Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10923/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Gordane Korotaj, predsjednice vijeća te Kristine Gašparac Orlić i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. KO, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj: 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, broj: Pp-4760/2024-20 od 23. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o j e :

I Odbija se kao neosnovana žalba okr. KO i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22., dalje: PZ), okr. KO je dužan naknaditi paušalni trošak žalbenog prekršajnog postupka od 50,00 (pedeset) eura u roku 15 (petnaest) dana računajući od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom okr. KO proglašen je krivim zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude za koji prekršaj je okrivljeniku, na temelju istog propisa, izrečena novčana kazna 300,00 eura u koju kaznu je okrivljeniku uračunato vrijeme provedeno u uhićenju i zadržavanju kao dva dana zatvora odnosno 79,64 eura tako da okrivljenik ima za platiti 220,36 eura, a ukazano mu je i na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 60 dana računajući od primitka pravomoćne presude te je okrivljenik oslobođen dužnosti naknade troška prekršajnog postupka.

1.1. Istom presudom je okrivljeniku izrečena zaštitna mjera obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od 6 mjeseci na temelju čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

1.2. Nadalje, istom presudom je okrivljeniku izrečena zaštitna mjera zabrane uznemiravanja i uhođenja IO u trajanju od 18 mjeseci na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

2. Protiv te presude okr. KO je pravodobno osobno podnio žalbu ne navodeći žalbene osnove, ali sadržajno pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući usvojiti žalbu te odlučiti u smislu žalbenih navoda.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. PZ-a, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti te je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

5. Bit okrivljenikove žalbe se sastoji u ponavljanju obrane dane pred prvostupanjskim sudom, detaljnom opisu predmetnog događaja te iznošenju okolnosti koje su prethodile događaju kao i isticanju obiteljskih odnosa s bivšom suprugom IO s kojom i dalje živi u istoj kući, u odvojenim stambenim jedinicama, zajedno s njihovom mlt. kćeri. U odnosu na postupanje za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim na način da je bivšoj supruzi otrgnuo mobitel iz ruke dok je pokušavala slikati odbačene božićne lampice u kontejneru te ga odbacio na tlo, što ju je uznemirilo i povrijedilo dostojanstvo, ponavlja da joj isti nije otrgnuo iz ruke već joj ga je preuzeo iz ruke i nije ga odbacio već ga je pažljivo odložio pored kuće da bi spriječio daljnja fotografiranja i snimanja, što dokazuje i činjenica da isti nije uopće polomljen. Dalje u žalbi analizira tijek i dinamiku izvođenja dokaza na glavnoj raspravi, posebno osporavajući istinitost iskaza ispitanih svjedoka, odnosno ne samo iskaza svjedokinje IO, žrtve nasilja, nego i njenog brata PO koji uopće nije bio prisutan događaju. Smatra da je njegova krivnja utvrđena na neutemeljenim navodima iz optužnog prijedloga policije u kojem je neistinito navedeno i da je fizički nasrnuo na bivšu suprugu udarajući ju metlom po leđima (za što u presudi nije proglašen krivim), te lažnim iskazima bivše supruge i njenog brata. Ne vidi razlog izricanja zaštitnih mjera obveznog psihosocijalnog tretmana i zabrane uznemiravanja uhođenja IO s kojom niti u najmanjoj mjeri ne želi imati posla pa nema smisla niti popravljati odnos s njom niti joj dolaziti u stan, što nikada i nije, suprotno navodima bivše supruge.

5.1. Okrivljenik ovakvim žalbenim navodima pobija pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja koje je, po ocjeni ovog suda pravilno (i potpuno) utvrđeno i to nakon što je prvostupanjski sud prethodno izveo sve potrebne dokaze koje je prihvatio i pravilno ocijenio. Naime, prvostupanjski je sud opravdano na temelju iskaza ispitane svjedokinje, okrivljenikove bivše supruge IO, žrtve, koji je prihvatio kao neposredno uvjerljiv i vjerodostojan, a u kojem je bez proturječja i nelogičnosti detaljno opisala kako joj je okrivljenik istrgnuo mobitel iz ruke i odbacio ga na tlo, što ju je uznemirilo i povrijedilo joj dostojanstvo, imao dovoljno osnova za nedvojbeni zaključak da je okrivljenik time počinio psihičko nasilje u obitelji. Osim toga, svjedokinja IO, je u bitnom isto iskazivala kao i na Zapisniku o ispitivanju svjedokinje u policijskoj postaji (koji je zakonit dokaz), neposredno nakon kritičnog događaja, a kada se njen iskaz dovede u vezu s prihvaćenim iskazom ispitanog svjedoka, žrtvinog brata PO, kojeg je žrtva plačući nazvala radi pomoći i pozivanja policije, i po ocjeni ovog suda nema dvojbe da je okrivljenik počinio nasilje u obitelji.

5.1.1. Opisano okrivljenikovo ponašanje koje se sastojalo u nasilnom oduzimanju mobitela iz ruke bivše supruge i odbacivanje na tlo, pri čemu je nebitno je li se isti pritom oštetio, i po ocjeni ovog suda zadovoljava minimum težine i intenziteta koje predstavlja napad na psihički integritet osobe koji je doveo do njenog uznemiravanja i povrede dostojanstva te je time ispunjeno biće prekršaja iz čl. 22. st. 1. (u vezi s materijalnom odredbom čl. 10. t. 3.) Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

5.2. Žalbeni navodi u kojima okrivljenik iscrpno opisuje fizički kontakt između sebe i bivše supruge, nisu relevantni budući da je tjelesni oblik nasilja kod kojeg nije nastupila ozljeda za koji se okrivljenik teretio u optužnom aktu (pojmovni oblik nasilja iz čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), ispušten iz činjeničnog opisa izreke kao nedvojbeno neutvrđen tako da za taj oblik nasilja okrivljenik nije niti proglašen krivim. Isto tako, nisu relevantni niti žalbeni navodi u kojima okrivljenik opisuje svoj kontakt s PO istoga dana, budući da se okrivljeniku niti ne stavlja na teret bilo kakva radnja vezana uz PO.

5.3. Slijedom iznesenog se ne mogu prihvatiti bezuspješni napori žalitelja kojima pokušava obezvrijediti iskaz ispitanih svjedoka te umanjiti i relativizirati ponašanje okrivljenika, a niti opsežni prigovori na način života i ponašanje bivše supruge s kojom dijeli kuću (ne i domaćinstvo) i skrb o zajedničkoj kćeri kojima se pokušava nametnuti doprinos svjedokinje okrivljenikovom ponašanju, ne mogu utjecati na prekršajnu odgovornost okrivljenika u ovom postupku te po ocjeni ovog suda ti navodi ne dovode u sumnju utvrđeno činjenično stanje.

5.4. Po ocjeni ovog suda, sve provedene dokaze je prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. PZ-a, slobodno cijenio provedene dokaze, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima, već pravilima ocjene dokaza sa stajališta zakona logike i općeg ljudskog iskustva te je na temelju tako provedenog dokaznog postupka izveo pravilan i nedvojben zaključak o krivnji na strani okrivljenika. Odluku o krivnji prvostupanjski sud je valjano, detaljno i argumentirano obrazložio i dao u svemu prihvatljive razloge koje razloge prihvaća i ovaj sud.

5.5. Ostali navodi žalbe u kojima žalitelj ne navodi nove činjenice i ne predlaže nove dokaze koji se tiču predmetnog događaja (u smislu odredbe čl. 195. st. 3. PZ-a), ne dovode u sumnju činjenično stanje utvrđeno u prvostupanjskom postupku te su sve odlučne činjenice s dovoljnim stupnjem izvjesnosti utvrđene na temelju izvedenih dokaza pa je i za ovaj sud nedvojbeno da je okrivljenik počinio prekršaj nasilja u obitelji prema bivšoj supruzi IO opisan u izreci prvostupanjske presude.

5.6. U odnosu na žalbene prigovore o nepravilnostima u pogledu izmjene materijalne odredbe optužnog prijedloga od strane tužitelja na glavnoj raspravi održanoj 20. listopada 2025. u prisutnosti okrivljenika, kada je materijalnoj odredbi iz čl. 10. t. 1. (primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda) dodao i materijalnu odredbu čl. 10. t. 3. (psihičko nasilje koje je kod žrtve izazvalo povredu dostojanstva ili uznemirenost), ističe se da isti nisu osnovani. Naime, tužitelj je ovlašten izmijeniti između ostaloga i pravnu oznaku dijela za isti činjenični opis sve do završetka dokaznog postupka sukladno odredbi čl. 176. st. 1. PZ-a. Potrebno je istaknuti da čak i da tužitelj nije izmijenio materijalnu odredbu, a sud u dokaznom postupku utvrdi da ponašanje okrivljenika potpada pod drugi pojmovni oblik nasilja u obitelji, a ne onaj koji je tužitelj pravno označio, ovlašten je proglasiti okrivljenika krivim za taj oblik prekršaja, i bez intervencije tužitelja. Ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pri donošenju presude vezan događajem iz činjeničnog opisa optužnog akta te ako je utvrdio drugi oblik nasilja za koji su ostvarena sva tražena zakonska obilježja, može okrivljenika proglasiti krivim za taj oblik prekršaja u pravnoj oznaci, čime ne prekoračuje optužbu jer se okrivljenik ne proglašava krivim za neki drugi prekršaj od onog koji mu je stavljen na teret (već za isti prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji), niti se proglašava krivim za nešto više od onoga što mu je optužbom stavljeno na teret.

6. Iako okrivljenik u žalbi niti jednim konkretnim navodom ne pobija presudu zbog izrečene novčane kazne, sama žalba podnesena zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, a temeljem odredbe čl. 202. st. 5. PZ-a, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, dakle, izrečenoj novčanoj kazni. Stoga, razmotrivši odluku o novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. PZ-a, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja, te je okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu primjerenu težini počinjenog prekršaja, stupnju odgovornosti okrivljenika i svrsi kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 32. PZ-a. Po ocjeni ovog suda izrečena novčana kazna primjerena je i dostatna kako svim okolnostima počinjenog prekršaja, tako i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja. Naime, okrivljeniku je izrečena prije svega blaža vrsta kazne odnosno novčana kazna za prekršaj za koji je kao teža propisana i kazna zatvora do 90 dana, te novčana kazna u najnižem iznosu novčane kazne propisane za taj prekršaj. Stoga je po stavu ovog suda minimalna novčana kazna za predmetni prekršaj primjerena počinjenom prekršaju te osobnim svojstvima okrivljenika. Pravilno je prvostupanjski sud u izrečenu novčanu kaznu uračunao vrijeme koje je okrivljenik proveo u uhićenju te mu ukazao na pogodnost dvotrećinskog plaćanja novčane kazne u roku 60 dana računajući od dana primitka ove pravomoćne presude.

7. Razmatrajući odluku o izrečenoj prekršajnopravnoj sankciji, odnosno, izrečenoj zaštitnoj mjeri obveznog psihosocijalnog tretmana u trajanju od šest mjeseci, u povodu žalbenih navoda o nesvrhovitosti iste, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud, sukladno čl. 15. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pravilno ocijenio da je tu zaštitnu mjeru nužno izreći radi otklanjanja nasilničkog ponašanja okrivljenika s obzirom na ocjenu njegove osobnosti i odnosa prema prekršaju i žrtvi (t. 14. obrazloženja prvostupanjske presude). Naime, bez obzira što je okrivljenik u žalbi naveo da izricanje ove mjere nema smisla jer on živi svoj život potpuno odvojen od bivše supruge s kojom nema niti želi imati ikakve veze, i po stavu ovog suda je nužno intervenirati u modele okrivljenikovog ponašanja radi postizanja pozitivnih promjena, ne samo u slučaju rijetkih kontakata s bivšom suprugom, već i u slučaju bilo kojih budućih partnerskih odnosa, kao i roditeljskog odnosa. Ovom se mjerom ostvaruje svrha zaštitnih mjera iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, kao i otklanja moguća ugroženost žrtve nasilja u obitelji. Duljina trajanja izrečene zaštitne mjere od 6 mjeseci koliko je zakonom propisano najkraće trajanje ove zaštitne mjere, po ocjeni ovog suda, primjerena je težini djela, ali i očekivanoj zaštiti žrtve nasilja od eventualnog budućeg ugrožavanja.

7.1. Nadalje, razmotrivši izrečenu zaštitnu mjeru zabrane uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja IO na vrijeme od 18 mjeseci, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da se predmetnom zaštitnom mjerom ostvaruje njena svrha iz čl. 51. PZ-a i čl. 12. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, odnosno, otklanjaju uvjeti koji bi mogli omogućiti ili potaknuti okrivljenika na ponovno činjenje prekršaja, kao i otklanja ugroženost bivše supruge prema kojoj je okrivljenik bio psihički nasilan. Uzimajući u obzir žalbene navode da okrivljenik nema kontakte s bivšom suprugom s kojom živi u istoj kući i imaju zajedničku mlt. kćer, niti ima u planu s njom na bilo koji način komunicirati, već se naprotiv želi što prije odvojiti imovinski i fizički, primjena ove mjere neće dodatno opteretiti život okrivljenika niti mu predstavljati prekomjeran teret, a njenom provedbom će se osigurati sigurnost žrtve. Duljina trajanja i ove zaštitne mjere od 18 mjeseci u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, po ocjeni ovog suda, također je primjerena težini inkriminacije i potrebi zaštite žrtve nasilja.

7.2. Stoga su obje izrečene zaštitne mjere razmjerne težini počinjenog prekršaja, kao i stupnju očekivane opasnosti od budućih okrivljenikovih prekršaja, a u smislu čl. 51.a PZ-a.

8. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c PZ-a, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. PZ-a određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13) s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika utvrđeno u prvostupanjskom postupku, držeći da plaćanje troška žalbenog postupka u paušalnom iznosu 50,00 eura neće ugroziti egzistenciju okrivljenika niti osoba koje je dužan uzdržavati.

9. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. PZ-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. prosinca 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Gordana Korotaj, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Rijeci, u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, žrtvu, punomoćnicu žrtve i tužitelja