Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-257/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Ive Smokvina Dadasović, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MF, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jadranki Čuljak - Duvnjak, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Tržnica d.o.o., OIB: 30696088490, Osijek, Trg Ljudevita Gaja 5, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Guljaš i Lamza iz Osijeka, radi zaštite dostojanstva radnika i naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Pr- 282/2018-60 od 28. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, posl.br. Pr-282/2018-60 od 28. svibnja 2025.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Citiranom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužitelja sadržaja kao u izreci, kao i zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, te je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 3.806,41 eur.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj iz zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda ukine.

3.U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

4. Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora su zahtjevi tužitelja za utvrđenjem da je tuženik svojim ponašanjem i postupcima, posebno onemogućavanjem izvršenja poslova njegovog radnog mjesta rukovoditelja komercijalne službe i naplate, zatim ukidanjem radnog mjesta rukovoditelja komercijalne službe i naplate te rasporedom na radno mjesto referenta za pravne poslove, omalovažavanjem i vrijeđanjem počinio radnje uznemiravanja i povrede dostojanstva, časti i ugleda te je narušio duševno zdravlje tužitelja; zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime otklanjanja posljedica uznemiravanja zbog ukidanja radnog mjesta rukovoditelja komercijalne službe i naplate u vremenu od 1. rujna 2018. do 31. prosinca 2021. isplati na ime naknade plaće iznos od 17.005,82 eur i zahtjev tužitelja da mu tuženik na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti isplati iznos od 6.636,14 eur.

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud navodi da tužitelj u tužbi spominje uznemiravanje, a da je člankom 3. stavkom 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12; dalje: ZSD) propisano da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Ukoliko se tužitelj poziva na diskriminaciju da mora, u smislu odredbe članka 20. stavka 1. ZSD-a, navesti po kojoj od osnova taksativno navedenih u članku 1. stavka 1. ZSD- a je stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji. Tužitelj da nije izričito naveo niti jednu osnovu diskriminacije, kako onu propisanu člankom 1. stavkom 1. ZSD, tako niti neku drugu, na koju ukazuje članak 14. Ustava RH odnosno članak 14. Konvencije, kao što nije niti iznio činjenice koje opravdavaju sumnju da je došlo do diskriminacijskog postupanja, odnosno uznemiravanja. Činjenični navodi iz tužbe na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev da ne predstavljaju činjenice koje opravdavaju sumnju da bi se takvo ponašanje moglo smatrati diskriminirajućim, odnosno uznemiravajućim u smislu odredaba ZSD-a. Iako je tužitelj 30. svibnja 2018. podnio tuženiku pritužbu uslijed povrede prava iz radnog odnosa zbog uznemiravanja, u konkretnom slučaju da se ne može raditi o uznemiravanju zaštićenom odredbom članka 134. stavka 1. ZR-a jer da uznemiravanje po ZR-u uživa zaštitu samo ako je utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije (i to ne samo onih taksativno propisanih u ZSD), a što ovdje nije slučaj. Stoga prvostupanjski sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne radi o zahtjevu tužitelja s osnova diskriminacije odnosno uznemiravanja. U konkretnom slučaju ponašanje direktora tuženika, kako ga opisuje tužitelj i ukoliko su njegovi navodi točni, da ima obilježja mobinga, odnosno zlostavljanja na radnom mjestu, postupanja kojim je tužitelj stavljen u neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo radno okruženje. Mobing da nije kategorija koja je definirana ZR-om, te da predstavlja oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve da se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Dakle, za pružanje sudske zaštite od mobinga da je potrebno da postoji sustavno psihičko zlostavljanje i ponižavanje druge osobe na radnom mjestu, bez obzira da li ga provode nadređeni ili podređeni radnici i bez obzira na diskriminacijsku osnovu. U sporovima za zaštitu od mobinga da nema mjesta primjeni pravila iz članka 20. stavak 1. ZSD, već da se ima primijeniti odredba članka 135. stavak 1. ZR. Stoga da je odbijen tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje postojanja diskriminacije i uznemiravanja.

6.2.1. Tužitelj da navodi da ga je direktor tuženika rasporedio u službu komercijale, naložio mu da, pred svojih poslova, radi i dobar dio pravnih poslova koji ne spadaju u komercijalne poslove već su poslovi pravne službe (npr. izrada ugovora za zakup klupa, štandova i kioska, izrada teksta natječaja i njihova provedba, sklapanje tih ugovora te na sve ugovore vezane za Sajam automobila) i da mu je direktor tuženika naložio da nedjeljom ide brojati automobile na sajmu automobila te da bez naknade radi subote na sajmu antikviteta u Tvrđi.

6.2.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj u okviru radnog mjesta rukovoditelja službe komercijalnih poslova i naplate bio dužan obavljati i pravne poslove u svezi sklapanja ugovora o pružanju usluga i kupoprodaji, te po odobrenju direktora sklapati i potpisivati te ugovore u ime i za račun društva, te da je bio dužan kontrolirati primjenu i provođenje tržnog reda na sajmu automobila. Dakle, nalog direktora tuženika dan tužitelju da izrađuje i sklapa ugovore o zakupu, kao i da odlazi na sajam automobila radi kontrole naplate na istom, da ne predstavlja nametanje tužitelju poslova izvan okvira opisa njegova radnog mjesta, već upravo obavljanje poslova koje je tužitelj u okviru svog radnog mjesta po redovnom tijeku stvari bio dužan raditi. Stoga prvostupanjski sud ne nalazi dokazanim navod tužitelja da ga je direktor tuženika zlostavljao i uznemiravao jer da bi mu nalagao da obavlja poslove koji nisu u opisu njegova radnog mjesta, uz napomenu da je tužitelj u kratkom roku napredovao s manje složenih i zahtjevnijih radnih mjesta (referent za pravne i kadrovske poslove i voditelj odjela komercijale) na radno mjesto rukovoditelja komercijalnih poslova i naplate, poslovi kojeg radnog mjesta su po obimu i odgovornosti složeniji u odnosu na poslove koje je do tada radio.

6.3.1. Tužitelj da navodi da je direktor tuženika njega i sve nazočne na kolegiju održanom 6. studenoga 2017. nazvao lopovima, pa da ga je na taj način uvrijedio i ponizio.

6.3.2. Iz zapisnika s kolegija održanog 6. studenoga 2017. da proizlazi da se raspravljalo o problemu naplate na auto tržnici, odnosno da naplatnici ne obavljaju svoj posao što da je rezultiralo financijskim gubitkom na strani tuženika, pa da je u tom kontekstu direktor tuženika iznio da traži da se naplata i svi poslovi izvršavaju bez krađe, bez da je time spomenuo bilo koga od prisutnih, dakle niti tužitelja. Prvostupanjski sud utvrđuje da direktor tuženika na predmetnom kolegiju nije nazvao tužitelja i sve ostale nazočne lopovima, već da je u kontekstu činjenice da je naplata na auto tržnici slaba ukazao na mogućnost da netko tamo krade i da je zadatak njega i ostalih članova kolegija da otkriju gdje se to i kako događa.

6.4.1. Tužitelj da navodi da ga je direktor tuženika ČF uznemiravao gotovo svakodnevnim vrijeđanjem i omalovažavanjem i da je na kolegiju 30. svibnja 2018. bio izložen vrijeđanju, omalovažavanju i zlostavljanju.

6.4.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da su kolegiji redovito održavani, pa i par puta tjedno, u nazočnosti tužitelja, direktora tuženika ČF i drugih rukovoditelja službi (uži kolegij), odnosno voditelja i ostalih zaposlenih (širi kolegij), da se na istima raspravljalo o svakodnevnim problemima u poslovanju tuženika, da su nazočni na kolegijima iznosili tekuće probleme, predlagali njihova rješavanja, da su raspravljali, komentirali, iznosili svoje stavove, mišljenja, da je direktor tuženika saslušao svakog izlagača, tako i tužitelja i da je hvalio poduzete ili predložene načine rješavanja problema, kako od strane tužitelja, tako i svih ostalih sudionika kolegija. Direktor tuženika da je na jednak način postupao prema tužitelju kao i prema ostalim članovima kolegija, a nije vikao, lupao po stolu, prostačio, a pogotovo da se nije na taj način ophodio prema tužitelju.

6.4.3. Iz zapisnika s kolegija od 30. svibnja 2018. da proizlazi da je direktor tuženika zatražio od tužitelja da napiše izvješće o radu članova uprave za 2017. godinu, s čime se tužitelj složio, napominjući da će on predati izvješće s osvrtom na sve četiri godine, iako je izvješće za 2017. godinu, na što da je direktor tuženika uzvratio da se s istim ne slaže i izrazio nezadovoljstvo te opsovao tužiteljev ego i izvješće koje će pisati. U jednom trenutku tužitelj da je napustio kolegij uz ispriku da mu nije dobro. Nakon što je tužitelj napustio kolegij, direktor tuženika da je prokomentirao da svaki kolegij, od kada tužitelj nije na njemu, normalno funkcionira, da mu nije jasno zašto tužitelj želi predati izvješće za cijeli svoj mandat, ako treba samo za 2017. godinu, da bi naposljetku rekao da svako napiše pojedinačno izvješće za vrijeme dok je bio direktor tuženika. Iz audio snimke navedenog kolegija da proizlazi da je, nakon što je tužitelj inzistirao da će se u izvješću koje se dostavlja skupštini za 2017. godinu osvrnuti na sve četiri godine svog mandata, a s naglaskom na zadnju godinu svog mandata 2017., direktor povišenim tonom izgovorio slijedeće riječi: "To je sad kurčenje opet, u pi..u materinu više", te nastavno: "J..o te ego, da te j..o ego, piši izvješće za šest godina". Povodom tužiteljevog zahtjeva za zaštitu dostojanstva od 30. svibnja 2018. da je utvrđena povreda dostojanstva zbog psovanja zbog čega se direktor ispričava tužitelju, a s obzirom na povremene verbalne ispade, gestikuliranje i podizanje tona prilikom izlaganja na kolegiju, dana je preporuka direktoru ČF da se ubuduće suzdrži od takvog načina komunikacije prema svim radnicima društva, a tako i prema tužitelju i da s više strpljenja i uvažavanja sluša iznošenje njihovih odgovora, primjedbi i mišljenja. Prvostupanjski sud utvrđuje da je direktor tuženika povremeno u komunikaciji bio sklon brzom govoru, gestikuliranju, podizanju tona i verbalnim ispadima, ali da to ponašanje nije bilo usmjereno prema tužitelju, niti prema bilo kojem drugom djelatniku, a pogotovo da nije imalo za cilj zastrašiti bilo tužitelja, bilo ikoga drugog, već da je bilo riječ o pomalo primitivnom načinu komunikacije direktora tuženika koja u ničemu nije bila usmjerena ka povredi dostojanstva, zlostavljanju ili ugrožavanju tužitelja.

6.5.1. Tužitelj da navodi da mu je direktor tuženika na kolegiju 10. svibnja 2018., bez opravdanog razloga, oduzeo većinu poslova koje je do tada radio te da ga je na taj način ponizio.

6.5.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je direktor tuženika na kolegiju 10. svibnja 2018. tužitelju kao rukovoditelju službe komercijalnih poslova i naplate oduzeo dio poslova koji ulaze u opis njegova radnog mjesta iz razloga kako bi mu omogućio da ostale poslove obavlja kvalitetno, pri tome jasno naglasivši da je tužitelj bolji u operativi nego u donošenju strateških odluka. Direktor tuženika da se tom prilikom nije odnosio ponižavajuće prema tužitelju kao radniku jer, iako je jasno naglasio da tužitelj nije dobar u donošenju strateških odluka i da postoje problemi u komunikaciji s njim, je priznao tužitelju njegov doprinos u unapređenju rada društva dok je on bio direktor, naglašavajući da je tužitelj dobar radnik i da dobro radi svoj posao, ali da kao i svi može još bolje. Direktor tuženika da nije tužitelja ostavio bez ikakvog posla, već je tužitelj i dalje obavljao ostale poslove iz opisa svog radnog mjesta. Na opisani način tužitelju da nije onemogućeno obavljanje poslova njegova radnog mjesta i nije izbačen iz sudjelovanja u radu kolektiva, dakle postupanje direktora tuženika nije imalo za cilj da se tužitelja natjera da ode iz firme, odnosno da mu se onemogući komunikacija sa kolektivom. Osim toga, tužitelj da u kontradikciji sam sa sobom jer da prvo tvrdi da ga je direktor tuženika uznemiravao i zlostavljao jer da mu je je natovario previše posla, da bi potom rekao da ga zlostavlja i uznemirava kad mu je te iste poslove oduzeo 10. svibnja 2018.

6.6.1. Tužitelj da navodi da ga je direktor tužitelja uznemirio kada ga je za vrijeme bolovanja pozvao da dostavi izvješće o radu Uprave za razdoblje u kojem je tijekom 2017. godine bio direktor.

6.6.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je direktor tuženika samo požurivao postupanje po nalogu kojeg je dao na kolegiju 30. svibnja 2018., a po kojem tužitelj i ŠF očito nisu postupili, pa da se ne radi o bilo kakvoj radnji zlostavljanja ili uznemiravanja tužitelja.

6.7.1. Tužitelj da navodi da je tuženik protiv njega pokrenuo stegovni postupak zbog nesklapanja ugovora i fakturiranja zakupnine i paušala režijskih troškova za razdoblje veljača - svibanj 2018. za kiosk broj 13 na tržnici Donji grad u Osijeku.

6.7.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik pozvao tužitelja da se očituje zašto nije odradio određene poslove u vrijeme u kojem je bio zadužen za iste i da takav poziv na očitovanje predstavlja zakonsku obvezu poslodavca da u slučaju povrede obveza iz radnog odnosa pozove radnika da se o istoj očituje. Iako je takav poziv za tužitelja bio vjerojatno neugodan, on da nikako ne ulazi u sferu zlostavljanja, tim više što je tuženik nakon očitovanja tužitelja utvrdio da tužitelj nije kriv za navedenu povredu, već druga djelatnica koja je to u konačnici i sama priznala, pa je direktor tuženika i na kolegiju 24. srpnja 2018. iznio da tužitelj nije ništa kriv.

6.8.1. Tužitelj da navodi da je tuženik donio Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta te Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu isključivo da se istim ukine njegovo radno mjesto i da ga se „makne“ iz firme.

6.8.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik, koristeći svoje autonomno pravo da organizaciju poslovanja provodi na način koji smatra da je najbolji, najefikasniji, najekonomičniji i da odgovara njegovim potrebama, među ostalim, ukinuo radno mjesto rukovoditelja Službe komercijalnih poslova i naplate, na kojem je radio tužitelj, te da je tužitelju ponudio sklapanje ugovora o radu za radno mjesto referent pravnih poslova, koje je odgovaralo njegovoj stručnoj spremi, da je tužitelj podnio predstavku protiv navedenih izmjena i dopuna Pravilnika na što mu je tuženik odgovorio, ali da u svezi predmetnog pravilnika tužitelj nije poduzimao daljnje pravne radnje. Štoviše, tužitelj da je unatoč neslaganju s provedenim izmjenama i dopunama Pravilnika prihvatio ponuđeno mu radno mjesto referenta pravnih poslova. Navedene izmjene i dopune Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta te Pravilnika o radu da su donijete nakon prethodnog savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom uz odobrenje nadzornog odbora tuženika. Budući da odredbe izmjena Pravilnika o sistematizaciji nisu oglašene ništetnima, navod tužitelja da su izmjene donijete isključivo iz razloga da bi se njega „maknulo“ s radnog mjesta Rukovoditelja službe za komercijalne poslove i naplatu, kao jedne od radnji u okviru mobinga, prvostupanjski sud ne nalazi osnovanim. Stoga da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik za razdoblje od rujna 2018. do 31. prosinca 2021. isplati razliku plaće između radnog mjesta rukovoditelja službe komercijalnih poslova i naplate i radnog mjesta referenta za pravne poslove, koja razlika iznosi 17.005,82 eura.

