Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1139/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa David Turkalj, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, kojeg zastupa odvjetnica Iris Šanjug iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-1132/2023-31 od 31. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-1132/2023-31 od 31. srpnja 2025.

-u točci I izreke u dijelu za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 306-303/2007 i broj kreditne partije 25301869, i to odredbe članka 3. koja glasi „Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja“ te u dijelu odredbe čl. 4. koja glasi: „Kredit se otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 330,77 CHF (tristotrideset švicarskih franaka i 77/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.“

-u točkama II, III i IV izreke.

II Djelomično se preinačava točka I izreke presude Općinskog suda u Zlataru, poslovni broj P-1132/2023-31 od 31. srpnja 2025. u dijelu za utvrđenjem ništetnosti Ugovora o namjenskom kreditu broj 306-303/2007 i broj kreditne partije 25301869, i to - odredbe članka 2. koja glasi: „Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.716,00,00 CHF (dvadesetdvijetisućesedamstošesnaest švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.“,

-odredbe članka 2. o tome da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,90 % dekurzivno godišnje, koje se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete,

-odredbe članka 4. stavka 3. tog ugovora kojom je ugovorena otplata kredita u 84 mjesečnih anuiteta,

na način da se odbija zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti tih ugovornih odredbi.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke utvrđeni su ništetnima dijelovi odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj 306-303/2007 i broj kreditne partije 25301869 kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u odredbi čl. 2. koja glasi: «Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.716,00,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.», zatim dio odredbe čl. 3. koja glasi «Na iznos kredita iz stavka 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 5,90 % dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja», zatim dio odredbe čl. 4. koja glasi: «Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 330,77 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.». Točkom II. iste odluke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 4.124,92 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa navedenog u toj točci pa do isplate, točkom III utvrđeno je da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 830,00 EUR, te se odbija prigovor tuženika radi prebijanja ove tražbine s tražbinom tužitelja, dok je točkom IV naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.050,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe te pristojbi na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF te zahtjev isplatom razlike preplaćenih iznosa mjesečnih anuiteta.

6. Ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja i neosnovanosti prigovora radi prebijanja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem utvrđenju:

- da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 30. svibnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu broj 306-303/2007 kojim je dobio na raspolaganje kredit u iznosu od 22.716,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da je dobivena namjena kredita za kupnju osobnog automobila;

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit;

- da iz vještačenja provedenog tijekom postupka proizlazi da je tužitelj više platio iznos od 4.124,92 EUR, kao razliku tečaja za CHF kojeg je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u kunama, naspram tečaja za CHF na dan korištenja Ugovora o kreditu, dok negativne razlike za period kada je tečaj CHF bio niži iznose 3,19 EUR;

-da je ugovor o kreditu potrošački jer je tužitelj dobivena kreditna sredstva koristio za osobne potrebe;

-da iz iskaza tužitelja proizlazi da prilikom podizanja kredita nije bio u mogućnosti pregovarati o uvjetima kredita niti su mu pružene informacije što znači valutna klauzula, a ugovor je bio sačinjen na tipskom formularu;

- da tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu obrazložene odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno rizici povezani s ugovaranjem kredita u valuti CHF, da se o spornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF, što navedene odredbe čini nerazumljivima, pa su iste nepoštene i posljedično tome ništetne, jer suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača;

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojima je utvrđeno da je ništetna odredba ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, jer banke kao trgovci nisu informirale potrošače o rizicima koje nosi CHF iako su znale za te rizike, a što uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a za koja je utvrđenja prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a;

- da je neosnovan prigovor zastare jer je pokretanjem pojedinačnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021 i 114/2022 - dalje: ZOO), te je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva glede ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iznova počela teći od 14. lipnja 2018., kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17-10, pa je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina;

- da je tuženik nepošteni stjecatelj jer je utuženi iznos stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli;

- da je neosnovan prigovor radi prebijanja s tzv. negativnom razlikom po osnovi tečaja jer plaćanjem (manjih) anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a uz to je tužitelj iznos od 3,19 EUR odbio od svoga konačno postavljenog zahtjeva.

- da su slijedom svega iznesenog ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, zbog čega je tuženik dužan vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih odredbi, pa polazeći od utvrđenja da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena vještačenjem, kao i da je tužitelj u konačno postavljanom zahtjevu od svog potraživanja odbio tzv. negativne razlike u iznosu od 3,19 EUR, prvostupanjski sud je prihvatio zahtjev tužitelja te naložio tuženiku isplatiti mu iznos od 4.124,92 EUR, na koji iznos je primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a dosudio i zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do isplate.

7. Tuženik u žalbi navodi da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati te prigovara na razloge suda dane za odbijanje dokaznog prijedloga saslušanjem javnog bilježnika. Smatra da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer je sud odbio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje ne obrazloživši isto. Naime, tuženik ističe da je izabrana pogrešna metoda provedenog financijskog vještačenja koja je imala za posljedicu dvostruku korist za tužitelja, odnosno sud je trebalo naložiti izradu nalaza i u varijanti za kunske kredite, kako je to predlagao tuženik. Nadalje, naglašava da sud nije proveo sve dokazne prijedloge predložene od tuženika, a za to nije dao valjane razloge. Isto tako prigovara da sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku odnosno prigovore u odnosu na razdoblja kada su anuiteti po tečaju CHF bili niži od početno ugovorenog. Tuženik ponavlja prigovor zastare istaknut tijekom postupka, a ističe i pogrešnu primjenu materijalnog prava osporavajući pravni interes tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu te pogrešnu primjenu čl. 1115. ZOO/05 u odnosu na tijek zateznih kamata, za koje smatra da bi trebale teći od dana podnošenja tužbe. U odnosu na odluku o troškovima ističe da je podnio troškovnik, ali je prvostupanjski sud propustio o tome odlučiti te prigovara primjeni izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 126/22) na sve radnje u postupku jer ista nema retroaktivno djelovanje.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženika i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjska presuda nema nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost. Naprotiv, ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja, slijedom čega nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, a niti bilo koja druga bitna povreda na koje ovaj sud u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Nadalje, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer je prvostupanjski sud doduše u presudi naveo da pravni odnos stranaka procjenjuje primjenom odredbi čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07), a trebao se s obzirom na datum sklapanja ugovora (29. svibnja 2007.) ispravno pozvati na odredbe čl. 81. st. 2., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. dalje u tekstu: ZZP/03), no radi se o dva sadržajno identična zakonska uređenja.

11. Nije ostvarena ni apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a koju ističe tuženik u žalbi navodeći da prvostupanjski sud nije proveo dokaze koje je predložio, a posebno saslušanje javnog bilježnika. Naime, pravilno nije ispitan javni bilježnik na okolnost pregovaranja stranaka o uvjetima zaključenja kredita, jer postoji već stabilna praksa redovnih sudova i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, s obzirom da javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (isti stav izražen je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i odluke broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

12. Tuženik nije onemogućen u raspravljanju ni time što je sud odbio prigovore tuženika na nalaz i mišljenje vještaka. Naime, u odnosu na nalaz i mišljenje tuženik je sadržajno prigovarao samo metodologiji izračuna, a nalaz je izrađen sukladno uputi suda odnosno prijedlogu tužitelja, međutim, sam nalaz i mišljenje vještaka u pogledu izračuna nije među strankama bio sporan, dok u nalazu su navedena i razdoblja i iznosi tečaja nižeg od početno ugovorenog, što je upravo bilo po prijedlogu tuženika.

13. Nadalje, protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo iz ZZP/03 kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i način ispunjenja obveze iz kredita ništetne, kao i u pogledu zaključka da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznose koje je stekao na temelju ništetnih odredbi.

14. Naime, u skladu sa shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske iznesenom u odlukama U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022., tuženiku je u ovoj sporu bilo omogućeno dokazivati da je na drugi način dao tužitelju obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze, kao i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog posla, te je radi utvrđenja okolnosti koje bi isključile direktni učinak pravnih utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača prvostupanjski sud na te okolnosti i saslušao tužitelja, što je bio jedan od tuženikovih dokaznih prijedloga. Imajući u vidu iskaz tužitelja, te sadržaj dokumentacije priložene u spisu, ovaj sud u potpunosti prihvaća pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije dokazao da je tužitelj prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu bio upoznat sa svim specifičnim rizicima valutne klauzule u CHF na način da je mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze ugovaranjem takve ugovorne odredbe u daljnjem razdoblju otplate kredita, pa je sklapanjem takvog ugovora bez informiranja potrošača o svim rizicima koje preuzima na sebe nastala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je upravo konkretni tužitelj bio obaviješten u smislu potpune informiranosti je na tuženiku, što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao, pa je stoga prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u valuti CHF jedino mogao utemeljiti na presudi koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava, odnosno na temelju utvrđenih činjenica iz iskaza tužitelja, pri čemu je točno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a.

16. Kako iz rezultata provedenog dokaznog postupka proizlazi dakle da ovaj konkretan ugovor o kreditu i način njegovog ugovaranja te postupanje tuženika tijekom ugovaranja u cijelosti odgovara ugovaranju valutne klauzule u ugovorima o kreditima koji su bili obuhvaćeni kolektivnom tužbom, to je test poštenosti tih ugovornih odredbi proveden već u kolektivnom sporu, pa isti nije bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu, slijedom čega su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

17. Nadalje, argumenti kojima tuženik osporava pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o neosnovanosti prigovora zastare također se ne mogu prihvatiti osnovanim. Naime, postoji sada već ustaljena sudska praksa da u slučaju kada je ništetnost, kao u ovom sporu, utvrđena već u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite, a što je u skladu i s Objedinjenim pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u vidu zaključka na sjednici održanoj 31. siječnja 2022.

18. Konačno, neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Naime, imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, odnosno njegovo nepoštenje, tužitelju uz primjenu odredbe čl. 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na pojedine iznose koji su plaćeni na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe od prvog dana nakon dana kada su plaćeni (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika).

19. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud neosnovano odbio prigovor radi prebijanja, a koji prigovor se odnosi na razliku nastalu u periodu otplate kredita kao rezultat razlike između početno ugovorenog anuiteta kredita, odnosno tečaja u trenutku isplate kredita po početnom planu otplate i tečaja po kojem je anuitet kredita plaćen, a koji je bio manji od početno ugovorenog. Naime, tu načelno valja istaknuti da su pravne posljedice ništetnosti propisane odredbom čl. 323. ZOO kojom je određeno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Obzirom da u spornom razdoblju tužitelj nije ništa primio od tuženika, već je upravo on tuženiku vršio uplate kako je on od njega tražio i obračunao, kao i da je u razdoblju kada je tečaj CHF bio manji od početnog došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne obratno, to tuženiku niti ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

20. Uz to valja istaknuti i da je sam tužitelj prihvatio tuženikov prigovor te je od konačno postavljenog zahtjeva odbio tzv. negativne razlike upravo u iznosu od 3,19 EUR, koliko proizlazi iz vještačenja da iste iznose, pa sud doista ne vidi odakle prijebojni zahtjev tuženika na iznos od 830,00 EUR, niti sam tuženik to obrazlaže, pogotovo u svjetlu činjenice da nalazu u tom dijelu nije prigovarao. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava pod točkom III. izreke utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja.

21. Međutim, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu prava, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja neosnovano prihvatio zahtjev za utvrđenje da je ništetan dio odredbe članka 2. koja glasi: „Banka odobrava Korisniku kredita potrošački kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.716,00,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita“.

22. Naime, po ocjeni ovog suda, za proglašenje i tog dijela ugovora o kreditu koji određuje iznos kredita kao glavnu obvezu kreditora prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, nema uporišta ni u utvrđenjima sadržanim u presudi Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. niti u sadržaju provedenog postupka.

23. Pritom, polazeći od izreke pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su tamo tužene banke – između ostalih i tuženik – povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tužene banke postupale suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – evidentno je da odredba čl.2. u dijelu u kojem na njezinoj ništetnosti pledira tužitelj u predmetnom postupku, nije obuhvaćena niti pravnim učinkom citirane presude proizašle iz kolektivnog spora, niti je tužitelj tijekom postupka dokazao njezinu ništetnost. Naime, sporni dio ugovorne odredbe definira glavnicu kredita izraženu u valuti CHF - prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, što znači da definira obvezu tuženika (prema odredbi čl.1065. ZOO/91 važećeg u času sklapanja predmetnog ugovora o kreditu), a ne obvezu tužitelja kao potrošača.

24. Iz cjelovitog sadržaja presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. jasno proizlazi da se utvrđena ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, vezuje uz utvrđenje da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita a da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i da je upravo na taj način ugovorena zaštitna klauzula valute u kojoj je izražena glavnica kredita, čime da je potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

25. Kao što je to ranije navedeno, čl.2. predmetnog ugovora u kojim je definirana glavna obveza kreditora ni na koji način potrošača nije stavila u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, to više što u istome nije ustanovljena nikakva obveza potrošača.

26. Nadalje, neosnovano je prvostupanjski sud prihvatio zahtjev za utvrđenje ništetnosti i dijela odredbe čl. 3 Ugovora o tome da se na iznos kredita obračunavaju kamate od 5,90% dekurzivno godišnje, koje se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu i uključene su u anuitete . Naime, utvrđenje ništetnosti te odredbe izlazi iz okvira pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te tužitelj činjenično u tužbi i tijekom postupka kamatnu stopu kao takvu uopće nije problematizirao, niti je dokaznim postupkom utvrđeno postojanje okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je unošenje u ugovor obveze plaćanja te kamate rezultat postupanja tuženika protivno načelu dobre vjere, odnosno da je tom odredbom znatno poremećena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio članak 87 ZZP/2003 kada je tu ugovornu odredbu utvrdio ništetnom.

27. Konačno, ocjena je ovog suda i da je sud prvog stupnja, prihvaćanjem zahtjeva za utvrđenje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu o otplati kredita u 84 mjesečna anuiteta, također pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, riječ je o ugovornoj odredbi koja je bila rezultat pojedinačnog pregovaranja te koja ne ulazi u područje primjene zakonske zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi.

28. S obzirom na iznijete razloge je temelju 373. točke 3. ZPP-a djelomično preinačena točka I. izreke prvostupanjske presude i zahtjev za utvrđenje ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi je odbijen.

29. Slijedom navedenog, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika i primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu pod točkama I, II, III i IV. izreke, dok je primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo djelomično preinačiti pobijanu presudu pod točkom I. izreke i odbiti zahtjev tužitelja u dijelu kako je to opisano u točkama 21. do 27. ove drugostupanjske odluke.

30. Nije osnovan prigovor tuženika na odluku o troškovima postupka kojim upire na pogrešnu primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 – dalje: Tarifa) jer je isto sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife, koja odredba propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u konkretnom slučaju odluku o troškovima je prvostupanjski sud donio 31. srpnja 2025. i tada je na snazi bila upravo primijenjena Tarifa. Takvo pravno shvaćanje izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024.

31. Slijedom navedenog, a kako žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka u preostalim svojim dijelovima, a niti su u donošenju te odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka IV. izreke prvostupanjske presude.

32. Iako je ovaj drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu na način da je odbio dio zahtjeva za utvrđenje ništetnosti, tom preinakom nisu nastali nikakvi dodatni troškovi, pa je usprkos istoj, konačni uspjeh tuženika u ovom sporu neznatan, što u konačnici nije utjecalo na odluku o naknadi troška, primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP-a.

33. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP-a.

U Varaždinu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer