Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-119/2022-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Lidiji Krašek, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari po tužbi tužiteljice TU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane, zaključene glavne i javne rasprave na ročištu dana 11. studenog 2025. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude dana 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 9010767722 od 10. listopada 2005. godine, javnobilježnički solemniziranog po JB Melaniji Duić iz Varaždina, pod brojem OU-866/05-1 od 11. listopada 2005. godine, sklopljenog između tužiteljice TU, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, i to u dijelu u kojem je za povrat obveza iz ugovora ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF, a osobito:

-čl. 7. st. 2. (naziva: OTPLATA KREDITA) u dijelu odredbe, tekst koji glasi: „…, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“;

- čl. 12. st. 9. (naziva: ZAVRŠNE ODREDBE) tekst koji glasi: „Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Protivnik osiguranja izjavljuje da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.“; tako da navedene odredbe ili dijelovi istih na proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od ukupno 623,47 EUR (šesto dvadeset tri eura i četrdeset sedam centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

- iznos 212,00 EUR od 21.3.2011.

- iznos 66,36 EUR od 3.5.2011.

- iznos 66,36 EUR od 14.5.2011.

- iznos 66,36 EUR od 18.6.2011.

- iznos 53,09 EUR od 30.11.2011.

- iznos 53,09 EUR od 24.3.2012.

- iznos 26,54 EUR od 19.6.2012.

- iznos 26,54 EUR od 21.7.2012.

- iznos 52,65 EUR od 31.7.2013.

- iznos 0,48 EUR od 3.8.2013.,

u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, da tužiteljici TU, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 966,21 EUR (devetsto šezdeset šest eura i dvadeset jedan cent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od 10. prosinca 2025. do plaćanja, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je povučen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 2,57 eura s pripadajućom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela ovome sudu tužbu protiv tuženika u kojoj navodi da je dana 10. listopada 2005. Ugovor o kreditu broj 9010767722, a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Dujić iz [adresa] dana 11. listopada 2005. Tuženik je bio davatelj kredita, a ona korisnica kredita. Tim ugovorom joj je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 19.648,59 CHF u protuvrijednosti kuna, a što obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a koji je i dan isplate kredita iznosi tadašnjih 93.721,73 kn. Također da je ugovorena obročna otplata od 60 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća. Prvi anuitet je plaćen 30. studenog 2005. te je u cijelosti isplaćen dana 31. listopada 2010. tako da je tužiteljica tuženiku ukupno isplatila iznos od 113.882,95 kn. Tužiteljica navodi da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njezina prava kao potrošača jer je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a slijedom toga i ništetne ugovorne odredbe, a to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je vraćanje kredita vezao uz stranu valutu CHF, a zbog čega tužiteljica i smatra da je takvo ponašanje tuženika nepoštena poslovna praksa. Tužiteljica smatra da je sam ugovor pripremljen unaprijed od strane tuženika pa tako i odredba kojom se kredit otplaćuje u anuitetima vezanim na tečaj CHF. To iz razloga što takva unaprijed pripremljena odredba predstavlja nepoštenu te time i ništetnu odredbu zbog postupanja tuženika jer je ista suprotna načelu savjesnosti i poštenja budući tuženik nit prije, a niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovornog odnosa nije kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i što je konačno izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Samo ugovaranje valutne klauzule je i dopušteno prema odredbi iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, ali ugovaranje takve klauzule prema mišljenju tužiteljice predstavlja zaštitni mehanizam samog vjerovnika od gubitka vrijednosti novca. Međutim zbog poremećaja u određenom razdoblju otplate predmetnog kredita vrijednosti CHF i EUR je došlo do neopravdanog značajnog porasta kreditnih anuiteta koje je tužiteljica plaćala, a to zbog znatnog povećanja tečaja CHF te je time došlo i do stjecanja na strani tuženika ne pripadajuće imovinske koristi. Stoga je takva ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila i protivna odredbi iz čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Osim toga time su povrijeđene i odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to odredbe iz čl. 98. koja se odnosi na ocjenu da li je neka odredba poštena, a to sve obzirom na narav proizvoda i usluga te u slučaju da se utvrdi da je određena odredba ugovora nepoštena ista predstavlja sukladno čl. 102. istog Zakona ništetnu odredbu. Tužiteljica tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena jer ju je tuženik propustio u potpunosti informirati o svim parametrima vezanih na navedenu valutu, a slijedom čega je ona zbog takve odredbe platila više nego što je trebala jer je odredba ugovora o valutnoj klauzuli CHF ništetna. Stoga je i podnijela tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti odredbi predmetnog ugovora koje se odnose na plaćanje njezinih obveza u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao i potvrde da ih je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF te tražeći isplatu iznosa od 4.716,88 kn (626,04 eur) koji je isplaćen na temelju ništetnih odredbi kao i naknadu troškova ovog postupka.

2. U odgovoru na tužbu se tuženik u cijelosti usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužiteljice. Smatra da se odluke koje su već donesene u sličnim predmetima ne mogu primijeniti u ovom predmetu time da tužiteljica bi eventualno mogla podnijeti protiv tuženika samu parnicu radi naknade štete, a ne i parnicu radi utvrđenja i stjecanja bez osnove. Također je naveo da tužiteljica niti nema pravo na bilo kakvu naknadu obzirom da predmetni ugovor više nije na snazi te se stoga niti ne mogu primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača. Također je naveo da je tužiteljica bila u potpunosti upoznata sa svim parametrima vezanim na valutu CHF te je i imala mogućnost izbora jer je mogla zaključiti i ugovor s valutnom klauzulom u EUR, a obzirom da se radilo ipak o valutnoj klauzuli da se prilikom zaključenja ugovora mogao predvidjeti eventualno blagi rast određene valute dok prekomjerni rast se ipak nije mogao predvidjeti pa niti od strane tuženika kao davatelja kredita. Sama valutna klauzula je i dopuštena temeljem zakona. Tuženik je također istaknuo i prigovor zastare i naročito da se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet te da nema mjesta primjeni utvrđenjima iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te je i predložio odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva tužiteljice uz obvezu tužiteljice na naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Po provedenom knjigovodstveno-financijskom vještačenju tužiteljica je podneskom od 12. studenog 2024. postavila konačni tužbeni zahtjev koji se odnosio na isplatu tražeći isplatu iznosa od ukupno 623,47 eura specificiranog po mjesecima. Iz navedenog proizlazi da je tužiteljica ustvari snizila tužbeni zahtjev za iznos od 2,57 eura, a kojem sniženju se tuženik nije usprotivio već se upustio u raspravljanje.

4. Vezano na sniženje tužbenog zahtjeva, a kojem sniženju se kao što je već prethodno rečeno tuženik nije usprotivio sud je isti smatrao kao povlačenje tužbenog zahtjeva te je slijedom navedenog sukladno odredbi iz čl. 193. st. 2. Zakon o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13,89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23 i 146/25- dalje: ZPP) i donio rješenje u izreci ove odluke kojom je utvrdio navedeno povlačenje, a to sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021.

5. Tijekom dokaznog postupka sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, proveo je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasti Santo Olđa, a slijedom čega je pročitao nalaz i mišljenje sa listova 415-430 spisa i izvršio je uvid u ugovor o kreditu te knjigovodstvene kartice sa listova 8-36 spisa, nadalje je izvršio uvid u dokumentaciju uz odgovor na tužbu, a to su Opći uvjeti poslovanja s građanima sa listova 53-61 spisa kao članak Hrvatske banke sa listova 62-63 spisa, u sudsku praksu, te u sudsku praksu sa listova 439-478 spisa.

6. Na temelju tako provedenih dokaza ocjenjujući sve zajedno i svakog posebno, a to sukladno odredbi iz čl. 8. ZPP-a sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice o kojem je odlučivao ovaj sud u cijelosti osnovan.

7. Sud je temeljem provedenih dokaza kao nesporno utvrdio slijedeće:

- da su stranke dana 10. listopada 2005. zaključile Ugovor o kreditu broj 9010767722 i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor s tim da je taj ugovor solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz [adresa] pod br. OU-866/05-1 dana 11. listopada 2005.,

- da se navedenim kreditom se banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos 19.648,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.), a kredi je odobren za kupnju vozila (čl. 2.),

- da je čl. 7.1. određena otplata kredita u roku od 60 mjeseci, a to u 60 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećoj na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora čl. 7.2.,

- da je čl. 12.9. Ugovora određeno da je potpisom ovog Ugovora korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF,

- da je visina anuiteta iznosila 375,31 CHF (nalaz knjigovodstveno-financijske vještakinje-list 415 spisa)

- da je tužiteljica otplatila kredit dana 3. kolovoza 2013.

8. Sporno je između stranaka da li su odredbe Ugovora o kreditu , a koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF pravovaljane ili ništetne te da li tužiteljica ima pravo na isplatu eventualno preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita.

9. Odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23 ~ dalje ZOO) dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Slijedom navedene odredbe jasno je da je zakonom dopušteno ugovaranje valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Nadalje, u odredbi iz čl. 26. st. 1. ZOO-a je propisana i mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope. Obzirom na prednje, a što je po mišljenju suda i nesporno između stranaka nema dvojbe da su stranke pa tako i tuženik mogle ugovarati ugovore o kreditu na način da su ugovarale kako promjenjivu kamatnu stopu tako i valutnu klauzulu a to sukladno naprijed citiranim propisima. Međutim sporno je između stranaka prvenstveno da li su te odredbe ugovora bile ugovorene na zakon it način, a to prvenstveno uvažavajući odredbe Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o potrošačkom kreditiranju.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da su tamo tuženici, s tim da je ovdje tuženik bio 2. tuženik, u ugovorima o kreditu zaključenim u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97. Prema odredbi iz čl. 502.c ZPP -a te čl. 118. ZZP-a navedena utvrđenja vežu i ovaj sud, a to tim više što se tužiteljica i poziva u ovoj tužbi upravo na ta utvrđenja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda. Iz navedenog proizlazi da je u ugovoru o kreditu koji je zaključila tužiteljica s tuženikom dana 10. listopada 2005. ništetna odredba koja se odnosi na vezanje glavnice kredita na valutu CHF. Tu posebno moramo navesti da tuženik predloženim dokazima nije dokazao , a niti dokazivao da ugovor o kreditu koji je zaključila tužiteljica s njim u listopadu 2005. ne bi bio sastavljen zajedničkim pregovaranjem, a iz ostalih navoda odgovora na tužbu te iskaza tužiteljice je sud nedvojbeno utvrdio da je upravo tuženik pripremio sadržaj tog ugovora te da se radi ustvari o tipskom obrascu ugovora o kreditu koji je tuženik u to vrijeme zaključivao sa potrošačima – korisnicima kredita. Dapače prema iskazu tužiteljice Ugovor o kreditu koji je zaključila tužiteljica nije niti zaključen u prostorijama tuženika već je tužiteljici predan u prostorijama auto kuće gdje je tužiteljica u to vrijeme kupovala automobil. Stoga joj slijedom navedenog nije niti mogao pojasniti i protumačiti značaj valute CHF, a niti rizike koji se vežu na otplatu kredita u valuti CHF, slijedom čega sud smatra i da je ništetna odredba ugovora naznačena u toč. 12.9. predmetnog Ugovora jer je ista unesena u Ugovor od strane tuženika na njegovom obrascu iako ista uopće ne odgovara sadržajno postupku zaključivanja ugovora jer tužiteljica nije niti bila kod tuženika da bi joj tuženik preko svojeg službenika prezentirao svoj ugovor već je jednostavno obrazac ugovora dostavio auto kući da ista praktično tek uruči taj ugovor zainteresiranoj osobi, a to je u ovom slučaju tužiteljica.

11. Imajući dakle u vidu gore navedeno sud je nedvojbeno utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je zaključila tužiteljica s tuženikom, a koje se odnose na valutnu klauzulu vezane na CHF ništetne budući se o istima nije prvenstveno pojedinačno pregovaralo već su ovisile isključivo o volji jedne ugovorne stranke, a to je ovdje tuženik kao trgovac. Također se ovdje ističe da prigovori tuženika da se naprijed citirana presuda Visokog trgovačkog suda ne bi mogla primijeniti u ovom slučaju su po mišljenju ovog suda potpuno bespredmetni. To iz razloga što se navedena presuda odnosi na sve potrošačke kredite bez obzira kakve namjene bili ti krediti koje je zaključivao tuženik u spornom razdoblju. Isto tako sud je iz iskaza tužiteljice zaključio da je tužiteljica u ovom ugovornom odnosu nastupala kao potrošač jer je predmetni automobil kupovala za svoje osobne i privatne potrebe, a ne za potrebe svog obrta.

12. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijske vještakinje Vlaste Santo Olđa sud je utvrdio da je tužiteljica na taj način, a to otplaćujući kredit tuženiku prema ništetnim odredbama vezanim za otplatu kredita u valuti CHF tuženiku platila više i to za iznos od 623,47 eura (4.697,53 kn) time da je posljednja uplata izvršena dana 3. kolovoza 2013. (list 426 spisa), a do te razlike je došlo upravo zbog promjene tečaja tijekom otplate kredita. Naime da je početni tečaj CHF u vrijeme isplate kredita iznosio 4,769896 kn budući je ipak predmetni kredit isplaćen prema tadašnjoj valuti RH u kunama te je sama glavnica iznosila 93.721,73 kn (19.648,59 CHF), a zbog promjene tečaja uvažavajući i promjenu kamatne stope po odlukama tuženika je ipak došlo do preplate zbog promjene tečaja u ukupnom iznosu od 623,47 EUR sa prvom uplatom od dana 21. ožujka 2011. pa do posljednje uplate dana 3. kolovoza 2013. kako je to i specificirano u tabeli na listu 426 spisa. Upravo navedeni iznos tužiteljica potražuje u svom sređenom tužbenom zahtjevu naznačenom u podnesku od 12. studenog 2024. time da je tim sređenim tužbenim zahtjevom specificirala taj iznos na pojedinačne mjesečne iznose kako je to navedeno u vještačkom nalazu te i tražeći zateznu kamatu upravo na tako specificirane pojedinačne mjesečne iznose od dana uplate kada je uplatila veći iznos zbog nepoštenih i ništetnih odredbi.

13. Nadalje, vezano na prigovor zastare koji ističe također tuženik posebno se navodi da sukladno odredbi iz čl. 225. ZOO-a opći zastarni rok iznosi 5 godina. Također odredbom iz čl. 241. ZOO-a je propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom preuzetom protiv dužnika pred nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Slijedom navedenog u ovom slučaju zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te ponovno počinje teći tek pravomoćnošću odluke donesene u takvoj tužbi u odnosu na valutnu klauzulu s danom 14. lipnja 2018. Uostalom navedeno shvaćanje je izraženo i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., ali i u pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. te konačno i u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-3202/2023 i u U-III-3204/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je i odlučeno da zastara u ovakvim slučajevima počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, a tužiteljica u ovom predmetu i traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu tako da u smislu utvrđenja iz Odluke Ustavnog suda zastara nije niti počela teći. Posebno se dodaje da su presude Vrhovnog suda također obvezujuće za ostale sudove jer Vrhovni sud u svojim presudama izražava svoja pravna shvaćanja koja pravna shvaćanja su obvezujuća za sve niže stupanjske sudove pa tako i ovaj. Tužba tužiteljice je podnesena dana 17. ožujka 2022. što znači da je ista podnesena unutar zastarnog roka u odnosu na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. budući tužiteljica u ovoj tužbi potražuje povrat preplaćenog iznosa isključivo zbog promjene tečaja odnosno ništetne ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu. Upravo iz tog razloga sud i smatra da tužiteljica ima pravni interes za vođenje ovog postupka bez obzira što je prije pokretanja ovog postupka u cijelosti otplatila kredit po ugovoru čije su odredbe bile djelomično ništetne kako je to prethodno obrazloženo jer je vraćanjem kredita po tim odredbama bi la svakako oštećena te je tuženiku platila više nego što je to trebala zbog ništetnih odredbi. Uostalom da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena. Dakle imajući u vidu naprijed naznačeno te činjenicu da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača zastara prekinuta, a ponovno je počela teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu takve tužbe jasno je da je tužba tužiteljice podnesena unutar zastarnog roka te je prigovor tuženika da je zahtjev tužiteljice u zastari, neosnovan. Sud je na dosuđeni preplaćeni iznos tužiteljici, a koji tužiteljica potražuje u ukupnom iznosu i dosudio zateznu kamatu po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a računajući tijek zatezne kamate od svakog pojedinačnog iznosa kada je dolazilo do preplate kako to proizlazi iz vještačkog nalaza, a u kojem trenutku je tužiteljica i oštećena te imajući u vidu da je ustvari i odredbom iz čl. 1115. ZOO -a propisano da se moraju vratiti kamate od trenutka nepoštenosti stjecatelja na kojeg je sukladno odredbi iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a prešao dio imovine neke osobe u njegovu imovinu, a koji prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, i što je stjecatelj dužan vratiti. U ovom slučaju je tuženik po mišljenju suda bio nepošteni stjecatelj i to od primitka svake uplate obzirom da su uplate vršene temeljem njegovih odluka i jer je stekao tu korist temeljem ništetnih odredbi, a koja ništetnost je nastala zbog nepoštenih odredaba ugovora o kreditu koji je sam tuženik sastavio.

14. Sud je također tijekom dokaznog postupka saslušao tužiteljicu te je u cijelosti prihvatio njezin iskaz i upravo iz tog iskaza utvrđeno da tužiteljica nije niti pregovarala sa tuženikom, a niti sa bilo kojim njegovim djelatnikom u vezi predmetnog ugovora već joj je ugovor uručen tek od djelatnika auto kuće, a nakon čega je upućena jedino na solemnizaciju ugovora javnom bilježniku. Tuženik je tijekom postupka i odustao od saslušanja svoje službenice (ročište od 11. studenog 2025.), a koja je predložena na okolnosti pregovaranja između stranaka budući očito takvog pregovaranja nije niti bilo. Iskaz tužiteljice je sud u cijelosti prihvatio smatrajući isti logičnim i uvjerljivim te taj iskaz nije doveden u sumnju ostalim provedenim dokazima, a naročito ne tvrdnjama tuženika. Sud je također u cijelosti prihvatio i nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijske vještakinje smatrajući da je ista dala nalaz i mišljenje temeljem svog stručnog znanja i iskustva uvažavajući dokumentaciju dostavljenu u spis i to naročito od tuženika, a kojom dokumentacijom pa niti prigovorima tuženika odnosno primjedbama tuženika taj nalaz nije doveden u sumnju. Što se tiče ostalih dokaza koje sud posebno ne spominje se navodi da su ti dokazi bili ustvari temelj vještačkog nalaza kojeg je sud prethodno ocijenio, a dio dokumentacije koja se odnosi na sudsku praksu i članke sud smatra irelevantnim za ishod ovog postupka.

15. Slijedom navedenog je i presuđeno kao u izreci.

16. Odluka o trošku temelji se na odredbama iz čl. 154. st. 1. ZPP-a, a to uvažavajući konačno postavljeni tužbeni zahtjev. Sud je tužiteljici priznao trošak sastava tužbe prema tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23-dalje OT) u iznosu od 100,00 eura, zatim trošak sastava dva obrazložena podneska svaki puta po 100,00 eura (11. svibnja 2022. i 12. studenog 2024.) prema tbr. 8. toč. 1. OT, trošak zastupanja na dva ročišta svaki puta u iznosu od 100,00 eura prema tbr. 9. toč. 1. OT, trošak zastupanja na ročištu za objavu u iznosu od 50,00 eura prema tbr. 9. toč. 3. OT trošak PDV-a na gornje iznose u visini od 137,50 eura prema tbr. 46. OT, trošak predujma za knjigovodstveno financijsko vještačenje u iznosu od 265,44 eura, te konačno trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura odnosno sveukupno 966,21 euro. Sud je tužiteljici dosudio troškove sukladno odredbi iz čl. 155. ZPP-a. Svi zatraženi troškovi su dosuđeni prema važećoj OT. Na dosuđeni trošak je tužiteljici dosuđena i zatezna kamata i to sukladno odredbi iz čl. 151. st. 3. ZPP-a po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

U Varaždinu 10. prosinca 2025.

Sutkinja

Lidija Krašek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda, pismeno u tri primjerka.

Ukoliko je stranka bila uredno obavještena o ročištu za objavu presude, a istom ročištu nije pristupila tada će se dan objave presude na e -oglasnoj ploči smatrati kao dan primitka pismenog otpravka presude.

U slučaju da stranka nije bila uredno obavještena o ročištu za objavu tada će joj se pismeni otpravak presude dostaviti putem pošte te će se kao dan primitka uzeti dan kada joj je ista uručena od strane službenika pošte.

U razdoblju od 1. – 15. kolovoza rokovi za žalbu ne teku.

1/ Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica, I. Meštrovića 5 (za tužiteljicu)

2/ OD Šooš, Maceljski, Mandić, Stanić&Partneri d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 6/III

– Vaš broj F-00628