Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1323/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po Aniti Vrkić, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anite Vrkić i Ive Vrkić iz Rijeke, protiv tuženika OTP BANKA d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupanog po Karmen Pende Kovačević, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-255/2023-25 od 19. srpnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-255/2023-25 od 19. srpnja 2024., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-255/2023-30 od 1. listopada 2025., u pobijanim dijelovima pod točkama I, II., III. i V. izreke presude.

II. Rješenje o povlačenju tužbe, i to u dijelu koji se tiče isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli za iznos od 8,79 EUR s pripadajućim zateznim kamatama, te točka II. izreke presude nisu pobijani žalbom te ostaju neizmijenjeni.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe i dijelovi odredaba Ugovora o kreditu koji je 29. svibnja 2006. pod brojem 43519/06 sklopljen između pravnog prednika tužiteljice Ivana (Ive) Peraića, kao korisnika kredita, tužiteljice HŠ i ČŠ, kao sudužnica, te pravnog prednika tuženika HVB Splitske banke d.d., kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita i obveza iz kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za valutu švicarski franak – CHF, kao i u dijelu odredbe točke 5. po nazivu „Naknada za obradu kreditnog zahtjeva“ kojim je ugovoreno da naknada iznosi 3,00% od iznosa odobrenog kredita - minimalno 200,00 kn, te da se naplaćuje jednokratno, odmah po potpisu Ugovora. Točkom II izreke, u kojem dijelu je presuda ispravljena nepobijanim rješenjem o ispravku istoga suda od 1. listopada 2025., naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.068,10 EUR s pripadajućim zateznim kamatama kako slijedi:

- na iznos od 4,66 eura od 20. lipnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,74 eura od 19. srpnja 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,27 eura od 17. kolovoza 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,61 euro od 19. rujna 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,25 eura od 19. listopada 2006. godine do isplate

- na iznos od 1,47 eura od 15. studenog 2006. godine do isplate

- na iznos od 2,38 eura od 15. prosinca 2006. godine do isplate

- na iznos od 3,99 eura od 19. ožujka 2008. godine do isplate

- na iznos od 0,80 eura od 17. travnja 2008. godine do isplate

- na iznos od 2,78 eura od 11. listopada 2008. godine do isplate

- na iznos od 7,45 eura od 11. studenog 2008. godine do isplate

- na iznos od 5,71 euro od 11. prosinca 2008. godine do isplate

- na iznos od 15,61 euro od 13. siječnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 19,73 eura od 19. veljače 2009. godine do isplate

- na iznos od 22,46 eura od 18. ožujka 2009. godine do isplate

- na iznos od 15,84 eura od 17. travnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 14,28 eura od 14. svibnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,38 eura od 17. lipnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 14,62 eura od 17. srpnja 2009. godine do isplate

- na iznos od 11,76 eura od 15. kolovoza 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,39 eura od 16. rujna 2009. godine do isplate

- na iznos od 10,89 eura od 16. listopada 2009. godine do isplate

- na iznos od 13,18 eura od 17. studenog 2009. godine do isplate

- na iznos od 12,04 eura od 17. prosinca 2009. godine do isplate

- na iznos od 17,19 eura od 16. siječnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,60 eura od 16. veljače 2010. godine do isplate

- na iznos od 20,05 eura od 16. travnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 24,20 eura od 15. svibnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 29,72 eura od 17. lipnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 29,12 eura od 13. srpnja 2010. godine do isplate

- na iznos od 36,14 eura od 17. kolovoza 2010. godine do isplate

- na iznos od 39,33 eura od 3. rujna 2010. godine do isplate

- na iznos od 47,13 eura od 12. listopada 2010. godine do isplate

- na iznos od 40,87 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate

- na iznos od 43,71 euro od 11. prosinca 2010. godine do isplate

- na iznos od 54,23 eura od 15. siječnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 53,48 eura od 18. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 51,68 eura od 17. ožujka 2011. godine do isplate

- na iznos od 52,18 eura od 12. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 50,10 eura od 11. svibnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 60,48 eura od 16. lipnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 69,33 eura od 12. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 88,00 eura od 12. kolovoza 2011. godine do isplate

- na iznos od 98,70 eura od 13. rujna 2011. godine do isplate

- na iznos od 73,60 eura od 11. listopada 2011. godine do isplate

- na iznos od 66,76 eura od 11. studenog 2011. godine do isplate

- na iznos od 67,92 eura od 13. prosinca 2011. godine do isplate

- na iznos od 69,03 eura od 11. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 75,10 eura od 14. siječnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 77,42 eura od 13. ožujka 2012. godine do isplate

- na iznos od 76,16 eura od 11. travnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 75,70 eura od 11. svibnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 76,99 eura od 12. lipnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 78,09 eura od 11. srpnja 2012. godine do isplate

- na iznos od 76,15 eura od 11. kolovoza 2012. godine do isplate

- na iznos od 74,62 eura od 11. rujna 2012. godine do isplate

- na iznos od 70,92 eura od 11. listopada 2012. godine do isplate

- na iznos od 74,97 eura od 13. studenog 2012. godine do isplate

- na iznos od 76,41 euro od 11. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 75,03 eura od 15. prosinca 2012. godine do isplate

- na iznos od 74,10 eura od 16. siječnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 71,65 eura od 15. veljače 2013. godine do isplate

- na iznos od 73,36 eura od 27. ožujka 2013. godine do isplate

- na iznos od 76,25 eura od 16. travnja 2013. godine do isplate

- na iznos od 69,91 euro od 16. svibnja 2013. godine do isplate te

- na iznos od 374,43 eura od 01. lipnja 2006. godine do isplate,

točkom III. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.335,00 EUR, nepobijanom točkom IV. odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadom parničnog troška u iznosu od 2.776,36 EUR, a točkom V. odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška. Nepobijanim rješenjem u sklopu iste odluke utvrđeno je da se smatra da je tužba djelomično povučena, i to u dijelu koji se tiče isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli za iznos od 8,79 EUR s pripadajućim kamatama.

2. Navedenu presudu u točkama I., II., III. i V. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kao pravne slijednice pokojnog Ivana (Ive) Peraića za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF te ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva, koje odredbe su sastavni dio Ugovora o kreditu od 29. svibnja 2006., kao i zahtjev za isplatom preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta po osnovi valutne klauzule i naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da je prednik tužiteljice pokojni H (Ivo) Peraić kao korisnik kredita s prednikom tuženika kao kreditorom 29. svibnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu kojim je dobio na raspolaganje kredit u iznosu od 20.450,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da su istim ugovorom stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu prednika tužiteljice da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,00% odmah po potpisu ugovora;

- da je kredit bio bez određene namjene;

- da je pokojni H (Ivo) Peraić u cijelosti otplatio kredit;

- da iz vještačenja provedenog tijekom postupka proizlazi da je prednik tužiteljice više platio iznos od 2.693,67 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, dok negativne razlike za period kada je tečaj CHF bio niži iznose 58,66 EUR, a ulazna naknada mu je naplaćena u iznosu od 374,43 EUR;

- da je ugovor o kreditu potrošački;

- da predniku tužiteljice kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, niti je on kao potrošač mogao utjecati na sadržaj istih, što navedene odredbe čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača;

- da se tužiteljica pravilno pozvala na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u ugovorenoj visini, pa stoga sporna odredba o jednokratnoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja također stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužiteljice kao potrošača;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina, dok je pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva prigovor zastare također neosnovan jer se radi o zahtjevu kojim, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te ništetnosti;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utužene iznose po obje osnove stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi;

- da je neosnovan tuženikov materijalnopravni prigovor radi prebijanja (davanjem izjave o prijeboju tijekom konkretne parnice), i to s tzv. negativnom razlikom po osnovi tečaja, jer plaćanjem (manjih) anuiteta prednik tužiteljice nije ništa primio pa stoga ne postoji niti tražbina tuženika prema tužiteljici;

- da je slijedom svega iznesenog, zbog ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula i naknada za obradu kredita, tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužiteljice te je naložio tuženiku isplatiti ukupni iznos od 3.068,10 EUR, na koji iznos je dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, budući da se neosnovano poziva na postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni br. P-1401/12, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 te Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/18 koji smatra ključnim za rješenje spora, dok suprotno tome tuženik smatra da je u tom postupku potrošačima pružena samo apstraktna zaštita, a drži i da su osnovani njegovi prigovori, poglavito prigovor zastare. Ističe da je prednik tužiteljice potpisom predmetnog Ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa valutnom klauzulom CHF-a te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu. Smatra da tužiteljičini zahtjevi nisu osnovani i temeljem odredbi ZID ZPK/15 jer je u čl. 19. st. 3. taj zakon izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, o čemu je u konkretnom slučaju riječ. Ističe da je i visina potraživanja pogrešno utvrđena, prvenstveno zbog pogrešne primjene materijalnog prava kada nije prihvaćen prijeboj, odnosno izračun vještaka u tablici 7., i to pozitivnih i negativnih tečajnih razlika (negativne razlike iznose 58,66 EUR), jer je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Tuženik ističe kako smatra da nije bio nepošten, te stoga tužiteljica može imati pravo samo na zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja zahtjeva (tužbe), a ne od dana stjecanja odnosno pojedinih uplata, što se odnosi i na naknadu za obradu kredita, jer da bi se konkretnom slučaju moglo govoriti o neosnovano naplaćenoj naknadi za obradu kredita, potrebno je između ostalog i to da je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok u konkretnom slučaju nema značajne neravnoteže na štetu prednika tužiteljice kao potrošača.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na taj način presudu u pobijanom dijelu, ocjena ovoga suda je ocjena je da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik, jer pobijana presuda sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika, a ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81., 82. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/07 ; dalje ZZP/03) kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovoj sporu bilo omogućeno dokazivati da je na drugi način dao predniku tužiteljice obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze, kao i da je on, unatoč punoj obaviještenosti, pristao na sklapanje takvog posla, međutim tuženik radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nije tijekom prvostupanjskog postupka predložio niti jedan dokaz, iako je na njemu ležao teret toga dokazivanja. Imajući u vidu činjenične navode koje prednik tužiteljice iznosi u tužbi negirajući bilo kakvu informiranost, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je prednik tužiteljice prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, odnosno tko ga je i na koji način na to upozorio. Stoga je sklapanjem takvog ugovora, bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe, nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13. Pritom se ponavlja da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretni prednik tužiteljice bio obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala zakonsku presumpciju iz čl. 81. st. 2. ZZP/03) na tuženiku, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, pa je stoga prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u valuti CHF jedino mogao utemeljiti na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, kako je to ispravno i učinio.

14. Žalbeni navodi tuženika da je prednik tužiteljice imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF i drugih vrsta kredita nisu odlučni za ocjenu (ne)poštenosti odredbe o valutnoj klauzuli, već je odlučno da je takva odredba unesena u izabrani ugovor bez pregovaranja i pune informiranosti o svim rizicima valutne klauzule u CHF.

15. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, odnosno da tuženik, na kojemu je teret dokazivanja nije dokazao suprotno, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, slijedom čega su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

16. Imajući u vidu vezanost prvostupanjskog suda za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, to se prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pa je pozivanje tuženika na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovano.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima i u žalbenom postupku ističe prigovor zastare i osporava početak tijeka zastare. Naime, sada već ustaljena sudska praksa zauzela je stav kako zastara restitucijskih zahtjeva koji se temelje na utvrđenjima iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača teče od pravomoćnosti odluka kojima je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, odnosno zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počela je teći od 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 u tom dijelu, te do podnošenja predmetne tužbe 26. travnja 2022. nije protekao zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023 - dalje: ZOO/05) u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

18. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima osporava tijek zateznih kamata, jer je tuženik nepošteni stjecatelj obzirom je utužene iznose primio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, tim više što je u konkretnom slučaju ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja utvrđena već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO/05 pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

19. Konačno, nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno našao neosnovanim tuženikov (kako navodi tijekom postupka – materijalnopravni) prigovor radi prebijanja, koji prigovor se odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog. Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da u spornom razdoblju prednik tužiteljice nije ništa primio od tuženika, već je upravo on tuženiku vršio uplate, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine prednika tužiteljice u imovinu tuženika, a i ne obratno, pa ne postoji tražbina tuženika prema predniku tužiteljice za koju bi tuženik mogao izjaviti prijeboj.

20. Pritom se, vezano za navedeni prijeboj, ističe da je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO- a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Stavljanjem sporne odredbe u Ugovor o kreditu tuženik je ugrozio visoku razinu zajamčene zaštite koju uživaju potrošači od nepoštenih ugovornih odredbi, pa se svrsi zaštite i prirodi razloga radi kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom protive zahtjevi tuženika da se na temelju takve odredbe, koju je sam unio u Ugovor o kreditu, vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao, odnosno kada se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača, s obzirom da potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za ugovaranje ništetne odredbe, nema pravo od prednika tužiteljice kao potrošača zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je u konkretnom slučaju prednik tužiteljice. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika iz materijalnopravnog prigovora prijeboja (izjave o prijeboju).

21. Što se tiče navoda tuženika o tome da je kredit u cijelosti otplaćen, a da je Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.) od prava na naknadu izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, slijedom čega niti tužiteljica ne bi imala pravo na povrat, ističe se da se takav stav ne može prihvatiti. Naime, navedeni zaključak ne proizlazi niti iz jedne odredbe spomenutog propisa, a odredba čl. 19. a. st. 3. ZID ZPK/15 propisuje da se odredbe te glave ne primjenjuju na kredite iz stavka 2. ovoga članka za koje je do dana stupanja na snagu ovoga Zakona provedena konverzija kredita iz CHF u drugu valutu ili kune ili valutne klauzule u CHF u drugu valutnu klauzulu ili kune i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF i na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF kod kojih je dužnikova obveza ispunjena ili prisilno ostvarena, što znači da takvi potrošači nemaju pravo ostvariti konverziju, ali im ničim nije isključeno pravo na povrat preplate sudskim tužbama, o čemu je u konkretnom slučaju riječ.

22. U pogledu žalbenih navoda tuženika kojim osporava prvostupanjsku presudu u dijelu koji se odnosi na ništetnost odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita, ističe se da je prvostupanjski sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed (tzv. ulazna naknada) pravilno utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužiteljici ono što je primio od njezinog pravnog prednika na temelju te ugovorne odredbe sa zateznim kamatama od dana plaćanja pa do isplate.

23. Pritom i u tom dijelu valja ponoviti da je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljenu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi ležao na tuženiku (članak 81. stavak 2. ZZP/03), pa kako ni iz jednog provedenog dokaza ne proizlazi da su se o spornoj ugovornoj odredbi vodili bilo kakvi pregovori, to predmetna zakonska presumpcija nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je predniku tužiteljice bilo poznato da ugovora naknadu, jer to proizlazi iz ugovora, ne znači da je o toj naknadi prethodno pregovarao i da je ta odredba rezultat pregovora među ugovornim stranama, pri čemu tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je prednik tužiteljice na bilo koji način mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne naknade i na njezinu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.

24. Stoga, iako je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita u pogledu visine obveze jasno i razumljivo sastavljena te iako je ispunjen zahtjev njezine formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03, da bi zahtjev i materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je potrošaču doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te da provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

25. Imajući na umu da ugovorna odredba o naknadi za troškove obrade ne definira glavni predmet obveze, te da je riječ o odredbi bez koje sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovornoj odredbi koja podliježe testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/03, pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, u okviru ocjene poštenosti, zaključio o nepoštovanju načela savjesnosti i poštenja i postojanju značajne neravnoteže na štetu potrošača.

26. Odredbe tada važećeg ZOO/05 ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002. i 141/2006.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

27. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi, to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na prednika tužiteljice nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali, pa se u danim okolnostima ne može uzeti da je predniku tužiteljice najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.

28. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na prednika tužiteljice prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,00%, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj potrošača i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

29. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 1111. stavka 1. ZOO- a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 5. ugovora o kreditu u iznosu koji je utvrđen vještačenjem i u žalbi nije osporavan, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana neosnovanog stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO-a).

30. Bespredmetno je pozivanje tuženika u žalbi na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).

31. Konačno, pravilan je i stav prvostupanjskog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare, pri čemu se ističe da je Vrhovni sud RH presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništetnih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje, čime je u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je tek prvostupanjskom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

32. Slijedom navedenog je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

33. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 2.335,00 EUR, a niti su u donošenju te odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude, dok je odluka iz toč. V. izreke donesena pravilnom primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

34. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer