od 28.02.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 83,40 EUR / 628,35 kn od 31.03.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 83,43 EUR / 628,61 kn od 30.04.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 74,83 EUR / 563,78 kn od 31.05.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 74,98 EUR / 564,94 kn od 30.06.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 79,16 EUR / 596,41 kn od 31.07.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 62,02 EUR / 467,31 kn od 31.08.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,98 EUR / 451,90 kn od 30.09.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,57 EUR / 448,85 kn od 31.10.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,24 EUR / 446,37 kn od 30.11.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 59,90 EUR / 451,31 kn od 31.12.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 60,59 EUR / 456,48 kn od 31.01.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 60,48 EUR / 455,71 kn od 29.02.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,73 EUR / 450,01 kn od 31.03.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,84 EUR / 450,83 kn od 30.04.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,92 EUR / 451,46 kn od 31.05.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,32 EUR / 446,97 kn od 30.06.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 59,28 EUR / 446,66 kn od 31.07.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,87 EUR / 443,57 kn od 31.08.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,09 EUR / 437,70 kn od 30.09.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,53 EUR / 441,02 kn od 31.10.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,69 EUR / 442,18 kn od 30.11.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 58,38 EUR / 439,84 kn od 31.12.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 56,86 EUR / 428,43 kn od 31.01.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 57,81 EUR / 435,54 kn od 28.02.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 57,67 EUR / 434,51 kn od 31.03.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 57,00 EUR / 429,46 kn od 30.04.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,55 EUR / 418,53 kn od 31.05.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,32 EUR / 416,83 kn od 30.06.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,40 EUR / 417,40 kn od 31.07.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,70 EUR / 419,65 kn od 31.08.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 56,27 EUR / 423,93 kn od 30.09.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,67 EUR / 419,42 kn od 31.10.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,69 EUR / 419,57 kn od 30.11.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 55,74 EUR / 419,95 kn od 31.12.2013. godine, pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 7.746,98 EUR s osnova preplaćene tečajne razlike, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na pojedine iznose kako slijedi:
na iznos od 13,72 EUR / 103,41 kn od 31.10.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 15,20 EUR / 114,52 kn od 30.11.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 18,71 EUR / 141,00 kn od 31.12.2010. godine, pa do isplate, na iznos od 20,28 EUR / 152,77 kn od 31.01.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 15,40 EUR / 116,02 kn od 28.02.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 16,18 EUR / 121,91 kn od 31.03.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 9,82 EUR / 73,96 kn od 30.04.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 4,38 EUR / 33,00 kn od 31.05.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 5,60 EUR / 42,20 kn od 30.06.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 8,74 EUR / 65,85 kn od 31.07.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 8,39 EUR / 63,24 kn od 31.08.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 5,40 EUR / 40,68 kn od 30.09.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 11,01 EUR / 82,96 kn od 31.10.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 15,11 EUR / 113,84 kn od 30.11.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 21,70 EUR / 163,50 kn od 31.12.2011. godine, pa do isplate, na iznos od 19,99 EUR / 150,65 kn od 31.01.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 28,52 EUR / 214,85 kn od 29.02.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 26,67 EUR / 200,91 kn od 31.03.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 30,57 EUR / 230,30 kn od 30.04.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 56,38 EUR / 424,82 kn od 31.05.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 50,90 EUR / 383,47 kn od 30.06.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 65,81 EUR / 495,82 kn od 31.07.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 61,05 EUR / 459,98 kn od 31.08.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 50,93 EUR / 383,75 kn od 30.09.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 71,67 EUR / 539,99 kn od 31.10.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 96,53 EUR / 727,29 kn od 30.11.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 79,45 EUR / 598,62 kn od 31.12.2012. godine, pa do isplate, na iznos od 85,70 EUR / 645,70 kn od 31.01.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 77,38 EUR / 583,03 kn od 28.02.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 78,67 EUR / 592,75 kn od 31.03.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 113,17 EUR / 852,70 kn od 30.04.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 115,48 EUR / 870,07 kn od 31.05.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 144,55 EUR / 1.089,14 kn od 30.06.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 131,94 EUR / 994,11 kn od 31.07.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 116,29 EUR / 876,17 kn od 31.08.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 114,37 EUR / 861,71 kn od 30.09.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 113,01 EUR / 851,47 kn od 31.10.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 119,95 EUR / 903,78 kn od 30.11.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 127,26 EUR / 958,83 kn od 31.12.2013. godine, pa do isplate, na iznos od 127,85 EUR / 963,26 kn od 31.01.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 123,02 EUR / 926,88 kn od 28.02.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 125,47 EUR / 945,38 kn od 31.03.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 127,80 EUR / 962,89 kn od 30.04.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 124,22 EUR / 935,95 kn od 31.05.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 125,48 EUR / 945,45 kn od 30.06.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 123,48 EUR / 930,39 kn od 31.07.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 118,34 EUR / 891,64 kn od 31.08.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 123,87 EUR / 933,28 kn od 30.09.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 126,94 EUR / 956,40 kn od 31.10.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 125,93 EUR / 948,80 kn od 30.11.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 114,22 EUR / 860,61 kn od 31.12.2014. godine, pa do isplate, na iznos od 124,28 EUR / 936,37 kn od 31.01.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 124,81 EUR / 940,37 kn od 28.02.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 120,64 EUR / 908,98 kn od 31.03.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 109,46 EUR / 824,76 kn od 30.04.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 109,21 EUR / 822,83 kn od 31.05.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 111,67 EUR / 841,41 kn od 30.06.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 116,26 EUR / 875,98 kn od 31.07.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 123,26 EUR / 928,68 kn od 31.08.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 119,73 EUR / 902,07 kn od 30.09.2015. godine, pa do isplate,
a sve to u roku od 15 dana.
V. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju NP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.143,19 EUR / 8.613,64 kuna1 s osnova iznosa razlike (preplate) nakon konverzije kredita pa do podizanja tužbe, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj člankom 29. stavkom 2. zakona o obveznim odnosima i to po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na pojedine iznose kako slijedi:
na iznos od 126,16 EUR / 950,53 kn od 31.10.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 125,74 EUR / 947,40 kn od 30.11.2015. godine, pa do isplate, na iznos od 43,08 EUR / 324,61 kn od 31.08.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 48,24 EUR / 363,50 kn od 30.09.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 48,89 EUR / 368,36 kn od 31.10.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 50,88 EUR / 383,36 kn od 30.11.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 49,23 EUR / 370,94 kn od 31.12.2017. godine, pa do isplate, na iznos od 43,25 EUR / 325,84 kn od 31.01.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 44,90 EUR / 338,31 kn od 28.02.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 44,35 EUR / 334,17 kn od 31.03.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,22 EUR / 325,66 kn od 30.04.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 41,43 EUR / 312,13 kn od 31.05.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 41,22 EUR / 310,54 kn od 30.06.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 42,02 EUR / 316,63 kn od 31.07.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 44,08 EUR / 332,14 kn od 31.08.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,87 EUR / 330,56 kn od 30.09.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,98 EUR / 331,39 kn od 31.10.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,39 EUR / 326,95 kn od 30.11.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,49 EUR / 327,66 kn od 31.12.2018. godine, pa do isplate, na iznos od 43,80 EUR / 329,99 kn od 31.01.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 44,02 EUR / 331,64 kn od 28.02.2019. godine, pa do isplate, na iznos od 43,94 EUR / 331,03 kn od 31.03.2019. godine, pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana.“
2. Svaka stranka snosi svoje troškove prvostupanjskog postupka.“
II. Nalaže se tužitelju na ime troška žalbenog postupka isplatiti tuženiku iznos od 794,00 eura, u roku od 15 dana.
.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja na način kako je to pobliže navedeno pod točkama I., II., III. i V. (greškom u pisanju navedeno pod točkom IV. izreke) izreke prvostupanjske presude, te je tuženik obvezan tužitelju na ime parničnog troška isplatiti iznos od 4.412,50 eura sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.
2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđujućem dijelu pod točkama I., II., III. i V. izreke, kao i u odluci o trošku i to zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista u tom dijelu preinači odnosno ukine. Zatražio je i trošak žalbenog postupka.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
5. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 9010954478, sklopljenog između stranaka 17. siječnja 2006., a solemniziranog po Javnom bilježniku Miroslavi Banić, istog dana pod poslovnim brojem OU-28/2006 i to o načinu promjene kamatne stope, primjeni CHF valutne klauzule i naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 5.707,54 eura s osnova razlike preplaćene kamate, te iznosa od 7.746,98 eura s osnova preplaćene tečajne razlike i iznosa od 1.143,19 eura s osnova razlike (preplate) nakon konverzije kredita.
7. Iz stanja u spisu proizlazi:
- da su parnične stranke sklopile 17. siječnja 2006. Ugovor o kreditu broj 9010954478, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 102.978,57 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita,
- da su ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope i primjeni CHF valutne klauzule sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika i o tim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelj kao potrošač (u kojem svojstvu je prema utvrđenjima prvostupanjskog suda sklopio predmetni Ugovor) nije imao utjecaja na njihov sadržaj već mu je nametnuta obveza suprotno načelima savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava, koje on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja Ugovora,
- da u postupku sklapanja tog ugovora banka nije dala odgovarajuće obavijesti potrošaču o osporenim ugovornim odredbama, te isti u postupku pregovaranja nije mogao utjecati na uvjete ugovora (izuzev roka otplate),
- da tuženik u ovom postupku nije dokazao da je ugovorna odredba iz članka 10. o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita određena, odnosno odrediva, a isto tako nije niti dokazao da se, prilikom sklapanja predmetnog ugovora i njegova aneksa, pojedinačno pregovaralo o toj spornoj odredbi, te se radi o standardnoj stipulaciji, pa tužitelj kod sklapanja nije imao mogućnost točno utvrditi visinu te naknade, odnosno prema kojim parametrima se ista utvrđuje, a poglavito nije mogao utvrditi što ta naknada točno predstavlja,
- da su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak uz taj ugovor temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim je provedena konverzija kredita iz CHF u EUR i primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je kreditor primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR-ima,
-da je konverzija provedena sukladno metodologiji propisanoj odredbama ZID ZPK-a,
- da je sporazumom početno utvrđen otplatni plan kredita zamijenjen novim planom izračunatim u skladu s načelima iz gore navedene odredbe time da će utvrđenim iznosom preplate biti umanjeni budući anuiteti sukladno članka 19.c stavak 1. toč. 5. ZID ZPK-a,
- da je tužitelj potvrdio da mu je kao preduvjet za sklapanje dodatka dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je bio suglasan s izračunom konverzije kao i s provedbom konverzije u skladu s dostavljenim izračunom,
- da ne postoje razlozi eventualne nevaljanosti sporazuma koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK-a,
- da je tužitelj na zaključenje dodatka ugovora o kreditu pristao dobrovoljno,
- da su iznosi koje je tužitelj uplatio tuženiku kao korisnik kredita iz ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006. uračunati prilikom određivanja visine obveze tužitelja kao korisnika kredita u EUR-u prema dodatku ugovora o kreditu od 22. prosinca 2015. (glavnice kredita pretvorena u EUR po tečaju na dan isplate kredita, na koju je i primijenjena kamatna stopa jednaka onoj koji je vjerovnik primjenjivao na kredite u EUR te sukladno tome i utvrđenju novog otplatnog plana, a sve shodno odredbi članka 19.c st. 1. t. 1.-3. ZKP/15).
8. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja osnovano tuženik prigovara pravilnosti primjene materijalnog prava kada je prvostupanjski sud u cijelosti u pobijanom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev ispravno ističući kako spomenuti dodatak Ugovoru o kreditu od 22. prosinca 2015. kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, i to ne samo u pogledu valute nego i u pogledu kamatne stope, suprotno mišljenju prvostupanjskog suda, jest od utjecaja na pravo tužitelja da potražuje predmetnu razliku utemeljenu na iznosima kao da konverzije i nije bilo.
9. Predmetni aneks koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u EUR prema provedenim dokazima u postupku izvršen je temeljem ZID ZPK-a.
10. U svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK-a izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj Gos-
1/2019 rješenjem od 4. ožujka 2020.:
„Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
11. Osim toga, Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ističe da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 11/08, 125/11, 78/15, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, kao i da ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK-a, a kako je to utvrđeno u predmetnom slučaju.
12. Sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka - aneksa ili ugovora predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske (rešenje Ustavnog suda RH broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.) Pored toga, Ustavni sud je istaknuo da osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.
13. Iako je riječ o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te je odredbe unaprijed formulirao zakonodavac, a ne banka, pa se njegove odredbe ne mogu ocjenjivati jednako kao odredbe koje je unaprijed sastavio trgovac i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.
14. Izvršena konverzija imala je svrhu i učinak ne samo na promjenu valute kredita, već i na saniranje posljedica nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene, neovisno o proklamaciji iz članka 19.c. stavka 1. ZID ZPK.
15. U tom je smislu za naglasiti da je potrošaču u trenutku sklapanja konverzije ponuđena kamatna stopa koja će retroaktivno zamijeniti ranije ugovorenu (ništetnu) kamatnu stopu te su mu tom prilikom, jer je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se već bila primjenjivala u proteklom razdoblju za kredite s valutnom klauzulom u EUR, precizne stope ugovornih kamata bile poznate i predočene prije potpisivanja Dodatka.
16. S tim u vezi, prije svega se ističe da za nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni stope ugovornih kamata iz izvornog Ugovora o kreditu potrošač nakon zaključenog Dodatka nije vezan, jer se smatra kao da te nepoštene odredbe nikad nije niti bilo te je zamijenjena odredbama Dodatka kao da je za sve vrijeme kredita isti bio denominiran u EUR s odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi za kredite u EUR. Pritom je u obračun konverzije uzeto plaćano na ime otplate obroka ili anuiteta kredita pa tako i preplaćene razlike, a sve na način i pod uvjetima kako je određeno specijalnim propisom - ZID ZPK/15. Nadalje, obveza trgovca da potrošaču ponudi sklapanje Dodatka ugovora o kreditu, čiji je sadržaj u pogledu načina izračuna konverzije u cijelosti određen ZID ZPK/15, također je određena prisilnom zakonskom odredbom, dok je potrošaču sklapanje Dodatka ostavljeno na izbor. Tužitelj je prihvatio ponudu i Dodatak Ugovoru o kreditu je zaključen i izvršen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te, suprotno shvaćanju prvostupanjskog suda, izaziva pravne učinke.
17. U skladu s navedenim, primjena posebnog propisa (ZID ZPK/15) derogira opće odredbe ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate i CHF valutne klauzule, ne vraćaju potrošaču, već su iskorištene u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu u svemu na način kako je to određeno ZID ZPK/15. Pritom je ZID ZPK/15 propisao i način raspolaganja eventualno nastalom preplatom koja se, u slučaju da nije dostatna za zatvaranje obveze iz kredita prema novom otplatnom planu, koristi za namirenje budućih obroka ili anuiteta, dok se, za slučaj da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka ili anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR prema novom otplatnom planu, vraća potrošaču.
18. Na taj je način valjano prestala obveza tuženika (članak 160. stavak 1. ZOO-a) za povrat više plaćenih iznosa s osnove ništetnih odredbi o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i CHF valutne klauzule, a koja bi proizlazila iz opće odredbe obveznog prava (članka 1111. stavka 1. ZOO-a) i ti više plaćeni iznosi nisu bez pravne osnove ostali u imovini tuženika, pa nije bilo temelja za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Pri tom se napominje da nije pravno odlučno u kakvom su položaju oni potrošači koji su prihvatili konverziju u odnosu na one koji nisu jer je to bio izbor kojeg je ZID ZPK/15 jasno definirao i u slučaju tog izbora potrošači koji su prihvatili konverziju više se ne nalaze u položaju dužnika iz kredita s valutnom klauzulom u CHF pa takve kategorije nisu pravno usporedive. Odluka suda koja pokušava naknadno izjednačiti obje kategorije, dosuđujući u konkretnom slučaju tužitelju ono što bi mu pripadalo da dodatak ugovoru o kreditu nije zaključen, anulira izbor tužitelja koji je valjano učinjen i ide protiv zakona čija ustavnost nije dovedena u pitanje.
19. Na temelju iznesenih razloga proizlazi zaključak da je tražbina potrošača – korisnika kredita na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem - kreditorom zaključio dodatak ugovora o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK/15, podmirena, budući da su i uplate izvršene po toj osnovi uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.
20. Navedenim, kako se u predmetnom slučaju radi se o valjanom sporazumu o konverziji koji proizvodi pravne učinke, a kojim je uspostavljena nova pravna osnova nastala na temelju novonastalog ugovornog odnosa - sporazuma sklopljenog suglasno ZID ZKP-a, te kojim je reguliran kompletni pravni odnos stranaka u svezi spornog kredita uključujući i sve novčane zahtjeve koji bi tužitelju pripadali da nema konverzije, to se tužbeni zahtjev korisnika kredita-tužitelja ukazuje neosnovanim.
21. Tužitelju je dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, te je tužitelj ovaj izračun prihvatio i slijedom toga sklopio predmetni dodatak ugovora o kreditu, a na što isti nije ničim bila obvezan niti prinuđen kako je vidljivo iz članka 19.e stavak 6. ZID ZPK-a, prema kojem se, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima. Stranke su sklapanjem aneksa ugovora izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su redefinirale i ugovorenu kamatnu stopu, te su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir izvršene uplate, pa tako i ovdje utužene uplate, pa utoliko ne postoji osnova u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a za isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u utuženom razdoblju, kao ni za isplatu razlike po osnovi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
22. Naime, provedbom konverzije uklonjene su nepoštene odredbe iz ugovora i uspostavljena je pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da takve nepoštene odredbe nisu postojale osobito ostvarivanjem prava na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštene odredbe, te je osiguran ravnopravni položaj dužnika prema vjerovniku.
23. Nadalje, iz utvrđenih činjenica u postupku proizlazi kako se radi o konverziji u skladu s kogentnom zakonskom normom, kojom su priznati više plaćene iznosi kako po osnovi ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tako i po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koju računsku točnost izračuna ugovorne strane nisu imale primjedbi, a narušena ravnoteža u odnosima trgovaca i potrošača je ponovno uspostavljena.
24. Pritom je za naglasiti da osim što se ovo naknadno stvaranje/promjena pravne osnove učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u temelji na posebnom zakonskom rješenju, takvo je rješenje i u skladu s temeljnim načelom obveznih odnosa - načelom slobode uređivanja obveznih odnosa iz članka 2. ZOO-a.
25. U tom smjeru oglasio se i VSRH koji je u svojoj odluci naglasio kako: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ (presuda VSRH Rev 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019.).
26. Iz toga proizlazi kako se ništetnost može nadomjestiti voljom stranaka čime ujedno može nastati i pravna osnova te opravdanje za učinjena plaćanja s naslova takve ništetnosti, tim više kada je takva osnova stvorena posredstvom prisilnog propisa (pravila ZID ZPK-a o konverziji).
27. Primjena suprotnog stajališta prema kojem bi korisnik kredita, unatoč provedenoj konverziji sukladno ZID ZPK-a (koju je želio i na koju je dobrovoljno pristao), imao pravo na povrat svih ili dijela učinjenih plaćanja s naslova ugovora o kreditu u CHF-u, predstavljala bi povredu, ne samo načela konverzije kredita, nego i načela obveznog prava te općih načela prava, pa i nastojanja da se sve potrošače dovede u jednaki položaj te u tome smislu da se zadovolje i zahtjevi pravičnosti.
28. Navedenim, korisnik kredita u CHF-u, koji je izvršio konverziju u smislu pravila ZID ZPK-a, nema pravnu osnovu i interes za vođenje postupka na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu (istovjetno proizlazi i iz odluke VSRH broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.). Tome u prilog govori i to što sud u spomenutoj odluci nigdje ne spominje učinke konverzije, već se samo poziva na opća pravila obveznog prava o ništetnosti koja u slučaju kolizije moraju ustuknuti pred posebnim pravilima o konverziji. Ovaj je Zakon donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u euro. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.
29. Treba naglasiti kako je ZID ZPK/15 bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK/15 ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I-3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno istakao da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok s druge strane, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.
30. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15 bavio se i sud u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. Naime, VS RH je u tom predmetu na postavljeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO-a, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.
31. U konkretnom slučaju između stranaka tijekom postupka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu. S tim u vezi, valja istaći, da se odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP) koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP-a. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP-a prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
32. U naprijed opisanim okolnostima, posebno imajući na umu da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.
33. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovoru o kreditu, treba kazati da, sukladno odredbi članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u euro, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom članka 19.b ZID ZPK/15.
34. Međutim, suprotno pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, to ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti. Naime, prvostupanjski sud ocjenjuje da između stranaka nisu vođeni pojedinačnim pregovori o kamatnoj stopi i da je visina kamatne stope ovisila isključivo o odluci banke bez jasno utvrđenih kriterija na koji se način ona utvrđuje, odnosno mijenja, a da pritom ZID ZPK/15 ne obuhvaća razliku preplaćenih anuiteta nastalih promjenom kamatne stope te da se tuženik konverzijom ne oslobađa obveze vratiti tužitelju neosnovano naplaćeni iznos po osnovi nezakonitog uvećanja kamata.
35. Pogrešno je shvaćanje prvostupanjskog suda da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u euro u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u euro. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u euro, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u euro, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u euro u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u euro prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u euro i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.
36. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.
37. Imajući na umu sve naprijed navedeno, žalbeni sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u euro koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.
38. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženika, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u svezi prethodno navedenog u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP-a koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO-a u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženika kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti.
39. U tom smislu za smatrati je kako tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate (prethodno navedeno istovjetno pravnom shvaćanju iz Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022.).
40. Međutim, što se tiče ugovorne odredbe iz članka 10. o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, kako je ova ugovorna odredba bila unaprijed pripremljena od strane tuženika, te o njoj stranke nisu pregovarale niti je tužitelj imao utjecaja na njen sadržaj, a niti je znao na koji bi se način trebala formirati visina sporne naknade i o čemu će ovisiti, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, pa je time uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o nepoštenoj odredbi primjenom članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03, koja je kao takva ništetna temeljem članka 87. stavak 1. ZZP/03.
41. Pritom je za ukazati i na pravno shvaćanje sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog on line 5. studenoga 2020. (Zaključak pod točkom 8.) da ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.
42. Uz navedeno Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donio je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. zaključak koji glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“, pa utoliko i prigovor zastare nije osnovan.
43. Odluka o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP- a. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, žalbeni sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice N i U, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da tužitelj u većem dijelu nije uspio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.
44. Slijedom svega iznesenog, pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
45. Kako je tuženik djelomično uspio sa svojom žalbom, to mu je na ime troškova žalbenog postupka (sastav i pristojba žabe) trebalo obistiniti iznos od 794,00 eura, a razmjerno njegovom uspjehu u žalbenom postupku.
U Splitu 10. prosinca 2025.
PREDSJEDNICA VIJEĆA
dr. sc. Daniela Pivčević
