P-1193/2025

REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Trg. J. F. Kennedy 11, Zagreb

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Josipu Biliću, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, zastupana po punomoćnici Meliti Babić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Knezović & partneri, Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja i isplate 1.464,83 €, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. listopada 2025., u nazočnosti zamjenice punomoćnice tužitelja NO, odvjetničke vježbenice i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, donio je i objavio 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 066-41/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od dana 05. veljače 2008. godine, sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i CO s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita, koja nosi naziv „ Troškovi ”, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita”.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju, na ime plaćene naknade za troškove obrade kredita, u roku od 15 dana, isplati iznos od 1.464,83 € sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. veljače 2008., do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30 %, od 1. siječnja 2020., do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi 5,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61 % godišnje, od 1. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50 % godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5 %, a od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024. po stopi od 7,25 % godišnje, od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025. po stopi od 6,15 % godišnje, a od 1. srpnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj na iznos glavnice od 1.464,83 € kao i na parnične troškove u iznosu od 1.079,63 €, potraživao zatezne kamate preko stope koja se odnosi na ostale odnose i koja mu je dosuđena pa do tražene stope koja se odnosi na trgovačke ugovore.

IV. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.079,63 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 131,61 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 10. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da su CO kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika 5. veljače 2008., sklopili Ugovor o kreditu broj: 066-41/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, kojim je pravni prednik tuženika kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisnici kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 163.000,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate kredita od 15 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. U članku 5. Ugovora o kreditu pod nazivom „Troškovi” popisano je da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade kredita u iznosu od 1,50 %. S tim u vezi, korisnici kredita je dana 28. veljače 2008., naplaćena naknada za obradu troškova kredita u iznosu od 1.464,83 EUR / 11.036,74 kn (prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn), a sve sukladno odredbi članka 5. Ugovora o kreditu. Navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen između korisnika kredita i pravnog prednika tuženika standardizirani (tipski) ugovor, koji je, kao takav, unaprijed sročen i priređen od strane tuženika, a kojeg prema tome korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Nadalje ističe da o navedenoj odredbi ugovora pravni prednik tuženika ni na koji način nije pružio mogućnost pregovaranja, niti je ista predočena korisniku kredita uz potrebno razjašnjenje značenja i smisla iste, a sve kako je predmetni ugovor već bio unaprijed pripremljen od strane pravnog prednika tuženika. Štoviše, korisnik kredita prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj navedene odredbe, niti mu je ista bila objašnjena od strane pravnog prednika tuženika, a što je, s obzirom na položaj istog kao potrošača i apsolutnog laika, nesporno bilo potrebno. Takvim postupanjem pravnog prednika tuženika prouzročena je neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita te stoga plaćanje predmetne naknade iz čl. 5. Ugovora o kreditu u visini od 1.464,83 EUR uzrokuje očitu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita kao potrošača budući da je pravni prednik tuženika, nakon terećenja po osnovi predmetne naknade za obradu troškova kredita, korisniku kredita obračunavao i zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, iako je istom faktički isplatio drugi, manji iznos kredita, a koji iznos je umanjen za 1.464,83 EUR od iznosa kredita. Osim toga, korisnik kredita je, u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007,) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač odnosno fizička osoba koja navedeni ugovor nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovoj trgovačkoj, poslovnoj, obrtničkoj ili profesionalnoj djelatnosti već u svrhu adaptacije kuće i refinanciranja kredita, kako to i nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, tužitelj nije imao pravnih znanja koja bi mu bila potrebna da bi mu odredba o naknadi za troškove obrade bila jasna i lako razumljiva, za razliku od pravnog prednika tuženika koji je sklapanju predmetnog ugovora pristupio u okviru svoje djelatnosti. Slijedom svega navedenog, obzirom da se o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, a sadržanoj u samom Ugovoru o kreditu koji je već prethodno bio pripremljen od strane pravnog prednika tuženika, po prirodi stvari nije moglo pojedinačno pregovarati znači da je ista odredba ništetna. Usto, očito je i nesporno da je naknada za obradu troškova kredita, koju je korisnik kredita platio 28. veljače 2008., u iznosu od 1.464,83 € prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno korisnice kredita, a iz kojeg razloga je, sukladno čl. 102. st. 1. ZZP/03, sve u smislu odredbe čl. 96. st.1. ZZP/07, riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava osnovu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da je tužitelj suviše visoko odredio vrijednost predmeta spora. Također ukazuje da se radi o zabrani manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a. Nadalje ukazuje da je u čl. 5. Ugovora jasno je navedeno kako se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 1,50 % iznosa kredita slijedom čega je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena budući da kad je iznos naknade kvantificiran, argument neodređenosti otpada. Ističe da se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS) te je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS). Nadalje navodi da je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu jasna, lako uočljiva i razumljiva te navodi kako su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja ugovora, te su tužitelju odnosno klijentu stavljeni na uvid svi podaci i uvjeti kreditiranja te je tuženica postupala sukladno prisilnim propisima i pod nadzorom Hrvatske narodne banke. Nadalje, tuženik ukazuje kako je Ugovor solemniziran sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, stoga je tužitelj potpisivanjem Ugovora iskazao svoju volju za sklapanjem Ugovora pod predočenim uvjetima.

3. U nastavku postupka stranke su ostale kod ranije iznijetih navoda te je podneskom od 8. rujna 2025. tuženik naveo da je korisniku kredita 28. veljače 2008. naplaćena naknada u iznosu od 1.464,83 €.

4. Sud je u tijeku postupka, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, proveo dokaz uvidom u Isplatni nalog – obračun (list 8 spisa), Obavijest o ustupu tražbine (list 11 spisa), Ugovor o ustupu tražbine (list 12-17 spisa), Obavijest o preuzimanju tražbine (list 18 spisa), Izjava svjedoka CO (list 20-21 spisa), Ugovor o kreditu broj 066-41/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 22-28 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 066-41/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (list 29-32 spisa).

5. Sud je odbio prijedlog tužitelja za izvođenjem dokaza saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja budući da okolnost ustupa potraživanja nije bila sporna kao i prijedlog tužitelja za izvođenjem financijskog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva budući je tuženik u podnesku od 8. rujna 2025. potvrdio iznos naplaćene naknade slijedom čega je bilo nepotrebno izvoditi navedeni dokaz.

6. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: “Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % (jedancijelihpedeset posto) iznosa kredita.“ te zahtjev za isplatu iznosa od 1.464,83 € na ime ništetne odredbe.

8. Među strankama nije sporno da su pravni prednik tužitelja CO, kao korisnica kredita i pravni prednik tuženika 5. veljače 2008., zaključili Ugovor o kreditu br. 066-41/2008 za iznos kredita od 163.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita u svrhu adaptacije kuće i refinanciranja kredita. Nije sporno da je tuženik iz odobrenog kredita 28. veljače 2008., naplatio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u iznosu od 1.464.,83 € čime nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

9. No, među strankama je sporno je li odredba koja se odnosi na naknadu za obradu kredita (čl. 5. Ugovora) ništetna, sporno je svojstvo potrošača korisnice kredita, sporan je tijek zateznih kamata te je sporno je li utuženo potraživanje u zastari.

10. Uvidom u predmetni Ugovor o kreditu br. 066-41/2008sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine ovaj sud je utvrdio da je isti sklopljen 5. veljače 2008., između CO kao korisnice kredita i pravnog prednika tuženika kao Banke, te ĆO kao sudužnika i založnog dužnika. U članku 2. Ugovora je izrijekom navedeno da je namjena kredita adaptacija kuće i refinanciranje kredita. U članku 5. tog Ugovora je navedeno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

11. Uvidom u Ugovor o ustupu tražbine ovaj sud je utvrdio da su CO i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023., te je člankom 2. ugovoreno da korisnica kredita ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između CO i tuženika i to ugovora o kreditu broj 066-41/2008, a s osnova valute, kamate i plaćenih naknada.

12. Imajući u vidu navedena utvrđenja, tražbina iz čl. 2. Ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Takvim naznačivanjem predmeta cesije tražbine je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi na temelju financijskog vještačenja.

13. U odnosu na tuženikov prigovor kojim je osporavao korisnici kredita svojstvo potrošača, ovaj sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

14. Odredbom čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07 i 125/07 – dalje: ZZP) je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

15. Osim što iz samog Ugovora u članku 2. st. 2. Ugovora je izrijekom navedeno da se kredit odobrava za adaptaciju kuće i refinanciranje kredita te da je ugovor sklopila fizička osoba, ovaj sud je i iz iskaza svjedoka CO utvrdio da je kredit korišten upravo za adaptaciju kuće i refinanciranje odnosno zatvaranje ranijeg kredita. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio da korisnica kredita ima svojstvo potrošača budući da je korisnica kredita fizička osoba i da su sredstva dobivena kreditom korištena za potrebu adaptacije kuće i refinanciranja ranijeg kredita, odnosno nisu korištena u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju odnosno poslovnoj aktivnosti odnosno djelatnosti slobodnog zanimanja, čime su ispunjeni uvjeti iz navedene odredbe.

16. Nadalje se ukazuje da je svjedokinja u svom iskazu navela da joj predmetna odredba Ugovora o kreditu iz čl. 5. Ugovora kojom su ugovoreni troškovi obrade kredita, nije bila razumljiva u vidu shvaćanja ukupnosti njene obveze. Nadalje je iskazala da korisnica kredita i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Također je navela je javni bilježnik nije upoznao s odredbama ugovora te da joj djelatnik banke nije ukazao na odredbu ugovora o naknadi za obradu kredita niti joj je prije potpisivanja predočen iznos naknade u nominalnom iznosu.

17. Konkretni ugovor o kreditu br. 066-41/2008 sklopljen je 5. veljače 2008., pa se na isti primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07 i 125/07 - dalje: ZZP).

18. Odredbom čl. 96. st. 1. ZZP je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 96. st. 2. ZZP). Odredbom stavka 4. toga članka je propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

19. Odredbom čl. 102. st. 1. ZZP propisane su posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe, na način da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

20. Na temelju provedenih dokaza, posebno uvida u predmetni ugovor o kreditu i jasnog, logičnog i uvjerljivog iskaza korisnice kredita sud je utvrdio da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnica kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % iznosa kredita. Korisnica kredita, koji je u smislu odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP potrošač, jer je ugovor sklopila u svrhu koja nije namijenjena njezinoj poslovnoj djelatnosti niti, obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, već u svrhu adaptacije kuće i refinanciranja kredita (čl. 2. Ugovora), je u svom iskazu navela da nisu pojedinačno pregovarali o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, te da joj prilikom sklapanja ugovora nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Iz navedenog sud zaključuje da korisnica kredita kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita.

21. Naime, korisnici kredita je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj korisnica kredita nije bila u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnice kredita, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa. (tako i VSRH, Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.)

22. Kako je na tuženiku bio teret dokazivanja (čl. 96. st. 4. ZZP) da je s korisnicom kredita pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade, a tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 5.) proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, to se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP te ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP.

23. Dodatno se ukazuje da iz sadržaja sporne odredbe proizlazi da je korisnica kredita informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi jer iz ugovora se ne vide razlozi koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošač prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. S obzirom da se radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Korisnica kredita u svom iskazu navodi da nije mogla pregovarati o naknadi za obradu kredita i da nije bila uočila navedenu odredbu te da nije imala dovoljno vremena i nije bila upozorena na istu. Iz navedenog proizlazi da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor.

25. Izostanak pregovaranja ne znači automatski da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi, međutim kada se navedeno stavi u vezu s činjenicom da se radi o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, da tuženik niti tvrdi niti dokazuje o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu (pa time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu), a što sve zajedno s nedostatkom utvrđenja da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ide u prilog zaključku da je navedena ugovorna odredba prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Jednako tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

27. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj: 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj: 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita. Pri tome sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

28. Kako je predmetna ugovorna odredba iz Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, to se ta odredba ne može primijeniti među strankama i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe (točka I. izreke), odnosno sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 , 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - dalje: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. (točka II. Izreke)

29. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik nije osnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena. Obzirom da je tek utvrđena ništetnost predmetne ugovorne odredbe, zastara još nije niti počela teći.

30. Što se tiče pitanja tijeka zakonske zatezne kamate potrebno je primijeniti odredbu čl. 1115. ZOO. Naime, tijekom ovog postupka je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava korisnice kredita, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,50 % od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnice kredita kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, a to rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo korisnici kredita, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. Slijedom navedenog, budući da tuženik nije ispunio svoju novčanu obvezu po dospijeću, osim glavnice, dužan je platiti i zakonske zatezne kamate u skladu s odredbom članka 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje ZOO) a koja se odnosi na ostale odnose.(točka II. Izreke)

32. Pri tome se ukazuje da tužitelj nema pravo na zatezne kamate po stopi koja se odnosi na trgovačke ugovore kako je to zahtijevao, budući da se ne radi o trgovačkom ugovoru, jer potraživanje koje je preneseno na tužitelja samim prijenosom nije promijenilo svoj identitet pa kako se radi o potraživanju korisnika kredita koji je potrošač i fizička osoba to samim ustupom takav ugovor ne postoje trgovački ugovor. Stoga je u tom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.(točka III. Izreke).

33. Nadalje, suprotno navodima tuženika, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a, iako je ugovor u cijelosti ispunjen, budući da korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

34. Zaključno se ističe, u odnosu na navode tuženika da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS), da navedena tvrdnja nije odlučna u ovoj pravnoj stvari. Naime, nije sporno da efektivna kamatna stopa je kamatna stopa koja odražava sve troškove kredita, uključujući naknade, osiguranja, depozit, i ostale izravno povezane troškove kredita, već je sporno što je utužena naknada odnosno odredba čl. 5. Ugovora ništetna budući je protivna odredbi čl. 96. st. 1. ZZP pa je stoga ništetna u smislu odredbe čl. 102. st. 1. ZZP-a. Stoga, okolnost da je predmetna naknada za obradu kredita iskazana kroz EKS ne sprečava utvrđenje da je predmetna odredba o naknadi za obradu kredita ništetna ukoliko je suprotna predmetnim odredbama ZZP-a, kao u konkretnom slučaju.

35. U odnosu na tuženikov prigovor vrijednosti predmeta spora, sud je na ročištu održanom 27. listopada 2025., odredio vrijednost predmeta spora u visini od 1.464,83 €.

36. Naime, tužitelj je kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 2.792,06 € te je točkom I. tužbenog zahtjeva postavio deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora i posebno naznačio vrijednost predmeta spora u odnosu na tu točku u visini od 1.327,23 € dok je točkom II. tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 1.464,83 €.

37. Imajući u vidu da se deklaratorni tužbeni zahtjev koji je istaknut uz zahtjev za isplatu, odnosi i ima poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje (isplatu), to se deklaratorni tužbeni zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora slijedom čega je sud upravo i odredio vrijednost predmeta spora u visini zahtjeva za isplatu. (tako i VSRH, Rev-1264/07 od 29. listopada 2008. i Rev-758/07 od 16. siječnja 2008. i VTS, Pž-748/25-2 od 16. rujna 2025.)

38. S obzirom da tužitelj nije uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, to tužitelj sukladno odredbi čl. 154. st. 5. i 155. ZPP-a, ima pravo na naknadu troška na ime naknade za zastupanje po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine“ broj: 138/23, nastavno: Tarifa“) i to za pristup na ročišta održana 5. rujna 2025., i 27. listopada 2025., u iznosu od 200 €, za svako od navedenih ročišta (Tbr 9. t. 1. Tarife), kao i za sastav podneska od 2. svibnja 2025. (tužba), te od 23. lipnja 2025. u iznosu od 200,00 € za svaki od navedenih podnesaka (Tbr. 8. t. 1. Tarife), što sve skupa uvećano za PDV iznosi 1.000,00 €. Također, tužitelju pripada i sudska pristojba na tužbu u iznosu od 26,54 € i sudska pristojba na presudu u iznosu od 53,09 € u skladu s Tar. br. 1. i 2. Tarife sudskih pristojbi koje su sastavni dio Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18 i 51/23 - dalje ZSP). Dakle, tuženik je dužan naknaditi tužitelju troškove postupka u sveukupnom iznosu od 1.079,63 € (točka IV. izreke).

39. Sud nije prihvatio zahtjev tužitelja za naknadu troška za pribavljanje potvrde o visini naknade od tuženika u visini od 50,00 €, budući je sud smatrao sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a, da je navedeni trošak nepotreban za vođenje ovog postupka. Sud je odbio i zahtjev tužitelja za naknadu troška sudske pristojbe na tužbu preko dosuđenog iznosa od 26,54 € pa do traženog iznosa od 74,37 € i sudske pristojbe na presudu preko dosuđenog iznosa od 53,09 € pa do traženog iznosa od 74,37 €, jer predmetne pristojbe sukladno VPS-u iznose 53,09 € svaka. Pri tome se ukazuje da je tužitelj platio predmetnu pristojbu na tužbu u iznosu od 37,19 € ali će moći u slučaju pravomoćnosti ove odluke, tražiti povrat iznosa plaćenog preko dosuđenog. Slijedom navedenog, ovaj sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 131,61 € (točka V. izreke).

40. Budući je tužitelj potraživao i zakonske zatezne kamate na parnične troškove, to je o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno primjenom odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024 – dalje OZ) i članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023.)

Zagreb, 10. prosinca 2025.

SUDAC:

Josip Bilić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana primitka presude a podnosi se putem ovog suda putem e-komunikacije.

DNA:

- tužitelju po pun. uz nalog za sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,09 €

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana