Poslovni broj: P-2146/2025-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja MČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Giljanoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, Maksimirska 81, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 5. studenog 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništava i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu, broj: 216-54/2004 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, od 18. veljače 2004. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, kojom je ugovoreno da je slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

II Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 616,18 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke zaključile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, na iznos kredita od 55.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti. Predmetni je ugovor da je tužitelj sklopio kao potrošač, sa svrhom zatvaranja postojećih kredita i adaptacije kuće. Člankom 8. predmetnog kreditnog ugovora stipulirano je da je slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita, Banka ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. O predmetnoj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo već je nametnuta u ugovor od strane tuženika po principu uzmi ili ostavi, a ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno da Banka može zaračunati taksu nepoštena je i ništava. Sporna odredba ugovora o kreditu da je protivna Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog kreditnog ugovora kao i Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str 29.). Banke da nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17), a kojim zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010. Iako se, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Zbog navedenog tužitelj predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik je naveo kako sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tuženik ističe kako je ugovorena naknada tijekom cijelog trajanja ugovornog odnosa bila jasna, lako razumljiva, uočljiva te odrediva u smislu članka 269. Zakona o obveznim odnosima. Naime, visinu naknade bilo je moguće utvrditi pregledom važećih Odluka o naknadama tuženika koje su bile javno dostupne za predmetno razdoblje. Proizlazi kako je za nepoštenost odredbe potrebno da su ispunjene sljedeće pretpostavke - da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazuje kako je svaka od spornih odredbi ugovorena sukladno tada važećim propisima, a ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita uobičajena je praksa u bankarskom poslovanju. Tako je Zakonom o obveznim odnosima u čl. 1024. određeno da je korisnik kredita dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita (ovdje tuženik) pretrpio, te da banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Naknada takve vrste nije bila zabranjena, niti je tuženik u bilo kojem smislu s namjerom, a pogotovo ne maliciozno, zaobilazio neku odredbu kojom bi isto bilo nedopušteno ili ograničeno. Dapače, iz činjenice da je zakonodavac naknadno izrijekom propisao pravo kreditorima ugovarati i naplatiti istovrsne naknade (Zakonom o potrošačkom kreditiranju), proizlazi kako je takvo ugovaranje bilo legitimno i dozvoljeno te ni po čemu nepošteno. Ističe kako je predmetnim ugovorima za korisnika kredita predviđena mogućnost učiniti kredit dospjelim u cijelosti, odnosno izmijeniti rok dospijeća i način otplate. U takvom slučaju, tuženiku nastaje šteta, a naknada za prijevremenu otplatu kredita je unaprijed ugovorena jer bi utvrđivanje stvarno nastalog troška i iznosa štete bilo povezano s nerazmjernim troškovima. Tuženik (kreditor) sredstva koja isplaćuje kao predmet, odnosno iznos kredita, osigurava vlastitim zaduživanjem ili pozajmicom (putem depozita štediša, zajmom kojeg će osigurati dioničari ili zaduživanjem na financijskom tržištu). Međutim, tuženik, za razliku od korisnika kredita, nema mogućnost prijevremenog povrata sredstava, već je do kraja ugovorenog perioda dužan plaćati kamatu, čime mu nastaje šteta. Tuženik uslijed prijevremene otplate ostvaruje u tom trenutku neplanirani i neočekivani priljev novca koji ne može istovremeno plasirati s obzirom na hiperlikvidnost financijskih tržišta. Stoga je sredstva prisiljen položiti kod Citibank i/ili Deutsche Bank, i za to plaćati negativnu kamatu, čime mu također nastaje šteta. Međutim, čak i kad bi tuženik u trenutku prijevremene otplate mogao plasirati tako ostvareni priljev novca u obliku novog kredita, budući da su se tržišne okolnosti značajno promijenile u odnosu na trenutak sklapanja ugovora o kreditu (i to na način da se kamatna stopa znatno snizila), tuženik nije mogao predmetna sredstva ponovno plasirati u obliku kredita pod istim uvjetima kao što su ostvareni u predmetnom ugovoru o kreditu. Kako banke u praksi novac iz kojeg plasiraju kredite dobivaju po visokim kamatama te ih uračunavaju u kamatu koju naplaćuju po kreditu, tuženik trpi štetu koja predstavlja razliku između kamate koju je dužan plaćati svojim zajmodavcima i kamate koju može naplatiti novim kreditom kojeg plasira svojim korisnicima. Iz navedenog da je razvidno kako ne postoji neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, budući da prilikom prijevremene otplate kredita tuženiku nastaje materijalna šteta. Dapače, tuženikovo pravo naplatiti spornu naknadu predstavlja protutežu pravu korisnika kredita prijevremeno otplatiti kredit. Tuženik ukazuje i na činjenicu da je zakonom propisana nužnost postojanja znatne neravnoteže, što u svakom slučaju nije ostvareno. Jedino zakonom određeno ograničenje u vezi s naknadom prilikom prijevremene otplate kredita propisano je u čl. 1024. st. 4. ZOO-a, kojim je određeno da se u naknadu ne mogu uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Tuženik napominje kako stvarna šteta koja je tuženiku nastala prilikom prijevremene otplate predmetnog kredita, odnosno naknada koja je predviđena spornom odredbom članka 8. Ugovora, ni na koji način nije povezana niti predstavlja buduću nedospjelu ugovornu kamatu koju bi tužitelj platio da je kredit nastavio otplaćivati sukladno ugovorenom datumu dospijeća. O pitanju dopuštenosti naknade za prijevremenu otplatu kredita Europska komisija je zauzela stav kako banke imaju pravo na naplatu naknade jer na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u slučaju prijevremene otplate kredita. Tuženik smatra kako poštenost spornih odredbi uopće nije dopušteno procjenjivati. No i kad bi sud smatrao potrebnim provoditi test poštenosti, ističe se kako tužitelj nije dokazao da bi tuženik ugovaranjem iste postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti da je stvorena znatna neravnoteža. Dapače, tuženik je dokazao kako je postupao sukladno propisima te da mu je nastala šteta, kao i da sporna naknada predstavlja upravo unaprijed ugovorenu naknadu štete. Osim toga, iz sadržaja čl. 1024. st. 4. ZOO-a proizlazi da bi sporne odredbe mogle biti ništetne samo ako bi u postupku bilo sa sigurnošću dokazano da sporni iznos naknade predstavlja nedospjelu kamatu, a što tužitelj nije dokazao. Tužitelj da ne može isticati ništetnost članka 8. Ugovora budući je ugovor u cijelosti ispunjen, a radilo bi se o zabrani manjeg značaja. Tuženik ističe kako se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u izvadak iz sudskog registra ( l.s. 5-14), ugovor o kreditu od 18. veljače 2004. ( l.s. 15-26), otplatni plan, Odluku tuženika o naknadi za usluge, sudsku praksu, pisane izjave svjedoka ( l.s. 35-154). Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga i nisu predlagale stranačko saslušanje.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ovaj članak odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91). Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ovaj članak odgovara čl. 210. ZOO/91. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj članak odgovara čl. 214. ZOO/91.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu, dok je sporno je li nastupila zastara potraživanja i jesu li ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 18. veljače 2004. proizlazi da su stranke u članku 8. ugovorile da se korisnik kredita obvezuje da će u slučaju otkaza Ugovora o kreditu prije isplate iznosa iz članka 2. ugovora, nadoknaditi Banci nastale troškove koji se utvrđuju u iznosu od 1%(jedan posto) od odobrenog kredita. U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita obvezuje se snositi sve tečajne razlike koje mogu nastati zbog sukcesivnog ili prijevremenog podmirenja tražbine.

