Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-2368/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja IF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ružica Piličić Šinko, odvjetnica u Bjelovaru, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB 52508873833, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-139/2024-61 od 15. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvaru, poslovni broj P-139/2024-61 od 15. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I., pod točkom II., u dijelu kojim je odlučeno o prigovoru radi prijeboja i pod točkom III. izrijeke.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB: 52508873833 da isplati tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.293,04 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa tužbenim zahtjevom da mu tuženik isplati zakonske zatezne kamate koje teku na iznose od:

13,83 eura od 11. travnja 2009. do isplate

20,60 eura od 12. svibnja 2009. do isplate

19,82 eura od 11. lipnja 2009. do isplate

21,39 eura od 11. srpnja 2009. do isplate

18,27 eura od 11. kolovoza 2009. do isplate

19,68 eura od 11. rujna 2009. do isplate

17,25 eura od 13. listopada 2009. do isplate

19,41 eura od 11. studenog 2009. do isplate

18,17 eura od 11. prosinca 2009. do isplate

29,19 eura od 12. siječnja 2010. do isplate

32,59 eura od 11. veljače 2021. do isplate

31,87 eura od 11. ožujka 2010. do isplate

34,76 eura od 13. travnja 2010. do isplate

38,93 eura od 11. svibnja 2010. do isplate

42,64 eura od 11. lipnja 2010. do isplate

49,75 eura od 13. srpnja 2010. do isplate

42,80 eura od 11. kolovoza 2010. do isplate

60,47 eura od 11. rujna 2010. do isplate

51,20 eura od 12. listopada 2010. do isplate

52,99 eura od 11. studenog 2010. do isplate

60,68 eura od 11. prosinca 2010. do isplate

70,85 eura od 11. siječnja 2011. do isplate

57,31 eura od 11. veljače 2011. do isplate

60,83 eura od 11. ožujka 2011. do isplate

55,85 eura od 12. travnja 2011. do isplate

67,11 eura od 11. svibnja 2011. do isplate

74,83 eura od 11. lipnja 2011. do isplate

78,33 eura od 12. srpnja 2011. do isplate

117,25 eura od 11. kolovoza 2011. do isplate

80,33 eura od 13. rujna 2011. do isplate,

74,83 eura od 11. listopada 2011. do isplate

76,18 eura od 11. studenog 2011. do isplate

75,68 eura od 13. prosinca 2011. do isplate

80,49 eura od 11. siječnja 2012. do isplate

83,84 eura od 11. veljače 2012. do isplate

84,88 eura od 13. ožujka 2012. do isplate

82,44 eura od 11. travnja 2012. do isplate

83,74 eura od 11. svibnja 2012. do isplate

85,08 eura od 12. lipnja 2012. do isplate

83,07 eura od 11. srpnja 2012. do isplate

82,88 eura od 11. kolovoza 2012. do isplate

79,09 eura od 11. rujna 2012. do isplate

80,38 eura od 11. listopada 2012. do isplate

83,20 eura od 13. studenog 2012. do isplate

82,31 eura od 11. prosinca 2012. do isplate

83,60 eura od 11. siječnja 2013. do isplate

79,92 eura od 12. veljače 2013. do isplate

78,50 eura od 12. ožujka 2013. do isplate

82,56 eura od 11. travnja 2013. do isplate

78,59 eura od 11. svibnja 2013. do isplate

76,50 eura od 11. lipnja 2013. do isplate

74,14 eura od 11. srpnja 2013. do isplate

77,03 eura od 13. kolovoza 2013. do isplate

78,61 eura od 11. rujna 2013. do isplate

80,11 eura od 11. listopada 2013. do isplate

80,44 eura od 11. studenog 2013. do isplate

82,43 eura od 11. prosinca 2013. do isplate

71,15 eura od 11. siječnja 2014. do isplate

53,61 eura od 11. veljače 2014. do isplate

54,72 eura od 11. ožujka 2014. do isplate

54,52 eura od 11. travnja 2013. do isplate

52,72 eura od 13. svibnja 2014. do isplate

52,46 eura od 11. lipnja 2014. do isplate

54,01 eura od 11. srpnja 2014. do isplate

55,59 eura od 12. kolovoza 2014. do isplate

56,40 eura od 11. rujna 2014. do isplate

56,50 eura od 11. listopada 2014. do isplate

58,00 eura od 11. studenog 2014. do isplate

58,47 eura od 11. prosinca 2014. do isplate

59,08 eura od 13. siječnja 2015. do isplate

26,31 eura od 11. veljače 2015. do isplate, kao neosnovanim.

II. Odbija se zahtjev tuženika istaknut radi prijeboja u vezi utvrđenja postojanja novčane tražbine tuženika u iznosu od 1.537,64 eura sa zakonskom zateznom kamatom, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku OTP BANKA HRVATSKA d.d. Split, Domovinskog rata 61 OIB: 52508873833, da tužitelju FF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak postupka u iznosu od 2.331,81 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope-kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 15. srpnja 2025. kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku sadržajno u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen, dijelu kojim je odbijen prigovor radi prijeboja i u odluci o parničnom trošku, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, podredno predlažući ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljevih isplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, kojeg su dana 16. studenoga 2005. sklopili tužitelj i tuženikov prednik Splitska banka d.d., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF-a i u dijelu kojim je određeno kako je tužitelj kao korisnik kredita obvezan platiti redovitu kamatu koja je promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.

6.Među strankama nije sporno kako su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženikov prednik, dana 16. studenoga 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 94455/05 kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 35.300,00 CHF-a po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio za CHF na dan korištenja kredita te je ugovorena godišnja kamatna stopa od 4,99 % godišnje kao promjenljiva i određeno kako se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute, s tečajem važećim na dan plaćanja, kao i da je izvršena konverzija tog ugovora Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu od br. 94455/05 od 11. ožujka 2026., utvrđen iznos preplate i određeno kako će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako je predmetni Ugovor o kreditu broj: 94455/05 sklopljen 16. studenoga 2005., da su ugovor sklopili prednik tuženika Splitska banka d.d., kao kreditor i tužitelj, kao korisnik kredita, za iznos 35.300,00 CHF-a u kunama po prodajnom deviznom tečaju kreditora koji je vrijedio za CHF na dan korištenja kredita, a u točki 5. Ugovora ugovorena godišnja kamatna stopa od 4,99 % godišnje kao promjenljiva, dok je točkom 2. određeno kako se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute, važećim na dan plaćanja,

-kako je izvršena konverzija ugovora sa stanjem na dan 30. rujna 2015. i predmetni pravni odnos između stranaka uređen Dodatkom br. 1. Ugovora o kreditu od br. 94455/05 od 11. ožujka 2026., kojim je utvrđen iznos preplate i ugovoreno kako će se navedeni iznos koristiti za namirenje budućih anuitete, konverzija kredita da je izvršena na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15, dalje ZID ZPK) kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, s tim što se postiže sporazum o konverziji iz članka 19. c toč. 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim Zakonom,

-kako iz tužiteljeva iskaza proizlazi da ga, prilikom uzimanja kredita, službenici banke nisu posebno upozoravali u pogledu podizanja kredita u švicarskim francima, razgovarali su o kamati, no djelatnici banke su mu rekli da, iako je kamata promjenjiva, ne bi trebalo biti nekih većih odstupanja te su rekli kako je Švicarska jaka zemlja te je švicarski franak stabilna valuta, kad je podigao kredit, njegova rata je iznosila oko 1.220,00 kn, dok je tijekom vremena, uslijed promjene valute i kamatne stope, rata iznosila preko 2.000,00 kn, što je njemu bio problem vraćati jer je u to vrijeme ostvarivao plaću od oko 4.000,00 kn, kao i kako je kredit podignuo za dovršetak obiteljske kuće u kojoj živim s obitelji i kuća je namijenjena isključivo za stanovanje,

-kako je tuženik osporio tužbeni zahtjev po osnovi i visini, ističući i prigovor zastare utuženih iznosa te prigovor radi prijeboja, navodeći kako se pravna utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj predmet s obzirom da je u toj parnici utvrđena tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se tek o tom odnosu trebaju izvesti dokazi o tome jesu li utvrđenja iz parnice "Potrošač" primjenjiva u pojedinačnom slučaju i na koji su način primjenjiva,

-kako tuženik navodi da je, sukladno izmjenama i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su stupile na snagu 30. rujna 2015., banka ponudila tužitelju sklapanje Dodatka broj 1. Ugovoru te je tužitelj prihvatio tu ponudu banke i 11. ožujka 2016. sklopljen Dodatak broj 1. Ugovora, kao i Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanoj za CHF valutu, pa i kako je bespredmetno raspravljati o tužbenom zahtjevu u ovoj parnici s obzirom da je provedbom konverzije tužitelj doveden u položaj kao da je s tuženikom sklopio prvobitno ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, a imajući u vidu i da taj Ugovor nije bio predmetom rasprave u parnici "Potrošač", a uz to i kako je tijekom konverzije kredita utvrđena preplata u iznosu od 11.585,38 kuna i dogovoreno kako će se tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene pretplate koristit za 50% dospjelih anuiteta te je na taj način tužena banka tužitelju isplatila utvrđeni iznos preplate,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Marijani Matijević iz Bjelovara koja vještakinja je u nalazu i mišljenju utvrdila da pozitivna preplata za tečajnu razliku i pozitivna pretplata za anuitete za kamatnu stopu iznosi ukupno iznos 4.706,99 eura, a zakonska zatezna kamata za preplaćene anuitete do 30. rujna 2015. iznosi 1.699,68 eura, dok je preplata kod konverzije utvrđena u iznosu od 1.537,64 eura te razlika glavnice u iznosu od 1.123,72 eura,

-kako na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, odnosno njegov matematički izračun, stranke nisu imale primjedbi i nisu inzistirali na neposrednom saslušanju vještaka.

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prihvaćajući kao vjerodostojan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, prvostupanjski sud je u bitnom zaključio kako se na pravni odnos stranaka glede predmetnog ugovora o kreditu primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.), odnosno utvrđenje ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi nepoštenom i ništetnom te se temeljem članka 502.c ZPP i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14 i 110/15 - dalje: ZOZP) tužitelj legitimno poziva na to pravno utvrđenje, a sud je za njega vezan, kako je predmetni ugovor o kreditu djelomice ništetan (u dijelu koji se odnosi na odredbu o promjenjivim kamatnim stopama, kao i na ugovorenu valutnu klauzulu) i s obzirom na to na pravni odnos stranaka ima se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita. Kako je predmetni kredit podignut u potrošačke svrhe, odnosno radi financiranja izgradnje stambenog objekta, da je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je potom Dodatak sklopljen. Kako je tužitelj od strane banke bio općenito informiran o glavnim odredbama ugovora o kreditu, no nije se pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama pa ni o odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je tužitelj prihvatio od strane banke ponuđeni ugovor, dok je prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, prednik tuženika svjesno propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF te promjenjivom kamatnom stopom koja se je mijenjala odlukama tuženika. Tuženik nije upoznao tužitelja o općem riziku vezanja glavnice kredita za valutu švicarski franak, o činjenici kako je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro (jer se taj tečaj u određenoj mjeri u odnosu na kunu štiti), da je rast tečaja švicarskog franka gotovo potpuno izvjestan (s obzirom na nisku razinu u vrijeme sklapanja ugovora), kao ni o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

9.Nadalje prvostupanjski sud navodi kako se Odredbama ZID ZPK-a, a niti dodatcima ugovora o kreditu sklopljenim na temelju tog zakona izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenljiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamate stope i valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila iz razloga što su banke bez prethodnog pregovaranja s potrošačima kao korisnicima kredita jednostrano odnosno nepošteno mijenjale početno ugovorenu kamatnu stopu te u ugovorima o kreditu ugovarale nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF, a dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih i ne rješava se pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje pretplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Kako se konverzija kredita u valuti CHF u kredit u valuti EUR izvršena na temelju ZID ZPK-a odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvan ugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnove ništetnih ugovornih odredbi, a u konkretnom slučaju sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu od 11. ožujka 2016. kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika i valutne klauzule, a niti iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi se tužitelj u navedenom Dodatku odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi pa tužitelju pripada pravo potraživati od tuženika vraćanje iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi odnosno pravo na potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu. Kako je tužitelj potraživao iznos od 4.293,04 eura (4.706,99 eura na ime pozitivne razlike anuiteta + 1.123,72 eura na ime razlike glavnice = 5.830,71 eura -1.537,64 eura na ime preplate iz konvertije = 4.293,07) sa zateznom kamatom koja na pojedine iznose teče od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a sud je uzeo u obzir ukupan iznos preplate temeljem ništetnih odredaba u vezi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u iznosu od 4.706,99 eura, obračun zatezne kamate na sve pojedine mjesečne iznose preplate računajući od dana dospijeća do dana 30. rujna 2015. u iznosu od 1.699,68 eura (apsolutni iznos), kao i iznos priznat konverzijom od 1.537,64 eura. Uzimajući u obzir kako se prema odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/2018, 126/21, 114/2022, 156/2022 i 155/2023, dalje ZOO), ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sud je kamate iskazane u apsolutnom iznosu od 1.699,68 eura prebio s preplatom priznatom konverzijom u iznosu od 1.537,64 eura te je dobio iznos od 162,04 eura (1.699,68 eura – 1.537,68 eura = 162,04 eura). Kako je tužitelj potraživao na ime glavnice iznos od 4.293,04 eura, sud je utvrdio da je isti osnovan u pogledu glavnice (na ime pretplate u pogledu ništetnih odredbi pripada mu iznos od 4.706,99 eura te na ime razlike kamate iznos od 162,04 eura), ali ne i u pogledu zatezne kamate koja teče na pojedine iznose od dana dospijeća anuiteta do isplate te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev u pogledu glavnice, temeljem odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. ZOO-a. Naposljetku, odbijen je prigovor tuženika radi prebijanja u iznosu od 11.585,38 kn / 1.537,64 eura, kao neutemeljen jer je tužitelj, sukladno matematičkom izračunu vještaka, od svoje novčane tražbine već umanjio tuženikovo potraživanje od 1.537,64 eura koje čini preplata iz konverzije, a koje potraživanje je tuženik istaknuo radi prijeboja, da nije bilo temelja za usvojiti tuženikov prigovor prijeboja.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Prije svega potrebno je navesti, a očitujući se ujedno i o žalbenim navodima, kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za adaptaciju stambenog objekta kojeg je tužitelj koristio kao fizička osoba i korisnik kredita je tužitelj kao fizička osoba pa je pravilno prvostupanjski sud zaključio kako se radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba ZZP/03 i takve zaključke u cijelosti kao pravilne prihvaća i ovaj sud. Teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača je na tuženiku koji takav prigovor ističe, a tuženik u postupku koji je prethodio donošenju osporene odluke, a niti u žalbi nije dokazao da je tužitelj sporni ugovor sklopio u okviru svoje djelatnosti.

18.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužitelju bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula i promjenljiva kamatna stopa, jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužitelju je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bio upoznat s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

19.S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužitelju nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi on kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za nj u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužitelj prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima je ovisila promjena kamatne stope ili kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužitelju je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi on mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem deklaratornoga tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužitelju kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

21.U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće:

21.1.Pravilno prvostupanjski sud drži kako sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drukčiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

21.2.Ugovornim odredbama predmetnoga Dodatka ugovora, odnosno sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa neutemeljeno tuženik drži da bi sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu restitucijskim zahtjevom potraživati preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi. Osim toga, ovaj sud drži kako je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

21.3.Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. U svezi s tumačenjem i dosezima odredba ZID ZPK potrebno je navesti kako je člankom 19.a. ZPK-a jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK-a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija pa ZID ZPK ne sadrži odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da bi konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

21.4.Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi kako svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

21.5.Pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vođen je postupak pod brojem Gos-1/2019, a u tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje kako Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

21.6.Stoga ne postoji pravna osnova prema kojoj bi se odredbe Sporazuma o konverziji tumačile na način kao ih tumači tuženik da bi se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci. Kako prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR tako što se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK- a). Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i činjenica kako se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

21.7.Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 JF protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti kako potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica što je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

22.Stoga je u bitnom pravilno prvostupanjski sud, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu JF protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio kako potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

23.Pravilno je sud otklonio i tuženikov prigovor zastare. Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u odluci između ostaloga odlučio i u dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenljivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014., a što je potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/2017, to se ima smatrati kako tužiteljima pravo na isplatu teče od navedenog datuma. Zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak 4. travnja 2012., a ponovno je počela teći 14. lipnja 2014., u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012., za tužitelja je zastara prekinuta podnošenjem ove kolektivne tužbe, a ista počela ponovno teći po pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. Dakle, predmetna tužba je podnesena unutar zastarnog roka od pet godina, jer je postupak pokrenut dana 12. lipnja 2019. podnošenjem tužbe, a zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i to za odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope od 13. lipnja 2014., a za odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-a od 14. lipnja 2018.

24.Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03-a i čl. 1111. ZOO/05-a kada je restitucijski zahtjev za isplatom djelomice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrješne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP-a kojeg u žalbi ističe tuženik.

25.U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u iznosu preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je kako je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF. Pravilno je pritom sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud obvezao tuženu isplatiti i zatezne kamate na utvrđeni iznos glavnice.

26.Glede žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu prigovora kako se na tuženika ne bi odnosila utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu na koje se i tužitelj u postupku pozivao, za ponoviti je kako je i tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a one uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, a slijedom toga je danas tuženik nepošten stjecatelj, kako je već i obrazloženo. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena u odnosu na promjenjivu kamatu stopu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) broj Rev-249/2014 od 9. travnja 2015., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih banaka i ovdje tužena banka, povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje promjenjive kamatne stope, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom vremena mijenjana jednostranom odlukom kreditora, uključujući i tuženika, te drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora, potrošač i kreditor nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom točno utvrdili parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača, jer je na taj način došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost takvih ugovornih odredbi. Tom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim. Odredbom članka 118. ZZP/14., koji je bio važeći u vrijeme pokretanja postupka, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju izravan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa, a gotovo na identičan način to propisuju i odredbe ZZP/22.

27.U odnosu na žalbene navode koji se odnose na pravne posljedice ugovora o konverziji, treba istaknuti kako vještak u ukupni iznos koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi nije uračunao i onaj dio koji je tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ako tuženik smatra da bi došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva za zaštitu svojih prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

28.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

29.Tuženikovi navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužitelj bio upoznat s valutnom klauzulom i da je dužan platiti predmetnu kamatu nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

30.Tuženikovi navodi u svezi s prijebojem potraživanja nisu utemeljeni jer tuženik (banka) u slučaju obveze vraćanja na ime stjecanja bez osnove u potrošačkim kreditnim odnosima zbog utvrđene nedopuštenosti valutne klauzule i kamatne stope može utjecati na visinu zahtjeva tužitelja (potrošača) samo na osnovu protutužbenog zahtjeva ili procesnog prigovora radi prijeboja (tako i VSRH u odluci Revd 4393/2021-2 od 13. listopada 2021.), no plaćanjem anuiteta tužitelj nije stekao bez osnove ništa jer je čitavu uplatu primio tuženik pa stoga i ne postoji obveza vraćanja nečega što nije ni primljeno. Nadalje, za istaći je kako se u konkretnom slučaju potražuje razlika s osnova ništetnosti navedenih odredbi potrošačkog ugovora, pa stoga tuženik ne može ostvariti korist u parnici u kojoj je istodobno utvrđeno da je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača. Stoga činjenica, koju ističe tuženik, kako je konverzijom utvrđena preplata koju bi tuženik stavio u prijeboj (ili kako bi se u pojedinim mjesecima ukazala negativna razlika), nije ni od kakvog značaja za predmetni postupak jer za te iznose nije trebalo smanjiti preplaćene iznose koji su u postupku pravilno utvrđeni.

31.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

32.Iz navedenoga proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev djelomice prihvatio. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

33.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta pravilnom primjenom članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, 138/23, dalje OT). Ovdje valja navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju određeno i ne ukazuje kako bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku.

34.Zbog navedenoga je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsko rješenje o trošku postupka.

35.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

36.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Mirjana Rubić