Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2051/2025-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

I

RJEŠENJE

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća te Mirjane Rubić kao članice vijeća i izvjestiteljice i dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Dariju Čehiću, odvjetniku u Poreču, protiv tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1037/2018-68 od 25. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e

I.Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično uvažava kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1037/2018-68 od 25. srpnja 2025.

-potvrđuje u pobijanim točkama II. i III. izreke,

-ukida u točki IV. izreke i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

II. Ukida se rješenje Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1037/2018-68 od 25. srpnja 2025. u pobijanim točkama II. i IV. izreke.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se prvo postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj: 9012002144, sklopljen 4. listopada 2006. i solemniziran 6. listopada 2006. kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli pod Broj: OU-1414/06, sklopljen između ovdje tužitelja NŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tužiteljice MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao sudužnice, s jedne strane te PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732, pravnog prednika tuženika CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862, s druge strane.

2. Dužan je tuženik trpjeti brisanje njegovog založnog prava upisanoga za njegovu korist s prvenstvenim redom upisa broj Z-15886/06, na nekretnini 1-tužitelja označenoj kao: 120. suvlasnički udio: 79/10000 dijela k. č. br. [katastarska čestica] opisane kao dvorište, kolektivna stambena zgrada u [adresa] (podulošci od [broj poduloška]), površine 5261 m2, podul. [broj poduloška], upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], 1. diletacija 3 - posebni dio 31, na petom katu zgrade koji se sastoji od hodnika, ostave, WC-a, kupaonice, dnevnog boravka, kuhinje dvije sobe, lođe i ostave u podrumu, ukupne površine od 72,70 m2."

II. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. Zagreb, Miramarska 22, OIB 26187994862 da ponudi tužiteljima NŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisniku kredita i MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao sudužnici, konverziju kredita denominiranog u CHF, prema Ugovoru o kreditu broj: 9012002144, sklopljenom 4. listopada 2006. i solemniziranom 6. listopada 2006. kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli broj: OU- 1414/06, sklopljenog između ovdje 1. tužitelja kao korisnika kredita i 2. tužiteljice kao sudužnice te pravnog prednika (osiguranika) tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732, s druge strane, na način iz članka 19.c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe sadržane u člancima 4.1., 4.2. i 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9012002144, sklopljenog 4. listopada 2006. i solemniziranog 6. listopada 2006. kod Nansi Kopić, javnog bilježnika u Puli broj: OU-1414/06, sklopljenog između ovdje tužitelja NŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i MŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], kao sudužnice, s jedne strane te prednika tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB 02535697732 kao banke s druge strane i to dio članka 4.1. koji glasi "je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora"; kao i čitava odredba članka 4.2. koja glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01.01. (slovima: prvisiječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvisiječnja) do 30.06. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvogsrpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (prvogsrpnja) do 31.12. (slovima: tridesetprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima" te dijelovi odredbe članka 7.2. koji glase: "u iznosu od 135.700 CHF (slovima: stotridesetpettisućasedamsto CHF)", "plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja", "U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stanke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koji je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.".

IV. Utvrđuje se da nije pravno valjan raskid Ugovora o kreditu broj: 9012002144 od 4. listopada 2006. kojeg je pravni prednik tuženika Privredna banka Zagreb d.d. izjavila Otkazom Ugovora o kreditu broj: 9012002144 od 7. lipnja 2013.;

a rješenjem pod točkom I. odbačena je tužba u dijelu točke III. eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelja koji glasi: "….tuženiku ne pripada pravo da zaračunava tužiteljima zatezne kamate, niti da zahtijeva isplatu u iznosu većem od anuiteta koji su tužitelji slijedom svojega duga iz tog ugovora o kreditu dužni platiti slijedom primitka kunskoga iznosa na kojega teče fiksna kamata od 4,35 posto godišnje."; naloženo je tuženiku da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka isplatom iznosa od 10.851,73 eura sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja- od 25. srpnja 2025. do isplate (točka II. izreke rješenja); odbijen je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka IV. izreke rješenja) te je odbijen u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka V. izreke).

2.Žali se tuženik protiv citirane presude u cijelosti, a iz žalbenih navoda i prijedloga proizlazi da je pobija iz svih zakonskih razloga predlažući je preinačiti odbijanjem zahtjeva u cijelosti te dosudom troškova tuženiku, podredno ukinuti je i vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1.Tužitelji su odgovorili na žalbu predlažući je odbiti.

3.Žalba je djelomično osnovana.

4.Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja donoseći odluku pod točkom II. i III. izreke nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj, 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, - dalje ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući pobijana presuda u dijelu pod točkom II. i III. izreke ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

4.1.Protivno žalbenim navodima nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a jer pozivanje suda prvog stupnja na utvrđenja iz presude u kolektivnom sporu u konkretnom pojedinačnom postupku potrošača ne predstavlja obilježja te povrede, a pored toga tuženiku je bilo omogućeno da se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka očituje na navode tužitelja, iznese svoje tvrdnje, kao i odlučne činjenice te predlaže i dokaze što je i činio aktivnim sudjelovanjem na raspravama i putem podnesaka te na taj način ravnopravno sudjelovao u postupku,

4.2.Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

5.Predmet spora je glavni tužbeni zahtjev tužitelja kojim se predlaže utvrditi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu, potom naložiti brisanje založnog prava uknjiženog na nekretnini tužitelja u korist tuženika i utvrditi nevaljanost Izjave PBZ d.d. o raskidu Ugovora o kreditu te eventualno-kumulirani tužbeni zahtjev kojim tužitelji predlažu tuženiku naložiti da tužiteljima ponudi konverziju (točka II.), potom utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli (točka III.) i utvrđenje da nije pravno valjan raskid Ugovora o kreditu kojeg je pravni prednik tuženika izjavio otkazom ugovora o kreditu od 7. lipnja 2013. (točka IV).

6.O navedenim zahtjevima prvostupanjski je sud odlučio utvrđujući slijedeće bitne činjenice:

- da su tužitelj NŠ kao korisnik kredita i tužiteljica MŠ kao solidarni dužnik s Privrednom bankom Zagreb d.d. kao kreditorom 4. listopada 2006. sklopili Ugovor o kreditu broj: 9012002144 (dalje u tekstu: Ugovor), na temelju kojeg je banka odobrila tužitelju isplatu kredita u iznosu od 135.700,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF banke važećem na dan korištenja kredita, za kupnju stambenog objekta,

- da su predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena kao sredstva osiguranja založno pravo na nekretnini koju je tužitelj tim sredstvima kupio, dvije zadužnice i dvije

Isprave o zapljeni po pristanku dužnika,

- da je odredbom članka 4.1. Ugovora o kreditu određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,35% godišnje,

- da su stranke u odredbi članka 7.2. Ugovora ugovorile valutnu klauzulu, određujući da se kredit otplaćuje u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja,

- da je banka tijekom otplatnog perioda svojom odlukom u nekoliko navrata mijenjala kamatnu stopu te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka došlo do znatnog povećanja iznosa mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati,

- da su ovdje tuženik kao osiguratelj i kreditor PBZ d.d. kao osiguranik sklopili Ugovor o osiguranju tražbine po stambenim kreditima građanima broj 53-232120-008540 od 12. listopada 2005. te 1. Dodatak tom Ugovoru od 30. prosinca 2006. (list 21 do 30 spisa),

- da je kreditor PBZ d.d. 7. lipnja 2013. zbog neispunjavanja ugovornih obveza otkazao tužitelju NŠ predmetni Ugovor o kreditu na temelju čega je uz izvadak iz poslovnih knjiga javna bilježnica Nansi Kopić iz [adresa] 8. srpnja 2013. izdala potvrdu ovršnosti Ugovora,

- da je ovdje tuženik dopisom od 27. studenog 2013. obavijestio tužitelja NŠ kako je temeljem Ugovora o osiguranju potraživanja PBZ d.d. naplatila s osnova osiguranja dio kredita te da je tuženik subrogacijom prava po Zakonu o obveznim odnosima stekao pravo regresa prema ovdje tužitelju (list 32 spisa),

- da je kreditor PBZ d.d. 17. travnja 2014. tužitelju NŠ uputio dopis kojim ga obavještava da je banka ustupila sva svoja prava iz predmetnog Ugovora o kreditu Croatia osiguranju (list 31 spisa),

- da je kreditor PBZ d.d. u svojstvu ustupitelja Izjavom o ustupu od 25. travnja 2016. sva svoja prava iz predmetnog Ugovora o kreditu i prava iz dviju zadužnica te isprava o zapljeni po pristanku dužnika prenio na ovdje tuženika kao primatelja,

- da se ovdje tuženik upravo na temelju predmetne Izjave o ustupu od 25. travnja 2016. upisao na mjesto založnog vjerovnika PBZ d.d. u zemljišnoj knjizi na nekretnini tužitelja koja je bila predmet osiguranja tražbine iz Ugovora o kreditu (povijesni zemljišnoknjižni izvadak list 19 spisa) te da je ovdje tuženik u svojstvu ovrhovoditelja pokrenuo ovršni postupak prodajom predmetne nekretnine koji se vodi pod posl.br. Ovr- 7075/2015,

- da je u tom ovršnom postupku posl.br. Ovr-7075/2015 nekretnina ovdje tužitelja prodana na javnoj dražbi te je na temelju rješenja o dosudi i potvrde o plaćenoj kupovnini izvršena uknjižba prava vlasništva u korist kupca s dražbe AKTIVA KAPITAL d.o.o. kao i brisanje uknjiženog založnog prava upisanog u korist ovdje tuženika (list 81 spisa), ali da prodajom nekretnine nije namirena tražbina tuženika,

- da je u predmetu posl.br.P-1308/2016 kojeg su pokrenuli tužitelji protiv PBZ d.d. kao tuženika donesena pravomoćna presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, utvrđenje nedopuštenosti otkaza Ugovora o kreditu i ponude konverzije tužiteljima, jer je prihvaćen prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na PBZ d.d.,

- da tuženik u svojstvu ovrhovoditelja provodi ovrhu pljenidbom novčanih sredstava tužitelja putem FINA-e na temelju zadužnica kao sredstva osiguranja iz predmetnog Ugovora o kreditu radi namirenja te tražbine,

- da se između NŠ kao tužitelja i ovdje tuženika pred ovim sudom vodi parnični postupak pod posl.br.Pn-174/2019 radi naknade štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala prodajom nekretnine u ovršnom postupku posl.br. Ovr-7075/2015 za 1/3 tržišne cijene (rješenje Pn-174/2019 iza lista 325 spisa).

6.1.Utvrđujući kako je PBZ d.d. kao ustupitelj Izjavom o ustupu prava od 25. travnja 2016. ustupio tuženiku kao primatelju sva prava i tražbinu iz predmetnog Ugovora o kreditu, sukladno obvezi iz članka 13. Ugovora o osiguranju, temeljem koje izjave je tuženik, na mjesto PBZ d.d. i ostvario uknjižbu založnog prava u svoju korist i kao ovrhovoditelj pokrenuo ovršni postupak Ovr-7075/2015 protiv ovdje tužitelja prodajom nekretnine kao i postupak pljenidbe novčanih sredstava na temelju zadužnica, prvostupanjski je sud ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovanim, a smatrajući tužitelje potrošačima, pozivom na utvrđenja iz kolektivne parnice “Potrošač“ utvrdio ništetnost/nepoštenost spornih ugovornih odredbi o jednostranoj i bez ikakvih parametara promjeni kamatne stope odlukom banke kao i o valutnoj klauzuli.

6.2.Obzirom po stavu suda prvog stupnja predmetne odredbe ne povlače za sobom ništetnost cijelog ugovora, odbijen je glavni tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora, kao i u dijelu kojim je traženo brisanje založnog prava upisanog u korist tuženika jer je predmetna nekretnina prodana na javnoj dražbi na temelju rješenja o dosudi kojim je ujedno i brisano založno pravo.

6.3.Nastavno, držeći da obveza tužitelja iz predmetnog kredita nije prestala jer je radi namirenja prodana tužiteljeva nekretnina te se u korist tuženika i dalje ustežu novčana sredstva tužitelja, a ujedno nije nastala ni nova obveza između tužitelja i tuženika jer nema suglasnosti svih ugovornih strana, naloženo je tuženiku ponuditi tužiteljima konverziju kredita prema članku 19. c. Zakona o potrošačkom kreditiranju, utvrđene su ništetnim ugovorne odredbe o jednostranoj promjeni kamatne stope odlukom banke i o valutnoj klauzuli te je prihvaćen podredni tužbeni zahtjev kao pod točkama II. i III. izreke.

6.4.Polazeći od nalaza i mišljenja sudskog vještaka za financije Ivane Damjanović prema kojem je utvrđeno da je na dan otkaza Ugovora o kreditu 7. lipnja 2013. postojala preplata u korist tužitelja po osnovi ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u ukupnom iznosu od 82.114,24 kuna (47.310,62 kune + 34.803,42 kune) te dugovanje tužitelja prema tuženiku po osnovi neplaćenih redovnih kamata u iznosu od 1.747,42 CHF, slijedom čega je na dan otkazivanja Ugovora o kreditu zapravo postojala preplata po Ugovoru o kreditu u korist tužitelja, a ne njihovo dugovanje, sud prvog stupnja zaključuje da time nije bio ispunjen uvjet za otkaz iz članka 9. Ugovora o kreditu jer da su tužitelji dokazali da su u navodno zakašnjenje došli upravo zbog obveza koje im je banka nametala na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te da banka nije pristala na njihove prijedloge za reprogramom kredita, čime je pravni prednik tuženika postupio protivno načelu dužnosti suradnje u ispunjenju obveza i ostvarivanju prava u obveznim odnosima iz članka 5. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava suprotno svrsi (članak 6. ZOO-a) i nije postupao s pažnjom dobrog stručnjaka (članak 10. stavak 2. ZOO-a), što sve predmetnu Izjavu čini nevaljanom, radi čega je podredni zahtjev i u tom dijelu, pod točkom IV. prihvaćen.

6.5.Odbačena je tužba u odnosu na preostali dio točke III. petita eventualno- kumuliranog zahtjeva tužitelja jer se tražilo utvrđenje činjenice, a predmetni zahtjev tužitelji nisu ni uredili po pozivu suda, pri čemu ovaj dio odluke, kao ni onaj kojim je tužbeni zahtjev odbijen, nije sporan.

6.6.Odlukom o troškovima postupka tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljima 10.851,73 Eura s propisanim zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja, a u cijelosti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

7.U ovom stadiju postupka ne pobija se odluka u odbijajućem dijelu te u dijelu kojim je tužba odbačena, slijedom čega je predmet ispitivanja prvostupanjska odluka u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen pod II., III. i IV. te u odluci o troškovima.

8.Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je prihvaćanjem zahtjeva tužitelja kao pod točkama II. i III. izreke pravilno primijenio i materijalno pravo.

8.1.Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik pasivno legitimiran, za koji su dani valjani razlozi koje prihvaća i ovaj sud.

9.Dodatno je navesti kako sukladno odredbi čl. 90. ZOO u slučaju ispunjenja tuđe obveze, svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima (st. 1.), vjerovnikova prava mogu priječi na ispunitelje i na temelju ugovora između dužnika i ispunitelja sklopljenog prije ispunjenja (st. 2.) i u ovim slučajevima subrogacija ispunitelja u pravo vjerovnika nastaje ispunjenjem (st. 3.). Odredbom čl. 963. st. 1. ZOO propisano je da isplatom naknade iz osiguranja, prelaze na osiguratelja po samom zakonu do visine isplaćene naknade sva osiguranikova prava prema osobi koja po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu.

9.1.Međutim, odredbom čl. 923. ZOO je propisano da se odredbe toga odsjeka (opće odredbe) zajedničke odredbe za osiguranje imovine i osiguranja osoba-, u kojim odredbama se nalazi i odredba čl. 963. ZOO - neće primjenjivati na pomorska osiguranja, a ni na druga osiguranja na koja se primjenjuju pravila o pomorskom osiguranju, kao ni na osiguranja u zračnom prometu, osiguranja tražbine te na odnose iz reosiguranja.

9.2.Stoga se odredbe o zakonskoj subrogaciji (čl. 963. ZOO) ne primjenjuju na ovu vrstu osiguranja, dakle, na osiguranje tražbine, kao što je ugovor o osiguranju potraživanja sklopljen 2. listopada 2005. između tuženika kao osiguratelja i Privredne banke Zagreb d.d. kao osiguranika.

9.3.Stoga, ako osiguratelj želi ostvariti povrat isplaćene osigurnine od korisnika kredita (i solidarnog dužnika) isto može učiniti tek temeljem ugovora o cesiji (ustupu) tražbine sa osiguranikom, kako je ovdje i postupljeno.

9.4.Navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 13. Ugovora sklopljenog između tuženika kao osiguratelja i Privredne banke Zagreb d.d. kojom je propisano da isplatom štete osiguranik stupa u prava osiguranika prema dužniku, a osiguranik se obvezuje - da će na zahtjev osiguratelja izdati o tome ispravu.

9.5.Slijedom navedenog vjerovnik, ovdje tuženik kao osiguratelj stupio je u prava i obveze odnosno u položaj ranijeg vjerovnika Privredne banke Zagreb d.d., što znači da dužnik, ovdje tužitelj odnosno tužitelji prema istom imaju isti položaj kao i prema ranijem vjerovniku Privrednoj banci Zagreb d.d., a kako potraživanje ranijeg vjerovnika prema dužniku proizlazi iz potrošačkog ugovora, potraživanje i novog vjerovnika, ovdje tuženika proizlazi iz potrošačkog ugovora, što znači da dužnik zadržava i prema ovdje tuženiku kao novom vjerovniku isti položaj, odnosno položaj potrošača.

10.S tim u svezi potrebno je navesti da obveza koju je ispunio tuženik kao osiguratelj prema ranijem vjerovniku Privredna banka Zagreb d.d. nije tuđa obveza, već njegova obveza koju je preuzeo ugovorom o osiguranju tražbine koji je zaključio s Privrednom bankom Zagreb d.d. Zagreb, a za što je naplatio premiju osiguranja.

11.Protivno žalbenim navodima kod donošenja pobijane odluke nije bilo propusta u ocjeni postojanja razloga sadržanih u odredbi čl.19.a st.3. Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ 75/09,112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 i 156/23, dalje:ZOPK) u kojemu se navodi kako se odredbe te glave zakona ne primjenjuju na kredite kod kojih je do stupanja na snagu tog Zakona dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ispunjena obzirom, kako je navedeno, plaćanjem osiguranine tuženik je ispunio svoju obvezu prema osiguraniku Privrednoj banci Zagreb d.d. te i jer je prvostupanjski sud utvrdio, što se ne osporava, da tuženik nakon prodaje nekretnine koja je bila založena radi osiguranja tražbine iz ugovora o kreditu, i nadalje u ovršnom postupku temeljem zadužnica od tužitelja naplaćuje potraživanje iz tog ugovornog odnosa, pa slijedom toga obveza nije dragovoljno ni prisilno ispunjena.

11.1.Dosljedno, u situaciji kada je ustupom tražbine sa svim pravima i obvezama tuženik stupio u sva prava i obveze Privredne banke Zagreb d.d., kako je to valjano utvrdio sud prvog stupnja i detaljno obrazložio, koji razlozi se prihvaćaju, bez značaja je žalbeni prigovor da tuženik nije bio stranka Ugovora o kreditu i da se ne može smatrati vjerovnikom u smislu ZOPK.

11.2.Radi navedenog svi žalbeni navodi kojima se želi ukazati na protivno, ocjenjuju se neosnovanim.

12.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da je tuženik obveznik izrade konverzije.

12.1.Naime, prema odredbi iz čl.19a stavak 1. ZOPK obveza konverzije izričito postoji u slušaju prestanka ugovora o kreditu, a kako je utvrđeno da obveza tužitelja nije dragovoljno ni prisilno namirena (čl. 19a st. 2. ZOPK) dok je prema odredbi članka 19. a stavka 5. ZOPK obveznik konverzije osoba na koju je prenesena tražbina, to je prvostupanjski sud valjano zaključio da je tuženik kao vjerovnik koji je ušao u pravni položaj ranijeg vjerovnika Privredne banke Zagreb d.d. (čl. 84. st.1. ZOO) obveznik ponude i izrade konverzije. Pored toga je imati u vidu kako je odredbom čl. 19.c stavak 2. ZOPK propisano da se kao trenutak izračuna konverzije uzima dan prestanka ugovora o kreditu, što također ukazuje da se konverzija odnosi i na predmetni slučaj.

12.2.Svrha odredaba o konverziji je zaštita potrošača koji nisu namirili dug u cijelosti ili ranije izvršili konverziju kako je valjano zaključio i prvostupanjski sud, a tužitelji dug nisu podmirili niti ranije izvršili konverziju kredita. Kako iz ranije navedenog proizlazi i protivno žalbenim navodima tuženika, promjenom subjekta na strani vjerovnika ne znači da je došlo do novog odnosa između tužitelja kao dužnika i tuženika kao vjerovnika, radi čega zbog pravne prirode izvršenog ustupa ni za konverziju nije od značaja što tuženik nije bio ugovorna strana Ugovora o kreditu između tužitelja i Privredne banke Zagreb d.d.

13.Pogrešno smatra žalitelj da se zbog toga što je osiguraninu platio u kunama, ne mogu na odnos stranaka primijeniti odredbe ZOPK jer da potraživanje koje ima prema tužiteljima nije u CHF već u kunama. Ovo stoga što se konverzija ne traži za isplatu osiguranine već obvezu tuženika kao vjerovnika prema tužiteljima kao potrošačima iz ugovora o kreditu od 4. listopada 2006.

14.Nije od značaja ni to što je predmetni kredit glasio na kune uz valutnu klauzulu u CHF (čl. 22. ZOO) a ne u CHF jer je i tako ugovoreni kredit predmet konverzije u smislu odredbe iz čl.19a stavak 2. ZOPK kojom je propisano da se odredbe te glave primjenjuju na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima je dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka nije ispunjena ili prisilno ostvarena.

15.Nije u pravu žalitelj kada ponavlja prigovor da se ZOPK ne može primijeniti zbog zabrane retroaktivnosti, koji je prvostupanjski sud valjano otklonio kao pod 15.4. obrazloženja koji razlozi se u cijelosti prihvaćaju i tuženika se upućuje na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske U-I-3685/2015 od 4 travnja 2017. koji je glede pokretanja postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“102/15) smatrao kako je takvo zakonodavno rješenje, sukladno odredbi čl. 90. st. 5. Ustava RH, udovoljavalo uvjetu posebno opravdanih razloga povratnog djelovanja pojedinih odredaba zakona.

16.Pravilno se sud prvog stupnja pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. (i presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.), kojom je potvrđeno i u odnosu na prednika tuženika da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (prednika tuženika) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje, i protivno odredbama ZZP/07 i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO.

17.Također su identične posljedice i u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke (tuženik u tom sporu) u pojedinim utuženim razdobljima za svaku banku, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a koja odluka je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev 2221/2018, povodom revizije i u odnosu na prednika tuženika.

18.I u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru, kako je to valjano utvrdio i prvostupanjski sud, dakle upravo o onom sporu koji je obuhvaćen kolektivnom zaštitom.

19.U postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, jasno je utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke bez bilo kakvih parametara, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je sud prvog stupnja, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, imao osnova zaključivati o tome da se i u konkretnom slučaju radi o odredbama koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Iz navedenog razloga, suprotni žalbeni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

20.U postupku u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP, sud je vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22- dalje, ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP/14, i kako se o tome izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci br. Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019., u kojoj je jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji temeljem čl. 502. c ZPP, a isto tako i čl. 118. ZZP/14, vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu.

21.Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Također, iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i prednik tuženika, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

22.Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

23.Ovdje je ukazati i na zaštitni karakter valutne klauzule kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora

– novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

24.Dosljedno, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, prednik tuženika je trebao informirati tužitelje o tome da snose rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

25.Tako potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja.

26.Obzirom na navode žalitelja, ne može se samim time što je u kolektivnom sporu utvrđeno nepošteno postupanje banaka ugovaranjem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, zaključiti i da su predmetne odredbe konkretnog ugovora ništetne.

27.Međutim, kako je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, u konkretnom sporu tuženik je imao mogućnost dokazivati protivno predlagati izvođenje dokaza s ciljem dokazivanja da je tijekom pregovora prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu s tužiteljem kao potrošačem njegov prednik pregovarao odnosno da su tužitelji bili informirani o svim bitnim značajkama i parametrima promjene kamatnih stopa odnosno djelovanja i posljedica ugovorene valutne klauzule, što nije učinio, a naprotiv po prijedlogu tužitelja izveden je dokaz njihovim saslušanjem i ocjenom tako provedenog dokaza utvrđeno postupanje koje opravdava zaključak prvostupanjskog suda, što nije učinio neosnovano smatrajući kako zbog toga što kod sklapanja ugovora o kreditu nije bio njegova stranka, ne može odgovarati za propuste prednika, ovdje ustupitelja.

27.Glede prigovora da tuženik nije bio stranka u postupku kolektivne zaštite i da se utvrđenja iz iste na njega ne mogu primijeniti odgovoriti je kako je stranka bila Privredna banka Zagreb d.d. u čiji pravni položaj je prihvatom ustupa stupio. Glede prigovora da mu stoga nije pružena mogućnost da se izjasni (čl. 354. st.2. točka 6. ZPP), dodatno uvodno navedenom je navesti kako nema osnove zaključivanju o povredi prava na raspravljanje i ravnopravnost stranaka jer iz spisa proizlazi da su sve stranke bile uredno pozvane na ročišta, da im je bilo omogućeno izjašnjavanje o svim dokazima, te da je postupak vođen u skladu s člancima 5., 7. i 8. ZPP. Tuženiku je bilo omogućeno iznošenje činjenica, postavljanje pitanja i predlaganje dokaza, pa se ne može uspješno pozivati na u žalbi istaknutu povredu čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP jer je to pravo u potpunosti bilo moguće konzumirati u ovom sporu u kojemu je aktivno sudjelovao pa tako i dokazivati da nije bilo propusta koji uzrokuju ništetnost.

28.Bez osnove je i ponavljanje prigovora stavu suda da bi tuženik bio odgovoran za ugovaranje ništetnih klauzula i nastanak obveze povrata kada nikada u pregovorima nije sudjelovao, jer kako je i kod odgovora na ranije problematizirana pitanja navedeno, tuženik osnovom ustupa ima pravni položaj vjerovnika prema kojemu u skladu sa člankom 84. st. 2. ZOO dužnik, ovdje tužitelji mogu isticati, pored prigovora koje imaju prema njemu, i one prigovore koje su mogli istaknuti ustupitelju PBZ d.d. do časa kada su saznali za ustupanje.

29.Stoga je osnovan zaključak o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu broj 9012002144 od 4. listopada 2006, u dijelu kako je to pobliže navedeno pod točkom III. izreke pa se žalbeni navodi tuženika ukazuju neosnovanim.

30.Iz svih naprijed navedenih razloga u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. pobijanu je odluku valjalo potvrditi uz odbijanje žalbe kao neosnovane (članak 368. ZPP).

31.Međutim, za sada se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda o tome da nije pravovaljan raskid Ugovora o kreditu kojeg je pravni prednik tuženika Privredna banka Zagreb d.d. izjavila Otkazom ugovora o kreditu 7. lipnja 2013.

32.Nije sporno da je pravni prednik tuženika Privredna banka Zagreb d.d. pismenom “Otkaz ugovora o kreditu broj 9012002144“ od 7. lipnja 2013. tužitelju NŠ otkazao Ugovor o kreditu br. 9012002144 od 4. listopada 2006. te je cjelokupnu tražbinu iz tog ugovora učinio dospjelom, “zbog neispunjavanja preuzetih ugovornih obveza" s označenim dugom od 126.252,24 CHF plativih u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, uz otkazni rok od 15 dana od datuma slanja te obavijesti.

33.Prvostupanjski je sud, prihvaćajući nalaz i mišljenje sudskog vještaka za financije Ivane Damjanović te prihvaćajući iskaze tužitelja kako su plaćali anuitete sukladno početnom planu otplate, a cijeneći ga sukladnim ispravama o otplati, utvrdio kako je na dan otkaza 7. lipnja 2013 postojala preplata u korist tužitelja po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 82.114,24 kn (47.310,62 kn+34.803,42 kune, list 274 spisa) i dugovanje tužitelja prema tuženiku s naslova neplaćenih redovnih kamata u iznosu od 1.747,42CHF te da su tužitelji tražili reprogram kredita na što Banka nije pristala, zaključio da nije bio ispunjen uvjet za otkaz kredita iz čl. 9. Ugovora o kreditu prema kojemu je razlog za otkaz neplaćanje najmanje dva dospjela anuiteta, radi čega je tužbeni zahtjev o nepravovaljanosti raskida ugovora o kreditu, ocijenio osnovanim.

34.Proizlazi kako je prvostupanjski sud smatrao da tužitelji samim time što su bili u preplati, promatrajući podmirenje obveza koje su imali prema kreditoru obračunom dugovanja po fiksnom tečaju i kamatama u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nisu bili u zakašnjenju, ali istovremeno da je na dan otkaza prednik tuženika s naslova neplaćenih redovnih kamata imao potraživanje od 1.747,42 CHF prema tužiteljima, pa nije jasno kako može postojati dospjeli dug u situaciji kada dužnici nisu u zakašnjenju

35.Ugovorom o kreditu stranke su ugovorile posljedice pa je to pitanje, po stavu ovog suda valjalo ocijeniti kroz ugovorni odnos stranaka.

36.Prema sadržaju spisa člankom 9. Ugovora o kreditu tužitelji i prednik tuženika su se suglasili da banka može otkazati Ugovor o kreditu prije isteka njegovog redovnog trajanja iz razloga tamo pobliže navedenih, između ostalih i ukoliko korisnik kredita ne plati najmanje dva dospjela anuiteta. Prema stavku 2. ugovoreno je da se danom dostave otkaza smatra dan upućivanja pisma preko pošte te stavkom 3. da otkaz ugovora cjelokupnu tražbinu čini dospjelom. Navedeni razlog otkaza u skladu je sa čl. 1023. ZOO.

37.U datoj situaciji, kada sud polazi od toga da dužnici nisu bili u zakašnjenju, a istovremeno i da je postojao dospjeli dug u vrijeme otkaza, te da je ništetnost ustanovljena tek u ovom postupku, proizlazi kako nije pravilno utvrđeno jesu li tužitelji uredno ispunjavali ugovorne obveze, što je bitno kako bi se moglo ocijeniti je li prednik tuženika, cijeneći sadržaj odredbe čl. 9. st. 1., 2. i 3. Ugovora valjano istog otkazao.

38.Nadalje, u situaciji kada tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje da nije pravno valjan raskid Ugovora o kreditu izjavljen otkazom od 7. lipnja 2013. treba imati u vidu da se radi o dva različita instituta od kojih je otkaz ugovora reguliran odredbom čl. 1023. ZOO-a raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka čl. 1024. ZOO.

39.U tom smislu navesti je kako raskid i otkaz predstavljaju način prestanka obveza ali se radi o dva različita pravna instituta.

40.Naime, raskid je način prestanka valjanog ugovora koji još nije ispunjen ili je samo djelomično ispunjen.

41.S druge strane, otkaz je jednostrana izjava ugovorne strane kojim se okončava trajni ili trajniji ugovorni odnos. Raskid može djelovati i pro praeterito i pro futuro, dok otkaz djeluje uvijek pro futuro. Raskidom ugovora, u načelu, nastaje obveza restitucije ili povrata onoga što je primljeno na ime ispunjenja (čl. 132. ZOO), što kod otkaza nije slučaj. Dakle, da je ugovor o kreditu raskinut kako to pogrešno tužbi i zahtjevu navode tužitelji, to bi značilo da bi korisnik kredita bio dužan vratiti cjelokupni iznos kredita sa zateznim kamatama od trenutka kada je iznos kredita primio, dok bi s druge strane, kreditor bio dužan vratiti iznos do raskida ugovora naplaćenih ugovornih kamata također sa zateznim kamatama koje bi tekle od svakog pojedinog plaćanja anuiteta.

42.U smislu čl. 186. st. 1. ZPP-a tužba treba sadržavati određen zahtjev, što je u konkretnom slučaju izostalo pa je u toj situaciji sud bio dužan pozvati tužitelja da pravilno instruira tužbu.

43.Zbog navedenog u pobijanom dijelu pod točkom IV. djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika kao osnovane prvostupanjsku je presudu valjalo ukinuti (čl. 369. ZPP) i u tom opsegu predmet vratiti sudu prvog stupnja koji će imajući u vidu primjedbe i upute ovog suda pozvati tužitelje da pravilno instruiraju tužbu, pravilno utvrditi jesu li u vrijeme otkaza ugovora o kreditu od 7. lipnja 2013. tužitelji bili u zakašnjenju pri plaćanju dospjelih obveza iz ugovora te donijeti novu pravilnu odluku.

44.Posljedično tome valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka te će sud prvog stupnja donijeti i novu odluku o troškovima (članak 166. ZPP).

U Splitu, 10. prosinca 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić