REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. SZ, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenice, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 17. rujna 2025., broj: Pp-5915/2025, u sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. SZ kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. SZ je obvezna naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu od 17. rujna 2025., broj: Pp-5915/2025, proglašena je krivom okr. SZ da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinila prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji joj je izrečena novčana kazna 300,00 eura, u koju se uračunava lišenje slobode 17. travnja 2025. tako da je preostala novčana kazna 260,18 eura, koju je dužna platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela novčane kazne.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena je zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja u obitelji, bivšeg supruga HZ, u trajanju jedan mjesec, na udaljenost manju od 100 metara, gdje god se isti nalazio. U odnosu na troškove prekršajnog postupka odlučeno je da se okrivljenica oslobađa obveze naknade istih.

2. Protiv te presude, žalbu je podnijela okrivljenica putem braniteljice odvjetnice Mirjane Kopić, naznačujući u uvodu žalbe da se ista podnosi zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati i pobijana presuda preinači na način da se okrivljenica oslobodi optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenica pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenica u žalbi ističe da je „izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna razlozima presude“. Time, iako to nije izrijekom navedeno u žalbi, očigledno smatra da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda, citirana tvrdnja žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka svodi se na puko parafraziranje jednog dijela zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala. Iz navedenog razloga, žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka nije se mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom.

6. U žalbi zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, okrivljenica ističe da djelo za koje se optužuje, a na način kako je to činjenično opisano u optužbi, po propisu nije prekršaj. U obrazloženju ove žalbene tvrdnje ističe da iz činjeničnog opisa nije vidljiva takva agresivnost u njenom ponašanju da bi dobila značaj psihičkog nasilja te da radnja promjene brave u situaciji kada žrtva boravi na dvije adrese nije takvog intenziteta da bi imala karakter psihičkog nasilja, opisuje što je potrebno za ocjenu radi li se o prekršaju psihičkog nasilja verbalnom komunikacijom, obrazlaže zašto se inkriminirani prekršaj smatra materijalnim kažnjivim djelom, ističe da u činjeničnom opisu nije naznačeno kojom točnom radnjom je ona povrijedila dostojanstvo i izazvala strah kod oštećenika te zaključuje da njeno postupanje opisano u optužnom prijedlogu nije prekršaj iz čl. 10. t. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kako je isto označeno po tužitelju, ali niti onaj iz čl. 10. t. 3. tog Zakona odnosno iz bilo koje odredbe čl. 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

7. Nije u pravu okrivljenica kada ističe da djelo za koje se optužuje, a na način kako je to činjenično opisano u optužbi, po propisu nije prekršaj. I po ocjeni ovog suda, radnje promjene uloška cilindra brave zajedničkog stana te iznošenje osobnih stvari bivšeg supruga iz stana na stubište stambene zgrade ispunjava zakonska obilježja prekršaja za koji je okrivljenica proglašena krivom. Da bi određeno ponašanje predstavljalo oblik nasilja opisan u čl. 10. t. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji prosuđuje se kako po svim okolnostima konkretnog slučaja, tako i po objektivnim kriterijima pa razmatrajući na taj način inkriminirane radnje okrivljenice ni za ovaj sud nema dileme da se u ovom predmetu radi o ponašanju koje ima obilježja obiteljskog nasilja, i to psihičkog nasilja, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud. Pritom je potpuno nebitno što žrtva nasilja „boravi na dvije adrese“, kako se to ističe u žalbi, jer navedena okolnost, suprotno žalbenim navodima, ne otklanja nasilni karakter počinjenih radnji.

8. U predmetima u kojima je netko proglašen krivim da je prekršaj psihičkog nasilja u obitelji počinio s više radnji (a ne samo jednom), o čemu se radi i u ovom prekršajnom predmetu, nije potrebno u činjeničnom opisu konkretizirati koja od tih radnji je kod žrtve nasilja prouzročila zakonom propisanu posljedicu, kako se to neosnovano tvrdi u žalbi. U takvim predmetima, za ispunjenje bića prekršaja psihičkog nasilja u obitelji nije relevantno je li posljedica nastupila već počinjenjem jedne od radnji za koje je netko proglašen krivim ili tek ukupnošću svih inkriminiranih radnji. Stoga, ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani. Žalbene navode kojima se ističe što je potrebno utvrditi za ocjenu radi li se o prekršaju psihičkog nasilja verbalnom komunikacijom ovaj sud nije razmatrao, jer se u ovom prekršajnom predmetu ne radi o takvom načinu počinjenja prekršaja psihičkog nasilja u obitelji.

9. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

10. Svi žalbeni navodi izneseni u okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kojima se detaljno iznose okolnosti u vezi problema oko podjele bračne stečevine okrivljenice i njenog bivšeg supruga, opisivanje nastojanja okrivljenice da se taj problem riješi nuđenjem nekoliko rješenja koja njen bivši suprug nije prihvaćao te iznošenje okolnosti u vezi mjesta i načina stanovanja svakog do njih, nisu relevantni za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom prekršajnom predmetu. Okrivljenica je jasno i nedvojbeno priznala ponašanje koje joj se optužbom stavlja na teret, a to što je izjavila da se ne smatra krivom posljedica je njenog neosnovanog stava da okolnosti ponašanja bivšeg supruga u vezi rješavanja problema podjele bračne stečevine opravdavaju takav njen postupak. Suprotno tome, nikakav motiv odnosno razlog, pa tako ni ove okolnosti koje okrivljenica iznosi u žalbi a vezane su uz podjelu bračne stečevine, ne opravdavaju postupak činjenja bilo koje vrste nasilja, niti te okolnosti okrivljenicu mnogu ekskulpirati od prekršajne odgovornosti.

11. U odnosu na žalbeni navod da je u dokaznom postupku bilo potrebno provesti radnju suočenja okrivljenice i žrtve nasilja, treba navesti da isti, sukladno odredbi čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, ne može biti s uspjehom istican u žalbenom postupku. Naime, tijekom prvostupanjskog postupka okrivljenica nije predlagala da se taj dokaz izvede, a navedena zakonska odredba propisuje da se nove činjenice i novi dokazi u žalbi mogu iznositi samo ako nisu postojali u vrijeme prvostupanjskog postupka ili ako podnositelj žalbe za njih nije znao, a koji uvjet u ovom konkretnom predmetu očigledno nije ostvaren. No, unatoč tome, ovaj sud smatra kako nije bilo nikakve potrebe za provođenjem dokazne radnje suočenja, jer obrana okrivljenice i iskaz svjedoka žrtve nasilja nisu proturječni ni u jednom dijelu koji se odnosi na odlučne činjenice, a osim toga okrivljenica je, unatoč tome što je iskazala da se ne osjeća krivom, u obrani priznala da je počinila sve radnje koje su joj optužbom stavljene na teret. Za utvrđenje odlučnih činjenica u ovom prekršajnom predmetu je nebitno je li okrivljenica dala promijeniti bravu pa tek nakon toga ušla u stan, kako to tvrdi optužba, ili je i prije promjene brave imala ključ od predmetnog stana, kako je to okrivljenica rekla u obrani, pa na ovu okolnost, suprotno navodima žalbe, nije bilo potrebno izvoditi dokaze.

12. Činjenica da je o radnjama koje su predmet ovog postupka okrivljenica sama obavijestila bivšeg supruga ne dovodi do njene ekskulpacije, a niti za utvrđenje njene krivnje ima ikakvog utjecaja žalbena tvrdnja da je žrtva nasilja „na isti način promijenio bravu na njihovoj zajedničkoj kući u [adresa] i samostalno je koristio obje nekretnine“, jer eventualna prethodna protupravna radnja žrtve nasilja ne opravdava činjenje bilo koje vrste nasilja, osim naravno u slučaju stanja nužne obrane, a o tome se ovdje ne radi. Neosnovano se u žalbi tvrdi da radnje okrivljenice nisu mogle kod njenog bivšeg supruga prouzročiti osjećaj straha, uznemirenosti i povredu dostojanstva jer je „upravo on taj koji prisvaja sve zajedničke nekretnine svjestan da je brak razveden i time onemogućuje podjelu imovine te uzrokuje niz parničnih postupaka“. Provedenim dokaznim postupkom nedvojbeno je utvrđeno da je žrtva nasilja, bivši suprug okrivljenice, uslijed njenih radnji bio uzrujan, uznemiren i povrijeđen, isti je u svom iskazu detaljno opisao kako se osjećao, naveo je čak i fizičke simptome koje je osjetio u tijelu, a u tom pravcu je njegov iskaz potvrdila i okrivljenica svojom obranom, kako je to pravilno i osnovano zaključio i prvostupanjski sud.

13. Stoga, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

14. Odluka o izrečenoj novčanoj kazni razmatrana je sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenica nije žalila zbog ove žalbene osnove, no žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

15. Razmotrivši prvostupanjsku presudu u tom dijelu, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, dostatno i pravilno vrednovane. Prije svega, okrivljenici je izrečena blaža vrsta kazne (zakonom je za inkriminirani prekršaj, osim novčane kazne, propisana i kazna zatvora), a cijeneći da u konkretnom predmetu nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

16. Pobijajući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, okrivljenica navodi da je ista „potpuno nepotrebna jer se okrivljena bivšem suprugu ne približava, niti ga ne uznemirava niti ga uhodi“. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovao i u skladu sa zakonom okrivljenici izrekao navedenu zaštitnu mjeru, jer je primjena iste nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji su predmet ovog postupka, pri čemu se naročito misli na činjenicu narušenih odnosa okrivljenice i žrtve nasilja u vezi podjele bračne stečevine, i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenice. Duljina trajanja izrečene zaštitne mjere jedan mjesec, dakle u najmanjoj zakonom propisanoj duljini, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja. Okolnosti svog ponašanja koje okrivljenica iznosi u žalbi (okrivljenica tvrdi da se ne približava bivšem suprugu, da ga ne uznemirava niti uhodi) ne utječu na osnovanost izrečene zaštitne mjere, ali će okrivljenici uvelike olakšati da se pridržava iste.

17. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenice. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenica bila lošeg imovnog stanja, niti to tvrdi u žalbi pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njeno uzdržavanje, kao ni uzdržavanje osoba koje je dužna uzdržavati.

18. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 10. prosinca 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Lukić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Zagrebu u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenicu, braniteljicu, žrtvu nasilja i tužitelja.