Poslovni broj: P-1287/2024-11

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja VČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Anita Vrkić i Iva Vrkić odvjetnice u Rijeci protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupan po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz OD Metelko, Knežević i partneri odvjetnici u Zagrebu, nakon glavne rasprave održane i zaključene dana 13. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, te javne objave od dana 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006 – 1031262160 / 51400607 - 5102464852 sklopljenog 13. lipnja 2005.g. između ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d. d. te POPOVIĆ RENATE kao Korisnika kredita i to: u članku 10. Ugovora pod naslovom NAKNADA kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije puštanja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora te da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati:

-Iznos od 879,13 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 25. lipnja 2005.g. pa do isplate;

-Iznos od 1.603,25 € zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos počev od 07. lipnja 2007.g. pa do isplate;

po stopi od 15 % godišnje do 31.12.2007.g., po stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. do 30.06.2011.g., po stopi od 12% godišnje od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g.; od 1.08.2015.g. do 31.12.2022.g. sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena; od 01. siječnja 2023.g. do 31. prosinca 2023.g. za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024.g. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana plati tužitelju parnični trošak ovog postupka u visini od 1.231,82 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 10. studenog 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana dok se s preostalim dijelom zahtjeva za naknadom troška tužiteljica odbija.

Obrazloženje

Tužitelj u tužbi od 09. kolovoza 2024. navodi kako je dana 13. lipnja 2005 godine sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu br. 5102464852 sa promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom u švicarskim francima. Visina odobrenog kredita iznosila je 140.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a kojeg je tuženik isplatio tužitelju u visini od 05. srpnja 2005. Radi se o potrošačkom kreditu, za kupnju nekretnine – stana ili obiteljske kuće s rokom otplate na 30. godina (360 mjeseci).Tuženik je u naprijed navedenom Ugovoru u članku 10. pod Naslovom:

NAKNADA ugovorio kako je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije puštanja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora te da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Ista je tužiteljici naplaćena 24. lipnja 2005 u iznosu od 6.623,82 kn/ 879,13 EUR.

Riječ je, između ostalog, o takozvanoj „ulaznoj naknadi“ u odnosu na koju ugovornu odredbu je Vrhovni sud Republike Hrvatske Presudom pod posl.br. Rev- 673/2023 od 13. veljače 2024.g. potvrdio ništetnost. Naime, u naprijed navedenoj Presudi, Vijeće revizijskog suda utvrdilo je kako u dijelu Ugovora o kreditu koji se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo i da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.). Dalje, Sud navodi da ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Također navedenim člankom ugovorena je i naknada za prijevremenu otplatu kredita. Tužitelj je prijevremeno zatvorio kredit 06. lipnja 2007 prilikom čega je tuženik naplatio tužitelju naknadu u visini od 12.070,79 kn/1.603,25 EUR na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

Nadalje navodi kako se o toj odredbi ugovora o kreditu zadržanoj u čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita). Slijedom naprijed navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, imajući u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ulaznu naknadu, u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna. U konkretnom slučaju, članak 10 Ugovora o kreditu sadrži sadržaj koji je tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati, pa tako niti na spornu odredbu kojom se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku platiti naknadu za ulaznu naknadu. Dakle, evidentno je kako je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani, nametnu obvezu koju on u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao sagledati kao cjelinu. Odnosno, tuženik je sebi ostavio isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade kao i prebacio sve troškove zaključenja predmetnog Ugovora na drugu stranu, slabiju, potrošača. I više je nego jasno, kako naprijed navedeno ugovaranje ne predstavlja ravnopravan odnos, niti ostavlja mjesta za mogućnošću pregovaranja. Radi se dakle, o ugovornoj odredbi koja je unaprijed formulirana od strane jače ugovorne strane, trgovca, ovdje tuženika na koju ugovornu odredbu tužitelj nije mogao utjecati niti je oko iste bilo pregovaranja. Radilo se o sadržaju ugovora po principu uzmi ili ostavi. Ista odredba je netransparentna, nije navedeno na što se odnosi takva naknada te je time prouzročena neravnoteža između ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Već sama činjenica da u opisanoj situaciji, naknadu za ulaznu naknadu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tim više, činjenica da je navedena odredba u ugovor ušla na inicijativu banke kao sadržaj standardnog ugovora banke na koju potrošači nisu mogli odnosno ne mogu utjecati, pri čemu nije sporno da niti u ugovoru niti u općim uvjetima banke nisu utvrdile egzaktne parametre za utvrđivanje naknade ni metodu izračuna takve naknade, uzrokuje da ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Spomenuta naknada je nepoštena i iz razloga što banka ne može naplaćivati istu radi kojekakvih administrativnih troškova budući, upravo kroz naplaćivanje redovite kamatne stope na glavnicu, banka mora ukalkulirati profit i eventualne troškove za plasman kredita. Tužitelj se poziva na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020.g., na Presudu Europskog suda u spojenim predmetima C84/19, C,222/19 i C252/19 od 03. rujna 2020.g, na presudu Europskog suda pravde koji je je u svojoj presudi od 30.travnja 2014., broj C-26/13, a u vezi primjene Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima utvrdio: „Obveza transparentnosti ugovornih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. Naprotiv, s obzirom na to da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poslovni subjekt, osobito u pogledu razine obaviještenosti, navedenu obvezu transparentnosti treba shvatiti u širem smislu.“. „Domaći sudac je dužan utvrditi je li, s obzirom na sve relevantne elemente činjeničnog stanja, uključujući oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu, prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, mogao ne samo saznati za razliku između prodajnog i kupovnog tečaja strane valute, koja se inače prati na tržištu vrijednosnih papira, nego i je li mogao procijeniti potencijalno značajne ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz primjene prodajnog tečaja na obračun rata otplate koje je u krajnjoj liniji dužan platiti, a time i ukupan trošak kredita.““ Dakle, iz citirane presude Europskog suda pravde, a koja presuda djeluje ex tunc, proizlazi: a) da se zahtjev „razumljivosti“ konkretne odredbe ugovora ne smije tumačiti samo gramatički i formalno, već šire uzimajući u obzir da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, osobito u pogledu razine obaviještenosti; b) da se pri ocjeni „razumljivosti“ pojedinih ugovornih odredbi moraju uzeti u obzir oglašavanje i obavijesti koje je davatelj kredita učinio dostupnima u sklopu pregovora o sklapanju ugovora o kreditu; c) da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija mora moći predvidjeti ukupan trošak kredita!

Nadalje, ulazna naknada i naknada za prijevremenu otplatu kredita ugovorena je suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena odredba je ništetna i na temelju čl. 270 ZOO budući da je ugovorena naknada neodrediva i neodređena obzirom da tužitelj nije upoznat s parametrima temeljem kojih će se takva naknada zaračunati tužitelju niti se na tužitelja smiju prebaciti svi troškovi kredita, izuzev, naravno, otplate glavnice i pripadajućih ugovorenih kamata. Također, za naglasiti je da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17, koji Zakon je stupio na snagu nakon sklapanja predmetnogg Ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koje se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju tuženik) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, činjenica da je Tuženik jednostrano i svojevoljno zaračunao ulaznu naknadu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita , a bez da je pritom Tužitelja prilikom sklapanja ugovora informirao o tome koji su to troškovi koji ulaze u predmetnu naknadu odnosno što je propustio u samoj odredbi izričito navesti kriterije za određivanje naknade, čini istu odredbu nepoštenu i time ništetnu. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se utvrđuje ništetnom odredba čl. 10 ugovora o kreditu zaključenom između stranaka 13. lipnja 2005. kojom je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknada za prijevremenu otplatu kredita te isplate stečenog bez osnove zbog primjene navedene ništetne odredbe u visini od 879,13 EUR sa zateznim kamatama od 25. lipnja 2005 i iznosa od 1.603,25 EUR sa zateznim kamatama od 07. lipnja 2007. do isplate uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu osporava kako osnov no ne spori visinu tužbenog zahtjeva. Spori tužiteljici status potrošača, ističe da je na njoj teret dokaza. O naknadi za obradu kredita ističe kako je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, stoga da uopće nije dopušteno ocjenjivati jeli navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništena ,a sve sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je tužitelju ukazao na navedenu ugovornu odredbu prilikom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita i sklapanja samog ugovora. Pored toga tužitelju je informacija o navedenoj naknadi bila dostupna i na letcima tuženika koji su se uručivali tužitelju kod prije nego što je došlo kod sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi kako je imao troškove prilikom obrade kredita i to operativne troškove, materijalne troškove, troškove trećih strana i povezanih regulatornih troškova. Naime svaki proces obrade kredita uključuje nekoliko organizacijskih jedinica odnosno sam proces obrada pojedinog zahtjeva sastoji se od različitih faza što iziskuje troškove. Dakle tužitelj je bio upoznat s obvezama plaćanja ulazne naknade i s točnim iznosom pa je njegov zahtjev neosnovan. Navedena odredba ne uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe se i prigovor zastare jer je naknada naplaćena 13. lipnja 2005 a tužba podnesena 09.08.2024. Presuda donesena u kolektivnom sporu ne utvrđuje ništetnost ulaznih ili bilo kojih drugih naknada stoga ista nije prekinula tijek zastare. Naposlijetku tek Zakonom o stambenom potrošačkom kreditiranju iz 2017 (NN 101/2017) zabranjeno je naplata navedenih naknada, a isti se ne primjenjuje ne ugovore koji su sklopljeni prije stupanja na stanu tog Zakona. U odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita također tuženik navodi kako je ista jasna, razumljiva i lako uočljiva, stoga da uopće nije dopušteno ocjenjivati jeli navedena ugovorna odredba nepoštena odnosno ništena, a sve sukladno odredbi čl. 84 Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik da je tužitelju ukazao na navedenu ugovornu odredbu prilikom pregovora oko ugovaranja predmetnog kredita i sklapanja samog ugovora, odnosno ukoliko dođe do prijevremene otplate kredita da postoji mogućnost naplate takve naknade. Tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve naknade. Iako nije navedeno koje se sve usluge pokrivaju troškovima te naknade to ne znači da je sita nepoštena odnosno ništena. Navedena ugovora odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nadalje naknada za prijevremenu otplatu kredita temelji se na Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2009 i 2013. Ističe se i prigovor zastare kao i prigovor početka tijeka zatezne kamate na istu jer ako je nešto stečeno bez osnove vraća se s kamatama od dana stjecanja ako je stjecatelj nepošten inače od dana zahtjeva.

Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao dokumentaciju priloženu spisu, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja. Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara.

Ocjenom svih provedenih dokaza, a u smislu odredbe čl. 8 ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

Tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim čl. 10 Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 13. lipnja 2005. koja glasi: NAKNADA u kojom je navedeno da je za obradu zahtjeva i odobravanja kredita Korisnik kredita dužan prije puštanja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK (dvjesto HRK) obračunate s datumom Ugovora te da za slučaj prijevremenog povrata kredita, Banka ima pravo naplatiti jednokratnu naknadu sukladno važećim odlukama Banke. Slijedom takvog utvrđenja potražuje i isplatu naknade u visini od 879,13 EUR-ulazne naknade i 1.603,25 EUR -izlazne naknade koje su joj naplaćene primjenom te odredbe sa zakonskom zateznom kamatom da dana kada su ista naplaćene.

Tužiteljičin status potrošača je sporan.

Prema članku 3. Zakona o zaštiti potrošača/03 koji je bio važeći u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu potrošači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu nam je njegovom zanimanju, niti njegovoj posebnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Prema navedenoj zakonskoj odredbi za status moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta i to a da se radi o fizičkoj osobi i bez da on sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji im nije u svrhu njene poslovne djelatnosti već u osobne ne komercijalne svrhe. Iz provedenog dokaznog postupka posebice iz ugovora o kreditu od godine i iskaza tužiteljice neprijeporno proizlazi da tužiteljica ima status potrošača, naime prvi uvjet nesporno postoji, a što se tiče drugog uvjeta jasno je, a uzimajući u obzir članak 3 ugovora o kreditu i iskaz tužiteljice da je kreditom kupljen stan za stanovanje koji je nažalost zbog svoje bolesti morala ubrzo prodati, a tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi stan bio korišten u poslovne svrhe, stoga tužiteljica uživa zaštitu kao potrošač.

Sporno je među parničnim strankama je li ugovorna odredba iz čl. 10 ugovora o kreditu nepoštena, u dijelu u kojem je ugovorena naplata za obradu kredita tzv ulazna naknada a slijedom toga i ništetna.

S obzirom na utuženo razdoblje mjerodavne su odredbe Zakona o zaštiti potrošača sa svim izmjenama i dopunama ( NN 96/03 i dr. ). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003. g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007. g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je odredba koja su se odnosi tzv. ulaznu naknadu-čl. 10, jasno vidljiva- uočljiva u istoj je navedeno da se prije korištenja kredita naplaćuje naknada u visini od 01,000% na iznos kredita, minimalno 200,00 kn obračunate s datumom ugovora.

No ovdje treba utvrditi je li predmetna ugovorne odredba iz čl. 10 Ugovora o kreditu bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu je li poštena u smislu zakonskih odredbi iz čl. 84. ZPP-a iz 2003. g.

Analizirajući sam ugovor o kreditu ovaj sud utvrđuje da se radi o tipskom unaprijed formuliranog ugovoru, pripremljenom od strane banke –kreditora, stoga po prirodi stvari o pojedinim odredbama ugovora o kreditu nije moglo pojedinačno pregovarati niti se pregovaralo.

Sama tužiteljica u iskazu navodi da ni na koji način nije mogao utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe ona se već nalazila u ugovoru ,rečeno joj je da je mora platiti, bilo je po principu uzmi ili ostavi, nije joj pojašnjeno zašto se ta naknada mora platiti i baš u tom iznosu samo je upućena u poslovnicu da je plati . Također kod zatvaranja kredita rečeno joj je da tu naknadu mora platiti,

Tuženik je odustao od saslušanja osobnog bankara koji je razgovarao s tužiteljem, a da bi se moglo utvrditi je li se baš o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo kako to tuženik ističe u odgovoru na tužbu i je li tužitelju objašnjeno što se financira tom naknadom .

Nadalje u odnosu na navod tuženika da ta naknada predstavlja naknadu za sam proces odobravanja kredita, valja navesti da isto ostaje nejasno, naime nigdje u ugovoru ne stoji ne stoji što točno ta naknada obuhvaća i koje to opravdane troškove obrade glede izdavanja kredita banka ima, ako je banka i imala kakve troškove glede obrade zahtjeva i izdavanja ugovora o kreditu isti se trebaju plaćati iz redovnih prihoda banke tuženika odnosno iz prihoda koji proizlaze iz redovnog poslovanja banke, a ne na način da se potrošaču nameće obveza ulazne naknade. Iako u vrijeme zaključenja ugovora ugovaranja takve naknade nije bilo nezakonito, Zakonom o potrošačkom kreditiranju iz 2017. je propisano da kreditne institucije ne smiju naplatiti naknadu za obradu/ ili odobravanje kredita iz čega je jasno proizlazi intencija zakonodavca da su potrošači u kreditima već opterećeni nizom davanja, plaćanje solemnizacije ugovora, stoga nametanje ove obveze potrošaču u periodu prije 2017. sud smatra nepoštenom praksom.

Dakle neprijeporno je da se o navedenoj ugovornoj odredbi iz čl. 10 Ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer obvezuje tužitelja-potrošača na plaćanje naknade u visini od 1,0 % od iznosa kredita koji mu je odobren , u konkretnom slušaju radilo se o naknadi koja ja tužitelju obračunata u visini od 6.623,82 kn/879,13 EUR i naplaćena 24.06.2005, dakle ne radi se o neznatnom iznosu, pa je navedena odredba nepoštena odredba sukladno odredbi članka 81. stavak 1. ZZP – a, a koja odredba je onda sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP – a ništetna.

Ista je protivna i osnovnim načelima obveznog prava poput načela ravnopravnosti stranaka ugovornog odnosa i načelu dužnosti suradnje stranaka u ugovornom odnosu, kao i zabrane zlouporabe prava. Banka- tuženik ugovaranjem ovakve odredbe je ta osnovna načela iz ugovornih odnosa prekršila, iskoristivši poziciju jače strane u ovom ugovornom odnosu.

Slijedom toga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

U odnosu na ništetnost dijela odredbe ugovora o kreditu iz čl. 10. ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naplata naknada za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu valja navesti kako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade. O sadržaju ugovornih odredbi, a kako proizlazi iz njenog iskaza tužiteljica kao potrošač nije mogla pregovarati kao niti utjecati na iste, dakle jasno je da se o njoj također nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik suprotno tome nije dokazao. Radi se o tipskom unaprijed primljenom ugovoru. Tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je jasna visina iste jer samo upućuje da se ima naplatiti jednokratna naknada sukladno aktima banke važećim u trenutku prijevremene otplate postupio je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer se ne zna niti visina obveze. Nesporno je da se radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama Općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati.

Prema zauzetom stavu sa sastanka predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo". U ovom konkretnom slučaju banka nije dokazala da je s tužiteljem kao potrošačem u pogledu tog dijela čl. 10 ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita s istim pojedinačno pregovara . Tužiteljica je stavljena u poziciju da mora platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a na koju uopće ne može utjecati, posebno ne na njezinu visinu, za koju se prema spornoj odredbi i ne može zaključiti kako se formira, te od čega ovisi, nadalje tuženik nije priložio dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo koliko je ta naknada iznosila u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu. Stoga je navedena odredba sadržana u čl. 10 ugovora o kreditu ništena primjenom odredbi čl. 87 st. 1 Zakona o zaštiti potrošača pa je odlučeno kao u točki I. izreke presude.

Glede zastare potraživanja za navedenih naknada valja navesti kako je Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV- 47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

Kako je odredbe čl. 10 ugovora o kreditu ništena to je tuženik temeljem odredbe čl. 323 st. 1 ZOO-a u vezi s odredbom čl. 1111 ZOO-a dužan tužitelju vratiti iznos od 879,13 EUR sa zateznom kamatom od dana 25. lipnja 2005., te iznos od 1.603,25 EUR sa zateznom kamatom od 07. lipnja 2007. dana nakon što su ista tužiteljici naplaćene pozivom na odredbu čl. 1115 ZOO-a jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem jer se radi o povratu onog što je tuženik stekao na temelju nepoštenih ugovornih odredbi stoga je odlučeno kao u točki II izreke ove odluke. Ostali navodi parničnih stranaka nisu posebno obrazlagani budući nisu bili važni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154. st. 1. i 155 Zakona parničnom postupu pa je tužitelju zastupanom po punomoćniku iz reda odvjetnika priznat je trošak sastava tužbe u visini od 100 bodova (Tbr. 7, toč.1) za sastav podneska od 12.12.2024. u visini od 100 bodova (Tbr 8 toč.1), za sastav podnesak do 12.08.2024 u visini od 50 bodova (Tbr 8 toč3) te za zastupanje na ročištima održanima 30.06.2025. i 13.10.2025. svaki u visini od po 100 bodova (Tbr. 9 toč.1), vrijednost boda 2,00 EUR sve uz priznanje 25% PDV-a, a odmjereno sukladno Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika. Tužitelju je valjalo priznati i trošak sudske pristojbe na tužbu od 35,37 EUR, na presudu od 71,45 EUR što sveukupno iznosi 1.231,82 EUR. Tužitelj neosnovano potražuje trošak za pristup na ročište za objavu odluke jer se ne radi o trošku nužnom za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari kako to propisuje odredba čl. 155 ZPP-a, a pored toga presudu stranke mogu podignuti putem e oglasne ploče.

Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate od presuđenja pozivom na odredbu čl.151 st. 3. ZPP-a Slijedom toga odlučeno je kao u točki III. izreke presude.

U Rijeci 10. prosinca 2025.

S U D A C

Katarina Bajčić Ivančević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.

D N A :

- pun. tužitelja

- pun. tuženika