Republika Hrvatska

Općinski sud u Puli-Pola

Stalna služba u Rovinju-Rovigno

Rovinj, Obala P. Budicin 4

Posl.br. P-449/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, po sutkinji Alessandri Gržinić-Matika u pravnoj stvari tužiteljice UP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matiji Šljiviću, odvjetniku u Rovinju, protiv tužene Erste & Steiermaerkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate , nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 29. listopada 2025. godine, godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 10. prosinca 2025. godine

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 24. travnja 2024. godine.

i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba i dijelovi odredbe Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160 /51400607-5102942094 od 10. travnja 2006., sklopljen između tuženice Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, kao kreditora i tužiteljice UP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnice kredita i AP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao sudužnika i to čl. 7. st. 10. navedenog Ugovora, a kojom se korisnik kredita obvezuje iznos kredita, kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanu, naknade i druge eventualne troškove vratiti uz valutnu klauzulu, po srednjem tečaju Banke za CHF te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja i da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

II. Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužiteljici UP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnove razlike između ugovorenih i plaćenih anuiteta zbog ugovorene ništetne valutne klauzule, iznos od 8.012,59 eura zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,01 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 0,59 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 0,07 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 0,90 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 11,46 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 22,16 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 26,62 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 36,80 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 18,92 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 20,59 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 17,55 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 19,32 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 13,63 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 18,00 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 12,97 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 15,88 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 16,56 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 26,59 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 32,52 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 30,73 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 39,77 eura od 30.9.2015. do isplate;

- na iznos od 46,15 eura od 10.5.2010. do isplate;

- na iznos od 1,42 eura od 19.5.2010. do isplate;

- na iznos od 43,37 eura od 10.6.2010. do isplate;

- na iznos od 70,37 eura od 8.7.2010. do isplate;

- na iznos od 56,21 eura od 10.8.2010. do isplate;

- na iznos od 93,22 eura od 10.9.2010. do isplate;

- na iznos od 75,65 eura od 11.10.2010. do isplate;

- na iznos od 73,88 eura od 10.11.2010. do isplate;

- na iznos od 1,58 eura od 11.11.2010. do isplate;

- na iznos od 94,01 eura od 11.12.2010. do isplate;

- na iznos od 112,22 eura od 10.1.2011. do isplate;

- na iznos od 0,94 eura od 11.1.2011. do isplate;

- na iznos od 91,88 eura od 10.2.2011. do isplate;

- na iznos od 98,62 eura od 11.3.2011. do isplate;

- na iznos od 87,21 eura od 9.4.2011. do isplate;

- na iznos od 111,05 eura od 10.5.2011. do isplate;

- na iznos od 122,93 eura od 10.6.2011. do isplate;

- na iznos od 3,04 eura od 1.7.2011. do isplate;

- na iznos od 129,65 eura od 11.7.2011. do isplate;

- na iznos od 13,79 eura od 1.8.2011. do isplate;

- na iznos od 198,90 eura od 10.8.2011. do isplate;

- na iznos od 10,52 eura od 1.9.2011. do isplate;

- na iznos od 144,01 eura od 9.9.2011. do isplate;

- na iznos od 122,24 eura od 10.10.2011. do isplate;

- na iznos od 120,90 eura od 10.11.2011. do isplate;

- na iznos od 119,98 eura od 9.12.2011. do isplate;

- na iznos od 129,45 eura od 10.1.2012. do isplate;

- na iznos od 135,58 eura od 10.2.2012. do isplate;

- na iznos od 131,50 eura od 10.3.2012. do isplate;

- na iznos od 131,72 eura od 7.4.2012. do isplate;

- na iznos od 133,84 eura od 11.5.2012. do isplate;

- na iznos od 137,68 eura od 8.6.2012. do isplate;

- na iznos od 0,20 eura od 9.6.2012. do isplate;

- na iznos od 132,79 eura od 9.7.2012. do isplate;

- na iznos od 0,10 eura od 10.7.2012. do isplate;

- na iznos od 133,64 eura od 10.8.2012. do isplate;

- na iznos od 126,21 eura od 10.9.2012. do isplate;

- na iznos od 127,10 eura od 10.10.2012. do isplate;

- na iznos od 133,47 eura od 9.11.2012. do isplate;

- na iznos od 131,43 eura od 10.12.2012. do isplate;

- na iznos od 134,91 eura od 10.1.2013. do isplate;

- na iznos od 127,81 eura od 11.2.2013. do isplate;

- na iznos od 124,28 eura od 12.3.2013. do isplate;

- na iznos od 132,30 eura od 10.4.2013. do isplate;

- na iznos od 126,03 eura od 10.5.2013. do isplate;

- na iznos od 0,19 eura od 11.5.2013. do isplate;

- na iznos od 121,06 eura od 10.6.2013. do isplate;

- na iznos od 0,81 eura od 11.6.2013. do isplate;

- na iznos od 116,94 eura od 10.7.2013. do isplate;

- na iznos od 120,62 eura od 9.8.2013. do isplate;

- na iznos od 124,23 eura od 10.9.2013. do isplate;

- na iznos od 129,58 eura od 10.10.2013. do isplate;

- na iznos od 129,21 eura od 11.11.2013. do isplate;

- na iznos od 131,85 eura od 10.12.2013. do isplate;

- na iznos od 0,41 eura od 11.12.2013. do isplate;

- na iznos od 126,90 eura od 10.1.2014. do isplate;

- na iznos od 114,75 eura od 10.2.2014. do isplate;

- na iznos od 116,47 eura od 10.3.2014. do isplate;

- na iznos od 114,87 eura od 10.4.2014. do isplate;

- na iznos od 0,15 eura od 22.4.2014. do isplate;

- na iznos od 112,82 eura od 12.5.2014. do isplate;

- na iznos od 111,77 eura od 10.6.2014. do isplate;

- na iznos od 113,91 eura od 10.7.2014. do isplate;

- na iznos od 0,34 eura od 11.7.2014. do isplate;

- na iznos od 116,47 eura od 8.8.2014. do isplate;

- na iznos od 119,08 eura od 10.9.2014. do isplate;

- na iznos od 0,35 eura od 11.9.2014. do isplate;

- na iznos od 118,48 eura od 10.10.2014. do isplate;

- na iznos od 122,29 eura od 10.11.2014. do isplate;

- na iznos od 123,54 eura od 10.12.2014. do isplate;

- na iznos od 124,07 eura od 12.1.2015. do isplate;

- na iznos od 167,60 eura od 10.2.2015. do isplate;

- na iznos od 0,32 eura od 1.3.2015. do isplate;

- na iznos od 111,14 eura od 10.3.2015. do isplate;

- na iznos od 0,32 eura od 1.4.2015. do isplate;

- na iznos od 108,61 eura od 10.4.2015. do isplate;

- na iznos od 0,32 eura od 1.5.2015. do isplate;

- na iznos od 108,17 eura od 11.5.2015. do isplate;

- na iznos od 0,32 eura od 1.6.2015. do isplate;

- na iznos od 109,83 eura od 10.6.2015. do isplate;

- na iznos od 0,32 eura od 1.7.2015. do isplate;

- na iznos od 109,77 eura od 10.7.2015. do isplate;

- na iznos od 0,32 eura od 1.8.2015. do isplate;

- na iznos od 112,41 eura od 10.8.2015. do isplate;

- na iznos od 0,33 eura od 1.9.2015. do isplate;

- na iznos od 114,23 eura od 10.9.2015. do isplate; sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužiteljici UP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati s osnove razlike između početne glavnice po početnom tečaju u odnosu na glavnicu koja je utvrđena aneksom osnovnog ugovora iznos od 8.311,81 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženici Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, da tužiteljici UP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi parnični trošak u iznosu od 4.828,02 eura, zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope iz čl. 29. st. 8. Zakona o obveznim odnosima za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

Obrazloženje

1. Dana 01. lipnja 2023. godine kod ovoga suda zaprimljena je tužba tužiteljice protiv tužene, radi utvrđenja ništetnosti dijelova odredaba Ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. godine sklopljenog između tužiteljice kao korisnice kredita s jedne strane i tužene kao kreditora s druge strane, a kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa uz zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iz tog potrošačkog ugovora.

1.1. U tužbenoj osnovi tužbe se navodi:

- da je tužiteljica kao korisnica kredita sa tuženicom Erste & Steiermärkische Bank d.d., dana 10. travnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160 / 51400607-5102942094 s valutnom klauzulom u švicarskim francima (dalje CHF) i promjenjivom kamatnom stopom na iznos od 128.000,00 CHF s rokom otplate od 360 mjeseci;

- da je iznos kredita tuženica isplatila u kunama dana 13. travnja 2006. prema srednjem tečaju tuženice za CHF u iznosu od 592.716,80 kuna (1 CHF = 4,630600 kn);

- da je iznos rate (anuiteta) kredita prema početnom otplatnom planu iznosio 618,96 CHF plativo u kunama prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja;

- da je do dana 30. rujna 2015. tužiteljica na ime otplate anuiteta kredita uplatila ukupno 8.079,78 eura / 60.877,21 kn više nego što bi trebala uplatiti da je kroz cijelo vrijeme otplate kredita vrijedio početni tečaj CHF/HRK;

- da je prilikom konverzije kredita u eurski kredit Aneksom broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102942094 od 16. siječnja 2016. godine utvrđen manjak od 2.970,41 eura / 22.380,55 kn;

- da razlika između početne glavnice po početnom tečaju, u odnosu na glavnicu koja je utvrđena na dan konverzije iznosi 5.588,26 eura / 42.104,76 kn, ne računajući manjak utvrđen konverzijom;

- da je u toč. 7. st. 10. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF-u, odnosno korisnik kredita se obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženice za CHF važećem na dan odobrenja žiro-računa tuženice;

- da je predmetni Ugovor tipski ugovor o kojem se nije pregovaralo;

- da tuženica nije obavijestila tužiteljicu o svim parametrima važnim za donošenje valjane odluke, a što je neminovno dovelo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana;

- da je kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, a koja je potvrđena kolektivnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pravomoćno utvrđeno kako je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o kreditima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način što je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača;

- da je revizija tuženice odbijena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. godine;

- da je navedenim pravomoćnim presudama gotovo u potpunosti potvrđena prvostupanjska kolektivna presuda u kojoj je utvrđeno kako je tuženica potpuno izbjegla utjecaj jedne od ugovornih strana (korisnika kredita) na cijenu što je protivno odredbi čl. 247. Zakona o obveznim odnosim (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; u daljnjem tekstu: ZOO);

- da je također utvrđeno, da je gore navedenim postupanjem tuženica postupila protivno čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07; u daljnjem tekstu: ZZP/03), odnosno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, 41/2014, u daljnjem tekstu: ZZP/07);

- da se presude temelje na Direktivi Vijeća EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, koja je temeljni akt donesen s ciljem usklađivanja zakona i drugih propisa država članica koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača;

- da je navedena Direktiva putem bogate sudske prakse Europskog suda dovela do visoke razine zaštite prava potrošača pri čemu je praksa Europskog suda razjasnila tumačenje osnovnih pojmova, zahtjeva i načela kao i provođenje testa kontrole nepoštenosti;

- da su utvrđenja iz gore navedene presude obvezujuća i u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014; u daljnjem tekstu: ZPP) kojim su proširene subjektivne granice pravomoćnosti presude;

- da se sukladno navedenom članku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama radi naknade štete pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivne presude;

- da tužiteljica smatra da Sud, uzimajući u obzir utvrđenje iz postupka pokrenutog radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, može deklaratorno utvrditi ništetnost odredbe toč. 7. st. 10. Osnovnog ugovora, te da tuženica ne može nanovo u ovome postupku osporavati utvrđenja iz kolektivne presude (navedeno stajalište da potvrđuje i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. godine);

- da je ugovorom ugovorena valutna klauzula u CHF-u, a da prethodno tužiteljica nije obaviještena kako ova odredba utječe na njezina prava i obveze;

- da umjesto da tuženica tužiteljicu upozna sa svim važnim činjenicama koje se tiču ovog pitanja, tuženica je uvjerila tužiteljicu da je ugovaranje valutne klauzule za nju najpovoljnije;

- da je opće poznata činjenica da su poslovne banke, uključujući i tuženicu, reklamirale kredite u CHF-u kao akcijske dovodeći na taj način potencijalne korisnike u zabludu;

- da tuženica nije obavijestila tužiteljicu o predvidivom rastu CHF-a unatoč činjenici da je gore navedenim kolektivnim presudama utvrđeno da je tuženica bila upoznata s predvidivom aprecijacijom CHF-a prema kuni već suprotno tome tuženica je prezentirala tužiteljici CHF kao stabilnu valutu kojoj se ne predviđa rast;

- da se tuženica nije zadužila u CHF-u, niti je kupila CHF kako bi tužiteljici isplatila pozajmljeni iznos novca pa samim time nije bila opravdana niti primjena valutne klauzule;

- da je tuženica nesavjesno postupala prema tužiteljici jer ju je propustila informirati o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, uz rizik da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u i da je rast CHF-a vrlo vjerojatan, te je također propustila informirati tužiteljicu o riziku istovremenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je sve u konačnici utjecalo na ukupnu cijenu kredita;

- da tužiteljica nije financijski stručnjak koji je mogao ili morao predvidjeti kretanje CHF- a ili znati da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF;

- da je tuženica povrijedila načelo jednake vrijednosti činidaba, a odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorila sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule;

- da su cilj i svrha valutne klauzule iz ZOO-a uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, a takav cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj, stoga, je grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba;

- da je odredbom čl. 21. ZOO-a propisano da kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo;

- da valutna klauzula, kako je navedena u predmetnom ugovoru, protivna je načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba, načelu zabrane prouzročenja štete,

- da je tužiteljica bila svjesna svih rizika zaključenja spornog ugovora, nikad ga ne bi sklopila;

- da je odredbom čl. 84. ZZP/03, propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su jasne, lako razumljive i lako uočljive;

- da navedene odredbe o valutnoj klauzuli nisu jasne i lako razumljive jer se ne mogu promatrati samo na gramatičkoj razini, a na smislenoj razini, navedena odredba nije razumljiva uzevši u obzir da pri ocjeni razumljivosti treba uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnim u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu;

- da u ugovoru moraju biti objašnjeni na transparentan način razlozi ugovaranja određenog mehanizma, a potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupni trošak kredita;

- da tužiteljica na temelju sklopljenog ugovora, a niti na temelju dobivenih informacija od banke, nije mogla predvidjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule u CHF-u koja zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje su u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženici;

- da je tuženica kao sastavljač ugovora maksimalno zaštitila svoju ugovornu poziciju;

- da osim ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ugovorena su višestruka sredstva osiguranja vraćanja kredita i nametnuta obveza plaćanja svih troškova i na taj način ukupan rizik ovog poslovnog odnosa tuženica je prenijela na tužiteljicu;

- da su tako u toč. 11. st. 1. Ugovora nametnute tužiteljici obveze davanja jedne vlastite bianco mjenice, davanje izjave suglasnosti o zapljeni pljenidbe primanja te založno pravo u korist tuženice na nekretnini tužiteljice;

- da je u toč. 11. st. 2. Ugovora tužiteljica dala suglasnosti da se sva kunska ili devizna sredstva tužiteljice, a koja se nalaze na depozitnim računima tuženice, bez prethodne obavijesti ili suglasnosti mogu koristiti za naplatu svih dospjelih obveza zajedno s nastalim troškovima;

- da je u toč. 11. st. 3. Ugovora propisano da je tužiteljica obvezana, ukoliko tijekom važenja Ugovora budu pozitivnim propisima uvedeni novi instrumenti osiguranja plaćanja, položiti takve instrumente u korist tuženice;

- da sve navedeno upućuje na zaključak o nejednakosti položaja stranaka i dominaciji tuženice u ovom ugovornom odnosu;

- da je tuženica sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ponudila tužiteljici mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR, a tužiteljica je prihvatila takav prijedlog te je dana 16. siječnja 2016. sa tuženicom zaključila Aneks ugovora kojim je izvršena konverzija kredita u valutu EUR;

- da cilj Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije bio obeštećenje korisnika kredita denominiranih u švicarskim francima već pokušaj izjednačenja te skupine potrošača s potrošačima čiji su krediti bili denominirani u eurima, jer niti jednom odredbom predmetne izmjene zakona nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u;

- da je Aneksom ugovora o kreditu reguliran samo ugovorni odnos za razdoblje nakon konverzije, njima nije rješavano pitanje tečajnih razlika za razdoblje do konverzije, a što je predmet ovog tužbenog zahtjeva;

- da u provedenoj konverziji tuženica nije priznala tužiteljici ikakvu preplatu nastalu kao posljedicu ugovaranja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF valuti, već je utvrdila manjak u iznosu od 2.970,41 eura / 22.380,55 kn;

- da je u vrijeme zaključenja Aneksa ugovora nije još bila donesena odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF;

- da ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom izrade prijedloga konverzije od strane tuženice, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji;

- da je posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih kolektivnih presuda VTS RH, odnosno utvrđenje ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje);

- da je s obzirom na navedeno, razlika između početne glavnice po početnom tečaju, u odnosu na glavnicu koja je utvrđena na dan konverzije iznosi 5.588,26 eura / 42.104,76 kn te da se navedenom iznosu treba pribrojati utvrđeni manjak od 2.970,41 eura / 22.380,55 kn čime se dobiva ukupan iznos tražbine na ime stjecanja bez osnove, s osnova razlike glavnice od 8.558,67 eura / 64.485,31 kn;

- da su ništetnost ugovora i posljedice ništetnosti regulirane čl. 322. do 329. ZOO-a;

- da zbog opisane promjene tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a sve na temelju ništetne odredbe Osnovnog ugovora, posljedično je mijenjan i svaki iznos anuiteta;

- da tužiteljica na temelju ništetne odredbe Ugovora i čl. 1111. ZOO-a, ovom tužbom potražuje razlike stvarno plaćenih kunskih anuiteta i kunskih anuiteta prema prvom otplatnom planu (uz primjenu početnog tečaja CHF), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na razliku anuiteta od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta kredita pa do isplate, kao i utvrđeni manjak Aneksom ugovora i razliku između početne glavnice po početnom tečaju, u odnosu na glavnicu koja je utvrđena na dan konverzije;

- da je ukupna novčana tražbina tužiteljice na ime stjecanja bez osnove u ovom predmetu iznosi ukupno 16.638,45 eura / 125.362,52 kn.

1.2. Slijedom svega navedenog, predlaže se sudu utvrditi ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 10. travnja 2006. godine te naložiti tuženoj isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz švicarski franak koji zahtjev je inicijalno u tužbi iznosio 8.079,78 eura uz tražbinu razlike glavnice u iznosu od 8.558,67 eura, da bi nakon provedenog vještačenja tužiteljica uskladila (neznatno smanjila) tužbeni zahtjev u visini tražbine iz točaka II. i III. izreke ove presude.

2. U odgovoru na tužbu od 25. rujna 2023. godine (list 139-150) tužena se očitovala na navode iz tužbe osporavajući osnov i visinu tužbenog zahtjeva uz isticanje: prigovora mjesne nenadležnosti, prigovora nedostatka pravnog interesa, prigovora nedostatka aktivne legitimacije, prigovora radi prijeboja (manje plaćeni iznosi s osnove tečaja), prigovora zastare uz osporeni status potrošača tužitelju, a sve uz slijedeće navode:

- da je čl. 16. Ugovora o kreditu broj 24022006-1031262160/51400607-5102942094 od dana 10. travnja 2006. godine za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke čime da su ugovorne strane potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. ZPP-a;

- da sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci;

- da tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navedene preplate koje su vršene po ovom kreditu iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba, između ostalog i pravna osoba Komunalni servis d.o.o. te bi stoga tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose koje je sam vršio kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan;

- da sukladno odredbi čl. 161. ZOO-a obvezu može ispuniti dužnik ili treća osoba, a vjerovnik je ispunjenje dužan primiti od treće osobe ako je dužnik s time suglasan ali i bez njegova znanja, pa obzirom da se tužitelj nije usprotivio plaćanju izvršenom od strane trećih osoba, tužena ni je imala razlog odbiti odnosno vratiti uplate izvršene od strane trećih osoba;

- da u slučaju postavljanja zahtjeva za povrat stečenog bez osnove, isti ima pravo postaviti samo treća osoba koja je uplatu izvršila, jer u konkretnom slučaju u odnosu na predmetne uplate, tužena ništa nije stekla bez osnove od strane tužiteljice, već eventualno kada bi se radilo o stjecanju bez osnove takvi iznosi bili bi stečeni od strane trećih osoba;

- da stoga tužiteljici nije pravno dopušteno, a i moguće, potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja nego i od strane drugih osoba pa tužbu tužiteljice treba odbaciti u tom dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije, a podredno odbiti;

- da se predmetni ugovor ne može smatrati potrošačkim kreditom u smislu odredaba ZZP i ZPK jer je zapravo riječ o kreditu čija je namijena bila kupnja nekretnine na adresi u [adresa] na kojoj adresi je prijavljen [obrt] u vlasništvu ŠP, a ranije prijavljen i uslužni [obrt], u vlasništvu ŠP, što ukazuje na zaključak da je kredit ugovoren s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti, a slijedom čega se tužiteljica ne može smatrati potrošačem sukladno citiranim zakonskim odredbama;

- da odredba čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti;

- da kako je namjena predmetnog kredita bila kupnja poslovnog prostora za obavljanje obrta, tužiteljica nije potrošač u smislu odredbi ZZP te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona;

- da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužiteljici;

- da su sklapanjem Aneksa broj 1 ugovora o kreditu dana 16. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama ZID ZPK parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR;

- da je VSRH nakon odluke suda EU C-567/2020 od dana 05. svibnja 2022. godine i rješenja posl.br. Gos-1/2019 konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o kreditu prema odredbama ZID ZPK tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovom za potraživanje bilo kakvih iznosa s osnove potraživanja tečajne razlike i kamata;

- da je VSRH u oglednom postupku rješenjem posl.br. Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine zauzeo jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka/aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZID ZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH;

- da prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZID ZPK/15 poseban zakon u odnos na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15;

- da VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije bilo iz razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZID ZPK/15;

- da je Sud EU odlukom od 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20 iznio stav da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor pa eventualan povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može biti uređen odredbama Direktive (nemogućnost primjene Direktive ratione temporis obzirom na stupanje Republike Hrvatske u EU tek 2013. godine, a Direktiva 93/13 je donesena u travnju 1993. godine);

- da je Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen dana 10. travnja 2006. godine, dakle prije pristupanja Republike Hrvatske EU dana 1. srpnja 2013. godine, stoga jasno proizlazi neprimjenjivost Direktive 93/13 na predmetni osnovni ugovor;

- da prema shvaćanju Suda EU, Direktiva 93/13 se primjenjuje na dodatak/aneks originalnom ugovoru s obzirom na to da je taj dodatak, koji je također doveden u pitanje u glavnom postupku, sklopljen nakon datuma pristupanja Republike Hrvatske u EU;

- da je ključan zaključak Suda EU da je Aneks ugovora o kreditu (čiji je sadržaj odraz prisilnih odredaba nacionalnog prava) isključen od ispitivanja nepoštenosti (pozivanjem na članak 1. stavak 2. Direktive 93/13), a sve ovo Sud EU zaključuje argumentirajući da je cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut, a ovaj zaključak naslanja se na argumentaciju Vrhovnog suda Republike te se smatra da je Aneks valjan;

- da primjena Direktive 93/13/EEZ na pitanje obeštećenja s naslova osnovnog ugovora je isključena u ovoj pravnoj stvari budući da je došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa o kojem ugovornom odnosu su potrošači mogli slobodno odlučiti da li će stupiti u njega ili neće, a što se upravo dogodilo u konkretnom slučaju sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu;

- da je VSRH u oglednom postupku zauzeo pravno shvaćanje da uslijed sklapanja Aneksa sporne ugovorne odredbe više ne postoje pa stoga tužitelj ne može osnovano isticati ništetnost obzirom da je upravo sklapanjem Aneksa stvorena nova pravna osnova plaćanjima izvršenim od strane tužitelja;

- da za razliku od tuženika koji je bio dužan ponuditi sklapanja Aneksa s točno određenim bitnim sastojcima u roku i po proceduri propisanoj prisilnim propisom (ZIDZPK/15), tužitelj nije morao pristati na sklapanje ponuđenog Aneksa već je mogao nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima;

- da je Izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF tuženik izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c. ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d. ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju;

- da je cilj ZIDZPK/15 bio osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR;

- da je dana 9. srpnja 2020. godine Sud EU objavio svoju odluku u predmetu C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti;

- da je u navedenom predmetu u glavnom postupku pred Sudom EU bilo riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate;

- da je u upućenom zahtjevu Sudu EU postavljeno sljedeće pitanje: "Da li u područje primjene Direktive ulazi ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, ali koja odražava pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih strana, ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja?";

- da je odgovarajući na prethodno pitanje, Sud EU prije svega podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive;

- da je zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva;

- da primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

- da je upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos-1/2019;

- da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR-e podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e;

- da je način izračuna konverzije propisan čl. 19.c ZID ZPK, dok je odredbom čl. 19.d propisan postupak informiranja, tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK;

- da je izračun konverzije predmetnog kredita s valutnom klauzulom u CHF tuženik izvršio sukladno kogentnim zakonskim odredbama sadržanim u čl. 19. c ZIDZPK/15 te izradio kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji je u skladu s odredbama iz čl. 19. d ZIDZPK/15 učinio dostupnim tužitelju;

- da je tuženik bio obvezan postupiti po navedenom Zakonu te na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke;

- da se u odnosu na tužbeni zahtjev isplate razlike glavnice ističe prigovor zastare s obzirom da je od dana kada je konverzija izvršena 16. siječnja 2016. godine, do dana podnošenja tužbe proteklo više od pet godina;

- da su sklapanjem Aneksa od 16. siječnja 2016. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni iznos i valuta kredita te je tako na dan 30. rujna 2015. godine člankom 5.2. Aneksa broj 1. utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 71.868,66 eura;

- da je tužiteljica pristala na sklapanje Aneksa broj 1. kojim je sporazumno odredila uvjete kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. godine pa nadalje te stoga tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 8.558,67 eura / 64.485,31 kn, a za koji iznos je navodno eurska (kunska) protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog

CHF kredita obračunata po početnom tečaju;

- da se za zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima u smislu odredbe čl. 118. ZZP, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO, kojima je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a slijedom čega cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena 01. lipnja 2023. godine tužena ističe kako je prošao zastarni rok od tri godine od plaćanja koje je tužiteljica vršila, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari;

- da tuženik smatra da su odluke VS RH od 03. rujna 2019. godine posl.br. Rev-2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka VTS RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, u dijelu kojim se utvrđuje da su banke povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, nepravilne i nezakonite, što da potvrđuju i odluke Suda EU u predmetima C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima;

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom ou odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo;

- da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF-u bila razumljiva te je tužitelj bio svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takve odredbe;

- da je sam VTS (a kako je to potvrđeno i odlukom VSRH-a) istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu;

- da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, jer je tuženik informacije objavljivao u reklamnim materijalima i oglasima;

- da je tuženik potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavao i uručivao obrasce u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama, a u svim poslovnicama Banke svakodnevno je bilo moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke;

- da je tuženik tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina: jasno i nedvojbeno istaknutom posebnom odredbom "valutna klauzula" u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju Erste Banke za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta uslijed promjene tečaja, odnosno da informacije pojma valutne klauzule su objavljene u tekstu naslovljenom: "informacije, pojam, valutna klauzula i rizici", a isto objašnjeno i u brošuri Hipotekarni krediti uz prilog grafičkog prikaza kretanja tečaja CHF, EUR i USD;

- da iz svega navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak;

- da tuženik niti je ostvario, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sama zadužena u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF, a tome govori u prilog i činjenica da banka ne bi smjela imati obvezu u devizi, a potraživanje u kunama;

- da odnos obveza i potraživanja u stranim valutama u bankarskom poslovanju je strogo reguliran i kontroliran od strane Hrvatske Narodne Banke (dalje HNB) koja je, svojom Odlukom o ograničavanju izloženosti kreditnih institucija valutnom riziku (NN 38/2010 i 62/2011) u čl. 8. propisala da je kreditna institucija dužna krajem svakoga dana uskladiti svoju ukupnu otvorenu deviznu poziciju (razliku između potraživanja i obveza u pojedinoj valuti);

- da je i banka imala obveze u CHF-u te da stoga nije imala niti ima bilo kakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita pa i slučaju kada bi se valutna klauzula utvrdila ništetnom kako to predlaže tužitelj, to nikako ne bi značilo da banka gubi navodno stečeni ekstra profit, nego štoviše da ona kao kreditor snosi izravan gubitak na tečajnim razlikama jer ona i dalje i sama ima kreditnu obvezu prema svojim vjerovnicama;

- da tuženik smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu;

- da je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik, a osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod banke tako i općenito, a takve obavijesti je banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano;

- da su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja;

- da je svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita, a isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta;

- da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak bila nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu već je ona jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama;

- da je u cijelosti pravno neutemeljen zahtjev tužitelja na dosudu zakonskih zateznih kamata tekućih od svake uplate anuiteta izvršene sukladno navodno ništetnim odredbama predmetnog ugovora o kreditu pa čak i kada bi stajalište prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i bilo točno;

- da je sukladno odredbi č l. 214. ZOO-a propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva;

- da sukladno mišljenju Građanskog odjela VSRH iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva;

- da tuženik ističe i prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.196,90 kuna odnosno 291,58 eura (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja);

- da se kod izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uzeti u obzir i uračunati iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativna razlika s osnove valutne klauzule i to neovisno o tome je li tuženik istakao bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

2.1. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane uz naknadu parničnog troška.

3. Podneskom od 09. siječnja 2024. godine tužitelj se očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženice uz slijedeće navode:

- da je neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti bez obzira na to što je nesporno čl. 16. Ugovora o kreditu ugovorena mjesna nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženice;

- da u gore navedenoj ugovornoj odredbi se nisu vodili pojedinačni pregovori te je ista sastavljena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pa takva odredba sukladno čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ima se smatrati nepoštenom, a što da je potvrđeno i kroz praksu Europskog suda u presudi donesenoj 27. lipnja 2000. godine u spojenim predmetima C-249/98 do C-244/98;

- da je naslovni sud mjesno nadležan sukladno čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju sukladno kojoj odredbi u sporovima koji nastanu u svezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište;

- da čak i kada se ne bi moglo smatrati da je u ovoj pravnoj stvari nadležan sud mjesta prebivališta potrošača, tužiteljica smatra da i dalje ne bi bio nadležan Općinski sud u Rijeci već Općinski sud u Puli-Pola, sukladno čl. 59. ZPP-a ali i čl. 19.l st. 1. ZPK;

- da je predmetna ugovorna odredba ništetna sukladno čl. 81. st. 1. i 2. ZZK/03 jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te sukladno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

- da je odredba o prorogaciji mjesne nenadležnosti sročena od strane tuženice, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta i time bitno sebi umanjujući troškove dok bi uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena, takva bi ugovorna odredba za tužiteljicu izazvala troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih strana;

- da u odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljica ističe da uplate koje je vršio Komunalni servis d.o.o. odgovaraju uplatama njezina poslodavca i to na način da je od plaće tužiteljice ustegnut dio koji je izravno uplaćen tuženoj radi otplate anuiteta kredita, a sve sukladno čl. 11. Ugovora o kreditu u kojem je kao instrument osiguranja vraćanja kredita predana i Izjava suglasnosti o zapljeni plaće;

- da stoga kako se radi o dijelu plaće koji je pripadao tužiteljici, jasno je kako i svako stjecanje bez osnove od strane tužene ide na štetu tužiteljice, a ne njezinog poslodavca pa upravo tužiteljici kao korisnici kredita, koja i ima obvezu njegova plaćanja pripada pravo zahtijevati navedenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove;

- da osim toga tuženica je sve uplate na ime kredita proknjižila i prihvatila pa je pozivanje tuženice na nužnost osobnog plaćanja potpuno bespredmetno jer ugovorom o kreditu nije ugovoreno osobno plaćanje kreditnih rata no, u svakom slučaju prigovor je neosnovan;

- glede osporenog svojstva potrošača tužiteljici iz razloga što je na istoj adresi na kojoj je kupljen stan sredstvima stambenog kredita ŠP prijavio obrt za čišćenje, tužiteljica smatra apsurdnom tvrdnjom prije svega jer predmetna osoba ni je korisnik kredita niti je jamac ili sudužnik, a osim toga obrt koji se spominje otvoren je tek 2020. godine, što je 14 godina nakon što je sklopljen ugovor o kreditu i 5 godina nakon sklopljenog aneksa ugovora o kreditu;

- da pored toga da se u kojem slučaju radilo o poslovnom kreditu isti bi se odobravao po sasvim različitim kriterijima što ovdje nije slučaj jer je kredit odobren radi kupnje kuće, a ne poslovnog prostora, a suprotno tome teret je dokazivanja na tuženoj;

- da su neosnovani navodi tužene kako presuda VTS u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača nije primjenjiva u ovom sporu, kako je i sam Vrhovni sud RH u odluci posl.br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. godine zauzeo stav po pitanju učinka presude VTS da je sud vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a;

- da je odluka VTS pravomoćna i obvezujuća pa je osnova i za ovu pravnu stvar utvrđena kolektivnom presudom, a u ovom pojedinačnom slučaju treba utvrditi visinu preplaćenih iznosa;

- da u ovom postupku nema potrebe provoditi daljnje dokaze radi utvrđenja ništetnosti opet istih odredbi jer su utvrđenja iz gore navedene presude obvezujuća i u ovoj pravnoj stvari sukladno čl. 502.c ZPP-a pa tužena ne može nanovo i u ovom postupku tražiti utvrđenja iz spomenute presude;

- da osporeno pravo na isplatu razlike nedospjele glavnice je neosnovano jer je ono rezultat ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te predstavlja preplatu upravo po tom osnovu, poput prava na isplatu razlike između pojedinih mjesečnih anuiteta;

- da predmet ove tužbe nije utvrđenje ništetnosti konverzije i Aneksa ugovora o kreditu već isključivo isplata s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru, a isplata razlike glavnice nije izravno povezana s provedenom konverzijom već je isključivo rezultat stjecanja bez osnove koje postoji na strani tužene iz razloga što je nedospjela glavnica na dan konverzije bila znatno veća primjenom valutne klauzule, nego li bi ista iznosila da se od početka otplate kredita primjenjivao isključivo početni tečaj;

- da u odnosu na prigovor zastare tužiteljica ističe da se u ovoj pravnoj stvari ne radi o naknadi štete nego stjecanju bez osnove pa se ima primijeniti petogodišnji zastarni rok sukladno čl. 225. ZOO-a;

- da je tijek zastare prekinut podnošenjem kolektivne tužbe u postupku pred Trgovačkim sudom u zagrebu posl.br. P-1401/12 i počeo je ponovno teći pravomoćnošću presude;

- da je presuda VTS posl.br. Pž-6632/17 donijeta dana 14. lipnja 2018. godine kada je pravomoćno utvrđeno kako su odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banaka i odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, kao takve ništetne;

- da je upravo toga dana 14. lipnja 2018. godine tužiteljica kao korisnica kredita došla u situaciju zahtijevati povrat onoga što je preplatila temeljem tih ništetnih odredaba;

- da je tužiteljica podnijela tužbu 01. lipnja 2023. godine pa niti jedan dio potraživanja koji je predmet ovoga postupka nije zastario;

- da svi navodi tuženice o okolnostima pružanja informacija o uvjetima kreditiranja i navodnog vođenja pregovora niti su relevantni niti su točni jer pojedinačnim utvrđenjima informiranosti tužiteljice ruši se smisao kolektivne zaštite kako je presudom povodom kolektivne tužbe već pravomoćno utvrđeno da potrošači nisu bili valjano informirani;

- da se osporavaju i navodi tužene o nepostojanju "ekstra profita" banke kao i osporeni tijek zateznih kamata od dana plaćanja pa do isplate jer da se tuženica ne može smatrati nepoštenim stjecateljem jer istina je upravo suprotna;

- da je neosnovan i prigovor radi prijeboja to se ističe prigovor zastare potraživanja tuženice kako ona nije potrošač te se na nju ne može odnositi kolektivna zaštita, pa za istu nije nastupio prekid zastare potraživanja zbog pokretanja kolektivnog spora;

- da čak i kada potraživanje tuženice ne bi bilo u zastari, ista ne bi imala pravo na zatezne zakonske kamate od dospijeća svakog pojedinog anuiteta jer se tužiteljica ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, za razliku od tuženice koja je bila jako dobro upoznata s makroekonomskom prilikom i očekivanoj aprecijaciji tečaja CHF u odnosu na HRK pa stoga da potraživanje tuženice nema nikakve osnove, a posebno tijek zateznih kamata, jer tužiteljica nije nepošten stjecatelj stoga se predlaže odbiti prigovore tuženice i usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Podneskom od 22. siječnja 2024. godine (list 437-449) tužena ustraje u iznesenom prigovoru mjesne nenadležnosti naslovnog suda pozivom na sklopljeni sporazum o mjesnoj nadležnosti iz čl. 16. Ugovora o kreditu, a temeljem odredbe čl. 70. ZPP-a. Osporava se primjena odredbe čl. 59. ZPP-a u odnosu na tuženu jer bi to došlo u obzir samo u slučaju da je njegova poslovna jedinica upisana u sudski registar to konačno osporava i primjenu odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK jer da se ta predmetna odredba koja se primjenjuje od 01. siječnja 2010. godine odnosi samo na pitanje međunarodne nadležnosti. U odnosu na osporen status potrošača tužiteljici ukazuje se da se taj status ne presumira već se u svakom konkretnom slučaju treba utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor pri čemu da je teret dokaza te činjenice na tužiteljici. Vezano za prigovor zastare i na poziv tužiteljice iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (Su-IV-47/2020) ukazuje se da to pravno shvaćanje nije obrazloženo niti je iz tog jasno na koje bi se točno situacije to odnosilo stoga tuženica i dalje smatra da se ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koje je tužiteljica vršila po navodno uvećanim anuitetima, a sve u smislu odredbe čl. 118. ZZP-a i u svezi čl. 230. ZOO-a. Osporava se i dalje tijek zateznih kamata na preplaćene iznose, a sve vezano i za pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH koje odstupa od općih pravila obveznog prava, a to je da zastarni rok počinje teći idućeg dana nakon dana dospjelosti, što je i bila dosadašnja praksa VSRH. Istaknuti prigovor radi prijeboja da je uvjetni procesnopravni prigovor kojim tužena ne tvrdi da je tužiteljeva tražbina postojala ili da postoji nego tužena ističe uvjetno postojanje svoje tražbine ukoliko sud ocijeni osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, te u tom slučaju tužena zahtjeva od suda da presudom izvrši prijeboj tih uzajamnih tražbina. Osporava se i prigovor zastare istaknutom od strane tužiteljice u pogledu prigovora radi prijeboja, to se ističe da tuženičin prigovor nije u zastari iz razloga što je odredbom čl. 198. ZOO-a jasno propisano da se dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u času kada su se stekle pretpostavke prijeboja. Slijedom svega navedenog predlaže se sudu uvažiti prigovore tužene i odbiti tužiteljičin zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

5. Radi utvrđenja relevantnih okolnosti za presuđenje ove pravne stvari, sud je proveo slijedeće dokaze:

- čitanjem Ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. godine (list 13-20);

- uvidom u otplatne planove za kredit (list 23-30, 39-43, 46-49, 53-56, 59-62, 65-68);

- čitanjem obavijesti o povećanju kamatne stope (list 31-38, 44-45, 51-52, 57-58, 63- 64);

- uvidom u pregled prometa po kreditu (list 69-84 i 281-291);

- čitanjem Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2016. godine (list 85-90);

- uvidom u obavijest o izračunu konverzije kredita i otplatni plan (list 254-261, 266);

- čitanjem obračuna naknade za bankarske usluge (277);

- čitanjem pisanog nalaza i mišljenja vještaka Marina Rameše, dipl. oec. (list 627-644).

- saslušanjem tužiteljice na ročištu od 13. rujna 2024. godine (list 655-656);

- saslušanjem vještaka Marina Rameše, dipl. oec. na ročištu od 13. rujna 2024. godine (list 656-658).

6. Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

7. Prigovor mjesne nenadležnosti nije osnovan.

7.1. U odnosu na mjesnu nadležnost nije sporno da su ugovorne strane odredbom čl. 16.7. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorile za eventualne sporove iz tog ugovora nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. S obzirom na ugovorenu mjesnu nadležnost, uvažavajući činjenicu da se prema tvrdnjama tužiteljice radi o potrošačkom sporu, ovaj sud je obvezan ispitati je li prorogacijska klauzula valjano ugovorena. Navedeno, iako tužiteljica nije u tužbi istaknula prigovor nevaljanosti prorogacijske klauzule, jer već činjenica da je tužbu podnio ovom prvostupanjskom sudu, a ne onome čija je nadležnost ugovorena, a iz činjeničnih navoda tužbe proizlazi da se radi o potrošačkom sporu, upućuje na potrebu ispitivanja valjanosti ove ugovorne odredbe.

7.2. Obveza nacionalnih sudova da ex offo ispita nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama koja obveza proizlazi iz presude suda Europske unije od 27. lipnja 2000. godine, Oceano Grupo Editorial SA. i Salvat Ediotres SA. protiv Rocio Murciano Quinetoro i drugi, spojeni predmeti C-240/98 i C-244/98, ECLI: EU: C: 2000: 346.

7.3. U podnesku tužiteljice od 09. siječnja 2024. godine ista se očituje na prigovor mjesne nenadležnosti tuženice kao neosnovanim uz osnovni razlog da se o toj navedenoj odredbi iz čl. 16.7. Ugovora nisu vodili pojedinačni pregovori te je ista stavljena na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Takva se odredba sukladno čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ima smatrati nepoštenim. Navedeno da je potvrđeno i kroz praksu Europskog suda u naprijed navedenim spojenim predmetima iz točke 8.2. ovoga obrazloženja, u kojoj je Europski sud u paragrafu 24. Presude naveo kako: "Proizlazi da se klauzula o nadležnosti koja je uključena u ugovor između potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluga u smislu Direktive, a da se o njoj nisu vodili pojedinačni pregovori te kojom se isključiva nadležnost prenosi na sud u čijoj je mjesnoj nadležnosti glavno mjesto poslovanja prodavatelja robe ili pružatelja usluga mora smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive utoliko što, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora.“ Predmetna odredba direktive, implementirana je i u čl. 81. st. 1. do 4. ZZP/03.

7.4. U kontekstu ugovorene nadležnosti suda, valja istači sadržaj odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP/03), kojim je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, kojim je propisano da ukoliko stranke o ugovornoj odredbi nisu pojedinačno pregovarale, već je unaprijed formulirano od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj te je prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, samim tim nepoštena odredba je prema tome i ništetna. Člankom 82. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81. tog Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom (…). Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

7.5. U konkretnom slučaju tužiteljica je potpisala ugovor s tuženom kojeg je tužena unaprijed formulirala i ponudila njegovo sklapanje uz prihvaćanje svih uvjeta sadržanih u Ugovoru o kreditu, a ona kao korisnica kredita nije imala utjecaja na njegov sadržaj. Navedeno proizlazi iz njezina stranačka iskaza kada navodi da je prihvatila kako osnovni ugovor tako i konverziju onako kako je bilo ponuđeno i ništa nije mogla prigovarati ni pregovarati jer je vjerovala banci. Prema stavu ovoga suda, a uzimajući u obzir sve okolnosti prilikom sklapanja Ugovora, u konkretnoj situaciji odredba o prorogaciji mjesne nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, s obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je sročena od strane banke, ovdje tužene sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz Ugovora povjeri isključivo sudu svog sjedišta te si time ostvari pogodnosti i bitno manje troškove. Uzimajući u obzir udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice od suda čija je nadležnost ugovorena (cca. 100 km) i vrijednost spora, takva bi ugovorna odredba za tužiteljicu izazvala veće troškove dolaska na sud, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka, pa je stoga odredba o mjesnoj nadležnosti nepoštena i kao takva ništetna.

7.6. Konačno, na što ukazuje i tužiteljica u svome podnesku u slučaju da među strankama nije ugovorena valjana prorogacijska klauzula, mjesnu nadležnost ovoga suda moguće je zasnovati na temelju odredbe čl. 19.l st. 1. ZPK kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenom odredbom nije propisana isključivo međunarodna nadležnost, već (istovremeno) i mjesna nadležnost sudova, kako jasno proizlazi iz njenog sadržaja, a koja je stupila na snagu 30. rujna 2015. godine. Konačno i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci posl.br. Gr-1-1433/2019-2 od 11. prosinca 2019. godine iznio pravno shvaćanje prema kojem je za spor u vezi s ugovorom o kreditu u smislu čl. 19.l ZPK mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (točka 7. st. 10. Ugovora) sklopljenog između stranaka 10. travnja 2006. godine te restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom se glavnica kredita veže uz CHF.

9. U ovoj pravnoj stvari među strankama nije sporno:

- da su stranke u postupku sklopile Ugovor o kreditu dana 10. travnja 2006. godine u poslovnici banke tužene u [adresa] za iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 128.000,00 CHF-a sa rokom otplate 360 mjeseci s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom od 4,55% godišnje;

- da su stranke sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu dana 16. siječnja 2016. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, a na temelju pismenog prihvata izračuna konverzije od strane tužitelja kao korisnika kredita kojim Dodatkom se regulira konverzija kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u HRK s valutnom klauzulom u EUR;

- da je u čl. 5.2. Aneksa broj 1 utvrđena nedospjela glavnica kredita u ukupnom iznosu od 71.868,66 eura, a u točki 5.3. Aneksa utvrđen manjak u iznosu 2.970,41 eura;

10. Sporno je među parničnim strankama:

- da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi udruge "potrošača Franak" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7192/2013 od 13. lipnja 2014. godine, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatska posl. br. Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019. godine;

- da li se predmetni Ugovor o kreditu nakon zaključenju Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu od 16. siječnja 2016. godine primjenjuje i da li su pobijane odredbe Ugovora u tužbi nepoštene i ništetne;

- da li je tužiteljica aktivno legitimirana za tražbinu svih preplaćenih anuiteta po osnovi ništetnih odredbi;

- da li tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, i da li/i koji iznos obeštećenja joj pripada;

- da li tužiteljica ima status potrošača;

- da li je osnovan prigovor zastare.

11. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, koji tužena opravdava činjenicom da je iz pregleda prometa po spornom kreditu razvidno da su uplate mjesečnog anuiteta vršene i od strane pravne osobe Komunalni servis d.o.o., isti sud cijeni neosnovanim. Naime nesporno je da u drugom stupcu tabelarnog pregleda prometa po spornom kreditu pravna osoba Komunalni servis d.o.o. je evidentirana kao uplatitelj mjesečnih anuiteta po osnovi te partije kredita međutim, isto tako razvidno je i to (list 69-83) da uz naznaku uplatitelja je evidentirano da to isti čini iz plaće tužiteljice UP, a što ista i tvrdi. Stoga, neosnovani su navodi tuženice da bi treće osobe plaćale rate kredita za tužiteljicu pa da stoga ista nema pravo tražiti preplate po osnovi plaćenih anuiteta od strane trećih osoba jer da ih nije vršila osobno. Osim toga uplate koje je vršio poslodavac na način da je od plaće tužiteljice ustegnut dio koji je izravno uplaćen tuženici radi otplate anuiteta kredita, odgovara upravo ugovorenome iz čl. 11. Ugovora o kreditu u kojem je kao instrument osiguranja vraćanja kredita predana Izjava suglasnosti o zaplijeni plaće. Dakle očito je da se radi o uplatama dijela plaće koji pripadaju tužiteljici, a isti zapljenom poslodavac izdvajao i izravno plaćao tuženici za ovu partiju kredita, a ova to proknjižila i prihvatila znajući da je ugovorom predvidjela zapljenu plaće kao modus redovitog namirenja anuiteta što da nije bilo sporno kroz cijelu otplatu kredita. Slijedi zaključak da je upravo tužiteljici kao korisnici kredita, koja je imala i obvezu njegova plaćanja, pripada pravo zahtijevati navedenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove.

12. Po pitanju prigovora pomanjkanja pravnog interesa, ovaj sud smatra da činjenica što su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu, kojim je kredit konvertiran iz valute CHF u valutu EUR nema značaja za ocjenu pravnog interesa za pokretanje i vođenje ove parnice. O postojanju pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima je glavnica vezana uz valutu CHF, a stranke ugovora su zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. godine donesenoj u spisu predmeta Rev 2868/2018 povodom izvanredne revizije u kojoj je postavljeno pitanje - da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Vrhovni sud je izrazio stav da sama činjenica, da su stranke sklopile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u eura, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenile odredbe glede valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne.

12.1. U odnosu na osporeni pravni interes pozivom na odluku VSRH donesenu u oglednom postupku posl.br. Gos-1/2019 za istaći je da se u tome postupku nije raspravilo pitanje načina i opsega obeštećenja potrošača od sklapanja osnovnog ugovora o kreditu do dana sklapanja konverzije, što znači da će se u svakom pojedinačnom slučaju utvrditi koji je to iznos potpune restitucije koja pripada tužiteljima konvertiranih kredita. Aneksom ugovora o kreditu ugovorne strane su uredile svoj odnos pro futuro odnosno da tek od sklapanja Aneksa tužiteljica svoj kredit otplaćuje u euro valuti u kunskoj protuvrijednosti dok u razdoblju od zaključenja osnovnog ugovora pa do sklapanja aneksa kojim se provela konverzija tužiteljica je svoj kredit otplaćivala u CHF valuti u kunskoj protuvrijednosti, u kojem periodu je tuženica kamatnu stopu mijenjala jednostranom odlukom.

12.2. Konačno tako ukazuje i praksa iz presuda EU suda, a poglavito u odnosu na provedenu konverziju valja istaći odluku EU broj C-567/20 u kojoj se ukazuje da je na nacionalnom sudu da utvrdi je li konverzijom uspostavljena ravnoteža potrošača, a tužiteljica smatra da je banka u konverziju stavila svako povećanje tečaja CHF valute pa da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija tužiteljice.

12.3. Ovaj sud izražava isto pravno stajalište, pozivom na izraženi stav Vrhovnog suda u naprijed navedenom predmetu, da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe, neovisno o činjenici što je zaključen Dodatak ugovora o kreditu temeljem ZID ZPK/15, da se tužiteljica kao potrošač nije odrekla utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF iz Ugovora o kreditu od 10. travnja 2006. godine i da sklapanje Dodatka ugovora ne može dovesti potrošače u nepovoljniji položaj od onih koji nisu sklapali Dodatke/Anekse iz razloga što su istovjetne Ugovore o kreditu prijevremeno otplatili. Konačno ovaj pravni stav potvrđuje i provedeno financijsko vještačenje.

13. Prigovor zastare nije osnovan.

13.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO), te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

13.2. Ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovaj konkretni slučaj u odnosu na valutnu klauzulu već u postupku kolektive zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno, kredita u HRK s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača na koji se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

13.3. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za CHF, postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti te presude, a tužiteljica je tužbu podnijela 01. lipnja 2023. godine, petogodišnji rok zastare propisan odredbom čl. 225. ZOO-a nije protekao do podnošenja tužbe u odnosu na njegov zahtjev za isplatu po osnovi valutne klauzule.

14. U odnosu na osporeni status potrošača tužiteljici, zaključak je ovoga suda da tužiteljica ima status potrošača jer da to proizlazi iz samog navedenog ugovora koji je tužiteljica kao korisnica kredita i fizička osoba sklopila s tuženom kao davateljem kredita i to radi kupnje stana za stanovanje.

14.1. Prema čl. 3. ZZP/03 potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.

14.2. U čl. 2. Direktive 93/13 od 05. travnja 2013. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćena ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

14.3. Za svojstvo potrošača potrebno je da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba, koja je slabija stranka, jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz neinformiranosti potrošača i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač nije mogao utjecati.

14.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe, da je sredstva stambenog kredita zatražila radi kupnje stana prijavljenog prebivališta, ona ima svojstvo potrošača. Teret dokaza da li je kredit utrošen upravo za ugovorenu namjenu bio je na tuženoj, koja suprotno nije ni dokazala tijekom postupka, odnosno da tužiteljica predmetni kreditni iznos nije iskoristila u ugovorenu svrhu.

15. Ugovor o kreditu između stranaka zaključen je 10. travnja 2006. godine, pa se na sadržaj toga Ugovora a vezano uz primjenu meterijalnopravnog propisa, glede utvrđenja da li su neke odredbe toga Ugovora nepoštene, a vezano na činjenice koje tužitelj u tužbi iznosi imaju primijeniti odredbe ranijeg važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovoga Ugovora.

16. Odredbom čl. 81. ZZP/03 (čl. 96. ZZP/07) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati.

17. Odredbom čl. 84. ZZP/03 (čl. 99. ZZP/07) propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

18. Odredbom čl. 85. ZZP/03 (čl. 100. ZZP/07) propisano je, da ako na temelju Zakona ili sporazuma stranaka Ugovor mora biti u pisanom obliku, tada njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo i biti lako uočljive.

19. Odredbom čl. 86. st. 1. ZZP/03 (čl. 101. ZZP/07) propisano je, da dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

20. Konačno odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 (čl. 102. ZZP/07) je propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. Tužiteljica se pozvala na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine donesenu u postupku protiv ovdje tužene, a po tužbi Potrošača - Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana. Time je tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015. godine kojom je odbijena revizija i ovdje tužene kao neosnovane, te u presudi i istog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. godine zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

22. Predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama članka 31. do članka 141.b ZZP/07, koja je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. ZPP/07 (odnosno članka 120. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača - NN 41/14, 110/15 - dalje: ZZP/14), kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

23. S obzirom da predmetnu parnicu tužiteljica pokreće kao pojedini potrošač u smislu navedene odredbe članka 140. ZZP/07 (koji sadržajno odgovara članku 120. ZZP/14) i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, tada u skladu s izloženim razlozima tužitelj je ovlašten temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a, pozvati na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača, iako to ne znači automatsku primjenu odluka iz tog spora u predmetnoj parnici.

24. Ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi (čl. 7. Ugovora o kreditu) u kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB-a), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

25. Stoga, u odnosu na deklaratorni zahtjev koji se odnosi na ništetnu odredbu iz čl. 7. Ugovora kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF-a, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

26. Tužiteljica se u predmetnoj parnici s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženici, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženici je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženica primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazala, a to propustila učiniti znajući da je teret dokaza na njoj. Ovaj sud smatra da ono što je relevantno za predmet postupka nisu općenite upute koje bi eventualno osobni bankari dobili ili se tvrdi da su dobili u vrijeme sklapanja spornog ugovora da prenesu korisnicima kredita. Relevantno je ono konkretno i doista predočeno i ponuđeno tužiteljici u obradi spornog kredita i konkretnih mogućnosti ili nemogućnosti pojedinačnog pregovaranja.

27. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da je predmetni kredit uzela jer je isti prezentiran kao povoljan kredit u CHF, s time da na pamti da bi se uopće nudio kredit u drugoj valuti, a za ovaj rečeno da ima najmanju kamatu. Za valutu CHF navodi da je znala samo da je to valuta Švicarske Konfederacije ne znajući za stabilnost toga tečaja i da je u svemu vjerovala banci jer nikakvog kreditnog iskustva prije toga nije imala. Kreditna referentica da nije ukazivala da bi bilo riječ o rizičnoj valuti, a niti da HNB ne štiti tu valutu u odnosu na kunu. Predmetnim kreditom da je kupila stan od cca. 60 m2, koji služi za stanovanje njezine obitelji i nikada nije služio za druge potrebe. Pomenuti ŠP da je njezin sin koji je prijavio obrt na tu adresu jer i on stanuje kod nje, a taj obrt za usluge čišćenja i to javnog wc-a na gradskom parkiralištu i odjavio. Stoga da ništa on nije obavljao u smislu obrta u stanu već je ono služilo samo za prijavu sjedišta obrta. Tvrdi da u vrijeme kada je uzela kredit njezin sin da nije imao namjeru otvarati taj obrt već je to odlučio 15 godina kasnije. Konverziju da je prihvatila kako je bila ponuđena bez ikakve mogućnosti pregovora i da iskreno nije previše pitala jer nije razumjela niti su oni previše objašnjavali, a ona vjerovala banci.

28. Činjenica, što je ugovor prošao postupak solemnizacije kod javnog bilježnika u odnosu na predmetni spor nema nikakvog utjecaja, jer prije svega javni bilježnik nije bio stranka predmetnog ugovora o kreditu niti je mogao stoga pojedinačno pregovarati s tužiteljem o pojedinim ugovornim odredbama, a niti potvrđivanje privatne isprave (solemnizacija) ima pravni učinak pojedinačnog pregovaranja. Javni bilježnik je prilikom potvrđivanja predmetnog Ugovora o kreditu samo utvrdio da su stranke sposobne i voljne sklopiti predmetni ugovor i objasnio im pravne učinke i posljedice potvrđivanja ugovora, dok nije objasnio egzaktne, jasne i određene parametre koji su utjecali na promjenu tečaja CHF prema valuti HRK u razdoblju otplate kredita. Nije njegov zadatak, a niti je on ovlašten da daje informacije o bilo kakvim očekivanim ili neočekivanim rizicima koje eventualno donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope uvažavajući da je riječ o rizičnom tečaju CHF.

29. Konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Aneksa/dodatka uz ugovor izvršena je temeljem Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZID ZPK). Radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to: valuta kredita, kamatna stopa i iznose ostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19c. toč. 6. ZID ZPK na način kako to nalaže zakon. Glavni motiv navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Aneksom/Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima valute CHF kroz ovdje utuženo razdoblje, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama.

29.1. Osim toga, pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Međutim, zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na popunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, stoga i nije iznenađujuće, da ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno.

30. Stoga, djelomična ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF ne povlači za sobom i ništetnost Aneksa/Dodatka toga ugovora jer ono može opstati neovisno o utvrđenju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora. Dakle konverzija, odnosno potpisivanje Aneksa/Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Aneksom/Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno, mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz ugovor o kreditu dana 16. siječnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, samu za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

31. Polazeći od takva pravna stava, a kako korisnica kredita smatra da provedbom konverzije nije obeštećena glede posljedica koje su proizvele ništetne odredbe i to one koje je sud utvrdio ništetnima ovom presudom (čl. 7. Ugovora), pristupilo se odlučivanju o kondemnatornom zahtjevu.

32. Radi utvrđenja koliko je tužiteljica "preplatila" na ime ništetnih ugovorenih odredbi iz ugovora o kreditu koji se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu u švicarskim francima, a uvažavajući priznatu preplatu iz Dodatka ugovora, provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Marinu Rameši, dipl. oec.

32.1. Vještaku je naložen zadatak da utvrdi iznos preplate anuiteta zbog pozitivne tečajne razlike, izražen u eurima, po mjesecima i ukupno, koje je tužiteljica preplatila stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivao da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj CHF/HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve do dana konverzije kredita (30.9.2015.). Nadalje, utvrdi iznos „potplaćenih“ anuiteta zbog negativne tečajne razlike, izražen u eurima, po mjesecima i ukupno, koje je tužiteljica potplatila stvarnom otplatom kredita u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivala da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj CHF/HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, a sve do dana konverzije kredita (30.9.2015.). Izračuna zakonske zatezne kamate na sve pojedinačne iznose preplate na osnovu pozitivne tečajne razlike od dana svakog preplaćenog iznosa pa do dana konverzije kredita (30.9.2015.) i umanji ukupan iznos zakonskih zateznih kamata iz prethodnog zadatka za iznos utvrđene potplate iz drugog zadatka i to na način da se manjak prebije s zakonskim zateznim kamatama najranije dospjelih preplata anuiteta, a sve sukladno čl. 171. st. 2. i čl. 172. Zakona o obveznim odnosima. Konačno, da izračuna razliku u kunama i eurima između glavnice na dan konverzije kredita (30.9.2015.) po simuliranom otplatnom planu u kojem se primjenjuje početni tečaj tokom čitave otplate kredita, u odnosu na glavnicu u kunama koja je utvrđena na dan konverzije kredita, uz pribrajanje tako dobivenom iznosu utvrđenog manjka prilikom izvršene konverzije kredita.

32.2. Dana 02. travnja 2024. godine vještak Marin Rameša dostavio je pisani nalaz i mišljenje (list 627-644) postupajući po naloženom zadatku suda, to utvrdio:

- da u utuženom razdoblju od početka otplate do konverzije, uslijed povećanja tečaja CHF u odnosu na početni tečaj, tužiteljica je platila 8.012,59 eura (60.370,85 kuna) više iznosa anuiteta nego što bi platila da tečaj nije rastao;

- da su u istom razdoblju zbog smanjenja tečaja CHF u odnos na početni tečaj u razdoblju od početka otplate do konverzije nastale negativne tečajne razlike u iznosu ukupno od -273,74 eura (-2.062,54 kuna);

- da ukupan iznos zakonskih zateznih kamata obračunatih na sve pojedinačne iznose preplate na osnovu pozitivne tečajne razlike, a nakon uračunavanja (umanjenja) negativnih tečajnih razlika iznosi 2.376,47 eura (17.905,49 kuna);

- da ostatak glavnice prema Aneksu o konverziji i stanja prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 16.115,69 eura odnosno 122.996,20 kuna prema početnom tečaju;

- da ukupna zakonska zatezna kamata obračunata na sve pojedinačne iznose preplate na osnovu pozitivne tečajne, a nakon uračunavanja (umanjenja) negativnih tečajnih razlika iznosi 2.376,47 eura (17.905,49 kuna);

- da je na dan konverzije 30. rujna 2015. godine iznos nedospjele glavnice usporednog kredita u EUR iznosio 71.868,66 eura s time da je pored toga utvrđen manjak u konverziji u iznosu od 2.981,18 eura pa je ukupan dug tužiteljice utvrđen po tuženoj u iznosu od 74.849,84 eura;

- da ukupan dug tužiteljice na dan konverzije (74.849,84 eura) pretvoren u HRK prema tečaju EUR na taj dan (7.632,078) iznosi po EUR kreditu na dan 30. rujna 2015. godine 571.259,82 HRK (s uključenim uvećanjem utvrđenog manjka po tuženoj);

- da je iznos glavnice CHF kredita prema stvarno primijenjenom otplatnom i stvarnom tečaju CHF bio 109.360,01 CHF na dan 30. rujna 2015. godine odnosno 763.417,30 HRK, dok bi prema početnom otplatnom planu te stvarnim uplatama pretvorenim u CHF po početnom tečaju, ostatak duga po nedospjeloj glavnici iznosio 448.263,59 HRK;

- da sveukupna razlika između stanja glavnice prema Aneksu o konverziji i stanja prema početnom tečaju iznosi 122.996,20 kuna odnosno 16.115,69 eura;

- da je dug s kojim je tužiteljica izišla iz konverzije za navedeni iznos od 122.996,20 HRK veći nego da je imala početni CHF kredit sa početnim tečajem.

33. Podneskom od 25. travnja 2024. godine (list 649-653) tužiteljica se očitovala na nalaz vještaka prihvaćajući ga u cijelosti, to zadržavajući svoj pravni stav da pri izračunu preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ne bi se smjele uzeti u obzir tzv. negativne tečajne razlike. Međutim, unatoč navedenom, a imajući u vidu stajalište VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine, tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev sukladno vještačkom izračunu uzevši u obzir i tzv. negativne tečajne razlike koji iznos da treba oduzeti od tražbine tužiteljice sukladno pravilima o redoslijedu uračunavanja ispunjenja iz čl. 171. i čl. 172. ZOO. Odnosno, za iznos utvrđenih negativnih tečajnih razlika od -273,74 eura, potrebno je umanjiti iznos zateznih zakonskih kamata dospjelih do 30. rujna 2015. godine na pojedinačno preplaćene anuitete, što da je vještak ispravno obračunao u svom nalazu i mišljenju u tablici broj 4, a sukladno kojoj su negativne tečajne razlike u cijelosti namirene iz iznosa zatezne zakonske kamate obračunate za anuitete 1-46. Slijedom navedenog, tužiteljica u tom podnesku i usklađuje tužbeni zahtjev na temelju naprijed opisane metodologije izračuna iz vještačkog nalaza vještaka pri čemu u odnos na razliku glavnice tužiteljica u točki III. tužbe iz toga podneska potražuje iznos od 16.115,69 eura shvaćajući da je to iznos razlike glavnice

34. O pisanom nalazu vještaka raspravljalo se na ročištu od 13. rujna 2024. godine (list 656-658), kada se vještak očitovao prvotno na podnesak tužiteljice s usklađenim tužbenim zahtjevom, potvrdivši da je ista mjesečne anuitete pretplate precizirala prema tablici 2 njegova nalaza (posljednji stupac) koji stupac predstavlja izračun pozitivne preplate, i da je pri tom uzela u obzir izračun zakonske zatezne kamate iz tablice 4 njegova nalaza i onda prijeboj radila u odnosu na dospijeće zateznih kamata. Primjera radi vještak je pojasnio prvu stavku iz tablice 2, uzevši iznos preplate anuiteta od 2,01 eura na koji bi se kamata obračunavala od 10. lipnja 2006. godine da bi tužiteljica uzela u obzir upravo iz račun iz tablice 4, koji prikazuje izračun zakonske zatezne kamate u odnosu na taj anuitet od 10. lipnja 2006. godine do 30. rujna 2015. godine. Na taj način da je izvršen prijeboj negativne tečajne razlike s zateznim kamatama za to razdoblje, a one prikazane u tablici 3 nalaza vještaka. Vještak ukazuje da u kontinuitetu praćenja toga prebijanja uočava se da su negativne tečajne razlike nastajale u razdoblju od početka otplate pa do 10. prosinca 2008. godine, stoga da u tom razdoblju nema neto preplate po tablici 4. Međutim nakon 10. travnja 2010. godine, kumulativni iznos obračunatih zateznih kamata na pozitivne tečajne razlike prelazi kumulativni iznos negativnih tečajnih razlika, kojih nakon toga razdoblja više nema, te se stoga do konverzije izračunava ukupno 17.905,49 kuna zateznih kamata na pozitivne tečajne razlike.

34.1. U odnosu na prigovore tužene vještak odgovara da je njegov zadatak bio izračunati preplatu po tečaju, što u konkretnom slučaju znači da se od stvarnog iznosa uplate anuiteta oduzima onaj iznos koji bi bio plaćen na pojedini dan, da se tečaj CHF nije mijenjao u odnosu na tečaj na datum isplate kredita. Konkretno da je uzeta u obzir stvarna uplata svakog iznosa anuiteta prema promjenjivoj kamatnoj stopi i što je korisnica kredita stvarno plaćala prema bančinim planovima otplate. Dakle, vještak izričito tvrdi da u svom nalazu nije uzeo u obzir početnu kamatnu stopu kroz cijelo razdoblje, već onu stvarnu otplaćenu uplatu anuiteta kroz cijelo razdoblje otplate. Nadalje, na naredni prigovor tužene vještak pojašnjava da je svoj vještački nalaz zasnovao na ukupno plaćenim sredstvima kao po ovom izračunu radi toga da bi dobio iznos glavnice na dan 30. rujna 2015. godine po simuliranom otplatnom planu po kojem se primjenjuje početni tečaj. Dakle, razlika glavnice od 122.996,20 kuna na datum 20. rujna 2015. godine izračunata je korištenjem početnog tečaja i na uplate, dakle u anuitetskoj otplati, a samim time ona uključuje i preplate u anuitetima u tablici 2, odnosno iznos od 8.012,59 eura (16.324,40-8.012,59) u tom slučaju, a imajući u vidu tužbeni zahtjev iz točke III., utvrđuje se da je u taj iznos tužiteljica uključila i preplatu po anuitetima. Dakle, zahtjev po osnovi razlike glavnice iznosi 8.311,81 eura koji odgovara razlici 122.996,20 kuna - 60.370,85 kuna = 62.625,35 kuna ili 8.311,81 eura prema fiksnom tečaju konverzije od 7.53450.

34.2. Na traženje tužene, da vještak dopunom nalaza korigira izračun razlike glavnice na način da primjeni otplatni plan u kunama za utvrđenje stanja glavnice prije konverzije bez primjene početno ugovorene kamatne stope kao fiksne jer tužiteljica ne potražuje s tog osnova nikakav iznos, a takva metoda izračuna po tuženoj nije ispravna, vještak ukazuje da takav zadatak ne bi imao nikakvog smisla jer tužena kreće od krive pretpostavke da bi se njegov nalaz bazirao na primjeni početno ugovorene kamatne stope kao fiksne, a što nije točno. U tom kontekstu vještak ponavlja da je u svojoj simulaciji uzeo u obzir stvarne uplate, a niti da tvrdnje tuženice proizlaze iz njegova nalaza. Međutim, da i pored takva pogrešna stava tužene se ukazuje, da u slučaju i ovakva izračuna kojega predlaže tužena, već sada može reći da bi razlika bila veća u korist tužiteljice, a to imajući u vidu promjenu kamatne stope koja je u pregledu tablice 1 njegova nalaza, uz primjenu zakonske kamatne stope od 3,23% koja bi prebila razliku. U svakom slučaju vještak ukazuje da je moguće izvršiti izračun po prijedlogu tužene, ako se na tom ustraje, iako smatra da je možda nesporazum upravo u tablici 5, gdje se iskazala razlika između stanja glavnice prema Aneksu o konverziji i stanja prema početnom otplatnom planu i početnom tečaju, gdje je moguće tužena zaključila da je vještak primijenio fiksnu kamatu iz početno ugovorenog i da je to uzrokovalo razliku koja je zapravo pretplata anuiteta isključivo zbog promjene tečaja, a očito i tužiteljica zbog nesporazuma točku III. tužbenog zahtjeva postavila tako da po drugi put uključuje promjenu tečaja iz točke I. zahtjeva.

34.3. Tužiteljica je nastavno pojašnjenju vještaka na tom ročištu korigirala točku III. tužbenog zahtjeva potvrdivši zaključak vještaka pa umjesto iznosa od 16.324,40 eura potražuje iznos od 8.311,81 eura sa zateznom kamatom.

35. Podneskom od 30. rujna 2024. godine (list 668-674) i narednim podneskom od 26. svibnja 2025. godine (list 709-715) tužena se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka prigovarajući matematičkom izračunu kako glede izračuna razlike glavnice, a tako i u odnosu na ostale utvrđene preplate iz razloga što vještak vršeći izračun uzima u obzir svaku uplatu anuiteta od strane tužiteljice bez razdvajanja povećanja anuiteta zbog promjene tečaja, pri čemu da uzima u obzir povećanje anuiteta nastalog zbog promjene kamatne stope na koji način da neopravdano utječe na iznos potraživanja tužiteljice. Stoga predlaže naložiti vještaku izračun razlike glavnice na način da se primijeni otplatni plan u kunama za utvrđenje stanja glavnice prije konverzije bez primjene početno ugovorene kamatne stope kao fiksne, obzirom tužiteljica ne potražuje nikakav iznos s navedene osnove, pa niti primjena takve metode izračuna da ne može biti ispravna. Nadalje, osporava svaki izračun vještaka u razdoblju od 01. veljače 2014. godine pa nadalje iz razloga što vještak simulira otplatu kredita na način da se na ugovorni odnos ima primijeniti zakonski fiksirana kamatna stopa od 3,23% kao početno ugovorena, što da nije ispravno. Stoga, tužena predlaže da vještak korigira nalaz i mišljenje na način da prikaže razlike s osnove kamatne stope i valutne klauzule od 01. veljače 2014. godine pa nadalje primjenjujući kamatnu stopu od 4,55% kao početno ugovorenu, te da iskaže sve negativne razlike koje su nastale u tom razdoblju, tj. razlike koje su nastale između primjene kamatne stope koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,55% i stvarno plaćene kamate po sniženoj kamatnoj stopi od 3,23%, a u svrhu ispravnog izračuna razlike glavnice. Tužena ustraje kod prigovora radi prijeboja iznosa od 273,74 eura prema izračunu vještaka na ime negativnih tečajnih razlika i konačno, ukazuje da je u svakom slučaju predmetni nalaz nepotreban za odluku o ovom premetu jer tužiteljica opće nema pravo ni na kakvu restituciju, a sve pozivom na odluku u oglednom postupku Gos-1/2019 i odgovarajuću sudsku praksu suda EU u predmetu C-567/2020 od 05. svibnja 2022. godine o čemu je bilo govora i u prethodnim podnescima tužene. U bitnome tužena ponavlja, da sve one odredbe ugovornog odnosa između potrošača i trgovca, a koje proizlaze iz prisilnog propisa, ne mogu biti predmetnom ispitivanja nepoštenosti, niti je sud ovlašten na bilo koji način razmatrati te odredbe, a kamoli dosuđivati eventualno restituciju s osnove eventualne ništetnosti tih odredbi. Odlučnom u postupku konverzije VSRH da uzima i činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, te da je imao mogućnosti izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, da je tužena bila dužna napraviti izračun konverzije i ponuditi tužiteljici sklapanje Aneksa, a ona je ta koja je odučavala o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu, odnosno mogla je nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, ili odlučiti prihvatiti Aneks s poznatim iznosima anuiteta od početka ugovaranja kredita kako u odnosu na visinu tečaja, tako i u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu. Slijedom navedenoga, Sporazum o konverziji da je valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka, tako da je položaj tužiteljice izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime da je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što da je bio smisao ZID ZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.

36. Podneskom od 03. listopada 2024. godine (list 678-682) tužiteljica se očitovala na navode iz podnesaka tuženice, ukazujući da se njezino potraživanje temelji isključivo na činjenici da je ugovorena odredba o valutnoj klauzuli ništetna. Tužiteljica da nikada nije zahtijevala utvrđenje odredbe o načinu promjene kamatne stope ništetnom niti je kondemnatorni zahtjev za isplatom iznosa preplaćenih anuiteta s tog osnova postavila, jer je opće poznato da bi takav zahtjev tužiteljice bio u zastari. Vještak da je ispravno postupio kada je prilikom izrade nalaza i mišljenja svaku preplatu ili manjak po pojedinačnom anuitetu izračunao korištenjem kamatne stope koja je bila na snazi u vrijeme plaćanja anuiteta, a ne isključivo početno ugovorene kamatne stope. Iz tog razloga da je vještak ispravno postupio kada je prilikom izrade razlike glavnice izradio simulirani otplatni plan koristeći početni tečaj CHF/HRK, ali promjenjivu kamatnu stopu. Tužiteljici je nejasno iz kojeg razloga tuženica smatra da je vještak pri izračunu razlike glavnice uzeo u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu kao fiksnu, a to tvrdi i nakon usmene rasprave kada je vještak u više navrata potvrdio kako je pri izradi nalaza i mišljenja koristio stvarne uplate i promjenjivu kamatnu stopu, a ne isključivo onu početnu stoga da je neosnovani prigovor zastare potraživanja i glede razlike glavnice uz tražbinu koju je tužiteljica postavila u osnovnoj tužbi prije vještačenja, a kako je tužbu podnijela 01. lipnja 2023. godine niti jedan dio potraživanja koji je predmet ovog postupka nije zastario, pa tako ni zahtjev za isplatu razlike glavnice. Tužiteljica se protivi dopuni nalaza vještaka kako predlaže tuženica na način da bi vještak u nalazu trebao za razdoblje od 01. veljače 2014. godine pa nadalje primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu od 4,55%, umjesto zakonski fiksirane kamatne stope od 3,23%. Takvim argumentima da je tužena kontradiktorna jer prethodno prigovara vještaku da je koristio početni tečaj kroz čitavo vrijeme otplate kredita, a onda u drugom dijelu očitovanja predlaže da bi vještak trebao tijekom cijele otplate kredita primjenjivati početno ugovorenu kamatnu stopu. Sve navedeno da treba razmotriti kroz osnovno, a to je da predmet tužbe nije utvrđenje odredbe o načinu promjene kamatne stope ništetan niti tužiteljica traži preplatu kredita po toj osnovi. Konačno, tužiteljica i dalje smatra da je prigovor prijeboja neosnovan i da je tužiteljica već uskladila svoj zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka kojim je uzela u obzir i manje plaćene anuitete, s time da je tuženica ovlaštena negativne tečajne razlike potraživati bez obračuna zakonskih zateznih kamata imajući u vidu odredbu čl. 1115. ZOO-a, odnosno da se kod instituta stjecanja bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako tužiteljica nije nepošten stjecatelj, tuženica nije ovlaštena zahtijevati isplatu negativnih tečajnih razlika zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog iznosa, već eventualno od dana podnošenja prigovora radi prebijanja.

37. Podneskom od 10. srpnja 2025. godine (list 717-721) vještak se očitovao na navode iz podnesaka tužene u bitnome ponavljajući pojašnjenje u metodologiji izračuna razlike glavnice. Naime, vješta ponavlja da razlika glavnice u odnosu na početni otplatni plan i početni tečaj je iznosila 122.996,20 kuna, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 16.324,40 eura. Ove razlike u sebi sadrže i preplate u anuitetskoj otplati obzirom da su se koristile stvarne uplate pa se na taj način, kada se razlika umanjila za preplate po tečaju u iznosu od 8.012,59 eura, dolazi do iznosa 8.311,81 eura. Ovaj iznos tuženica osporava iz razloga što uključuje razlike po kamati koje da tužiteljica nije tražila međutim, metodologija izračuna ovog i istovrsnih predmeta je ista, jer da je uobičajeni način izračuna čiste razlike glavnice u konverziji kako je i pojašnjeno u tabelarnom prikazu, koji ukazuje na dobivene iznose razlike u iznosu nedospjele glavnice između kunske protuvrijednosti glavnice EUR kredita i glavnice CHF kredita, s time da se ta glavnica ima uvećati za manjak utvrđen u konverziji jer je i to tužiteljica platila sukladno Aneksu o konverziji iz čega da proizlazi razlika od 8.608,05 eura ili 64.857,36 kuna. Vještak ponavlja da ova razlika ne uključuje preplate po tečaju niti kamatu iz razdoblja od početka otplate do konverzije i to iz razloga što se kao stanje glavnice CHF kredita uzima stanje koje tuženica ima u konverziji, dakle nikakve otplate po početnom tečaju ovdje nisu korištene. Slijedi zaključak da je ovaj izračun u potpunosti u skladu s prijedlogom tuženice, da se utvrđenje stanja glavnice prije konverzije sačini bez primjene početno ugovorene kamatne stope kao fiksne. Na naredni prigovor glede primjene kamatne stope od 3,23% nakon 01. veljače 2014. godine vještak opetovano ukazuje da su u ovom predmetu računate samo preplate s osnove tečaja i to po stvarnim uplatama, pa se komentar tuženice u dijelu preplata može odnositi samo na izračun glavnice u konverziji, a prethodno već pojašnjeno, s time da nikakvi izračuni razlike po kamatama nisu izrađeni niti su bili vještakov zadatak. Uz ovo očitovanje vještak dostavlja i prilog po prijedlogu tuženice glede pregleda negativnih razlika kamate nastalih uslijed primjene ZID ZPK u odnosu na početnu kamatnu stopu (list 721) u kojem je upravo utvrđeno po njemu rečeno.

38. Podneskom od 23. srpnja 2025. godine (list 722-723) tužiteljica se očitovala na podnesak vještaka, kojim je isti otklonio sve prigovore tuženice odnosno u bitnome: kako razlika glavnice u sebi sadrži i preplatu u anuitetskoj otplati pa na ročištu obračunao da razlika glavnice kada se umanji za razliku preplate po anuitetima iznosi 8.311,81 eura, i da su uračunate samo preplate s osnova tečajne razlike, a ne i s osnova promjene kamatne stope, a što je i više puta isticao. Osporava se pravo tuženoj da zahtjeva od suda utvrđenje preplate ili manjka s osnova ništetne odredbe o promjeni kamatne stope i ukazuje se na ispravno postupanje vještaka kada je prilikom izrade nalaza i mišljenja svaku preplatu ili manjak po pojedinačnom anuitetu izračunao korištenjem kamatne stope koja je bila na snazi u vrijeme plaćanja anuiteta, a ne isključivo početno ugovorene kamatne stope. Stoga, prilog broj 1 koji je vještak dostavio uz svoje očitovanje samo radi ukazivanja pregleda negativnih razlika kamate nije od nikakvog značaja na obračun tražbine tužiteljice.

39. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka kao stručno i objektivno, budući je dano na jasan i određeni način, a izrađen u skladu sa dokumentacijom priležećoj spisu i po mišljenju suda valjano i logično obrazloženim. Tužiteljica je uskladila tužbeni zahtjev prema izračunu vještaka, koja tražbina je uključila prebijanje negativnih razlika po osnovi valutne klauzule, a metodologiju izračuna preplate prihvatio i ovaj sud jer je ista uračunata primjenom odredbe čl. 171. i čl. 172. ZOO. Naime, tužiteljica je negativnu tečajnu razliku prebila od izračunate zatezne kamate na mjesečne utvrđene preplate do dana konverzije 30. rujna 2015. godine i to u potrebnom iznosu preplaćenih anuiteta. Nadalje, sud cijeni ispravnim i izračun razlike glavnice iz nalaza vještaka kod kojega je uzeta u obzir izračunata preplata samo po osnovi valutne klauzule, kakav zahtjev ovdje tužiteljica i postavlja, uzevši u obzir uplate po početnom tečaju do konverzije i stanje razlike glavnice prema Aneksu o konverziji, a što rezultira iznosom od 8.311,81 eura. Stav je suda da sklapanjem Aneksa i prihvaćanjem konverzije tužiteljica nije odustala ne samo od nepriznatih preplata na osnovu tečajne razlike otplaćenih anuiteta po početnom tečaju, već i razlike koja je nastala kod pristupa konverziji rukovodeći se istim principima i istom ništetnošću odredbi o valutnoj klauzuli kakvu tužena nije uzela u obzir u konverziji.

39.1. Stoga, uvažavajući ispravnu metodologiju uračunavanja primjenom čl. 171. i čl. 172. ZOO na način kako to ispravno tužiteljica i čini na temelju utvrđenih iznosa preplata iz nalaza vještaka, za zaključiti je da je prigovor prijeboja radi prebijanja konzumiran na ovaj način kako je to izloženo po tužiteljici i usklađeno u točki II. tužbenog zahtjeva, a time tužiteljica udovoljila tom prigovoru.

39.2. Po pitanju osnovanosti prigovora prijeboja, ovaj sud dijeli stav tužiteljice da je ovako postavljen neosnovan i u zastari s obzirom da se ima primijeniti zastarni rok od pet godina predviđen za stjecanje bez osnove, a kako tuženica nije potrošač na nju se ne može odnositi kolektivna zaštita stoga za istu nije nastupio prekid zastare potraživanja zbog pokretanja kolektivnog spora. U svakom slučaju ona ne bi imala pravo na zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog pojedinog anuiteta jer se tužiteljica ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za razliku od tuženice, koja je bila jako dobro upoznata sa očekivanom aprecijacijom tečaja CHF u odnosu na HRK. No, kako se tužiteljica opredijelila za izračun koji uključuje prebijanje negativnih razlika po osnovi valutne klauzule naprijed navedeno je i irelevantno.

40. Nedvojbeno je, da je zahtjev tužiteljice za isplatu-restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF-a, a isto tako da je točno, da naprijed citirane odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača govore o postupcima naknade štete, pa je s time u svezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima i umanjenje nečije imovine.

41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenom i dopunama Zakona o zaštiti potrošača i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje i uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjenu od 2005. godine.

42. U presudi spojenih predmeta C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena idu u pravu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima prava na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

43. Kada se navedena pravila primjene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi dakle, bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF-a obračunatih po srednjem tečaju obračunatih za CHF tuženice.

44. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđen je iznos plaćenih anuiteta kroz ugovoreni rok otplate i razlika između tih plaćenih anuiteta i onih koje bi tužiteljica bila u obvezi platiti bez djelomično ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu uz prikaz razlike glavnice i neosnovanog umanjenja u postupku konverzije.

45. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u nepoštene, a imajući u vidu nespornu činjenicu da je tužena (pravni prednik) sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi logičnim i zaključak da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega da u smislu čl. 323., 1111. i 1115. ZOO-a mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja odnosno, isto i prema odredbi čl. 1086. ZOO-a, gdje je određeno da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete.

46. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a identično i kasnije u čl. 102. st. 1. ZZP/07 odnosno, čl. 55. ZZP/14, određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Kako je svrha proglašenja ugovorne odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom i u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba, te da tuženica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovanom isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, jasnim proizlazi zaključak da tužiteljičino pravo na isplatu nije zastarjelo.

47. Sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Slijedom navedenog, s obzirom je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici tužena je dužna naknaditi troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

47.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška sastojeći od troškova zastupanja i to: sastava tužbe prema Tar. br. 7.1. OT (250 bodova-500,00 eura), pristupa na održana ročišta od 30. siječnja 2024. godine, 13. rujna 2024. godine i 29. listopada 2025. godine prema Tar. br. 9.1. OT (svako po 250 bodova-500,00 eura) te za pristup na ročište za objavu presude prema Tar. br. 9.3. OT (50 bodova-100,00 eura), za sastav obrazloženih podnesaka od 09. siječnja 2024. godine, 29. veljače 2024. godine, 25. travnja 2024. godine i 03. listopada 2024. godine prema Tar. br. 8.1. OT (svako po 250 bodova-500,00 eura), te za podneska od 23. srpnja 2025. godine prema Tar. br. 8.3. OT (100 bodova-200,00 eura) i za podnesak od 12. veljače 2024. godine prema Tar. br. 8.4. OT (50,00 eura), uz troškove vještačenja (478,02 eura).

47.2. Sud je ocijenio osnovanim i potrebnim za vođenje ove parnice sve nastale troškove, pa je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Tbr. 7.1., 8.1. i 8.3., 9.1. i 9.3. i 54.) i iste je dosudio u cijelosti kao u točki IV. izreke ove presude s time da je višak uplaćenog predujma u iznosu od 21,98 eura vraćen polagaču kao neutrošen.

U Rovinju, 10. prosinca 2025. godine.

S u t k i n j a :

Alessandra Gržinić-Matika

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, odnosno pisanim putem u dovoljnom broju primjera, u roku od petnaest (15) dana od dana ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.