Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1386/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Branku Kobašu, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonske avenije 6, zastupane po Branku Bulatu odvjetniku u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 1396/2023-11 od 3. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1396/2023-11 od 3. listopada 2025. u točkama I., II. i III. izreke.

II. Točka IV. izreke nije pobijana žalbom te nije preispitivana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 9. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006. sklopljenog 19. svibnja 2006. između tužiteljice i prednika tužene, u dijelu odredbe koja glasi: „Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke.“. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 278,53 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 28. svibnja 2011. pa do isplate, dok je točkom III. izreke tuženiku naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka od 188,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 3. listopada 2025. do isplate, a točkom IV. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa iz u točke III. izreke presude.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik u točkama I., II. i III. izreke zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se prvostupanjska presuda preinači na način da se tužbeni zahtjevi odbiju uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je neosnovana.

5. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne, kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice, prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je 19. svibnja 2006. između Slavonske banke d.d. (koja je pravni prednik tuženika) i tužiteljice kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2006 s ugovorenim iznosom kredita od 20.000,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita;

- da je kredit odobren za adaptaciju kuće;

- da je među strankama, bez pojedinačnog pregovaranja, u članku 9. tog ugovora ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu, sukladno poslovnoj politici Banke (članak 9. točka 2.);

- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužiteljica nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviještena o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju;

- da sporna odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača;

- da je tužiteljica prijevremeno u cijelosti otplatila kredit;

- da je tužiteljica 27. svibnja 2011. platila tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u ugovorenom iznosu od sadašnjih 278,53 EUR;

6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu na temelju članka 87. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 – dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnom te je na temelju članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023., dalje ZOO/05) obvezao tuženika vratiti tužiteljici uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita zajedno sa zateznim kamatama od dana kad je od tužiteljice primio tu uplatu pa do isplate, smatrajući da je tuženik nepošteni stjecatelj. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

7. Tuženik u podnesenoj žalbi u bitnom navodi da unatoč tvrdnjama tuženika i dokazima predloženim tijekom postupka prvostupanjski sud u pobijanoj presudi svoju odluku o ništetnosti odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu nije uopće obrazložio. Ističe da je odredba čl. 9. Ugovora o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva koliko je to uopće moguće, a poziva se na opće uvjete - Odluku o naknadama koje su bile dostupne tužiteljici i koja je za cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa bila nepromijenjena, pa je obveza sasvim određena ili barem odrediva u postotku od neotplaćene glavnice, slijedom čega je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sadržaju Ugovor o kreditu i proturječna sama sebi. Ističući razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja tuženik navodi da sud nije proveo niti jedan dokaz koji je predlagao na okolnost da mu je zbog prijevremene otplate kredita nastala šteta u vidu troškova likvidnosti banke te administrativnih troškova. Nadalje, ponavlja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 1024. ZOO-a time što je čl. 9. Ugovora o kreditu utvrđen ništetnim, opširno obrazlažući zakonitost ugovaranja naknade za prijevremeni raskid ugovora, a smatra i da je pogrešno primijenjena i odredba čl. 81. ZZP/03 jer je sud ocijenio da ugovorna odredba koja je protivna načelu savjesnosti i poštenja automatski uzrokuje znatnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik drži da je sud trebao analizirati i odredbe kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, dalje u tekstu: ZPK) jer, Iako citirani propis nije bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, on dodatno obrazlaže svrhu i smisao sporne odredbe te govori u prilog tome da je tuženik imao pravo naplatiti naknadu. Navodi u žalbi i da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge kojima bi tuženik dokazao postojanje stvarne štete prilikom prijevremene otplate kredita. Konačno, tuženik se protivi i primjeni čl. 1115. ZOO-a u pogledu dosude tijeka zatezne kamate.

8. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ispitujući na takav način prvostupanjsku presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Suprotno tvrdnjama tuženika, pobijana presuda sadrži razloge koji je opravdavaju i iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa se pobijana presuda, koja sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika o predmetu spora, može ispitati. Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik.

11. Tuženik pogrešno smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti njegove prijedloge za provođenje daljnjih dokaza, a da je time što je te dokazne prijedloge odbio počinio bitnu postupovnu povredu. Razlozi zbog kojih prvostupanjski sud nije izveo dokaz financijskim vještačenjem navedeni su u točkama 11.1. – 11.4. obrazloženja te ih prihvaća i ovaj sud, pri čemu iz isprava dostavljenih tijekom postupka jasno proizlazi da je tužiteljici naplaćena paušalizirana naknada za uslugu prijevremene otplate kredita, a ne naknada za pretrpljenu štetu. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada radi utvrđenja visine štete nije izveo po tuženiku predloženi dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja opsega štete koju je zbog prijevremene otplate kredita pretrpio tuženik, a činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda prihvaća i drugostupanjski sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

12. Pritom je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, a imajući na umu da je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da se u smislu članka 81. stavka 2. ZZP/03 smatra da je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da je teret dokaza o protivnom na tuženiku. S obzirom na to da se o postojanju pojedinačnog pregovaranja nije moglo zaključiti na temelju isprava koje je u spis dostavio tuženik, a tužiteljica je u svom iskazu negirala ikakvo pregovaranje o tome, zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje, pa tuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio činjenično stanje kada je utvrdio da se o spornoj ugovornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori.

13. Žalbeni navod tuženika da se odredbom članka 1024. ZOO-a uređuje samo obveza korisnika kredita – ovdje tužiteljice - da tuženiku u slučaju prijevremene otplate naknadi štetu, čime nije isključeno pravo banke na naplatu naknade za prijevremenu otplatu, je točan, ali ne utječe na zakonitost pobijane presude. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, a samim time ništetna, jer na nju tužiteljica nije mogla utjecati, a bila je i neodređena u odnosu na parametre od kojih ovisi visina naknade.

14. Prema mišljenju ovog suda, nije sporno pravo tuženika na naknadu troškova prijevremene otplate kredita, ali pod točno utvrđenim uvjetima. Člankom 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne Novine 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9715, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22 – dalje ZPK/14), čije se odredbe, doduše, ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, što ni tuženiku, koji se na taj zakon poziva, nije sporno, propisano je da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane sa prijevremenom otplatom kredita pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa. Dakle, čak i u slučaju kada bi se odredbe ZPK/14 o prijevremenoj otplati kredita mogle primijeniti na ovaj kredit, mogla bi se tražiti (samo) pravedna i objektivna naknada (odredba članka 9. Ugovora je u suprotnosti s tim), a prema stavku 16. stavak 4. točka c ZPK naknada se ne plaća ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa, dok je u ovom slučaju kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojeg je bila određena promjenjiva kamatna stopa. Stoga pozivanje tuženika na odredbu članka 1024. stavak 3. ZOO-a i odredbe ZPK/14 ne utječe na zakonitost pobijane presude u odnosu na odluku o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

15. Zakonita je i odluka suda prvog stupnja kojom je naloženo tuženiku vratiti tužiteljici isplatu koje je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u visini koja među strankama nije sporna. Ta se odluka temelji na pravilnoj primjeni članka 1111. stavka 1. ZOO-a.

16. Pritom neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužiteljici uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a pripada zatezna kamata na iznos plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekućim od dana kad je plaćen (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika), a odluka o visini stope zatezne kamate pravilno je utemeljena na članku 29. stavku 2. ZOO-a.

17. Konačno, pravilan je i stav prvostupanjskog suda u pogledu neosnovanosti prigovora zastare, pri čemu se upućuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva radi vraćanja primljenog na temelju ništetnog ugovora, dakle u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. . S obzirom da je tek prvostupanjskom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

18. Slijedom navedenog je uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđene su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude.

19. Žalba tuženika ne sadrži razloge zbog kojih se pobija odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka od 188,27 EUR, a niti su u donošenju te odluke koja je utemeljena na pravilnoj primjeni članka 154. stavka 1. ZPP-a počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i potvrđena je točka III. izreke prvostupanjske presude.

20. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a.

21. Nepobijana točka IV. izreke nije bila predmetom žalbenog preispitivanja.

U Varaždinu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer