1

                            Poslovni broj Gž R-65/2020-8

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž R-65/2020-8

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Duška Abramovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Š., K., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica A. K.J., dipl. iur., zaposlena u SSSH, T. ured SSSH S., protiv tuženika A. M. d.o.o., K., OIB: ...., kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva R. i p.d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-96/2016-20 od 28. studenog 2019., na sjednici vijeća 19. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-96/2016-20 od 28. studenog 2019. u točki I. izreke.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike bruto plaće ukupan iznos od 25.590,18 kn/ 3.396,40 eur[1] sa zateznim kamatama na pojedine iznose, pobliže navedenim u izreci, te mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu  od 2.500,00 kn/331,81 eur. Točkom II. izreke odbijen je dio zahtjeva tužitelja za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenom bruto iznosu.

 

2. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude, sadržajno pobijajući dosuđujući dio u toč. I. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22-dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

 

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za razdoblje od kolovoza 2011. do svibnja 2015. u iznosu od 25.590,18 kn bruto sa zateznim kamatama.

             

5. U postupku nije sporno da je tužitelj radnik tuženika, da su stranke sklopile Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 1.  travnja 1996., Aneks Ugovora o radu od 31. ožujka 2004. i 31. listopada 2008., te da je tuženik donio Odluku o smanjenju plaće 10% od 30. prosinca 2009. i Odluku o ukidanju smanjenja plaće 10% od 30. lipnja 2015. Nadalje, u postupku je utvrđeno da su stranke ugovorile ugovorom o radu osnovnu plaću u iznosu od 4.800,00 kn bruto, te da je čl. 60. tuženikovog Pravilnika o radu regulirano da se plaća sastoji od osnovne plaće radnog mjesta na kojem radnik radi te ona čini osnovicu za kalendarsku godinu i od 10% promjenjivog dijela koji se isplaćuje kada tvrtka ostvari pozitivan rezultat za proteklo razdoblje bez obzira na visinu pozitivnog rezultata. Pritom prvostupanjski sud zaključuje da tuženik u postupku nije dokazao da bi Odluka o umanjenu plaće obvezivala tužitelja, cijeneći da i iz iskaza direktora tuženika proizlazi da radnici tuženika nisu potpisali suglasnost kojom pristaju na smanjenje plaće, kao i okolnost da tuženik tužitelju nije ponudio sklapanje aneksa ugovora o radu o smanjenju plaće.

 

5.1. Slijedom tih utvrđenja, prvostupanjski sud je ocijenio da tužitelj sukladno citiranim odredbama osnovnog ugovora o radu te Aneksa, kao i tuženikovog Pravilnika o radu ima pravo na isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje, pritom ocjenjujući da je tuženikova Odluka od 30. prosinca 2009. o smanjenju plaće za 10% jednostrana i stoga nedopuštena. Nadalje, na temelju provedenog knjigovodstvenog vještačenja te uvidom u dokumentaciju u spisu utvrdio je da ukupna razlika plaće za cijelo utuženo razdoblje iznosi 25.590,18 kn te je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naznačenog iznosa sa zateznim kamatama od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa razlike plaće do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 140/15, 60/16, 29/18.– dalje: ZOO), izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a.

             

6. Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

6.1. Žalbeni navodi tuženika o onome što je u predmetu prihvaćeno utvrđenim te odlučnim za odluku, uz tvrdnju da ne postoji nikakva razlika u plaći koja bi pripadala tužitelju i to prema sadržaju ugovora o radu i isplatnih lista, koje je tužitelj priložio, sadržajno su prigovori činjenične naravi koji nisu prihvatljivi ovome sudu. Naime, protivno shvaćanju žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno na temelju sadržaja ugovora o radu tužitelja, Pravilnika o radu tuženika i priložene dokumentacije u koju je izvršio uvid utvrdio da je tuženik u utuženom razdoblju isplatio tužitelju umanjenu plaću na temelju Odluke o smanjenju plaće. Pri tome su bez uporišta žalbeni navodi tuženika u kojima tvrdi da je tužitelju u prijepornom razdoblju bila isplaćivana osnovna plaća u većem iznosu od one koja je ugovorena (4.800,00) na način da je tijekom 2011. iznosila 4.872,00 kn te potom 4.896,00 kn, pa 4.921,00 kn, s obzirom da odredba čl. 61. Pravilnika o radu regulira da se osnovna plaća radnika povećava za svaku godinu staža za 0,5%, slijedom čega je tuženik i bio dužan uvećavati osnovnu plaću sukcesivno za svaku godinu staža sukladno toj odredbi.

 

6.2. Daljnji žalbeni prigovor da tužitelj nema pravo na isplatu utužene razlike plaće budući da tuženik smatra da je odlukom od 30. prosinca 2009. bio ovlašten smanjiti plaću svim svojim radnicima za 10%, da je ova odluka donesena uz suglasnost svih radnika te da je s obzirom na to došlo do otpusta duga u smislu odredbe čl. 203. st. 2. ZOO-a, ovaj žalbeni sud ocijenio je neosnovanim.

 

6.2.1. Naime, prema shvaćanju ovog suda, ugovor o radu je dvostrano obvezni pravni posao kojim su regulirana prava i obveze  poslodavca i radnika i da bi tuženik kao poslodavac mogao na zakoniti način izmijeniti bilo koju odredbu sklopljenih ugovora o radu, dužan je radniku kao drugoj ugovornoj strani ponuditi aneks ugovora. Tuženik to u konkretnom slučaju nije učinio, već je  odlukom od 30. prosinca 2009. jednostrano i nedopušteno izmijenio odredbe ugovora  o radu o visini ugovorene plaće koje su bitni sastojak ugovora o radu određujući da se plaća radnicima smanjuje za 10%, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja. Prema citiranoj odredbi čl. 60. Pravilnika o radu plaća se sastoji od osnovne plaće radnog mjesta i od 10% promjenjivog dijela koji se isplaćuje kada tvrtka ostvari pozitivan rezultat za proteklo razdoblje pa tuženik nije mogao umanjiti tužiteljevu plaću za 10%, a da prethodno tužitelju nje ponudio izmijenjeni ugovor o radu. S obzirom na izloženo, tužitelj i prema shvaćanju ovog suda osnovano tužbom traži isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje.

             

6.2.2. Visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke te usmenog saslušanja vještaka, te je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je vještak argumentirano otklonio primjedbe na nalaz i mišljenje istaknute po tuženiku u postupku i koje neosnovano ponavlja u žalbi, te je predmetni nalaz i mišljenje i prema shvaćanju ovog suda objektivan i izrađen u skladu sa pravilima struke. Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke proizlazi da je vještak prilikom izračuna razlike plaće za utuženo razdoblje imao u vidu citirane odredbe čl. 9. Ugovora o radu i Aneksa ugovora, zatim odredbe čl. 60., čl. 61. i čl. 62. tuženikovog Pravilnika o radu kao i obračunske isprave za isplatu plaće za utuženo razdoblje koje je sačinio tuženik (list 101-108, 119 spisa). Stoga i ovaj sud prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je visina tužbenog zahtjeva pravilno utvrđena, slijedom čega je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te uz pravilnu primjenu materijalnog prava tužitelju dosudio za utuženo razdoblje ukupan iznos od 25.590,18 kn bruto.

 

              7. Odluka o parničnom trošku pravilno je i zakonito odmjerena, sukladno čl. 154. st. 3. i čl. 155. ZPP-a.

 

              8. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

              9. Tuženiku nije odmjeren trošak u povodu žalbe jer nije uspio u žalbenom postupku.

 

             

 

U Rijeci 19. listopada 2023.

 

Predsjednica vijeća

 

Dubravka Butković Brljačić v.r.