9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je ništetna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

10. U odnosu na prigovor zastare ističe se da se prema čl. 328. ZOO/05, tj. čl. 110. ZOO/91 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, što znači da ne podliježe zastarnim rokovima, dok na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba ( članak 327. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 109. ZOO/91). Isto tako, čl. 214. st. 1-3. ZOO/05, tj. čl. 360 ZOO/91, propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 361. ZOO/91 propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO/05, tj. čl. 388. ZOO/91 propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO/05, tj. čl. 392. st. 1. ZOO/91 propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Stavkom 3. istoga članka propisano je da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Imajući navedene odredbe u vidu sud je mišljenja da zastara nije nastupila jer se sukladno čl. 328. ZOO/05 pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-749/06 od 10. listopada 2006. i Rev-x-405/12 od 08. siječnja 2013.). Inače, ništetnost ugovora nastaje od trenutka njegovog sklapanja ( ex tunc) te takav ugovor ne proizvodi nikakve učinke, tj. smatra se nepostojećim. Zbog navedenog nije osnovan prigovor nedostatka pravnog interesa podnošenja tužbe na strani tužitelja jer je kredit u cijelosti već otplaćen.

11. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

12. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj se ugovara odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati. Osim toga, tuženik se poziva na vlastitu Odluku o naknadama za usluge tuženika koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati.

13. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se ugovara naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u skladu s načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dakle, radi se o nesumnjivo odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora prednika tuženika i tužitelj nije mogao imati utjecaj na sadržaj te odredbe. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge ugovaranja takve odredbe, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takvu odredbu ili predloži drugačije rješenje, odnosno izbacivanje iste iz ugovora ili neku drugačiju odredbu. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena. Postupajući na taj način tuženik je povrijedio interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o prijevremenoj otplati kredita, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Sporna odredba nije bila razumljiva za klijenta jer mu nije na valjan način objašnjena posljedice i doseg takve ugovorne odredbe po njega kao potrošača. Zbog navedenog propusta da o tome posebno pregovara s klijentom-tužiteljem, nije od značaja navod tuženika da je tuženik imao troškove, odnosno da mu je nastala šteta prijevremenom otplatom kredita, jer nije uopće o toj odredbi pregovarao s tužiteljem niti dao tužitelju mogućnost iznijeti svoje prijedloge, a kako je ranije obrazloženo. Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07 te da ugovor o kreditu nije sklopljen s ciljem obavljanja poduzetničke djelatnosti s obzirom da je tužitelj predmetni ugovor sklopio radi zatvaranja postojećih kredita i adaptacije kuće i što nije izvedenim dokazima dovedeno u sumnju. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO.

14. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo-429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020. – „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati – članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

15. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

16. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), te za zastupanja na ročištu od 5. studenog 2025. vrijednost od 100 bodova ( Tbr. 9.1.), što uz PDV od 25% te trošak sudske pristojbe ( 53,09 eura za tužbu i toliko za presudu) ukupno iznosi 606,18 eura.

17. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 10. prosinca 2025.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćniku.