REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1057/2023-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužitelja LI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], zastupan po punomoćnici Mii Mihovilović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 12. studenog 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužitelja – Valentine Thaller, odvjetnice u Zagrebu i z. punomoćnice tuženika – ČI, odvjetničke vježbenice kod odvjetnika Hrvoja Matića iz Zagreba, 10. prosinca 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 066-126/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen 28.3.2008. između tuženika, Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, i tužitelja, LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koji je 3.4.2008. solemniziran po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek pod posl. brojem OV- 6484/2008, i to u dijelu u kojem glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 300.600,00 CHF (tristotisućašesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“.
II Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 066-126/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen 28.3.2008. između tuženika, Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, i tužitelja, LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koji je 3.4.2008. solemniziran po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek pod posl. brojem OV- 6484/2008 koja glasi: „Glavnica kredita se u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća.“
III Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, isplatiti tužitelju, LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 142.365,15 eura na ime preplaćenog iznosa temeljem primjene valutne klauzule u CHF, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim kako slijedi:
- na iznos od 54,91 EUR od 07.07.2021. pa do isplate,
- na iznos od 60,12 EUR od 07.08.2021. pa do isplate,
- na iznos od 59,23 EUR od 07.09.2021. pa do isplate,
- na iznos od 56,94 EUR od 07.10.2021. pa do isplate,
- na iznos od 62,80 EUR od 07.11.2021. pa do isplate,
- na iznos od 63,78 EUR od 07.12.2021. pa do isplate,
- na iznos od 67,22 EUR od 07.01.2022. pa do isplate,
- na iznos od 67,50 EUR od 07.02.2022., pa do isplate,
- na iznos od 61,60 EUR od 07.03.2022., pa do isplate,
- na iznos od 69,75 EUR od 07.04.2022., pa do isplate,
- na iznos od 68,32 EUR od 07.05.2022., pa do isplate,
- na iznos od 75,03 EUR od 07.06.2022., pa do isplate,
- na iznos od 77,24 EUR od 07.07.2022. pa do isplate,
- na iznos od 85,82 EUR od 07.08.2022., pa do isplate,
- na iznos od 92,84 EUR od 07.09.2022., pa do isplate,
- na iznos od 95,92 EUR od 07.10.2022., pa do isplate,
- na iznos od 89,74 EUR od 07.11.2022., pa do isplate,
- na iznos od 138,41 EUR od 07.12.2022., pa do isplate,
- na iznos od 142,39 EUR od 07.01.2023., pa do isplate,
- na iznos od 135,34 EUR od 07.02.2023., pa do isplate,
- na iznos od 189,85 EUR od 07.03.2023., pa do isplate,
- na iznos od 208,36 EUR od 07.04.2023., pa do isplate,
- na iznos od 208,13 EUR od 07.05.2023., pa do isplate,
- na iznos od 272,40 EUR od 07.06.2023., pa do isplate,
- na iznos od 257,47 EUR od 07.07.2023., pa do isplate,
- na iznos od 281,91 EUR od 07.08.2023., pa do isplate,
- na iznos od 332,60 EUR od 07.09.2023., pa do isplate,
- na iznos od 313,77 EUR od 07.10.2023., pa do isplate,
- na iznos od 332,94 EUR od 07.11.2023.,pa do isplate,
- na iznos od 343,82 EUR od 07.12.2023., pa do isplate,
- na iznos od 389,58 EUR od 07.01.2024., pa do isplate,
- na iznos od 379,52 EUR od 07.02.2024., pa do isplate,
- na iznos od 341,52 EUR od 07.03.2024., pa do isplate,
- na iznos od 343,09 EUR od 07.04.2024., pa do isplate,
- na iznos od 331,17 EUR od 07.05.2024., pa do isplate,
- na iznos od 335,21 EUR od 07.06.2024., pa do isplate,
- na iznos od 339,03 EUR od 07.07.2024., pa do isplate,
- na iznos od 354,05 EUR od 07.08.2024., pa do isplate,
- na iznos od 342,03 EUR od 07.09.2024., pa do isplate,
- na iznos od 331,49 EUR od 07.10.2024., pa do isplate,
- na iznos od 344,00 EUR od 07.11.2024., pa do isplate,
- na iznos od 313,26 EUR od 07.12.2024., pa do isplate,
- na iznos od 313,68 EUR od 31.12.2024., pa do isplate,
- na iznos od 133.541,37 EUR od 27.01.2025., pa do isplate
po stopi od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. za svako polugodište po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, te od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini mjesečni iznos teku od dospijeća pa do isplate.
IV Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, naknaditi tužitelju, LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 19.025,45 € sa zateznom kamatom tekućom od 10. prosinca 2025. do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se tužitelj LI odbija s ostatkom zatraženog parničnog troška.
V O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s tuženikom 28.3.2008. sklopio Ugovor o kreditu broj:
066-126/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Ugovor) koji je 3.4.2008. solemniziran po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek pod posl. brojem OV-6484/2008. Tuženik, kao Banka, je tužitelju, kao Korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 300.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 35 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit nije otplaćen, odnosno otplaćen je tijekom trajanja ovog postupka. Tužitelj ovdje ističe da je Naslovni sud 12. travnja 2023. u predmetu koji se vodio pod poslovnim brojem P-7808/2021 donio prvostupanjsku presudu kojom se: I.''Utvrđuje ništetnom odredba čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj: 066-126/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen 28.3.2008. između tuženika, Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, i tužitelja, LI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koji je 3.4.2008. solemniziran po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek pod posl. brojem OV-6484/2008, i to u dijelu u kojem glasi: „…u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 300.600,00 CHF (tristotisućašesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“. II.Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 4. st. 3. Ugovora o kreditu broj: 066-126/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine koji je sklopljen 28.3.2008. između tuženika, Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, i tužitelja, LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koji je 3.4.2008. solemniziran po javnoj bilježnici Ilinki Lisonek pod posl. Brojem OV-6484/2008 koja glasi: „Glavnica kredita se u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća.“ III. Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju, LI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 9.745,82 eura/73.429,89 kn na ime preplaćenog iznosa temeljem primjene valutne klauzule u CHF, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama''… tekućim na pojedinačne iznose od 3. studenog 2008. do 7. lipnja 2021. Imajući u vidu da predmetni kredit još uvijek nije otplaćen te da je tužitelj prethodnom tužbom obuhvatio razdoblje od 3. studenog 2008. do 7. lipnja 2021., tužitelj ovom tužbom potražuje od tuženika još neutvrđeni iznos na ime preplate temeljem primjene valutne klauzule u CHF, koji točan iznos će se utvrditi provođenjem financijskog vještačenja, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 7. lipnja 2021. do dana podnošenja ove tužbe. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj se tuženiku obratio radi pribave dokumentacije po kreditu, odnosno da mu se dostavi kompletna dokumentacija, međutim tuženik nije dostavio nikakvu dokumentaciju. Članak 2. st. 1. Ugovora glasi: „Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit uz ulaganje u investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 300.600,00 CHF (tristotisućašesto švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita…“ Nadalje, čl. 4. st. 3. propisano je: „Glavnica kredita se u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. na dan dospijeća.“. Prilikom zaključenja Ugovora, tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.
1.1. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik: -u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedenom presudom utvrđeno je da je temeljem prethodno navedenog tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena je prvostupanjska presuda u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine kojom su odbijene, sukladno pravnim stajalištima i uputama danima u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: U-III-2521/15 i dr. od 13. prosinca 2016. godine i Rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017. godine, žalbe svih utuženih banaka, pa tako i tuženikova žalba, kao i Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Dakle, pravomoćnom Presudom u naprijed opisanom postupku utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a sukladno odredbama članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača, sud je vezan za potonja utvrđenja iz navedenog postupka. Navedeno stajalište potvrđeno je i Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019.g. i Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. broj: Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018. godine, ali i brojnom sudskom praksom u istovjetnim predmetima. Obzirom da se pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. odnosi i na tuženika, te je predmetni kredit zaključen upravo u razdoblju na koje se ista presuda odnosi, nema potrebe u navedenom pravcu ponovo provoditi dokazni postupak (s iznimkom provođenja dokaza pregleda isprava i vještačenja po vještaku za financije i knjigovodstvo) jer bi u suprotnom s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. godine).
1.2. Tužitelj, kao prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad je sklapan predmetni Ugovor nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je trebao biti o tome obaviješten, a navedena činjenica je bitna za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora. Zbog toga tužitelju kao prosječnom potrošaču odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak nisu razumljive. Banke, pa tako i tuženik, nisu potrošačima objasnile značaj te valute kao sigurnog utočišta, te ih nisu istinito informirale da je ta valuta sigurno ulaganje za banke kao davatelje kredita, a ne za potrošače. Dakle, pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta razumjele su samo banke, a ne i prosječni potrošač. Banke su međutim, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i to na način da su reklamirale niske kamatne stope za takve kredite, a istovremeno propuštale davati informacije koliko su zapravo oni rizični. S obzirom da je tužitelj taj koji svoj kredit plaća u kunama jer u toj valuti zarađuje, a ne zarađuje u valuti švicarski franak, o čijoj vrijednosti je ovisila glavnica koju je otplaćuje u kunama, predmetnom ugovornom odredbom rizik švicarskog franka kao valute utočišta preuzeo je samo tužitelj, i to ne znajući za opisani rizik. Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članka 81. st. 1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07, a u skladu s Direktivom 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993., predmetne odredbe Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule su nerazumljive, a samim time i nepoštene, te ništetne jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno tužitelja. Kao što je vidljivo iz svega prethodno istaknutog, sam tuženik je razradio, sastavio i ponudio tužitelju ugovor koji je sadržavao više nepoštenih odredbi koje su, svaka sama za sebe, ali i u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama. S druge strane, tužitelj je u ugovorni odnos s tuženikom pristupio s načelom povjerenja i u trenutku sklapanja Ugovora nije imao razloga posumnjati u namjere tuženika pa je prihvatio informacije koje mu je tuženik pružio u predugovornoj i ugovornoj fazi sklapanja Ugovora. Naime tuženik tužitelju nije prezentirao nikakav poseban rizik, a u to vrijeme je bila organizirana medijska kampanja na način da su se ovakvi krediti vezani za švicarski franak prezentirali kao najbolji i najpovoljniji način rješenja stambenog pitanja, odnosno temeljnog ljudskog prava - prava na dom, a sam tužitelj i jeste predmetnim stambenim kreditom rješavao stambeno pitanje sebe i svoje obitelji. Od strane banke je izostalo potpuno informiranje jer tužitelj nije dobio valjanu informaciju o kreditu koji diže već mu je bilo prezentirano da je ovaj kredit isti kao i bilo koji drugi kredit vezan uz euro ili kunski kredit. Štoviše kredit u švicarskim francima je prikazan kao izuzetno siguran kredit jer da je švicarska valuta stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju te da nema razloga za brigu. Isključivi kreator svih usluga njihovog sadržaja i cijena je bio tuženik. Naprijed opisano ponašanje tuženika je suprotno odredbi članka 10. ZOO-a prema kojoj je isti kao trgovac profesionalac u obveznim odnosima dužan postupati s pažnjom dobrog stručnjaka. Ovaj stupanj pažnje predstavlja najviši standard pozornosti koji se u hrvatskom pravnom sustavu uopće propisuje i označava najviše standarde postupanja u smislu pozornosti, stručnosti i profesionalnosti, a imajući u vidu da postoji neravnopravan položaj dvije ugovorne strane kako s aspekta ekonomske moći tako i s aspekta ekonomskog znanja. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 L i dr. protiv Banca Romaneasca SA u kojoj se utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
1.3. Odredbom čl. 1111. st.1. ZOO-a propisano je: „kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“. Sukladno st. 3. istog članka „obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala“. Odredbama čl. 1111. st.1. i čl. 1115. ZOO-a je propisano: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva“. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je: „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ Uzimajući u obzir prethodno navedeno, a radi ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, tuženik je od tužitelja naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova.
1.4. Konačno, tužitelj preciziranim tužbenim zahtjevom od 11. studenog 2025. (list 315-318 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je dijelom ništetna odredba čl. 2.st.1. i Ugovora o kreditu i da je ništetna odredba čl. 4.st.3. Ugovora o kreditu kao i da se tuženiku naloži isplata iznosa od 142.365,15 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni preplaćeni iznos, pa do isplate kao i naknaditi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe da ne spori da je 28. ožujka 2008. s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu br. 066-126/2008 (dalje: ugovor o kreditu).
2.1. Tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.
2.2. Prvenstveno, tuženik ističe kako tužbeni zahtjev nije obuhvaćen kolektivnom presudom na koju se poziva. Odredba iz čl. 4. st. 3. ugovora o kreditu specifična je odredba koju je tuženik unosio kao pogodnost vlastitim djelatnicima jer korisniku pruža mogućnost da, uz odredbu o ulaganju u investicijski fond, otplati glavnicu kredita pomoću sredstava iz fonda u koji korisnici ulažu za cijelo vrijeme otplate kredita. Osim toga, tužitelj ničime ne obrazlaže zašto bi navedena odredba bila ništetna; ne potkrepljuje svoje navode zakonskim odredbama, sudskom praksom niti pravnom argumentacijom što tužbeni zahtjev u tom dijelu čini neutemeljenim.
2.3. Nadalje, tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača. Naime, ugovorom o kreditu tužitelj se obvezao svaki mjesec uplaćivati iznos od 221,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan uplate, a koja sredstva će se koristiti za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu HI – balanced fond, i to tijekom cijelog razdoblja otplate kredita. Navedeni špekulativni element ugovora o kreditu predstavlja okolnost zbog čega se tužitelja ne može smatrati potrošačem koji je ugovor o kreditu sklopio radi zadovoljenja isključivo svojih privatnih potrošačkih potreba. Iz tog razloga, neosnovano je pozivanje tužitelja na Zakon o zaštiti potrošača kao i na presude donesene u kolektivnom sporu. U svakom slučaju, tuženik ističe kako se tužitelj ne može smatrati prosječnim potrošačem kojem je zaista u presudama iz kolektivnog spora priznata određena pravna zaštita na općenitoj razini. Kako proizlazi iz kreditne dokumentacije, tužitelj je upravo zaposlenik tuženika. Kao takav, zasigurno je bio u mogućnosti pregovarati o sadržaju ugovora te razjasniti s tuženikom sve nedoumice koje je eventualno imao u pogledu sklapanja ugovora. Sudska praksa je primjerice zauzela stav kako već okolnost da je tužitelj po struci diplomirani ekonomist predstavlja razlog zašto ga se ne može smatrati prosječnim potrošačem. Tako Županijski sud u Puli u presudi posl. broj Gž-352/2019 od 29. srpnja 2019. navodi: „(…) a u smislu obrazloženja navedene presude tužitelju odredba nije bila ni nerazumljiva, jer tužitelj očito nije prosječni potrošač i s obzirom na ekonomsku naobrazbu razumije odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezina obračuna“. Nema sumnje da je i ovdje tužitelj, unatoč punoj obaviještenosti, sklopio ugovor o kreditu s odredbama čiju ništetnost sada traži. Također, tuženik naglašava kako sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ne mogu predstavljati odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja te odredbe kojima bi se prouzrokovala značajna neravnoteža u ugovornom odnosu na štetu tužitelja. Naime, tužitelj je za cijelo vrijeme otplate kredita vraćao samo kamatu te u ovom postupku potražuje preplatu kao da valutna klauzula nije niti ugovorena, odnosno kao da je za cijelo vrijeme otplate dužnih iznosa kamata, tečaj CHF bio jednak početnom. S druge strane, tužitelj je upravo zbog porasta tečaja CHF uplaćivao veći iznos na ime sredstava koja su korištena za kupovinu udjela u otvorenom investicijskom fondu te na taj način ostvario veće prinose nego što bi ostvario da je tečaj CHF ostao na razini početnog. Stoga nije jasno u čemu bi se sastojalo nepošteno postupanje tuženika kada je valutna klauzula u CHF s jedne strane značila za tužitelja nešto veću mjesečnu obvezu na ime plaćanja redovne kamate, a s druge strane omogućila tužitelju stjecanje većeg broja udjela u otvorenom investicijskom fondu. U konačnici, budući da tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula; postavlja se pitanje: smatra li tužitelj da mu ne pripada pravo trenutni broj udjela u otvorenom investicijskom fondu budući da je trenutni broj udjela između ostalog rezultat i okolnosti da je tečaj CHF rastao u odnosu na početni.
2.4. Kako bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03) i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prilikom sklapanja ugovora o kreditu, ovisno jedino o svojoj slobodnoj volji, mogao izabrati između više opcija ugovora o kreditu i to ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima, CHF ili ugovor o kreditu u hrvatskim kunama. Tužitelj je, samostalno procjenjujući rizike, odabrao sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za tužitelja bio najpovoljniji. Odabir između više predloženih ugovora predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da klijent banke može samostalno i neovisno odabrati one ugovorne odredbe za koje smatra da mu najviše odgovaraju. Životno je nelogično i u praksi neprovedivo da svaki klijent s djelatnikom banke osobno pregovara i raspravlja o svakoj pojedinačnoj klauzuli ugovora. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj pogrešno ističe u tužbi da bi tuženik postupio nepošteno i nesavjesno ugovaranjem CHF valute obveze, a što bi dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Takav stav nije utemeljen na zakonu, niti proizlazi iz okolnosti slučaja. Nejasno je zbog čega tužitelj smatra da bi ugovorena valutna klauzula bila nepoštena i nedopuštena, te u čemu bi se sastojalo tuženikovo propuštanje da tužitelja u cijelosti informira o svim bitnim parametrima. Zakonom o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05; u nastavku - ZOO) dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga je izvjesno da je tuženik postupao u skladu sa zakonom pa tužitelj potpuno neosnovano ističe da bi ugovaranjem valutne obveze u CHF tuženik bio nepošten. Tuženik je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao u dobroj vjeri, slijedom čega tužitelj, čak i da je osnovan tužbeni zahtjev, nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. Predmetnim ugovorom je ugovoren rok otplate predmetnog kredita od 35 godina. Stoga je jasno da je u trenutku sklapanja ovog ugovora bilo neizvjesno kretanje kako kune, tako i CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije mogla biti predvidiva, niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF. Stoga je nesporno da tuženik nije mogao predmetnu valutnu klauzulu koristiti radi stjecanja dobiti jer ni on sam nije znao kakve će okolnosti nastupiti u idućih 35 godina, a valutnu je klauzulu ponudio tužitelju upravo kao zaštitnu vrijednosnu klauzulu za budući slučaj potrebe očuvanja kupovne moći kune. Tuženik je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora o kreditu, kao i upozorio na eventualne rizike valutnih klauzula, pa tako i CHF valutne klauzule. Nadalje, tuženik je kod kredita s valutnom klauzulom proveo edukaciju djelatnika, kako u pogledu samih komercijalnih uvjeta, tako i u odnosu na prodaju tih proizvoda klijentima. Upravo je zbog navedenog vidljivo da je tuženik vodio računa o klijentima i načinu prezentacije uvjeta kredita klijentima.
2.5. Nadalje, tuženik osporava da bi ugovor o kreditu bio protivan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva. Navedeno iz razloga jer je isti sklopljen u skladu sa Zakonom o obveznim odnosima i to člankom 1021. koji kao lex specialis, regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita. Navedenim člankom određeno je da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
2.6. Tuženik u cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva. Tužitelj zahtijeva isplatu u visini koja očigledno predstavlja razliku kao da valutna klauzula nije niti bila ugovorena. Tuženik prvenstveno ističe da bi takvim uređenjem prava i obveza stranaka sud u potpunosti dokinuo slobodno uređivanje obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO-a i protivno volji ugovornih stranaka utvrdio ugovornu obvezu kao da valute obveze nije niti bilo. Nadalje, ukoliko tužitelj smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, odnosno ističe da se predmetni ugovor o kreditu ima smatrati kunskim kreditom, tada se i na predmetni ugovor treba primijeniti kamatna primjenjiva na kunske kredite. U prilog tom stavu govori i činjenica da je Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 102/15) prilikom konverzije naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Nesporno je da su stranke svojom slobodnom voljom sklopile ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj u tužbi nije ni na koji način obrazložio koja druga valuta obveze bi se trebala primijeniti. Ovako postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj stvara okolnosti u kojima se primjenjuje fiksni tečaj, ali pod daleko povoljnijim uvjetima nego što je tuženik nudio za ugovore bez valutne klauzule.
2.7. Pored toga, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate. Naime, sukladno čl. 1115. ZOO-a zatezne kamate vraćaju se od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva, u ovom slučaju tužbe. Sudska praksa nepoštenje (nesavjesnost) stjecatelja veže uz to je li neosnovano osiromašeni zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove prije podnošenja tužbe. S obzirom na to da u ovom postupku tužitelj nije dokazao da je prije podnošenja tužbe zahtijevao vraćanje stečenog bez osnove, prema tome nije dokazao ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Tuženik ovdje ukazuje i na stav građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je zauzeto shvaćanje da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Iako predmetni slučajevi nisu identični, oni su svakako usporedivi budući da je ugovor o kreditu vrsta ugovora o zajmu. Stoga tuženik smatra kako nema osnove za tumačenje njegovog postupanja kao nepoštenog budući da Vrhovni sud RH u ranijim odlukama (iako se radilo o ugovoru o zajmu, a ne o kreditu), ponašanje ugovornih strana koje je bilo protivno izričitoj zakonskoj zabrani nije tumačio kao nepošteno. Tuženik smatra da se navedeno shvaćanje mora primijeniti i u ovom predmetu kada je riječ o tijeku zateznih kamata (tako i Općinsku sud u Splitu u presudama posl. broj P-2563/18 od 23. listopada 2020. i posl. br. P-1798/19 od 23. travnja 2021.)
2.8. Tuženik, opreza radi ističe prigovor zastare. U slučaju ako bi tužitelj isticao pravni stav kako je podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu P-1401/12 prekinut tijek zastarnog roka za tužitelja u ovom postupku, tuženik ističe kako ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi određivala prekid zastarnog roka za pojedinačno potraživanje na temelju postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava koji se nalaze u glavi 32. ZPP-a. Osnovna zadaća suda je suditi na temelju Ustava, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. Stoga je sud ovlašten tumačiti zakonske odredba u slučaju kada iste postoje. Budući da odredba čl. 241. ZOO-a uređuje isključivo pravnu situaciju kada tužitelj pokrene određenu pravnu radnju prema dužniku, razvidno je da se ista ne bi mogla primijeniti u ovoj konkretnoj situaciju. Posebno s obzirom na činjenicu da se ne radi o identičnom postupku jer je kolektivna tužba pokrenuta radi deklaratornog utvrđenja dok tužitelj u ovom postupku potražuje isplatu. Primjena čl. 241. ZOO u ovom kontekstu dovela bi u pitanje pravnu sigurnost i legitimna očekivanja tuženika kao elemenata vladavine prava, a što predstavlja jednu od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske. Stoga, tuženik ističe kako se na eventualno potraživanje tužitelja primjenjuje zastarni rok od pet godina, računajući od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta.
2.9. Tuženik smatra da bi prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, sud one korisnike koji su sklopili ugovor o kreditu sa CHF valutnom klauzulom, neosnovano stavio u povoljniji položaj u odnosu na korisnike koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili bez valutne klauzule.
2.10. Pored toga, pravo tužitelja na pozivanje na presudu u kolektivnom sporu ne znači da tužitelj nije dužan dokazati sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Međutim, ovdje tužitelj ne navodi nikakve činjenice niti dokaze da je tužitelju povrijeđeno neko pravo nego se samo paušalno poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12. To međutim ne znači da je u ovoj konkretnoj situaciji doista povrijeđeno tužiteljevo pravo. Naime, svrha tzv. individualnih parnica je upravo u tome da se činjenice i utvrđenja iz kolektivnog spora dokažu u konkretnom slučaju. To, međutim, tužitelj ovdje ne dokazuje.
2.11. Konačno tuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da naknadi troškove postupka tuženiku.
3. Tuženik se na ročištu od 12. studenog 2025. protivio preinaci tužbenog zahtjeva, istaknuo je prigovor zastare preinačenog dijela s obzirom da je od okončanja kolektivnog postupka do postavljanja zahtjeva prošlo više od 5 godina, te da su se u izračun trebale uključiti negativne razlike.
4. Sud je dopustio preinaku tužbe, izvršene podneskom tužitelja od 11. studenog 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.
5. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Zapisnik o kreditnom prijedlogu (list 27-37 spisa), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (list 68-76), presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7808/2021-21 od 12. travnja 2023. (list 138-152), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl. oec iz DARFIN d.o.o. (list 158-234), kao i dopuna nalaza (list 293-300) i sudski vještak Darko Prpić saslušan je neposredno na ročištu od 12. studenog 2025., te je u svrhu dokazivanja saslušan je tužitelj LI osobno.
6. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su tužitelj i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj 066-126/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 28. ožujka 2008. (list 185-201 spisa).
6.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužitelju je odobren stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 300.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.o.o., važećem na dan korištenja kredita, a kredit je odobren za kupovinu stana. Rok otplate kredita iznosi 35 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a korisnik kredita se obvezuje za cijelo vrijeme otplate kredita svakog 1. u mjesecu za tekući mjesec počevši prvog dana sljedećem mjeseca od mjeseca u kojem je iskorišten kredit, uplaćivati na račun… otvorenog investicijskog fonda HI- BALANCED iznos od 221,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke važećem na dan uplate, za kupovinu udjela u navedenom fondu, u njegovo ime i za njegov skrbnički račun broj 066-126/2008.
7. Među strankama je sporan osnov, i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.
8. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.
9. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
9.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
9.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
9.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
10. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
10.1. Konačno, i čl. 502.c ZPP-a, određuje da se fizički pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a, st. 1. ovoga zakona (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava), da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
11. S obzirom da je sud u konkretnom slučaju vezan za utvrđenje iz gore navedene parnice, nije bilo potrebno izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja ništetnih ugovornih odredaba u valutnoj klauzuli u CHF.
12. Međutim, u pojedinačnim potrošačkim sporovima, banke su ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, slijedom čega je u konkretnom slučaju tuženiku omogućeno dokazivanje te okolnosti, kao i utječe li ista na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donijetih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.
13. U tom smislu saslušan je tužitelj čiji iskaz sud prihvaća kao neposredno uvjerljiv i iskren, a iz kojeg proizlazi da je u vrijeme realizacije kredita bio zaposlenik Hypo banke, radio je kao programer, informatičar i dizao je kredit kako bi riješio stambeno pitanje u Zagrebu. U tom trenutku nuđen mu je kredit u CHF-u kao najpovoljniji, kao najisplativiji jer da je CHF stabilna valuta, a otplata se vršila na način da se kamata otplaćivala zasebno za sebe, a glavnica se otplaćivala na način da se uplaćivala u investicijski fond čime bi se teoretski moglo dogoditi da bi, ukoliko bi investicijski fond zaradio, da bi mu se smanjila glavnica. To je bilo jedno od objašnjenja zašto je kredit u CHF-u povoljan. Informirao se može li dobiti kredit u eurima, ali CHF je prezentiran kao najpovoljniji, a niti je bila mogućnost dobiti kredit u eurima. Iznos kredita bio je 300.000,00 CHF, odnosno tada bi to bilo 198.000,00 €, s rokom otplate 35 godina. Danas se ne može točno izjasniti koliko je bila početna rata, ali u jednom trenutku rata je bila ekvivalent 500,00 €, a u prethodnom razdoblju i 1.200,00 €, a što je sve ovisilo o euriboru. Kredit je otplaćen. U banci nije bio upozoren na bilo kakve rizike, već naprotiv da je CHF najstabilnija valuta. Nije pregovarao o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu, ugovor o kreditu bio je već pripremljen, špranciran. Stan koji je kupljen sredstvima kredita služio je za stanovanje njega i njegove obitelji i nikada nije korišten u bilo kakve poslovne svrhe, niti je bio iznajmljivan. Pročitao je ugovor o kreditu, ali on po struci nije pravnik, a pri tome je vjerovao kolegama koji su mu prezentirali uvjete kredita. Predmetni kredit s investicijskim fondom prihvatio je na preporuku kolega iz banke, a radilo se o najsigurnijem odnosno o fondu u kojem su minimalna ulaganja bez rizika propasti. Koliko je njemu poznato, krediti u CHF-u bili su vezani uz investicijske fondove, te se ne radi o nikakvom privilegiju kao zaposleniku banke.
14. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključilo u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje stana što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje stana bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetni stan koristio za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati. Pri tome, to što u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 066-126/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. ožujka 2008. se tužitelj LI obvezao da će svakog 1. u mjesecu tijekom cijelog razdoblja kredita otplaćivati na račun otvorenog investicijskog fonda HI-BALANCED iznos od 221,92 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF HNB važećem na dan uplate, a koja će se sredstva koristiti za kupovinu udjela u navedenom fondu, po prosudbi nema značaj koji mu pripisuje tuženik, tj. da samim time Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine između tužitelja i prednika tuženika nije potrošački ugovor. Naime, i tu odredbu je ponudila sama banka svojim djelatnicima kako bi oni kroz ostvarene prihode po tom osnovu lakše otplaćivali kredit.
15. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi u spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.
16. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
17. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 28. ožujka 2008. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.
18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz kojeg nalaza i mišljenja kao relevantno proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 2.503,64 EUR; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 0,00 EUR.
18.1. Nakon primitka nalaza i mišljenja, tužitelj je zatražio dopunu nalaza i mišljenja budući vještak u svom nalazu nije obuhvatio cijelo utuženo razdoblje (od 7. lipnja 2021. do dana otplate kredita 28. siječnja 2025.) te je sudski vještak pisanim putem dostavio dopunu nalaza iz kojeg nalaza proizlazi da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 142.365,15 EUR; ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, odnosno plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju kreditora važećem na dan isplate kredita, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 0,00 EUR.
18.2. Na prijedlog tužitelja sudski vještak usmeno se očitovao na ročištu od 12. studenog 2025. gdje je iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza te dopune nalaza od 18. kolovoza 2025.
19. Sud nalaz i mišljenje, dopunu nalaza i mišljenja i usmeno očitovanje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađeno u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije.
19.1. Konačno, tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka dok tuženik nije prigovarao samom matematičkom izračunu vještaka, ali je i dalje prigovarao metodologiji izračuna.
20. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio 14. lipnja 2018., te od tog dana nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
20.1. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare na preinačeni (povišeni) dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i zahtjev u tužbi, a podnošenjem tužbe došlo je do prekida tijeka zastare.
21. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki I izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja i dopune nalaza te usmenog očitovanja stalnog sudskog vještaka kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.
22. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, a koje provedenim financijskim vještačenjem nisu niti utvrđene, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP- a. Tužitelj je u cijelosti uspio dokazati osnovu tužbenog zahtjeva, a osim toga u predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koja nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor, nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH broj Rev- 1014/18 od 20.10.2021., odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
23.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 22.8.2024. i 21.5.2025. te zastupanja na ročištu 31.1.2025., 13.5.2025., 12.9.2025. i 11.11.2025. za svaku radnju po 1072 boda, odnosno po 2.144,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 3.752,00 € i troškova financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 €, odnosno sveukupno 19.025,45 €.
23.2. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 11.9.2025. kojim u spis predmeta dostavlja zamjeničku punomoć.
24. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 10. prosinca 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnica Mia Mihovilović
2.Odvjetnik Hrvoje Matić