6.9.1. Tužitelj da navodi da ga je direktor tuženika uznemiravao na način da je kontrolirao njegove izlaske iz prostorija uprave.

6.9.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da je jedna od osnovnih obveza radnika poštivanje radnog vremena u svezi dolazaka i odlazaka s radnog mjesta, pa ukoliko radnik bez najave ode s radnog mjesta, da je legitimno pravo poslodavca da provjeri iz kojih razloga je napustio radne prostorije. Tuženik da nije postupio na način koji bi se imao smatrati ponižavajućim za tužitelja.

6.10.1. Tužitelj da navodi da mu tuženik nakon 1. rujna 2018. nije davao poslove ili mu je davao vrlo malo poslova.

6.10.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao da su mu od 1. rujna 2018., kada je počeo raditi na radnom mjestu referenta pravnih poslova, poslovi davani "na kapaljku", budući da iz provedenih dokaza proizlazi da su mu davani poslovi i da je obavljao poslove iz opisa njegova radnog mjesta, time da je odbio raditi poslove za koje je smatrao da ne ulaze u opis njegova radnog mjesta ili da su ispod razine njegove stručne spreme.

6.11.1. Tužitelj da navodi da je nakon rasporeda na radno mjesto referenta za pravne poslove smješten u najlošiji ured u potkrovlju i da ga se i na taj način ponižava.

6.11.2. Prvostupanjski sud utvrđuje da kod tuženika postoji ured u potkrovlju, da je nakon 1. rujna 2018. tužitelj smješten u taj ured, da su u toj sobi prije njega radili radili ĆF kao rukovoditeljica, kao i drugi rukovoditelji, pa i ostali zaposlenici, te da smještanje tužitelja u tu sobu ne predstavlja radnju ponižavanja.

6.12. Prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelj nije dokazao navode da direktor tuženika nije s njim razgovarao, da ga nije pozdravljao i da mu je rekao da protiv njega vodi rat do istrebljenja.

6.13. Tužitelj da navodi da ga je direktor tuženika ismijao na jednom od kolegija rekavši da je on podnio tužbu za mobing. Prvostupanjski sud utvrđuje da se nije radilo o radnji ismijavanja tužitelja jer da se na kolegijima tuženika raspravljalo o svemu što se tiče tuženika, to da je evidentno i direktor tuženika imao potrebu iznijeti da je tužitelj podnio tužbu protiv tuženika, pri čemu se nastup direktora tuženika ne može sagledavati kroz prizmu zlostavljanja, već konstatacije.

6.14. Prvostupanjski sud zaključno utvrđuje da tužitelj od strane direktora tuženika nije bio izložen mobingu, koji uključuje dugotrajno, učestalo, ponižavajuće, uvredljivo ponašanje, koje u ovom slučaju nije ostvareno. Naime, direktor tuženika u utuženom razdoblju da nije poduzimao radnje koje bi za cilj imale omalovažavanje i zlostavljanje tužitelja, sve do njegove eliminacije s radnog mjesta. Provedeno medicinsko vještačenje po sudskom vještaku dr. Ivanu Požgainu da potvrđuje činjenicu da je tužitelj imao psihičkih problema i da se liječio, ali ocjenu o tome radi li se o mobingu koji bi za posljedicu imao i takvo oboljenje da može dati jedino sud nakon provedenog postupka, a ne medicinski vještak. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.

7. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenim zahtjevima. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.

8.1. Tužitelj žalbom osporava utvrđeno činjenično stanje smatrajući da je dokazao da je bio podvrgnut mobingu. Ti navodi su neosnovani jer je prvostupanjski sud nakon detaljno provedenog dokaznog postupka u pobijanoj presudi detaljno i pravilno obrazložio zbog čega niti jedan od tužiteljevih opisa navodnog mobinga, ne smatra mobingom.

8.2. Neosnovano tužitelj osporava vjerodostojnost zapisnika sa sjednica kolegija. Naime, ti zapisnici su dostavljani i njemu, kao sudioniku kolegija, a nema dokaza je prigovorio njihovom sadržaju (u smislu da nešto nedostaje ili da je nešto pogrešno navedeno).

8.3. U odnosu na vođenje kolegija i na psovke direktora tuženika na kolegijima, valja reći slijedeće. Ovaj sud je mišljenja da vokabular direktora tuženika kojim se služio na kolegijima zasigurno nije ogledni primjer prihvatljive komunikacije na kolegiju, upravo suprotno. Međutim, ono što je relevantno je da je direktor tuženika na taj način komunicirao sa svim članovima kolegija, a ne samo s tužiteljem, a također iz provedenih dokaza proizlazi da su i raniji direktori tuženika, uključujući i tužitelja, komunicirali praktički na isti način (povišeni tonovi), jedino da su svi puno manje psovali u usporedbi s direktorom ČF (tužitelj da uopće nije psovao). Još jednom se naglašava da ovaj sud ne smatra da je način komunikacije direktora tuženika ogledni primjerak kakva komunikacija treba biti, međutim, psovanje nije nasilje, kako to neosnovano smatra tužitelj i sama činjenica da direktor tuženika psuje u komunikaciji s ostalim zaposlenicima ne predstavlja, sama po sebi, mobing.

8.4. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud nekritički prihvatio iskaze direktora tuženika i svjedokinje ĆF. Pri tome valja reći da je prvostupanjski sud proveo iscrpan dokazni postupak i činjenično stanje je utvrdio pravilnom primjenom odredbe članka 8. ZPP-a. Ukoliko je smatrao da je iskaz svjedokinje ĆF lažan, tužitelj kao pravnik zna da ima mogućnost poduzeti odgovarajuće pravne korake protiv svjedokinje, a nema dokaza da ih je poduzeo.

8.5. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se odnose na njegov rad kod tuženika valja reći da iz dokaznog postupka proizlazi da je direktor tuženika imao dobro mišljenje o tužiteljevom radu (ali je smatrao da nije dobar u donošenju strateških odluka), a i sam tužitelj u žalbi navodi da ga je direktor hvalio. Međutim, za postojanje mobinga irelevantno je kakav je radnik tužitelj i kako njegov rad percipira tuženik.

8.6. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se odnose na opseg posla kojim je bio zadužen, valja istaknuti da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj u kontradikciji sa samim sobom jer je prvo smatrao da postoji mobing jer je zadužen sa većim brojem poslova od onih koje je trebao obavljati prema ugovoru, da bi zatim mobing vidio u činjenici da su mu poslovi davani „na kapaljku“. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da u dodjeljivanju poslova tužitelju ne postoji mobing.

8.7. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se odnose na ukidanje njegovog radnog mjesta valja reći da je to sve učinjeno, kako je pravilno utvrdio prvostupanjski sud, na temelju izmjena i dopuna Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta te Pravilnika o radu, koje su izmjene donesene nakon prethodnog savjetovanja sa sindikalnim povjerenikom uz odobrenje nadzornog odbora tuženika. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je jedini cilj te sistematizacije bio da se njega omalovaži.

8.8. U odnosu na provedeno psihijatrijsko vještačenje prvostupanjski sud je pravilno postupio kada nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Požganina jer je njime vještak izašao iz područja svojih ovlasti i pretvorio se u sud, što nije zadaća vještaka. Činjenica je da se tužitelj liječio zbog stresa i poremećaja prilagodbe, ali to nikako ne znači da je nad njime vršen mobing jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u konkretnom slučaju nije bilo dugotrajnog, učestalog, ponižavajućeg i uvredljivog ponašanja tuženika prema tužitelju, tj. da nije bilo mobinga tuženika nad tužiteljem.

9. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

10. O zahtjevu tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu odlučeno je primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Larisa Gačanin