Posl. broj: P-500/2023-38
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice HN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 30. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i z.z. punomoćnika tuženika ĐN, odvjetničkog vježbenika, 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da n e p o s t o j i potraživanje tuženika Zagrebačka banka d.d. prema tužiteljici HN iznosu od 414,22 EUR (četiristočetrnaeset eura i dvadesetdva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
0,12 / EUR od 02.06.2006. pa do isplate,
3,92 / EUR od 02.07.2006. pa do isplate,
3,08 / EUR od 02.08.2006. pa do isplate,
0,03 / EUR od 02.09.2006. pa do isplate,
5,00 / EUR od 02.11.2006. pa do isplate,
2,42 / EUR od 02.12.2006. pa do isplate,
10,01 / EUR od 02.01.2007. pa do isplate,
12,17 / EUR od 02.02.2007. pa do isplate,
6,93 / EUR od 02.03.2007. pa do isplate,
14,14 / EUR od 02.04.2007. pa do isplate,
21,63 / EUR od 02.05.2007. pa do isplate,
21,23 / EUR od 02.06.2007. pa do isplate,
27,15 / EUR od 02.07.2007. pa do isplate,
24,00 / EUR od 02.08.2007. pa do isplate,
20,33 / EUR od 02.09.2007. pa do isplate,
30,99 / EUR od 02.10.2007. pa do isplate,
28,68 / EUR od 02.11.2007. pa do isplate,
24,31 / EUR od 02.12.2007. pa do isplate,
20,65 / EUR od 02.01.2008. pa do isplate,
12,12 / EUR od 02.02.2008. pa do isplate,
2,26 / EUR od 02.03.2008. pa do isplate,
6,98 / EUR od 02.04.2008. pa do isplate,
24,40 / EUR od 02.05.2008. pa do isplate,
20,21 / EUR od 02.06.2008. pa do isplate,
19,16 / EUR od 02.07.2008. pa do isplate,
28,31 / EUR od 02.08.2008. pa do isplate,
23,99 / EUR od 02.09.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
II. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici HN plati iznos od 23.636,22 EUR (dvadesettritisućešestotridesetšest eura i dvadesetdva centa) sa zakonskom zateznom kamatom do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to tekućom na iznos od:
1,50 EUR
od 4. svibnja 2006. pa do isplate,
1,31 EUR
od 11. listopada 2006. pa do isplate,
14,38 EUR
od 6. studenoga 2008. pa do isplate,
14,38 EUR
od 6. studenoga 2008. pa do isplate,
4,87 EUR
od 4. prosinca 2008. pa do isplate,
29,00 EUR
od 13. siječnja 2009. pa do isplate,
37,80 EUR
od 5. veljače 2009. pa do isplate,
43,71 EUR
od 6. ožujka 2009. pa do isplate,
28,51 EUR
od 7. travnja 2009. pa do isplate,
30,48 EUR
od 6. svibnja 2009. pa do isplate,
26,40 EUR
od 6. lipnja 2009. pa do isplate,
22,99 EUR
od 9. srpnja 2009. pa do isplate,
15,22 EUR
od 12. kolovoza 2009. pa do isplate,
25,62 EUR
od 3. rujna 2009. pa do isplate,
16,58 EUR
od 12. listopada 2009. pa do isplate,
17,54 EUR
od 4. studenoga 2009. pa do isplate,
25,28 EUR
od 4. prosinca 2009. pa do isplate,
35,56 EUR
od 8. siječnja 2010. pa do isplate,
40,61 EUR
od 5. ožujka 2010. pa do isplate,
49,75 EUR
od 13. travnja 2010. pa do isplate,
49,75 EUR
od 13. travnja 2010. pa do isplate,
68,22 EUR
od 15. svibnja 2010. pa do isplate,
70,87 EUR
od 15. lipnja 2010. pa do isplate,
89,90 EUR
od 15. srpnja 2010. pa do isplate,
89,25 EUR
od 15. kolovoza 2010. pa do isplate,
128,70 EUR
od 15. rujna 2010. pa do isplate,
105,72 EUR
od 15. listopada 2010. pa do isplate,
111,04 EUR
od 15. studenoga 2010. pa do isplate,
132,51 EUR
od 15. prosinca 2010. pa do isplate,
134,68 EUR
od 15. siječnja 2011. pa do isplate,
126,03 EUR
od 15. veljače 2011. pa do isplate,
131,27 EUR
od 15. ožujka 2011. pa do isplate,
131,54 EUR
od 15. travnja 2011. pa do isplate,
147,52 EUR
od 15. svibnja 2011. pa do isplate,
181,49 EUR
od 15. lipnja 2011. pa do isplate,
220,14 EUR
od 15. srpnja 2011. pa do isplate,
259,40 EUR
od 15. kolovoza 2011. pa do isplate,
193,53 EUR
od 15. rujna 2011. pa do isplate,
171,37 EUR
od 15. listopada 2011. pa do isplate,
172,85 EUR
od 15. studenoga 2011. pa do isplate,
175,91 EUR
od 15. prosinca 2011. pa do isplate,
195,03 EUR
od 15. siječnja 2012. pa do isplate,
200,78 EUR
od 15. veljače 2012. pa do isplate,
194,51 EUR
od 15. ožujka 2012. pa do isplate,
193,57 EUR
od 15. travnja 2012. pa do isplate,
196,75 EUR
od 15. svibnja 2012. pa do isplate,
202,26 EUR
od 15. lipnja 2012. pa do isplate,
195,38 EUR
od 15. srpnja 2012. pa do isplate,
193,48 EUR
od 15. kolovoza 2012. pa do isplate,
176,59 EUR
od 15. rujna 2012. pa do isplate,
191,15 EUR
od 15. listopada 2012. pa do isplate,
197,93 EUR
od 15. studenoga 2012. pa do isplate,
193,42 EUR
od 15. prosinca 2012. pa do isplate,
188,02 EUR
od 15. siječnja 2013. pa do isplate,
186,16 EUR
od 15. veljače 2013. pa do isplate,
184,24 EUR
od 15. ožujka 2013. pa do isplate,
197,68 EUR
od 15. travnja 2013. pa do isplate,
177,91 EUR
od 15. svibnja 2013. pa do isplate,
174,67 EUR
od 15. lipnja 2013. pa do isplate,
176,60 EUR
od 15. srpnja 2013. pa do isplate,
174,58 EUR
od 15. kolovoza 2013. pa do isplate,
181,81 EUR
od 15. rujna 2013. pa do isplate,
186,49 EUR
od 15. listopada 2013. pa do isplate,
188,78 EUR
od 15. studenoga 2013. pa do isplate,
196,92 EUR
od 15. prosinca 2013. pa do isplate,
188,70 EUR
od 15. siječnja 2014. pa do isplate,
185,97 EUR
od 15. veljače 2014. pa do isplate,
190,73 EUR
od 15. ožujka 2014. pa do isplate,
186,58 EUR
od 15. travnja 2014. pa do isplate,
180,64 EUR
od 15. svibnja 2014. pa do isplate,
181,92 EUR
od 15. lipnja 2014. pa do isplate,
186,16 EUR
od 15. srpnja 2014. pa do isplate,
189,55 EUR
od 15. kolovoza 2014. pa do isplate,
190,41 EUR
od 15. rujna 2014. pa do isplate,
194,04 EUR
od 15. listopada 2014. pa do isplate,
13.843,63 EUR od 24. listopada 2014. pa do isplate,
sve to u roku od 15 dana.
III. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužiteljici HN naknadi troškove postupka u iznosu od 4.737,50 EUR (četiritisućesedamstotrideset- sedam eura i pedeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR (stodvadesetpet eura).
IV. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi je s tuženikom 2006. sklopila ugovor o kreditu (dalje u tekstu „Ugovor o kreditu“). Ugovorom o kreditu ugovoreno je da će tuženik staviti na raspolaganje tužitelju iznos CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se kamatna stopa mijenja jednostranom odlukom tuženika. Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv Tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12. Citiranom presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako je Tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. navedena prvostupanjska presuda potvrđena je u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o ništetnosti promjenjive kamatne stope, ali je preinačena u odnosu na valutnu klauzulu. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 je u citiranom dijelu potvrđena i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž6632/2017 od 14. lipnja 2018. Nadalje, stav da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima se kamatna stopa mijenja temeljem jednostrane odluke potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju poslovni broj Revt- 249/14-2 od 09. travnja 2015. te Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-
2521/215, U-III-2536/215, U-III-2547/215, U-III2565/215, U-III-2603/215, U-III- 2604/215, U-III-2605/215 od 13. prosinca 2016. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda potvrđena je i presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kao i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. (prvostupanjska presuda dalje u tekstu: „kolektivna presuda“). Člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „Zakon o zaštiti potrošača“), odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem Tuženika. Obzirom da je ugovor o kreditu sklopljen kolektivna presuda obvezuje i u ovome postupku. Člankom 1021. Zakona o obveznim odnosima propisano je kako ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Nadalje, člankom 1022. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Prema tome, bitni sastojci svakog Ugovora o kreditu su iznos kredita i ugovorene kamate. Zakonom o obveznim odnosima nije dopuštena samostalna promjena bitnih sastojaka ugovora, a u predmetnom slučaju je jednostrano određena upravo visina kamate, odnosno sama cijena kredita, što je bitan sastojak ugovora. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u visini od % godišnje koja se mijenja u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Tuženika. Prema tome, Ugovor o kreditu koji su sklopili Tužitelj i Tuženik ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. Tužitelj i Tuženik nesporno su sklopili Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Tuženika na čiji sadržaj Tužitelj nije mogao utjecati, a u kojem Ugovoru je ugovorena kamatna stopa na način da je utvrđena njezina promjenjivost i to tako da na visinu kamatne stope i način njezinog obračuna utječe isključivo Tuženik svojom jednostranom odlukom. Obzirom da Tuženik nije na transparentan način objasnio razloge i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, na način da bi Tužitelj na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, Tuženik je nesavjesnim postupanjem povrijedio primjenjive zakonske odredbe o zaštiti potrošača, kao i odredbe Zakona o obveznim odnosima, što su potvrdile i ranije navedene presude. Nadalje, a što nije sporno, ugovaranje zaštitne klauzule u valuti CHF je utvrđeno ništetnim, odnosno ugovorna odredba kojom se ugovara vezanje iznosa kredita u CHF nije valjana pa se smatra kao da nikada nije niti ugovorena. Imajući u vidu da je Tuženik Tužitelju isplatio iznos kredita po Ugovoru o kreditu u valuti HRK, smatra se kako je predmetni ugovor o kreditu od samog potpisivanja bio ugovor u kojem je ugovorena valuta HRK. Naime, valutna klauzula je tzv. zaštitna klauzula. Njena funkcija je „čuvanje“ i vjerovnika (u ovom slučaju Tuženika) i dužnika (u ovom slučaju Tužitelja) od aprecijacije i deprecijacije domaćeg tečaja, odnosno devalvacije i hiperinflacije. U Republici Hrvatskoj sredstvo plaćanja je hrvatska kuna. Sva plaćanja pa tako i iznos Ugovora o kreditu koji je Tuženik isplatio Tužitelju te anuiteti koje je Tužitelj plaćao Tuženiku, plaćaju se isključivo u hrvatskim kunama. Valutna klauzula služi zaštitnoj funkciji prilikom koje se vrijednost anuiteta veže uz stranu valutu te ukoliko nastupi aprecijacija i deprecijacija domaćeg tečaja, radi se korekcija prema vrijednosti strane valute. Međutim, u predmetnoj pravnoj stvari to se nije dogodilo. Hrvatska kuna kao valuta je ostala stabilna dok je vrijednost CHF oscilirala i aprecirala. U tome trenutku Tuženik je bio dužan izvršiti korekciju iznosa u CHF valuti, a ne u hrvatskoj kuni. Radi lakšeg i jednostavnijeg prikaza, Tužitelj navodi hipotetski primjer: iznos mjesečnog anuiteta je 2.000,00 HRK, a tečaj CHF/HRK je 1/4 (dakle anuitet od 2.000,00 HRK iznosi 500 CHF). U trenutku kada je tečaj CHF/HRK porastao na 1/5, „novi“ iznos anuiteta i dalje iznosi 2.000,00 HRK (budući da nije došlo do promjene vrijednosti domaće valute), ali iznos u stranoj valuti iznosi 400 CHF (umjesto 500 CHF, jer je strana valuta aprecirala). Navedeni primjer je točan i zakonit način primjene valutne klauzule. Tuženik je u ovom hipotetskom primjeru, a što je nesporno iz dokumentacije koja se nalazi u spisu, u trenutku porasta tečaja CHF/HRK na 1/5 povećao iznos anuiteta na 2.500,00 HRK tj. 500 CHF. Dakle, Tuženik je promijenio iznos domaće valute dok iznos strane valute nije mijenjan, iako se vrijednost domaće valute nije mijenjala. U prilog navedenom primjeru citira se dio odluke Ustavnog suda broj U-I-392/2011 od 13. prosinca 2016., a kojom je odlučeno o ustavnosti odredaba Zakona o obveznim odnosima u pitanju ugovaranja valutne klauzule: „na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Dakle, prethodno izneseni dio odluke Ustavnog suda ide u prilog tvrdnjama Tužitelja jer je u citiranoj odluci pravilno zaključeno kako je jedina funkcija valutne klauzule zaštitna funkcija, odnosno očuvanje jednake vrijednosti činidaba, iz čega proizlazi da je ugovaranje valutne klauzule i njezina implementacija na način na koji je to Tuženik činio ništetna. Slijedom navedenog, Tuženik je ništetnim (i pogrešnim) ugovornim odredbama koje se tiču valutne klauzule naplatio Tužitelju iznose mjesečnih anuiteta koji su višestruko veći od ugovorenih. Slijedom navedenih činjenica i dokaza iz kojih se utvrđuju navedene činjenice jasno proizlazi: da je Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja se mijenja isključivo jednostranom odlukom Tuženika, pri čemu ne postoji nikakav ugovoreni parametar niti kriterij niti formula niti su određena razdoblja u kojima se pomoću takvih parametara, kriterija ili formula izračunava i na temelju toga mijenja; da je Tuženik tijekom trajanja Ugovora o kreditu u nekoliko navrata povećavao redovnu kamatnu stopu na temelju jednostrane i netransparentne odluke Tuženika, bez navođenja ikakvog obrazloženja; da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu Tuženika na čiji sadržaj Tužitelj nije mogao utjecati; da se prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o odredbi koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope u skladu s Odlukom kamatnim stopama Tuženika pa su ugovorne odredbe u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nepoštene i ništetne; da je u Ugovoru o kreditu ugovorena valutna (zaštitna) klauzula u švicarskim francima, a koja je ništetna, odnosno predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u valuti hrvatska kuna u kojoj je i isplaćen kredit Tužitelju; da je provedena konverzija u valutu EUR. Dakle, tuženik je na temelju članka 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužitelju sve iznose koje je Tužitelj preplatio na temelju ništetnih odredbi Ugovora o kreditu. Tužitelj se obratio Tuženiku sa zahtjevom za dostavom dokumentacije o kreditu, a koja dokumentacija je neophodna za precizno vođenje ovog sudskog postupka, a pogotovo za izradu nalaza i mišljenja od strane financijskog vještaka. Tuženik do dana podnošenja ove tužbe nije dostavio zatraženu dokumentaciju. Tužitelj napominje kako je člankom 186.b. stavak 3. Zakona o parničnom postupku propisano kako u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu Tuženik nije dao, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, Tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da Tuženika osudi na isplatu iznosa čiju će visinu odrediti tek nakon što mu Tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje. Nadalje se navodi kako je za Tuženika kao kreditnu instituciju člankom 160. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine broj 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018) propisano da svu dokumentaciju vezano za ugovor o kreditu (dugoročni posao) mora čuvati najmanje jedanaest godina, a koji rok počinje teći nakon isteka godine u kojoj je poslovni odnos prestao. Navedeni rok nedvojbeno još nije protekao. Pritom Tužitelj ističe da je za točan izračun iznosa koliko je Tužitelj preplatio Tuženiku potrebno pribaviti knjigovodstvenu karticu odnosno promet po kreditu – dakle evidenciju Tuženika iz koje je vidljivo na koji je način Tuženik uplatu Tužitelja koristio za zatvaranje anuiteta odnosno koliki iznos uplate je označio kao otplatu kamate, a koliki iznos je označio kao otplatu glavnice. Navedeni dokument nikada nije bio dostupan Tužitelju niti mu je isti dostavljen. Nadalje, za točan izračun iznosa koliko je Tužitelj preplatio Tuženiku potrebno je pribaviti i potvrdu Tuženika o svim promjenama kamatnih stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa. Naime, činjenica da je Tuženik ponekad poslao dopis da se kamatna stopa mijenja nije dokaz da je o svim promjenama kamatnih stopa ujedno i obavijestio Tužitelja. Nakon pribave navedenih podataka potrebno je provesti financijsko vještačenje radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa koji je Tužitelj uplatio Tuženiku pa se slijedom navedenog predlaže naslovnom sudu da na temelju odredbi članka 186.b., u vezi s člankom 325.a. Zakona o parničnom postupku donese rješenje kojim bi se tuženiku naložilo dostavljanje navedene dokumentacije te je osim toga postavio za sada neodređeni zahtjev za isplatu iznosa koji će biti utvrđen nakon dostavljanja isprava i provođenja vještačenja.
2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu, prije upuštanja u raspravu tuženik skreće pozornost sudu da predmetnom tužbom tužitelj zahtijeva da sud tuženiku naloži da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na predmetni Ugovor o kreditu te da se tuženiku naloži isplata tužitelju iznosa čiju će visinu odrediti nakon što tuženik dostavi svu dokumentaciju potrebnu za provođenje financijsko knjigovodstvenog vještačenja. Međutim, institut stupnjevitih tužbi koristi se u situacijama u kojima tužitelj nije u stanju postaviti procesno dopustiv tužbeni zahtjev, u vidu njegove određenosti, a iz razloga jer tuženik ili ne želi položiti račun ili iz razloga što mu tuženik ne želi dati podatke kojima raspolaže. Odredba članka 186.b ZPP-a tako izričito navodi situacije kada je tužitelju dopušteno odstupiti od općih pravila o sadržaju tužbe i tužbenog zahtjeva, odnosno situacije u kojima je dopušteno postaviti stupnjeviti tužbeni zahtjev, ali i obvezuje tužitelja da jasno (ne samo) naznači postojanje tih razloga, već da iste i dokaže. Prema odredbi članka 186. ZPP-a pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz članka 109. stavka 4. ZPP-a. Tužitelj kao dokaz navodnog traženja dokumentacije od strane tuženika dostavlja mail poslan na opću mail adresu tuženika dana 14. 6. 2023., a u kojem mailu postavlja zahtjev za dostavu kreditne dokumentacije na ime tužiteljice. Tužitelj u tom zahtjevu ne navodi niti podatke o kreditnoj partiji, broju ugovora o kreditu, osobne podatke svoje stranke, odnosno ne navodi nikakve podatke prema kojima bi se uopće ovakvom zahtjevu moglo udovoljiti. Stoga tuženik ističe kako se ima smatrati da nije nikada niti zaprimio zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije, a što je tužitelj bio dužan napraviti prije podnošenja tužbe. Ovakav pokušaj da se slanjem neodređenog zahtjeva putem e-maila pokuša dokazati da tuženik nije udovoljio zahtjevu tužitelja predstavlja zlouporabu procesnih ovlaštenja. Imajući u vidu navedeno, tuženik prvenstveno smatra da tužba nije dopuštena, a podredno da tužba nije uredna. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 28. 8. 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 28. 8. 2018. nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi cjelokupno potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 4. 4. 2012., a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenje odredbe o valutnoj klauzuli ništetnom, odnosno za isplatu navodnih tečajnih razlika, nastupila bi opet dana 15.06.2023., odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za isplatu tečajnih razlika do 14.06.2023., čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 28. kolovoza 2023. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene tečajne razlike. Također, tuženik napominje da je i zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 28. kolovoza 2023. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Navedeno nesporno proizlazi i iz stava VSRH izraženog na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine na kojoj je dano dodatno tumačenje i objašnjenje shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i na kojoj je donesen slijedeći zaključak: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.” O nedopuštenom i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF, tuženika navodi da je 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi. Poziva se na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj UIII-4372/2021 i U-III-5458/2021 te ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Tuženik nadalje opširno obrazlaže svoja stajališta o promjenjivoj kamatnoj stopi iako to niti nije predmet ove parnice. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose koje niti ne navodi, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
4. Rješenjem posl. broj: P-500/2023-8. od 14. veljače 2024. tuženiku je naloženo da tužiteljici dostavi dokumentaciju koju je tražila manifestacijskim zahtjevom. Rješenje je postalo pravomoćno 28. veljače 2024.
5. Tuženik je uz podnesak od 30. listopada 2024. dostavio dokumentaciju prema rješenju te ujedno ističe prigovor radi prebijanja, za manje plaćene iznose s osnova tečaja, u iznosu od 428,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u podnesku.
6. Rješenjem posl. broj: P-500/2023-12. od 31. prosinca 2024. tužiteljici je naloženo da u roku od 30 dana postavi određeni tužbeni zahtjev, sukladno odredbama čl. 186.b st. 3. i čl. 325.a st. 1. b Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).
7. Tužiteljica je podneskom od 13. siječnja 2025. postavila određeni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 22.580,42 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u podnesku.
8. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 28. listopada 2025. specificirala tužbeni zahtjev tako da potražuje iznos od 23.636,22 eura za zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose kao u izreci presude.
9. Tuženik se na ročištu 30. listopada 2025. protivi preinaci tužbe, a protivi se i tako preciziranom tužbenom zahtjevu.
10. Budući da je navedenim podneskom tužiteljica povisila tužbeni zahtjev, sukladno odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a, radi se o preinaci tužbe.
11. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu; prema stavku 2., iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelje može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka; prema stavku 3., nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban je pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.
12. Imajući u vidu da je prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu 4. ožujka 2025., a da je tek nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica imala raspolaganju sve potrebne činjenice za određivanje visine tužbenog zahtjeva, sud je na ročištu za glavnu raspravu 30. listopada 2025. dopustio preinaku tužbe budući da je to svrsishodno za konačno rješenje spora među strankama.
13. U postupku su pročitani: ispis prometa po kreditu/specifikacija uplata, pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7103069928, otplatni plan s prikazom efektivne kamatne stope, ugovor o namjenskom kreditu broj: 277/06, kreditna partija: 7103069928, izvod iz tuženikovog edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.; provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. SN iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je, zamolbenim putem po Općinskom sudu u Splitu, saslušana tužiteljica.
14. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
15. Tužbeni zahtjev je osnovan, a tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja ne postoji.
16. Nije sporno:
- da je tužiteljica kao korisnica kredita 22. ožujka 2006. s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o namjenskom kreditu broj: 277/06, kreditna partija: 7103069928, kojim joj je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 115.915,00 CHF obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, a koji se iznos obvezala vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom (čl. 1. st. 1. i 2. ugovora);
- da je člankom 2. ugovoreno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 115.915 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačka banke d.d. koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30 % godišnje;
- da je člankom 6. definirana namjena kredita kao kupnja stana i parkirališnog mjesta;
- da je člankom 7. ugovora ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu kunske protuvrijednosti od 870,10 CHF obračunato po srednjem tečaju
Hrvatske narodne banke na dan plaćanja;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;
- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu;
17. Sporno je:
- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva;
- ima li tužiteljica svojstvo potrošača;
- je li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne;
- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih, odnosno postoji li po toj osnova tražbina tuženika u vezi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja;
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama,
18. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.
19. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine je, među ostalim, preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da su tužene banke u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.
20. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).
21. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III-
2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.
22. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:
- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te
- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.
23. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
24. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.
25. Protiv ove odluke banke (i tužitelj, što za ovu parnicu nije bitno) su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
26. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.
27. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.
28. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
29. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14- 2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima.
30. U postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a što sasvim jasno proizlazi i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice koji navodi da je po zanimanju dipl. inženjer strojarstva. Sa tuženikom je sklopila Ugovor o namjenskom kreditu 2006. Bio joj je to bio prvi takav kredit koji je podizala. On je je bio potreban jer je željela kupiti stan u [adresa]. U razgovoru o kreditu i podizanju sa osobnim bankarom tužene nije dobila informaciju o mijenjanju valutne klauzule niti o promjeni kamatne stope, niti su pregovarali o sadržaju valutne klauzule, a niti su joj, kao što je rekla, objasnili sadržaj i značenje navedene odredbe. Ona inače nikada nije obavljala nikakvu poslovnu niti poduzetničku aktivnost tako da je njeno znanje vezano za odredbe ugovora u ovom slučaju o namjenskom kreditu bilo vrlo malo. Na posebno pitanje zamjenice punomoćnika navodi da joj osobni bankar prilikom ugovaranja nije objasnio razliku između fiksne i promjenjive kamate. Kamatna stopa se počela mijenjati nakon dvije do tri godine. Ne može se sjetiti da li je o promjeni kamatne stope dobila kakvu obavijest osim što je na rati vidjela da je osjetna razlika.
31. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje uvjerljivim i nema ga razloga ne prihvatiti.
32. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužiteljici svojstva potrošača, Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP), važeći u vrijeme sklapanja ugovora, u čl. 3. definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
33. U konkretnom slučaju nepobitno je da je tužiteljica kao fizička osoba s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu i to za kupnju stana i parkirališnog mjesta, bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužiteljice ili namjene stana i parkirališnog mjesta, a što sve jasno proizlazi iz teksta samog ugovora te i iz uvjerljivog iskaza tužiteljice.
34. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
35. Iz tužiteljičinog iskaza sasvim jasno proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora nije pregovaralo te da ju u banci nisu posebno informirali o značenju i rizicima valutne klauzule.
36. Imajući u vidu da tužiteljica na sadržaj odredbi o valutnoj klauzuli nije mogla nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja mjesečnih anuiteta i ukupne tužiteljeve obveze po ugovoru o kreditu, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, sud, kao prethodno pitanje u ovoj parnici, utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništetna.
37. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.
38. Prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 36/2005., dalje: ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
39. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.
40. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
41. Iz nalaza je vidljivo da je kredit iskorišten 31. ožujka 2006., s kojim je danom srednji tečaj HNB za valutu CHF iznosio 4,648695 kn za 1 CHF pa je dakle ugovorni iznos od 115.915,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 538.853,48 kuna, odnosno 71.518,15 EUR (konvertirani iznos). U razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala te je iznosila: 4,30 % godišnje od prvog do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007., 4,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008., 5,60 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. travnja 2008. do anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,20 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do anuiteta s dospijećem 1. svibnja 2010., 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. lipnja 2010. do anuiteta s dospijećem 1. studenog 2010.,5,40 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. prosinca 2010. do anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011., 5,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do anuiteta s dospijećem 1. siječnja 2014. te 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. veljače 2014. do konca izračuna. Vještak je u za odgovaranje na postavljeni zadatak prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju od isplate kredita (31. ožujka 2007. do konačne prijevremene otplate kredita (24. listopada 2014.) te na temelju toga iskazao razlike u visini obveze po osnovi tečaja (stupac "k1" tabele 1), odnosno više plaćene iznose, te uz više plaćene i manje plaćene iznose kao i prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima, sve na način da se obveza koja je stvarno bila obračunata i plaćena (stupac "d" tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita.
42. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta (1. svibnja 2006.) do prijevremene otplate kredita, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi: ukupno 23.636,22 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "j1" tabele 1 iz nalaza, odnosno 23.222,00 eura (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike (- 414,22 EUR), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "j1" table 1.
43. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužiteljica i podneskom od 28. listopada 2025. i precizirala tužbeni zahtjev i to prema inačici da se promatraju samo iznosi koje je više platila.
44. Tuženik na nalaz i mišljenje vještaka u matematičkom smislu nije imao prigovora te sukladno njemu podneskom od 23. rujna 2025. i specificirao prigovor radi prebijanja u iznosu od 414,22 eura sa zakonskom zateznom kamatom, koji bi se odnosio na navedene negativne tečajne razlike.
45. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, a u pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje da nema zakonske osnove za uzimanje u obzir tzv. "negativnih razlika" pa stoga ne postoji potraživanje tuženika po toj osnovi u vezi kojeg je istaknuo prigovor radi prebijanja. Naime, promjenom tečaja CHF na niže od početnog nije došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača pa on time nije nište stekao bez osnove plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju zbog četa ne postoji ni tražbina tuženik prema tužitelju po osnove tzv. "negativne razlike", a posljedično tome ni obveza tužitelja za vraćanje iste (tako i Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2824/2024-2. od 24. srpnja 2024.). Osim toga, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje ništetnosti. Sukladno tome, tuženik, na čijoj je strani razlog krivnje za sklapanje predmetnog ugovora s ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli, ne može ostvarivati pravo na naknadu štete od tužitelja pa nema ni pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prebijanja (u tom smisli u Županijski sud u Zagrebu, presuda posl. broj: Gž-2021/2024-2. od 20. kolovoza 2024.). Zbog navedenoga ovaj sud utvrđuje da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.
46. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa.
47. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
48. Naime, ZZP odredbe o zastari ne sadrži te se primjenjuju opće odredbe ZOO-a. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od pet godine iz čl. 225.. Prema odredbi čl. 241, zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Prema odredbi čl. 140. ZZP/09, pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom na temelju članka 131. ovog Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona, prouzročena štete da pokretne pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen po utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokretne bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravili sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i čl. 120. ZZP/13, važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. No, o učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s čl. 131. ZPP-a na prekid zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi i rješenju broj Rev-2245/17-2. od 20. ožujka 2018. godine. Pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj odluci jest da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe S obzirom da se radi o odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenoj u pogledu tzv. izvanredne revizije iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, svrhe koje je upravo jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, takvim shvaćanjem je i ovaj sud vezan. Povodom ustavne tužbe podnesene protiv navedene presude Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2922/2018 od 20. 2. 2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika te s druge strane podnositeljice kao dužnika. Stoga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje osporenoj presudi.". Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012. podnesena 4. travnja 2012. godine, čime je došlo do prekida zastare.
49. Prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
50. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost
51. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".
52. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, zastara glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći od 15. lipnja 2018. zbog presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/1017. pa bi zastarni rok istekao 15. lipnja 2023. godine.
53. U konkretnom slučaju, tužiteljica je tužbu podnijela 14. lipnja 2023. (a ne 28. kolovoza 2023. kao što tuženik pogrešno tvrdi u odgovoru na tužbu) pa je za isplatu po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zastara je opet prekinuta unutar zastarnog roka te zastara nije nastupila.
54. Činjenica da je tužiteljica podneskom 28. listopada 2025. preinačila tužbu povećanjem tužbenog zahtjev nije odlučna budući da prema pravnom shvaćanje zauzetom za drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024.: "u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
55. Sukladno navedenom, tužbeni je zahtjev usvojen u cijelosti, a sukladno odredbama čl. 333. i 338. st. 3. ZPP-a odlučeno je i da ne postoji tuženikovo potraživanje istaknuto radi prebijanja.
56. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbeni zahtjevom pa je tuženikov zahtjev za naknadu troškova odbijen te je njemu naloženo da naknadi troškove postupka tužiteljici.
57. Troškovi zastupanja tužiteljici su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
58. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 250 bodova; sastava podneska od 13. siječnja 2025. i 28. listopada 2025. po tbr. 8/1. u visini od po 250 bodova, sastava podneska od 1. lipnja 2025. po tbr. 8/4 u visini od 25 bodova te zastupanja na ročištima 14. veljače 2024., 4. ožujka 2025., 2 lipnja 2025. i 30. listopada 2025. po tbr. 9/1. u visinama od po 250 bodova, a što zajedno iznosi 1775 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 3.550,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 887,50 eura.
59. Tužiteljici nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu za objavu presude jer nisu potrebni za vođenje parnice budući da presudu može preuzeti s e-oglasne ploče sudova.
60. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura.
61. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 4.737,50 eura, a odbijen je preostali dio njenog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 125,00 eura.
62. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zlataru 10. prosinca 2025.
S u d a c:
Damir Čižmek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.
DNA:
1. punomoćniku tužiteljice Hrvoju Škaliću, odvjetniku iz Zagreba,
2. punomoćniku tuženika Kruni Kneževiću, odvjetniku iz Zagreba
